nedjelja, 30. rujna 2018.

Bila je ljubav


Sasvim malena, ponizna, 
i skromna bila je ona,
plaha i lako joj suza poteče, 
potpuno čista sad Edenom šeće.

Bila je još maleno dijete,
i odmah rekla „odlazim svijete“, 
na goru Karmel blizu Krista,
na sve zavjete s lakoćom prista.

Voljela je ona Krista više od svega, 
više od svog života ljubila je Njega, 
jer plemenita je srca Terezija bila,
a smatrala se ptičicom malenih krila.

Bojala se da joj duša neće moći letjeti, 
a sad je kao orao neće nikad sletjeti, 
htjela je biti mala golubica Noina,
da nosi znak mira preko svih planina.

Htjela je ona u misije otići, 
sve kontinente htjela je obići,
nije izašla iz svoje Karmelske ćelije, 
a zaštitnica misionara postala je.

A najviše od svega htjela je biti mučenica, 
do zadnje kapi krvi Kristova učenica,
a to je dijelom i bila, ispila je kalež, 
ušla u povlašteni, sveti Kristov stalež.

Svetica je posebna naša Terezija Mala, 
rado bi ona u našu obranu stala,
za Boga, Crkvu i grešnike izgarala je sva, 
jer bila je ljubav svetica ta.

Nikola Dominis

utorak, 18. rujna 2018.

Bio sam ateist, a onda sam pročitao ‘Gospodara prstenova’


Odrastao sam u obitelji punoj ljubavi. Roditelji su mi bili znanstvenici i ateisti – tata bivši katolik, a mama bivša luteranka. Još od vremena kad sam mogao o tome racionalno razmišljati nisam vjerovao u Boga. Bog je za mene bio imaginarno biće, za čije postojanje nema dokaza. U najboljem je slučaju bio maštarija za neuke, kojom su oni kompenzirali svoje neznanje, i koja im je pomagala da se osjećaju bolje u vezi s vlastitom smrtnošću. U najgorem slučaju bio je perverzna zabluda, odgovorna za većinu užasa što ih je počinila ljudska rasa.

Što je probilo led? Što me potaknulo da pomislim da Bog doista postoji? „Gospodar prstenova”. To sam djelo pročitao kao tinejdžer, i odmah me je oduševilo. Izmaštani svijet Međuzemlja pun je života i dubine. Kulture različitih naroda su organske, ukorijenjene u tradiciji, i njihova je energija svježa i živa. Planine i šume imaju osobnosti, a odnos između ljudi i zemlje obilježen je pažnjom i bliskošću. Stvorenje poznaje stvorenje. Tolkien te stvari opisuje divnom prozom, mješavinom poezije i srednjovjekovne povijesti. U „Gospodaru prstenova” sve se čini dubokim. Kombinacija arhetipskih likova i dojmljive životnosti u romanu sadrži u sebi element temeljne ljudskosti. Svaki ljubitelj „Gospodara prstenova” točno zna o čemu govorim.

U svojim uskim okvirima scijentizma nisam mogao dokučiti što to Tolkienovo djelo čini tako dubokim. Kako jedan izmišljeni svijet, svijet fantazije, može otkriti išta o istini? No ja sam znao da on to otkriva, i to je promijenilo moj način razmišljanja. Jesu li dobro i zlo puki društveni konstrukti, ili su stvarni na dubljoj razini? Zašto se poistovjećujem sa smiješnim stvarima poput drveća koje govori i pokvarenih utvara? Zašto me toliko oduševila priča koja je iscrpljujuću borbu protiv zla učinila tako dubokom? Zašto je ona u meni probudila čežnju za pustolovinom ustrajnog nastojanja oko dobra? I kako to priča žrtvu čini tako privlačnom? „Gospodar prstenova” pokazao mi je svijet u kojem su se stvari činile stvarnijima od svijeta u kojem sam živio. Naravno, ne doslovno, nego metaforički, u smislu zadiranja ispod površine. Prekrasna borba i požrtvovna veličanstvenost što prožimaju „Gospodara prstenova” potresle su mi dušu i ispunile me čežnjom koje se nisam mogao tek tako otresti.

Moji pokušaji da te probleme objasnim uz svoj naturalistički, ateistički pogled na svijet su se izjalovili. Ideja da su bitak, ljepota i moral samo produktivne iluzije nametnute našim biološkim ustrojem nastalim u proizvoljnom procesu prirodne selekcije nije držala vodu. Ako stvari temeljne za ljudsku egzistenciju, poput smisla i moralnosti, nisu ništa više od produktivnih iluzija, što je još nepouzdano? Naših pet osjetila? Logički proces? Naš um? Ako naše biće nije ništa više od nakupine atoma koji reagiraju jedan s drugim na neopisivo složen način, gdje se lanci uzroka i posljedice protežu do samih početaka svega, onda mi slijepo plutamo kroz prostor i vrijeme – ništa nema ni svrhe niti razloga. A ako je tako, onda je sve ono što smatramo ljudskim tragična šala. Na kraju krajeva, ljudska rasa, Zemlja i cijeli svemir će nestati. Kad prođe dovoljno vremena, čemu sve? I ideja nekakvoga postignuća je samo iluzija. Na toj su točki plodovi ateizma bili neizbježni: nihilizam, očaj, i što je najveća ironija – zbunjenost.

