ponedjeljak, 30. ožujka 2020.

Sveti Franjo Saleški o borbi protiv grijeha


Kad započinjemo duhovno putovanje, borba protiv grijeha može biti osobito snažna. Neznanje o tome što je ispravno, a što pogrešno, potrebno je zamijeniti ispravnim shvaćanjem. Obraćenje se mora produbiti. Duboko usađene navike moraju se izložiti svjetlu i snazi milosti. U nastavku autor će nam dati primjer svetog Franje Saleškog. On je bio zadužen da Ženevu vrati katoličanstvu pošto su je bili preuzeli kalvini. Ali nije to htio učiniti drugačije doli ljubavlju. Uvjerio je neke kalvinističke pastore da ga uključe u javnu raspravu te je širio rukom prepisivane pamflete na javnim mjestima ili ih gurao ispod ulaznih vrata kako bi proširio katoličku istinu. Konačno je postigao značajan uspjeh. Mnoge su katoličke župe bile ponovno uspostavljene i dobar dio stanovništva pomirio se s Crkvom. Nakon toga je postavljen za pomoćnog biskupa Ženeve i nešto kasnije je naslijedio biskupsku stolicu. Kao biskup, stavljao je velik naglasak na odabir i formaciju svećenika te je zaredio devet stotina svećenika tijekom svojih dvadeset i dvije godine biskupovanja. Franjo je 1609. objavio Uvod u pobožni život koji otada neprestano doživljava nova izdanja. Opterećen različitim zdravstvenim problemima, Franjo je umro od moždanog udara 28. prosinca 1622., u dobi od pedeset i pet godina. Proglašenje svetim 1665., a naučiteljem sveopće Crkve 1877. godine.

Sveti Franjo S. je htio stvoriti duhovnost za laike pa ovako piše: „Gotovo svi pisci koji su dosad pisali o pobožnosti, uglavnom su željeli poučavati one koji su se svijeta odrekli, ili pak naučavati takvu pobožnost koja na to potiče. Moja je pouka namijenjena ljudima koji žive u gradovima, obiteljima, na dvoru, onima koji su zbog svoga zvanja pozvani izvanjski živjeti u zajednici.“ Ono što sveti Franjo S. želi objasniti jest da se „pobožnost“ ili svetost ne sastoji prvenstveno u izvanjskim pobožnim činima, nego u srcu koje je preobraženo u ljubavi i pravdi. Franjo naglašava da istinska pobožnost mora dotaknuti svako područje našega života. Jedan je od najvećih izazova s kojima se Crkva danas suočava, kao što je naznačio II. vatikanski sabor, rascjep između vjere i svakodnevnoga života. Ili, kao što je to uobličio papa Pavao VI., rascjep između vjere i kulture. Tumačeći što je pobožnost veli: „Pobožnost nije ništa drugo nego duhovna okretnost i životnost po kojoj ljubav djeluje u nama ili mi po njoj sve činimo vješto i od srca.“ Drugim riječima, za Franju S. živjeti pobožnim životom znači dosegnuti stupanj ljubavi prema Bogu i čovjeku takav da gorljivo („pomno, redovito i spremno“) želimo vršiti njegovu volju. Temelj duhovnog života je odvraćanje od grijeha. Franjo Saleški preporučuje tjednu ispovijed i ističe korist od ispovijedanja lakih grijeha; iako to nismo obvezni činiti, ako se usredotočimo na njih, možemo pomnije raditi na njima, te imati koristi po milosti koja se zadobiva tim sakramentom. Jedan od Franjinih uvida koji nam najviše mogu pomoći jest njegovo učenje o sklonosti grijehu. Mi doista ostavljamo grijeh, ali nekako nevoljko, te se rado osvrćemo na nj, kao što je učinila Lotova žena kad se okrenula prema Sodomi, gradu osuđenu na propast. Trebali bismo se potruditi otkloniti, ili umanjiti takvu sklonost prema grijehu odlaskom na ispovijed, suzama i molitvom.

Franjo Saleški jasno kaže da se to pročišćenje od sklonosti prema grijehu mora protegnuti i na lake grijehe. Kako napredujemo na duhovnom putovanju, sklonost prema lakom grijehu, baš kao i sklonost prema smrtnom grijehu, treba postupno nestati iz naših života. Franjo pojašnjava da će se proces čišćenja nastaviti kroz sav naš život, tako da se ne smijemo uznemirivati zbog svojih nesavršenosti, budući da se za nas savršenstvo sastoji u borbi protiv njih. Budimo realni, kaže Franjo Saleški, vjerojatno je da će biti padova na putu, no Bog čak i njih može iskoristiti da produbi našu poniznost. Franjo nas želi ohrabriti na duhovnom putovanju, kao i mnogi drugi sveci. Pozvani smo svi krenuti na to putovanje; a Bog će nam dati milost napredovanja na tom putovanju, samo ako budemo voljni ustrajati, dobar boj biti.

