srijeda, 21. veljače 2018.

Lijepa umjetnost

Lijepa umjetnost je nešto uzvišeno, ona uprisutnjuje neviđene stvarnosti, u njoj snovi mogu oživjeti, a život se izmijeniti. U njoj se oslikavaju duše umjetnika, pa tako su neki slikari i pisci opisali tako nevjerojatno shvatljive i zorno dočarane scene da je ljepše vidjeti ih kroz knjigu ili na platnu negoli uživo. Jedna se spisateljica čudila jednom engleskom piscu otkuda tako živi i čudesno stvarni opisi u njegovim knjigama, a onda je saznala da su on i supruga godinama živjeli u potpunom siromaštvu i da bi u hladnim zimskim noćima sjedili pred praznim kaminom i zamišljali i opisivali kako pucketa vatra u kaminu i kako se crveni soba od te iste tople vatre. 

Umjetnost..., lijepa umjetnost nevjerojatna je mogućnost za obnovu, ona budi novi svijet, ona stvara...

Evo što veliki svetac našeg vremena sv. papa Ivan Pavao II. veli umjetnicima:
* "Bog je, dakle, u život pozvao čovjeka, prenoseći mu zadaću da bude stvaratelj. U "umjetničkomu stvaranju" čovjek se očituje više nego ikad kao "Božja slika" i tu zadaću ostvaruje prije svega oblikujući predivnu "materiju" vlastite ljudskosti, a zatim i vladajući na stvarateljski način nad svemirom koji ga okružuje. Božanski Umjetnik, susretljivošću punom ljubavi, prenosi iskru svoje transcendentne mudrosti ljudskomu umjetniku, pozivajući ga da podijeli njegovu stvarateljsku moć. Očigledno je riječ o sudjelovanju koje ostavlja nedodirnutom beskonačnu udaljenost između Stvoritelja i stvorenja, kao što je to naglašavao kardinal Nikola Kuzanski: "Kreativna umjetnost, koju duša ima sreću ugostiti, ne poistovjećuje se s umjetnošću u njezinoj biti, koja je Bog, već je tek njezina komunikacija i sudjelovanje na njoj."

Zbog toga umjetnik, čim je svjestan svojega "dara", tim je snažnije potaknut da promatra sebe samoga i sve stvoreno očima koje su sposobne razmatrati i zahvaljivati, uzdižući Bogu svoj hvalospjev. Samo tako on može razumjeti do dna sebe samoga, svoj vlastiti poziv i svoje vlastito poslanje.

Društvo treba umjetnike kao što treba znanstvenike, tehničare, radnike, profesionalce, svjedoke vjere, učitelje, očeve i majke, koji jamče rast osobe i razvoj društva pomoću onoga uzvišenog oblika umjetnosti kakva je "odgojna umjetnost". U širokom kulturalnom području svakoga naroda umjetnici imaju svoje specifično mjesto. Upravo kada su poslušni svome nadahnuću u ostvarivanju uistinu vrijednih i lijepih djela, oni ne samo da obogaćuju kulturnu baštinu nacije i čitavoga čovječanstva, već vrše stručnu društvenu službu na korist općega dobra.

Da bi prenosila poruku koja joj je povjerena od Krista, Crkva treba umjetnost. Ona treba, zapravo, učiniti shvatljivim, štoviše - koliko je to moguće - očaravajućim svijet duha, nevidljivoga Boga. Treba, dakle, prenijeti u značajne izričaje ono što je u sebi neizrecivo. Umjetnost ima sposobnost koja je samo njezina, a to je da zahvati jedan ili drugi vid poruke, prevodeći ga u boje, oblike, zvukove koji pomažu intuiciji gledatelja ili slušatelja. I sve to tako da se sama poruka ne liši njezine transcendentne vrijednosti i njezina otajstvena sjaja.

Crkva treba na osobit način one koji će znati sve to ostvariti na književnomu i likovnomu planu, koristeći beskonačne mogućnosti slika i njihove simboličke vrijednosti. Sam Krist je u svojem propovijedanju uvelike koristio slike, u potpunoj dosljednosti sa svojom odlukom da on sam u Utjelovljenju postane ikonom nevidljivoga Boga.