Iako sam i dalje ozbiljno propitivao ateizam, još sam imao mnogo prigovora. Ako je Bog stvaran, zašto nema više dokaza njegova postojanja? Ako je Bog stvaran, zašto postoji toliko religija? Zar Bog ne bi htio jasno usmjeriti čovječanstvo prema izvoru istine? No moje su me sumnje o ateizmu i dalje progonile. Ako nadnaravno ne postoji, kako može biti stvarnih moralnih obveza? Klasični ateistički odgovor bio je da je evolucija u ljudskoj rasi stvorila sofisticiran instinkt krda, zbog kojeg želimo biti dobri jedni prema drugima. One ljude kojima je nedostajao moralni kompas nadmašivali su oni među nama koji imaju osjećaj za moral – oni koji su znali raditi zajedno na korist sviju.

Duboko u sebi sam znao da je to klimavo. Čak i ako je moglo u potpunosti objasniti naš moralni osjećaj, koji sam dovodio u pitanje, nije objašnjavalo stvarne moralne obveze. Ako je klasična evolucionistička teorija morala istinita, ona objašnjava samo zašto uočavamo moralne obveze, a ne da li one (ili zašto) postoje. Umjesto da objasni moral, zaobilazi ga. Zakleti imoralist uvijek je mogao prigovoriti na temelju toga da je on oslobođen restriktivnog i zastarjelog biološkog ustroja uočenih moralnih obveza. Ateisti među mojim prijateljima i obitelji odgovorili bi rečenicom poput: „Pa, imoralistova pozicija nikad nije bila posve uspješna, a postoje povijesni dokazi da biti općenito ‘dobra osoba’ omogućava da budemo uspješniji, da prenesemo gene ‘dobre osobe’ itd.” To je samo donekle istinito. Velik dio povijesti uči nas da se nasilje, pohlepa i dominacija u svjetovnom smislu dobro isplate.

No takvi odgovori nisu dobri. Samo zato što biti potpuni imoralist nije funkcioniralo do sada ne znači da neće funkcionirati kasnije. Na kraju krajeva, obilježje prirodne selekcije je nasumična genetska promjena, koja nekim stvorenjima daje veću sposobnost preživjeti u nekom okolišu. Sve što ateist može reći imoralistu je: „Ne mislim da će tvoji postupci pomoći ljudskoj rasi da uspije.” Takva izjava, koja je samo jedno mišljenje, jednostavno nije ono na što mislimo kad kažemo da je neki čin imoralan. Usto, tko je to rekao da je uspjeh ljudske rase ultimativno dobro? To je pretpostavka koja se ne može empirijski dokazati. Ako se vratimo na početni problem – postoji li uopće dobro? Shvatio sam da je u čisto naturalističkom pogledu na svijet sav moral u konačnici pitanje mišljenja. Sve što moralist može reći imoralistu je: „Moje je mišljenje drukčije od tvoga”, što nije produktivnije od svađanja je li crvena boja bolja od plave. Ovdje trebam pojasniti da nikad nisam posumnjao u teoriju ljudske evolucije. Ništa u njoj ne proturječi Božjem poretku stvaranja. Također, ne kažem da su ateisti imoralni. Oni samo ne mogu objasniti postojanje stvarnih moralnih obveza. Oni žive u velikoj napetosti, poput mene nekada.

U jednom trenutku napetost je postala prevelika – ili je moral farsa, sve je nasumično i ne znači ništa, i ljudski um je zapao u posvemašnju zbunjenost, ili je ateizam laž. Izabrao sam to drugo. To je logična strana. S emocionalne strane, tolike radosti na ovom svijetu nemaju ništa sa samoočuvanjem ili s uspješnim produženjem vrste: umjetnost, glazba, lijep zalazak sunca itd. Mislim da duboko u sebi svi prepoznajemo da ta estetička iskustva mogu biti najradosnija u ovom životu, i te radosti nemaju produktivnu svrhu. Bogatstvo života, u punom poetskom sjaju u Tolkienovu Međuzemlju, učinilo je da shvatim da navodno racionalni ateizam ne otkriva istinu o stvarima, nego uklanja svojstvenu im čar i vrijednost.

Kad sam napustio ateizam, i dalje sam imao nekoliko prigovora organiziranoj religiji koji su izvan tematike ovog članka. Dovoljno je reći da mi je moja kritika ateizma dala prirodnu monoteističku teologiju, a „Gospodar prstenova” usmjerio me prema sakramentalnoj duhovnosti. Za sada zapamtimo evangelizacijsku snagu ljepote i pripovijedanja. Poput „Gospodara prstenova”, oni su učinkoviti upravo zato što je Bog skriven i može proći ispod ateističkog radara, koji „trza” na svaki tračak religije. U Međuzemlju su učinci od Boga stvorenog svemira posvuda, ali izvor, sam Bog, skriven je. Ne, nije da mi vjernici razumijemo „Gospodara prstenova” na nekoj posebnoj razini na kojoj ga ateisti ne razumiju. Upravo suprotno: ateist koji doista razumije „Gospodara prstenova” vjernik je u većoj mjeri nego što je mislio.

Fredric Heidemann | Word On Fire

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

ponedjeljak, 17. rujna 2018.

Sjeme


Nestaško s malim sjemenom u ruci i želim ga položiti u tvoje srce vjerujući, kao onaj seljak, da sijem u dobru zemlju. Dolazi kiša, i dolazi sunce. Dolazi nevrijeme, i dolazi oluja. Sjeme raste. Ono nikad neće vidjeti klasa. Ali ja vjerujem u Nevidljivoga, u Boga koji će iz jednog jedinog zrna stvoriti jednoga dana tisuću zrna. Sjeme, vječni gubitnik. Ali kad sjeme isklija i procvate, sva će zemlja klicati od radosti.