Literetura: Ralph Martin, Ispunjenje svake želje, Stella Maris, Zagreb, 2017.

subota, 28. ožujka 2020.

Raspeće _ Pregled novozavjetnih izvješća


Mt 27.33-37
Mk 15,22-26
Lk 23,33-34.38
Iv 19,17b-18.23-24.19
I dođoše na mjesto
zvano Golgota,
to jest Lubanjsko mjesto,

34 dadoše mu piti
vino sa žuči pomiješano.
I kad okusi, ne htjede piti.
35 A pošto ga razapeše,

[Usp. r. 38]

razdijeliše među se
haljine njegove
bacivši kocku.
36 I sjedeći ondje, čuvahu ga.
22 I dovuku ga na mjesto
Golgotu,
što znači Lubanjsko mjesto.

23 I nuđahu mu piti
namirisana vina,
ali on ne uze.
24 Kad ga razapeše,

[Usp. r. 27]

razdijele među se
haljine njegove
bacivši za njih kocku
- što će tko uzeti.
33 I kada dođoše na mjesto
zvano Lubanja,

ondje razapeše njega
i te zločince,
jednoga zdesna, drugoga slijeva.

34 A Isus je govorio:
"Oče, oprosti im,
ne znaju što čine!"
I razdijeliše među se
haljine njegove
bacivši kocke.
[Usp. rr. 35-37: Pogrđivanje]
17b ...iziđe on na mjesto
zvano Lubanjsko,
hebrejski Golgota.

18 Ondje ga razapeše,
a s njim i drugu dvojicu,
s jedne i druge strane,
a Isusa u sredini.

[Usp. rr. 19-22: Natpis na križu]

23 Vojnici pak,
pošto razapeše Isusa,
uzeše njegove haljine
i razdijeliše ih na četiri dijela
- svakom vojniku po dio.
A uzeše i donju haljinu,
koja bijaše nešivena.
otkana u komadu
odozgor dodolje.
24 Rekoše zato među sobom:
"Ne derimo je.
nego bacimo za nju kocku
pa komu dopane"
- da se ispuni Pismo koje veli:
Razdijeliše među se haljine moje,
za odjeću moju baciše kocku.

Sva četiri evanđelista se slažu da su došli na mjesto zvano Lubanjsko odnosno Golgota. Jedino Marko to izražava u nešto dramatičnijem izrazu „dovuku ga.“ Matej i Marko navode kako su Kristu tada dali piti, Matej veli „vino i žuč“, a Marko „namirisana vina,“ dok Luka to ne spominje, a Ivan to donosi kasnije. Luka jedini donos veoma dirljivu Isusovu gestu kada progovara o svojim mučiteljima i zagovara ih pred Bogom: "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" Svi evanđelisti govore da je tada Krist razapet, a to se može i povezati s psalmom 22 „Probodoše mi ruke i noge. (Ps 22, 17b)“  Sva se četiri evanđelista nadalje slažu da su za njegovu odjeću bacili kocku. I to možemo pronaći u Ps 22: „Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju. (Ps 22, 19)“ Jedino Ivan tumači kako je izgledala Kristova haljina, te kako su prvu podijelili a za donju su bacili kocku. Ivan je i najvjerodostojniji jer je jedini od učenika sam prisustvovao razapinjanju. I Ivan se u Evanđelju referira na psalam 22, 19. Ivan, dakle, donosi najviše detalja. Tako donosi i kako je ponad Krista bio obješen natpis „Isus Nazarećanin Kralj židovski.“ Te kako su Židovi govorili da ne napiše „Kralj“ i kako im je Pilat odgovorio: “Što napisah, napisah!“ Sva tri sinoptika i Ivan donose, premda nismo uvrstili u usporedbu, da su s Isusom razapeta dva razbojnika.

U ovom tekstu donijeli smo samo  kratki pregled razapinjanja ako želite više ovakvih tekstova podjelite na društvenim mrežama i pišite nam.

Nikola Dominis

petak, 27. ožujka 2020.