Crkva treba jednako tako glazbenike. Koliko li je samo svetih skladba skladano tijekom stoljeća od osoba koje su bile duboko uronjene u smisao otajstva! Bezbrojni su vjernici svoju vjeru hranili melodijama koje su iznikle iz srca drugih vjernika i koje su postale dijelom liturgije ili barem veoma opravdanom pomoći u njezinu dostojanstvenomu tijeku. U pjevanju se vjera osjeća kao bujanje i obilje radosti, ljubavi, vjernoga iščekivanja spasenjskoga Božjeg zahvata.

Crkvi su potrebni arhitekti jer treba prostore za okupljanje kršćanskoga puka i za slavljenje otajstva spasenja. Nakon strašnih razaranja za vrijeme posljednjega svjetskog rata, i širenja metropola, novi naraštaj arhitekata iskušao se u tematici kršćanskoga bogoštovlja, potvrđujući sposobnost nadahnuća koje religijska tema posjeduje i u odnosu na arhitektonske kriterije našega vremena. Nerijetko su se gradile crkve koje su istodobno mjesta molitve i istinska umjetnička djela.

U Kristu je Bog pomirio sa sobom svijet. Svi su kršćani pozvani da daju to svjedočanstvo, no na vama je, muškarci i žene koji ste umjetnosti posvetili svoj život, da bogatstvom svoje genijalnosti kažete kako je u Kristu svijet otkupljen: otkupljen je čovjek, ljudsko tijelo, sve stvoreno, o kojemu je sv. Pavao napisao da "sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih" (Rim 8, 19). Sve stvoreno iščekuje objavljenje sinova Božjih, također i pomoću umjetnosti i u umjetnosti. To je vaša zadaća. U susretu s umjetničkim djelima, čovječanstvo svih vremena - također i današnje - očekuje da bude obasjano na vlastitomu putu i u vlastitomu životu."

* Ulomci iz pisma Pape Ivana Pavla II. umjetnicima.
Priredio fra. N. Dominis


nedjelja, 4. veljače 2018.

Međunarodni dan života

Uz Međunarodni dan života
pogledajte kratki poticajni video...



Video montirao fra N. Dominis

subota, 3. veljače 2018.

»Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo

Fra Nikola Dominis komentar članka prof. dr. sc. mons. Charles Moreroda


 Gianni Vattimo, umirovljeni talijanski profesor sveučilišta u Torinu jedan je od najpoznatijih suvremenih filozofa post-moderne. U mladosti je bio gorljivi katolički intelektualac, no kasnije se okreće od Crkve. Razloge pronalazi u intelektualnim i moralnim pitanjima. Njegova homoseksualnost, vezana uz krive poglede na Crkveni nauk, bila je odlučujuća za to udaljavanje i odbacivanje metafizike. Prof. Gianni sam o tome progovara: „Na osobnom sam planu počeo pokušavati stvoriti sentimentalni život lišen neurotične sheme grijeha i ispovijedi. I nadalje, kako bih mogao pripadati Crkvi čije me službeno učenje smatra osobom moralno vrijednom prijezira.“[1] Što i nije posve točno, jer Crkva odvaja grijeh i čovjekov grešni čin, od samog grešnika. No očito s ugašenim kršćanskim idealom, te bez konačne odluke da raskrsti sa svakim grijehom jednom zauvijek, u tome nalazi razlog za okretanje od najradosnije vijesti ikad navještene svijetu. U daljnjem tekstu donosi još nekoliko floskula, uobičajenih za današnje liberalne kritičare Crkve po pitanju homoseksualnosti, i jedino je šteta što je to, u to vrijeme, postao njegov ključ za iščitavanje svih ostalih pitanja Crkve i, izvan crkve, svih oblika socijalnog isključivanja.