Phil Bosmans

nedjelja, 16. rujna 2018.

Katolički portal „Aleteia“ o horor filmu „Časna“: U filmu ima više molitve nego u svim vjerskim filmovima snimljenim u zadnjih deset godina zajedno


Mediji ovih dana ‘bruje’ o filmu „Časna“ („The Nun“), najnovijem filmu iz horor franšize „Prizivanje“ („The Conjuring“). Ako niste upoznati s prethodna dva nastavka, riječ je o filmovima koji su snimani prema originalnim zapisima najpoznatijih svjetskih demonologa, bračnog para Eda i Lorraine Warren. Možda to ne biste očekivali, ali ova se filmska franšiza temelji na katoličkim uvjerenjima i principima, tako da vas ni ovaj nastavak neće razočarati, ali bi zato mogao ljubitelje horor filmova jer nije ni približno zastrašujuć kao prethodna dva dijela. 

RADNJA FILMA ODVIJA SE U RUMUNJSKOM SAMOSTANU 
Redovnica je jedan od oblika koji je u prethodnom filmu, „Prizivanje 2“ („The Conjuring 2“) uzimao demon Valak. U filmu „Časna“ vraćamo se u 1952. godinu i saznajemo zašto je Valak uzeo baš taj oblik. On je demon, tako da je, sigurno pogađate, uzeo oblik redovnice kako bi se izrugivao Bogu i vjeri. Radnja filma odvija se u rumunjskom samostanu (koji je prije bio dvorac), gdje si mlada redovnica oduzima život kako bi spriječila demona koji želi ući u nju i tako dospjeti u svijet. Da ti postupci ne bi oskvrnuli samostan, čime bi se ugrozila njegova tajna lokacija u dvorcu, Vatikan šalje oca Burkea (Demián Bichir) kako bi procijenio situaciju. U pratnji o. Burkea (koji je zasigurno isusovac jer nosi kravatu kad putuje) je sestra Irene (Taissa Farmiga), postulantica za koju Vatikan vjeruje da bi mogla pomoći jer ima vizije. Njima se na njihovom putovanju pridružuje Frenchie (Jonas Bloquet), jedina osoba iz obližnjeg sela koja se usudi ući u samostan. 

MOLITVA – GLAVNO ORUŽJE OBRANE 
Razina poštovanja prema katolicizmu iskazana u filmu gotovo je zapanjujuća. Svećenik ima probleme sa svojom prošlošću, ali nikad ne posustaje u vjeri. Mlada postulantica je iskrena, posvećena i uopće nije u iskušenju zbog pažnje koju dobiva od Frenchija. Što se tiče same Crkve, ona je vjerojatno jedina stvar koja stoji između svijeta i nadnaravnih sila koje ga žele pokvariti i uništiti. Pitate se koje je glavno oružje obrane u filmu? Molitva! U filmu ima više molitve nego u svim vjerskim filmovima snimljenim u zadnjih deset godina zajedno. Naravno, na kraju mora postojati neka „rupa“ da bi se Valak mogao pojaviti u „Prizivanju 2“, ali filozofija filma je ta da ako želite pobijediti Zloga, trebate moliti. Molitva je prva linija obrane, upamtite to. 

Autor: David Ives; Aleteia 
Prevela i priredila: Vedrana Prka; Book.hr 
Izvor: https://book.hr/

Molitva svetom Josipu


O Sveti Josipe, čija je zaštita tako velika, tako snažna i tako spremna pred prestoljem Božjim, stavljam u tebe svoje svoje potrebe i želje.
O Sveti Josipe pomozi mi svojim snažnim zagovorom i izmoli za mene svog Djevičanskog Sina sve duhovne blagoslove kroz Isusa Krista, Našeg Gospodina, tako da, budući da sam vezan-a tvojoj Nebeskoj snazi, mogu iskazati svoju zahvalu i poštovanje Najljubljenijem Ocu. O Sveti Josipe nikad se neću moći umoriti promatrajući Isusa kako spava u tvojim rukama. Ne usuđujem se prići dok se on odmara u blizini Tvoga srca. Zagrli ga u moje ime i poljubi Njegovu nježnu Glavu za mene, i zamoli ga da mi uzvrati poljubac kad udahnem posljednji uzdah. Sveti Josipe, zaštitniče umirućih, moli za nas. Amen.

Ova molitva sv. Josipu  pronađena je pedeset godina nakon rođenja našeg Gospodina Isusa Krista.  Godine 1505. Papa je ovu molitvu poslao caru Karlu koji je tada išao u bitku. Predaja kaže da tko god moli ovu molitvu neće umrijeti iznenadno, bez oprosta grijeha,  te da oni koji mole ne mogu upasti u ruke neprijatelja, niti biti poraženi u bitkama života. Također, prema predaji o ovoj molitvi, još nije zabilježeno da nekome molitve nisu uslišane. Molitva se moli devet uzastopnih dana, ujutro. 

subota, 15. rujna 2018.

Jer kasno sam uvidio



U djetinjstvu mome izabrao si me i označio da idem Tvojim putom. Nisu mi bile pune četiri godine kad sam usnuo da mi je s ikone sišao jedan svetac, blijed i okružen cvijećem kao mrtvac i predao mi raspelo koje je njemu dotežalo.