Obraćenje svetog Augustina


"Govorio sam tako i plakao u najgorčoj skrušenosti srca svoga. I gle, začujem glas iz susjedne kuće, ne znam da li dječaka ili djevojčice, kako pjevajući govori i često ponavlja: ''Uzmi, čitaj! Uzmi, čitaj!'' ... Suspregoh navalu suza i ustadoh ne misleći drugo nego da mi s Božje strane dolazi zapovijed da otvorim knjigu i čitam poglavlje na koje najprije naiđem. Bio sam naime čuo o Antunu da ga je odlomak Evanđelja, na koji je slučajno naišao, opomenuo ... i da su ga te riječi odmah obratile k tebi... Stoga se žurno vratih do mjesta gdje je sjedio Alipije: ondje sam naime ostavio knjigu Apostolovu kad sam odande ustao. Zgrabim je, otvorim i pročitam u tišini poglavlje na koje su najprije pale moje oči: Ne živite u gozbama i pijankama, ni u mekušnosti i nečistoći, ni u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista, i ne zadovoljavajte tijelu u požudama! (usp. Rim 13,13-14). Nisam htio dalje čitati, niti je bilo potrebno. Odmah naime kako dođoh na kraj te rečenice, raspršiše se sve tmine mojih sumnja kao pred svjetlom sigurnosti koje se razlilo mojim srcem."

AUGUSTIN, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010., VIII, br. 29, str. 151.

srijeda, 25. ožujka 2020.

Nekoliko jednostavnih savjeta sv. Terezije Avilske


Bilo je svetaca koji su otpočetka krenuli putem svetosti. Bilo je i onih koji su u nekom trenutku mlakog života doživjeli buđenje ali i onih koji su od poganskog načina življenja prešli na svetački život. Ovdje ćemo sasvim kratko govoriti o primjeru koji za mnoge od nas može biti izvrstan put. Govoriti ćemo o svetoj Tereziji Avilskoj. 

Ona, premda redovnica, čak daje upute za roditelje koji imaju djecu u mladenačkoj dobi: „Kada bih trebala savjetovati, rekla bih roditeljima da dobro paze s kojim se osobama druže njihova djeca u toj dobi, jer tu ima puno zla, zato što se naša narav priklanja prije onome što je gore negoli onome što je bolje.“ Ona sama je zaključila da je najsigurniji način spasenja samostan. Terezija u dvadesetoj ulazi u samostan ali tek u četrdesetoj godini doživljava obraćenje. Veliko značenje za njeno obraćenje imala je knjiga svetog Augustina Ispovijesti. Zajedno s Ivanom od Križa izvršila je reformu Karmelskoga reda. Kada tumači kako je živjela prije vidi u čemu je bio najveći problem: „Na male grijehe sam se malo obazirala, i to je bilo ono što me je uništilo.“ Ističe da je to dijelom bio slučaj zbog „liberalnih i popustljivih“ savjeta koje su joj davali svećenici. Ona, a što je vrlo poučno za nas, razlikuje „male“ nenamjerne i „male“ slobodno odabrane grijehe i ove druge vidi kao vrlo štetne. Donijeti odluku da nikad nećemo slobodno izabrati počiniti čak ni mali grijeh, važna je prekretnica na duhovnome putovanju. 

Ljudi često upadaju u iste grijehe i tu Terezija daje savjet da se unaprijed očuvamo od grešnih prigoda. Nadalje oslanjanje na sebe je bila bitna pogreška na svačijem putu pa će ovako reći: „To [oslanjanje na sebe] je bilo ono što je mene uništavalo.“ Terezija daje savjet: „Dajem vam jedan savjet: nemojte pomišljati da ćete stići dovde vašom snagom, ili pak umješnošću, jer je to uzaludno; štoviše, ako ste pobožne, postat ćete hladne već, jer je poniznost ta koja dokrajčuje sve, jednostavno i ponizno recite: fiat voluntas tua [budi volja tvoja]. (A negdje drugdje govori) Neka se uzdaju u Božje milosrđe i nimalo u sebe, i vidjet će kako Njegovo Veličanstvo kao takvoga vodi iz jednih odaja u druge i uživat [će] puno više dobara nego što bi mogao poželjeti, čak za ovoga života, hoću reći.“ Tada ćemo ako se i nadalje trudimo i vjerujemo, postati sveci.

Literetura: Ralph Martin, Ispunjenje svake želje, Stella Maris, Zagreb, 2017.

Istaknuto

Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"

Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...