No „nekadašnji katolik ponovno je počeo vjerovati da vjeruje (prema njegovu naslovu Vjerovati da vjeruješ) iz više razloga. S jedne strane, na osobnoj vjerskoj pozadini proživio je iskustvo smrti dragih bića.[2] S druge strane, ne može ne primijetiti povratak religije u suvremeno društvo: islam na više ili manje sretan način dolazi u prvi plan svjetske pozornice, pad komunizma se djelomično pripisuje ulozi Ivana Pavla II., promišljanje određenih bioetičkih ili socijalnih pitanja vodi do potrage za religioznim izvorima…“[3] Pa u gore citiranom djelu veli ne samo da religija može biti „mogući smjerokaz u budućnost[4]“, nego i to da „danas više nema filozofski prihvatljivih razloga da budemo ateisti[5]“. Znanstveni pozitivizam više „ne drži vodu“, a vjera u potpuno prosvjetljenje razuma sada je, kako izgleda, prevladana. Mit je demitologizirao samog sebe, „priznajući kao mit čak i ideal ukidanja mita“[6].

Profesor Vattimo iznosi nekoliko teza o sekularizaciji koju smatra čak i posljedicom kršćanstva. Pa se pita nije li sekularizacija „zapravo pozitivan učinak Isusova naučavanja, a ne način da se od njega udaljimo“[7]. On smatra utjelovljenje, kenozu[8], kao temelj od kojeg dalje stvara svoju sliku o Bogu kao biću koje gubi svoju metafizičku oznaku, takav Bog ne bi više mogao biti Bog „konačne i apsolutne istine koji ne prihvaća nikakvu doktrinalnu raznolikost. Moglo bi ga se dakle, ako se želi, nazvati Bogom ’relativistom’, ’slabim’ Bogom“[9]. On iznosi da kad Crkva naviješta apsolutnog Boga i „kad naređuje u ime „bîti“ stvari i čovjeka Crkva može tražiti nametanje vlastitoga principa i onima koji nisu vjernici, što je u suprotnosti s principom laiciteta, tolerancije i same ljubavi“[10]. Samo što je ova riječ „nametanje“, iznimno važna, jer mnogi crkveni dokumenti (u daljnjem tekstu citirani) upravo govore da Crkva ne nameće, već nudi, a onda je svaki čovjek slobodan prihvatiti ili odbaciti tu Istinu. Istina je najviši doseg i iznad nje se ne može ići, i ako vjerujem da je nešto istina dužan sam je iznijeti, jer odgovoran sam, a ako je to u suprotnosti sa tuđom istinom pluralno društvo dužno mi je dopustiti da ja imam svoju istinu, a ako je ona većinska, time nije drugačija ni nasilna, jer u potpuno istu Istinu vjeruju kršćani u većinski kršćanskim zemljama i onamo gdje su manjina. Osjeća se želja da se raskine sa „tradicionalnim“ „cilj je, čini se, izbjeći ono što bi se moglo suprotstaviti ideji tolerancije, demokratske raznolikosti i nametanja nekakve moralnosti »naravi« (koja može biti najjači zakon)“[11]. On bi htio prilagoditi Crkvu svojim stavovima. Osjeća se neprijateljstvo prema Crkvi i svećenicima koje krivi da zbog njih još uvijek mnogi mrze kršćanstvo. Što je samo još jedna od floskula, jer istinski tražitelj Istine kreće uvijek od sebe. Iskreni  tražitelj Istine nikada je neće žrtvovati zbog nekog slabijeg razloga, stoga, smatram da ne postoji opravdan razlog za odbacivanje Crkve poradi bilo kojeg čovjeka.

Vattimo sebe smatra relativistom jer, veli, „da me netko sutra uvjeri da sam u krivu, bio bih spreman promijeniti mišljenje“[12]. Tvrdi da je spasenje moguće i bez poznavanja dogme o Trojstvu, što je uistinu i moguće, ali tek u slučaju nesavladivog neznanja. On sam pokušava zamijeniti „Istinu“ „interpretacijom“ i kao misao vodilju za to uzima Lutherovu ideju „slobodnog proučavanja“ Pisma, pa u tom kontekstu čak veli da „spasenje dolazi po interpretaciji“.[13] On smatra da je ključno pitanje naša osobna povijest spasenja i tvrdi da se post-moderni pluralistički svijet više ne može odrediti jednom krajnjom istinom jer bi to, kako veli, bilo u sukobu s demokratskim idealom. No „pluralnost nije krajnji cilj. Profesor iz Torina to razumije, ali jedinstvo pripisuje (privremenomu) konsenzusu, a ne istini koja bi bila temeljem toga konsenzusa.“[14] Pa tvrdi da je za konsenzus potreban dijalog, a ne apsolutna istina, opet očito ne prihvaćajući narav apsolutne istine, jer istina je iznad naših pogleda, ona je nedodirljiva i nije je postavio nitko od ljudi, ni filozofa, već je stalna i vječna, i da je čovjek nikada nije dokučio ili da mu je Bog nikada nije objavio, ona bi bila isto tamo, kroz svu povijest jednaka.