I ništa mi drugo nisi na put dao.

Tebi me je zavjetovala majka moja u času tjeskobe, u jednom od onih časova kad nema ni otkud pomoći i kad su sva vrata zatvorena, osim vrata Tvojih.

Ko je još vidio da se mala djeca tako opremaju u svijet, s krstom siromaštva i teretom velikih zavjeta? A ipak, Ti si me tako poslao i s licem oca koje se rijetko smije, strogo označio moj put.

Pa kako sam mogao biti sretan?

I još sam bio lud i samo svoj, otimao sam se putu i poznavanju, trgao sam u stranu i bio sam kao zlo dijete koje ne spava kod kuće nego bijega, nečisto, s vlatima sijena na odijelu, a pogled ima mutan i nestalan kao nečije pseto.

Kad Te nisam vidio nad sobom, mislio sam da Te nema. I ništa nije ostalo što nisam učinio da ti se otmem, jer je malo ko ljubio grijeh i grješnu radost kao ja. Prolazio sam svijetom i udarao lijevo i desno na vrata tuđih sudbina, ali sva su redom, kao po nekom mučkom dogovoru, bila za mene zatvorena. Nasrtao sam uzalud na vrata čovjekova, i poslije sam dugo sjedio krvavih ruku, na kamenu.

Jer kasno sam uvidio, da se ne otvaraju silom.

Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki živ čovjek tajna vlažnih treptavih očiju i zašto se pred mojim koracima svaka vrata zatvaraju, kao na tajni znak.

A to si ti htio da me odbiješ od svijeta kao što se djeca od godine odbijaju od sise: da im ogrkne i da im se ogadi. To si Ti, o strašni, postavljao svoju nevidljivu ruku između mene i svijeta, da me onda inokosna i ostavljena okružiš svojom ljubavi koja boli i posvećuje.

Ivo Andrić

Terezijino zvanje


Kad su mi kod razmatranja moje želje zadavale pravo mučeništvo, otvorih poslanice sv. Pavla da potražim kakav odgovor. Padoše mi u oči 12. i 13. glava Prve poslanice Korinćanima... Ondje pročitah, u 12. glavi, da ne mogu svi biti apostoli, proroci, učitelji itd., da je Crkva sastavljena od različitih udova i da oko ne može u isti čas biti ruka... (usp. 1 Kor 12, 12-30) Odgovor je bio jasan, ali nije zadovoljio mojih želja, nije mi donio mira ... Kao što je Magdalena, naginjući se neprestano nad prazan grob, napokon našla što je tražila, tako sam se i ja, ponizujući se sve do dubine svoga ništavila, napokon digla tako visoko da sam mogla doseći svoj cilj... (Sv. Ivan od Križa, Pjesme) Ne gubeći srčanosti nastavih čitanje, i ova me rečenica utješi: "Brinite se za savršenije darove, a ja ću vam pokazati još izvrsniji put." (1 Kor 12, 31) I Apostol tumači kako svi najsavršeniji darovi nisu ništa bez ljubavi... i da je ljubav izvrstan put koji sigurno vodi k Bogu. 

Napokon sam našla odmor. Promatrajući mistično tijelo Crkve nisam prepoznala sebe ni u jednom od udova koje opisuje sv. Pavao, ili bolje, htjela sam prepoznati sebe u svima... Ljubav mi je dala ključ moga zvanja. Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo sastavljeno od različitih udova, da joj onda ne nedostaje najpotrebniji i najplemenitiji od svih udova: shvatila sam da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve, te kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali Evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv... Shvatila sam da ljubav obuhvaća sva zvanja, da je ljubav sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta... jednom riječju, da je ona vječna!... 

Tada sam u zanosu svoje mahnite radosti uzviknula: O Isuse, Ljubavi moja... napokon sam našla svoje zvanje moje zvanje je ljubav!


utorak, 11. rujna 2018.

Nastanak Katoličke karizmatske obnove



Kada bi se promatrale okolnosti nastanka Katoličke karizmatske obnove uočilo bi se da sam začetak pokreta spada u vrijeme kulturne krize. U vrijeme kada se odbacuje kršćansko shvaćanje spolnosti, bračnog i obiteljskog života.[1] To je vrijeme kada društvo želi živjeti u slobodi bez Boga. To je doba šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. U tomu razdoblju snažno se širi uporaba opojnih sredstava, droge,[2] hedonizma.[3] Besplatno školovanje je dovelo do porasta broja studenata. Upravo će oni postati glavni nositelji promjena. Te generacije su osjetile potrebu unijeti promjenu u svijet. Oni su bili nositelji pokreta koji je okarakterizirao 1960.-e kao revolucionarno i buntovno desetljeće; u SAD-u su dominirali kontrakulturalni hippy i yuppie kontekst, politički aktivizam. Glavni moto tih buntovnih generacija je bio „Ne vjeruj nikome starijem od 30!“[4]

No, taj čisto naravni oblik življenja u čovjeku ne može izbrisati njegovu religioznu dimenziju, njegovu težnju za transcendentnim, za vječnim, za duhovnim. „Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren.“[5] Čisto naravna društvena stvarnost šezdesetih godina, koja djeluje nagrizajuće prema duhovnoj stvarnosti, rodila je oporbu u onim krugovima koji se sa takvom ponudom ne zadovoljavaju.

S druge strane vrijeme je radikalnih promjena unutar Katoličke Crkve potaknute od eklezioloških i pastoralnih uputa Drugoga vatikanskog sabora. Događaju se promjene unutar Rimske kurije, ustrojstvu župa i biskupija. U isto vrijeme osnivaju se različite molitvene zajednice, organizirani oblici crkvenoga i obiteljskoga pastorala, želja da se na različite načine živi evanđelje.[6] Sabor je htio potaknuti vjernike da razmišljaju o danu Pedesetnice, o ulozi Duha Svetoga u Crkvi,[7] u njihovom životu. Želio je potaknuti vjernike da urone u dubine crkvenog blaga kao što su otački spisi, a poglavito Sveto pismo. Sabor je upućivao na razmišljanje: Je li iskustvo silaska Duha Svetoga koje je apostolima omogućilo svladavanje straha, nešto što se više ne ponavlja? Može li to doživjeti svaki vjernik? To je imalo odlučujuću ulogu na snažno duhovno gibanje koje će uslijediti. To gibanje nije imalo početak u izvanjskim formama, nije ustanovljeno nekim aktom crkvene hijerarhije.[8]

To se jasno vidi u opisu početka karizmatskog pokreta u Rimokatoličkoj Crkvi. Uzroci nastanka pokreta vežu se još uz sami kraj 19. stoljeća i početak 20. stoljeća. U to vrijeme živjela je talijanska blaženica Helena Guerra. Odlikovala se pobožnošću prema Duhu Svetom i imala je snažan utjecaj na vrhovni autoritet Rimokatoličke Crkve.[9] Više puta je pisala tadašnjemu papi Leonu XIII. Plodovi komunikacije između pape Leona XIII. i Helene su mnogobrojni:[10] godine 1895. papa Leon XIII. uvodi Devetnicu Duhu Svetom papinskim pismom Provida Matris Charitas, zatim 1897. godine na svetkovinu Duhova objavljuje encikliku Divinum illud munus, da bi potom „U osvit dvadesetoga stoljeća – odnosno, u noći između 31. prosinca 1899. godine i 1. siječnja 1900. godine, posvetio cijelu Crkvu Duhu Svetome.“[11] Sam papa Leon XIII. je te večeri zapjevao himan Veni Creatori Spiritus. Njegova molitva Duhu Svetom nije ostala neuslišana. Uslijedio je događaj iskustva „govora u jezicima“ u jednoj kući u Topeku koji će označiti početak pentekostalizma, koji će se proširiti po cijelome svijetu. Pentekostni pokret zahvatio je i Katoličku Crkvu i utjecao na nastanak Katoličke karizmatske obnove.

Pokret Katoličke karizmatske obnove rođen je 1967. godine na sveučilištu Duquesne u Pittsburgu.[12] Godine 1966.[13] nekoliko profesora laika (jedan on njih je bio Ralph Keifer) osjećaju se razočaranim osobnim vjerskim dinamizmom pa odlaze na kongres Cursilos de cristiandad i susreću Stevea Clarka i Ralpha Martina. Njihova su se razmišljanja uglavnom podudarala. Stevea Clark je čitao knjigu „Križ i bodež“ koja donosi svjedočanstvo pastora koji je živio mirnim župničkim životom, a onda je odjednom postao „prijatelj“ grješnika. Tvrdio je da je uzrok tome Duh Sveti. Dva mjeseca profesori su zajedno razmatrali o tome i molili. U međuvremenu je jedan od profesora, Ralph Keifer, pronašao knjigu koja govori o glosolaliji. To ih je potaklo da se nakon nekoga vremena opet sastanu, a tema njihove molitve bila je himan „Dođi Stvorče Duše Svet.“ Zatim su odlučili potražiti neo-pentakostalce da im objasne kako primiti „krštenje u Duhu.“ Odlučili su sudjelovati na nekoliko njihovih molitvenih sastanaka. Zanimljivo je da je prvi imao za temu Bogojavljenje (govori o Isusovu krštenju na rijeci Jordanu). No, od njih četvoro jedini Ralph se odlučio vratiti. S njim i Patric Bourgeiois koji je, također, bio profesor na Teološkomu fakultetu. Zamolili su ih da polože ruke na njih i da se pomole. „Kad je to bilo učinjeno, oni su doživjeli tipično pentekostalno iskustvo i počeli su govoriti u jezicima.“[14] Dva mjeseca kasnije, tj. 18. i 19. siječnja,  na sveučilištu Duquesne, sastalo se tridesetak profesora i studenata. Na neke od njih Ralph Keifer položio je ruke i oni su doživjeli isto iskustvo. U isto vrijeme to doživljava i studentica Patricia Gallagher, u kapeli na temelju spontane molitve, bez polaganja ruku.

Uslijedio je domino efekt te su svoje iskustvo prenijeli drugim studentima. Pokret se proširio na sveučilište Notre Dame (Indiana). Zatim na druga sveučilišta, samostane, župne zajednice.  Proširio se po cijeloj Sjevernoj Americi.