Cilj prof. Vattima je, kako zaključuje mons. Morerod, pomoću pluralizma doći do neke vrste kršćanstva. A „ako je Bog mrtav, odnosno ako je filozofija ustvrdila da ne može sa sigurnošću potvrditi krajnji temelj, ’nužnost’ filozofskoga ateizma također više ne postoji.“[15] On pronalazi mogućnost za vjerovanje, on vjeruje da vjeruje ili se bar nada da vjeruje, upravo zato što u post-modernom društvu više ne pronalazi misao ni za ni protiv, i tu, u „slaboj misli“ (pensiero debole) priznaje slabost bića i vidi mogućnost da nama neshvatljivi Bog ipak može negdje postojati. Nimalo pluralistički, Vattimo tvrdi da je „slaba misao“ jedina zamisliva kršćanska filozofija.[16] Te misleći da spolni moral, više nikog ne zanima osim svećenike i psihoanalitičare, zanemaruje slobodu koju može donijeti život ispunjenih uzvišenih ideala. „Evanđelje koje preostaje ljudsko je nadahnuće, bez zahtjeva za obraćenjem, bez udioništva u božanskome životu... to je Evanđelje spljošteno na ljudsku razinu.“[17]

A Istina…, „Istina se ne nameće drugačije nego snagom same istine.“[18] Ako postoji objektivna istina, a duboko vjerujem da postoji, onda će ona obraniti samu sebe, na nama je samo da usmjerimo čovjeka prema njoj, a ostalo je,  što je posve prihvatljivo pluralnom društvu, da svatko osobno nastavi tražiti i da je nađe. Stoga Crkva predlaže tu Radosnu vijest na slobodno prihvaćanje svakomu, s uvjerenjem da upravo istina omogućuje slobodu: „Svatko pronalazi svoje dobro pristajući, da bi ga u postupnosti ostvario, uz plan koji Bog ima za njega: doista, u tom planu nalazi svoju vlastitu istinu i, prijanjajući uz tu istinu, postaje slobodan.“[19] 

Pozdravljam svaki korak prema dobru, ali zašto pored punine kršćanstva izabrati mrvice, čemu birati „možda“ kada je Krist rekao „Ja jesam! (Iv 8, 24)“? Zašto riskirati spasenje? Velika nam je milost već iskazana, samo treba svim srcem čeznuti za Istinom, On je tamo, već  nam je krenuo u susret.

fra Nikola Dominis
Foto: www.facebook.com/AleteiaEn/





[1] Gianni Vattimo, Credere di credere (Vjerovati da vjeruješ), str. 72–73; donosi: Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 165–179
[2] Vattimo kaže da se ne boji svoje smrti, nego se boji patiti zbog smrti dragih bića, usp. Non essere
Dio, str. 13.
[4] Gianni Vattimo, Credere di credere, str. 17, donosi: Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 167
[8] Anić – Klaić – Domović, Rječnik stranih riječi, SANI-PLUS, Zagreb, 2001, str. 686. Kenoza: (grč. Kenosis) ispražnjavanje, čišćenje. U ovom slučaju se odnosi na biblijski redak: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,  nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. (Fil 2, 6-8)
[10] Gianni Vattimo, Addio alla verità, str. 64–66, donosi: Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 170
[12] Gianni Vattimo, Verità o fede debole?, str. 33, donosi: Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 172
[14] Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 175
[16] Gianni Vattimo, con Piergiorgio Paterlini, Non essere Dio, str. 182, donosi: Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 177
[17] Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 178
[18] Drugi vatikanski koncil, Dignitatis humanae, br. 1.
[19] Benedikt XVI, enciklika Caritas in veritate (29. lipnja 2009.), br. 1.

Istaknuto

Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"

Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...