Fra Ante  Prološčić


[1] „Jedan od nusproizvoda šezdesetih bila je seksualna revolucija. Američka novinarka Helen Gurley Brown, urednica magazina Cosmopolitan, pozvala je 1962. mlade američke djevojke da kažu: da seksu. Playbojev šef Hugh Heffner najavio je kraj puritanizma. Seks više nije bio tabu tema američkog društva, a kontracepcijska pilula koja se počela koristiti 1960. promijenila je seksualni život i pogled na seksualnost. Do 1963. godine 1,3 milijuna američkih žena upotrebljavalo je to sredstvo protiv začeća, a do 1970. gotovo dvije trećine udanih žena koristilo je pilulu ili neku drugu vrstu kontracepcije. Seksualna revolucija nije se odnosila samo na seksualne navike ljudi, već je postala dio javnoga i političkog života. Slogani poput «Vodite ljubav, a ne rat!», ili «Što se više bunim više vodim ljubav» postali su uobičajeni na prosvjednim skupovima protiv Vijetnamskoga rata, rasizma ili licemjernoga moraliziranja srednjega sloja. Seksualna revolucija oživjela je feminizam, koji se manifestirao kroz borbu za ženska prava i demistificiranje stereotipa o nuklearnoj obitelji pedesetih godina.“ Šezdesete-godine koje su promijenile svijet, u: http://www.dazd.hr/images/izdavastvo-katalozi/sezdesete.pdf (6. 5. 2017.).
[2] „Marihuana i nova sintetička droga LSD postale su oblik oslobođenja od represije državnog aparata i establishmenta, a među mladima je prevladavalo mišljenje da bi istinsko demokratsko društvo trebalo ozakoniti uporabu droge“. “Šezdesete-godine koje su promijenile svijet, u:  http://www.dazd.hr/images/izdavastvo-katalozi/sezdesete.pdf (6. 5. 2017.).
[3] „Seks i droga, simboli mladenačkoga bunta 1960-ih, predstavljali su oblik prkosa i otpora postojećem sustavu društvenih i moralnih vrijednosti.“ “Šezdesete-godine koje su promijenile svijet, u:   http://www.dazd.hr/images/izdavastvo-katalozi/sezdesete.pdf (6. 5. 2017.).
[4] Šezdesete-godine koje su promijenile svijet, u: http://www.dazd.hr/images/izdavastvo-katalozi/sezdesete.pdf (6. 5. 2017.).
[5] Hrvatska biskupska konferencija, Katekizam katoličke crkve (11. XI. 1992.), Glas koncila, 1994., 27 (dalje: KKC).
[6] Usp. J. Mamić, „Duhovski pokreti u Crkvi“, 159.
[7] O ulozi Duha Svetoga u životu Crkve i vjernika Sabor posebno govori u konstitucijama Lumen gentium i Dei verbum. Usp. LG, 4, 8, 9.
Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Božanskoj objavi Dei Verbum (18. XI. 1965.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 72008., 4, 8, 10, 12 (dalje: DV).
[8] Usp. T. Ivančić, Duhovni pokreti u Crkvi u Hrvata, str., 247. Ivančič upućuje da bi prikladan naziv bio Duhovi pokreti, pokreti Duha, nego duhovni jer je riječ “duhovan” dvoznačan.
[9] Uz blaženu Helenu Guerrau (1835. - 1914.) još jedna blaženica se u svojoj pobožnosti odlikovala štovanjem Duha Svetoga: Sveta Maria iz Betlehema (1846. - 1878.), što baš i nije bilo tako učestalo.
[10] Usp. Tomislav Pervan, „Ne u sili ni snazi, nego u Duhu Svetomu...“ (Zah 4,6), Katolički tjednik, 16 (2017.), 22., 10.-11.
[11] Leon XIII., Sveta Mariam iz Betlehema-glasnica Duha Svetoga, u: http://www.stellamaris-naklada.com/hr/sveci/sv.-mariam-iz-betlehema---glasnica-duha-svetoga,14.html (16. 3. 2017.).
[12] Usp. R. Laurentin, Karizmatička obnova, 14.-19.
[13] Ako se poprate događanja u cjelovitijem smislu onda se može uočiti da je to vrijeme nastanak prve sotonističke crkve: Taj naziv dolazi od Antona Szandor LaVeya (1930. - 1997.), autora Sotonske biblije i utemeljitelja prve Sotonske crkve. LaVey je navodno osnovao prvu Sotonsku crkvu 1966. godine. Kao samoproglašeni autoritet o svemu što se tiče zla, počeo je držati tjedna predavanja po cijeni od 2 dolara po osobi. I tako se rodila Sotonska crkva. O nastanku sotonske crkve, u: http://hu-benedikt.hr/?p=12354 (15. 3. 2017.).
[14] Francis A. Sullivan, Karizme i karizmatska obnova, Duh i voda, Jelsa, 1984., 46.

ponedjeljak, 10. rujna 2018.

O pjesmi Imagine, s komentarom


Ovdje ćemo govoriti o Lennonovom hitu „Imagine“. Prvo da vidimo što možemo pronaći na wikipediji:


Opis

Pjesma Imagine izdana je kao singl mjesec dana nakon što je izdan album, te je bila na 3. mjestu najpopularnijih u SAD-u. Bila je i na 1. mjestu u Kanadi gdje je ostala na njemu dva tjedna, te isto tako u Australiji, gdje je ostala pet tjedana i gdje je bila Lennonov jedini solo singl broj jedan. Kada je u jednom od svojih zadnjih intervjua upitan o pjesmi, odgovorio je da je ona jednako dobra kao i pjesme koje su nastale tijekom Beatlesa.

Yoko Ono je rekla da je tekst Imagine predstavljao "sve ono u što je John vjerovao - da smo svi jedna zemlja, jedan svijet, jedno čovječanstvo. On je želio to svima poručiti."


Kontroverze

Pjesma je bila često kritizirana od strane nekih kršćana zbog određenih dijelova teksta na početku i u sredini pjesme - specifično, riječ je o stihovima Imagine there's no heaven, it's easy if you try, no hell below us, above us only sky (...) imagine there's no countries, it isn't hard to do, nothing to kill or die for, and no religion too. U prijevodu to glasi: Zamislite da nema raja, to je lako ako probate, nema pakla ispod nas, iznad nas je samo nebo (...) zamislite da nema zemalja, to nije teško, nijedan razlog za ubiti ili za umrijeti, da, također, nema religije.

Zbog navedenih stihova pjesma su pojedini kršćani proglasili ateističkom, komunističkom, a neki čak i sotonističkom. Međutim, John Lennon je u jednom od intervjua rekao da je navodni antireligiozni stih o "nepostojanju religije" zapravo bio o tome da bi postojao mir u svijetu da se ljudi ne prepiru i ne ratuju zbog religije, a ne da ju uopće nema, kao i da su stihovi o nepostojanju raja i pakla govorili da se ljudi ne trebaju brinuti za sutra već misliti na sadašnjost, zbog čega postoji stih: Imagine all the people living for today - Zamislite sve ljude koji žive za danas. (https://hr.wikipedia.org)


Imagine


Imagine there’s no heaven
It’s easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today
Imagine there’s no countries
It isn’t hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace
You may say I’m a dreamer
But I’m not the only one
I hope some day you’ll join us
And the world will be one
Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world
You may say I’m a dreamer
But I’m not the only one
I hope some day you’ll join us
And the world will live as one.


Zamisli


Zamisli da nema raja
Lako je ako pokušaš
Da nema pakla ispod nas
Samo nebo iznad nas
Zamisli da svi ljudi
Žive za danas
Zamisli da nema država
To nije teško
Nema razloga da se ubija ili umire
da, također, nema religije
Zamisli da svi ljudi
Svoj život u miru žive
Možeš reći da sam sanjar
Ali nisam jedini
Nadam se da ćeš se pridružiti jednom
I da svet će biti kao jedan
Zamisli da nema imovine
Pitam se da li možeš
Da nema potrebe za pohlepom i glađu
Bratstvo među ljudima
Zamisli da svi ljudi
Dijele čitav svet
Možeš reći da sam sanjar
Ali nisam jedini
Nadam se da ćeš se pridružiti jednom
I da čitav svijet živjeti kao jedan.


Komentar:

U prvoj rečenici Lennon moli da zamislimo da nema raja. Bojim se toga, strašno bi bilo da nema raja. Ne znam tko uopće može zamisliti svijet bez konačne pobjede dobra. Strašno bi bilo da ne postoji pravedni sudac koji će svakome dati po zasluzi, dobrima za dobro, zlima za zlo. "Da nema pakla ispod nas" bio bi to nerealan svijet, zlo mora odslužiti svoju kaznu, tako je i u čovjekovom sustavu, inače bi pravednost bila prevarena. Već u četvrtoj rečenici Lennon zaziva „samo nebo iznad nas“ što je opet prizvuk kršćanskog raja, jer nebo samo kao fizička stvarnost nema neko romantično značenje već to značenje vuče iz kršćanske predaje. Opet nam preporuča da zamislimo da „svi žive za danas“, s tim bih se i mogao složiti jer ideale treba živjeti danas. No ipak kad je u pitanju konačna sudbina ljudi onda ne možemo govoriti samo o danas. Naša konačnost je vječnost i život čovjekov bi bio silno siromašan kad bi bio stvoren samo za danas. „Zamisli da nema država“ to bi bilo lijepo, ali i uz države ukoliko bi vođe tih država prihvatili ideal kršćanskog bratstva ne bi više bilo sukoba. I da „nema više razloga da se ubija i umire“, tu bi više utjecalo osobno čovjekovo opredjeljenje za mir istih onih konkretnih ljudi koji podržavaju rat, negoli neko fiktivno globalno opredjeljenje koje i danas već postoji. Dalje nastavlja, možda i najkontroverznija misao, zamisli "da, također, nema religije". Što samo po sebi nebi garantiralo mir. Komunizam je odbacivao religije pa nije bio nimalo miru sklon sustav. Meni se čini kako ovdje nastaje jedno veliko pitanje. Bez religije ostaje samo etika koja bez svojih snažnih uporišta postaje podložna zloupotrebi. Liberalni će reći da je njihova istina točna, a konzervatvci da je njihova. Zato mora postojati religija sa svojim nepromjenjivim dogmama i načelima koje se ne mogu izigrati i moje osobno mišljenje je da za mir na svijetu mora postojati religija. Veliko pitanje je koja? Ljudi mogu u slobodi birati, no moramo prepoznati ljepotu i dobrotu Kristove poruke. Ne uzimajući ovdje u obzir nadnaravnu Istinu već samo etičku jasno je da Isus Krist pozva na ljubav prema neprijateljima, pozivao je na mir i milosrđe i duboko sam uvjeren da kad se iznesu sve ključne točke svih religija i da se daju nepristranim ljudima da biraju religiju koja bi najviše pridonijela miru u svijetu to bi upravo bilo kršćanstvo. Premda sam također duboko uvjeren da i u ovoj situaciji mir ovisi o čovjeku, a ne o samoj religiji kojoj pripada. No kršćani bi zbog svoje religije morali prednjačiti u humanosti.

Dodao bih: Zamisli da imamo milijune ili milijarde ljudi sličnih Majci Tereziji i milijune ili milijarde ljudi poput svetog Franje Asiškoga, zamislite da svi ljube neprijatelje, neprijatelja više ne bi bilo! Zamisli... Možeš reći da sam sanjar, ali nisam jedini...

U ostatku teksta nema ništa kontroverzno, bilo bi zbilja lijepo da svijet bude kao jedan, da nema imovine, pohlepe ni gladi. Da nastane „bratstvo među ljudima“ i da se pravedno dijele svjetska dobra.

Ovo je moje subjektivno mišljenje, ako vi mislite drugačije ostavite komentar, biti će mi drago čuti vaše mišljenje.

Nikola Dominis






petak, 7. rujna 2018.

Povratak izgubljenog sina


Iako nam sam Bog trči u susret da nas nađe i dovede nas kući, mi moramo ne samo priznati da smo izgubljeni, već također biti pripravni da budemo pronađeni i vraćeni kući. (...) Čini se da su ruke koje dodiruju ramena povratnika instrumenti očeva unutarnjeg oka. Gotovo slijepi otac vidi nadaleko i naširoko. Njegov pogled je pogled vječnosti, pogled koji obuhvaća cijelo čovječanstvo. To je pogled koji razumije izgubljenost muškaraca i žena svih vremena i mjesta, koji u beskrajnom milosrđu poznaje trpljenje onih koji su odlučili napustiti dom i koji su isplakali ocean suza, zarobljeni tjeskobom i agonijom. Očevo srce gori od neizmjerne želje da svoju djecu dovede kući. O kako bi im rado progovorio da ih upozori na brojne opasnosti koje im prijete i da ih uvjeri da samo kod kuće mogu naći ono što posvuda traže. Kako bi ih rado svojim očinskim autoritetom doveo natrag i privio ih k sebi da se ne ozljede! Ali njegova je ljubav prevelika da bi tako postupila. Ona ne može prisiliti, primorati, gurati ili vući. Ona nudi slobodu da odbacimo tu ljubav ili da zauzvrat ljubimo...
Skraćenu knjigu možete pročitati ili preuzesti OVDJE

srijeda, 5. rujna 2018.

Ljubav počinje danas



Prorok


Otkako mi vječni sudac
Sveznanje dao svog proroka,
U očima ja ljudi čitam
Stranice zlobe i poroka.

I objavljivat ljubav stadoh,
Nauk pravi istine same,
Al tad su stali bližnji moji
Kamenje bijesno bacat na me.

I pepelom tad posuh glavu,
Iz grada bježah ja skitnica,
U pustinji otada živim
Na božjoj hrani kao ptica.

Čuvajuć zavjet iskonskoga
Tu sva me bića slušat znaju,
I same zvijezde slušaju me,
Dok radosno trepereć sjaju.

A kada opet užurbano
Ja probijam se bučnim gradom,
Starci uz osmijeh samoljublja
Potomstvu zbore svome mladom:

»Gledajte: to je primjer za vas!
On ohol bješe, ne htje s nama;
Budala, htjede uvjerit nas
Da bog mu zbori na usnama!

Gledajte, djeco, sad na njega:
Kako je tužan, glednite ga!
I blijed, i slab, i go, i bijedan,
I kako svaki prezire ga!«

Mihail Jurjević Ljermontov

utorak, 4. rujna 2018.

Kako će nam se na kraju suditi



Na kraju svog života nećemo biti suđeni
po tome koliko smo stekli diploma,
koliko smo zaradili novca
ili koliko smo velikih djela učinili.
Bit ćemo suđeni prema
Bio sam gladan i nahranili ste me.
Bio sam gol i zaogrnuli ste me.
Bio sam beskućnik i primili ste me.

Sv. Majka Tereza

Čudotvorna molitva Srcu Isusovu


Presveto Srce Isusovo, izvore svakog dobra, ja Ti se klanjam, vjerujem u Te, ufam se u Te, ja Te ljubim i kajem se za sve svoje grijehe.
Tebi poklanjam ovo moje siromašno srce, učini ga poniznim, strpljivim, čistim i da u svemu odgovara Tvojim željama.
Daj o dobri Isuse, da ja živim u Tebi i Ti u meni. Štiti me u opasnostima, tješi me u nevoljama i žalostima.
Udijeli mi zdravlje tijela, blagoslovi sav moj rad i daj mi milost svete smrti.

Amen!

nedjelja, 2. rujna 2018.

Jedina šansa


Snađe li te patnja, ne budi buntovan. Ne govori: „To nije moguće! Sve drugo, samo ne to! To jednostavno ne mogu prihvatiti. To je preteško, nepravda koju ne mogu podnijeti. To nipošto nisam zavrijedio.“

Patnja je tajna. Ona se iznenada pojavi, brutalno i bez imalo sućuti: nesreća, bolest, tjelesno oštećenje, stranputica kojom je krenulo naše dijete, smrt voljene osobe… Ti se gušiš u nevolji i najradije bi sve odbacio, sve zaboravio. Ali to je zabluda koja patnju čini još težom.

Pokušaj prihvatiti svoju patnju. Možda ti uspije postati novim čovjekom, mnogo dubljim i bogatijim, boljim, osjećajnijim prema drugima. Pokušaj prihvatiti činjenicu kakva jest. To je tvoja jedina šansa. Patnja čini tvoje srce većim, širim i otvorenijim za nedokučive radosti. Očvrsnut iskustvom vlastite patnje mogao bi postati spasonosnim pristaništem za ljude u velikoj nevolji.

Phil Bosmans


Otari suze


Istaknuto

Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"

Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...