subota, 25. travnja 2020.

Kako biti proglašen svetim _ Tutorial


nedjelja, 19. travnja 2020.

PRVI GOVOR O USKRSNUĆU GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – Komentar propovijedi svetog Ivana Zlatoustog


Sveti Ivan Zlatousti ovu propovijed započinje riječima: „I sada mi, kao i uvijek, um nadilazi čudesnost Gospodnjega uskrsnuća; prizori otajstva, prepuni strahopoštovanja, iznova potresaju promišljanja moje duše: obeščašćivanje je urodilo slavom, trpljenje je ljudima iznjedrilo mir u punini, lišen bilo kakva trpljenja, drvo kazne oslobodilo ih je od drva ropstva, čavli su iskopali duboko ukorijenjen grijeh, vijenac od trnja sunovratio je posvemašnju sveobuhvatnu kletvu u ponore, križ dostojan prijezira izgubio je ono što ga čini sramotnim, bok  proboden kopljem postao je otajstvenim dverima ovoga svijeta, trodnevni grob pokazao se kao prebivalište života, satnik je izgovorio božansko vjerovanje (usp. Lk 23, 47), a anđeo zasijao riječi radosti u duše žena. Ne mogu prešutjeti čudesne divote Gospodnje, iako riječi nisu dovoljne kako bi se opisale zbog pojave mnoštva čudesa koje Bog učini: plešem zajedno s razbojnikom, poskakujem s Marijom, pokoravam se evanđelistu koji navijesti: "Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. (Sv. I. Zlatousti)"“ (Mt 28, 1) I nađe ga praznim. Veliko je to otajstvo i velik paradoks za ljudski um. No paradoksa se ne treba bojati, „jer paradoks je izvor strasti mislioca i mislilac bez paradoksa je kao onaj koji voli bez osjećanja, osrednja ličnost. (Platon)“ U čemu je dakle paradoks uskrsnuća? Da je najveće zlo, uništenje i ubojstvo Boga rodilo, ne osvetom, već najvećim dobrom, novim rascvatom i novim rođenjem Nepobjedivoga. O kako je lijepo zamišljati uskrslog Krista, a kako teško raspetoga. Često sam poželio, kada vidjeh kako ljudi umiru, da izađu iz te smrtne ukočenosti, da počnu veselo zviždati prije nego njihove sanduke zakuju debelim čavlima. Ali dubljim promišljanjem o smrti i smrtnosti zasigurno bi mogli doći do odgovora kako ljudi ustvari to i čine, barem oni koji su za života živjeli čineći dobro. Poput Krista oni ustaju na vječni život, na vječnu radost. Smrt više ne izgleda tako strašno. „Jer, što je to umrijeti nego stajati bespomoćno na jakom vjetru i otopiti se na suncu? I što znači prestati disati ako ne osloboditi dah iz nemirnih morskih mijena, da bi se uzdigao, te tako neopterećen mogao potražiti Boga? Samo kad se napijete iz rijeke tišine tek onda možete doista pjevati. I kad stignete do vrha planine, tek ćete se onda početi penjati. A kad zemalja zatraži udove vaše, tek ćete onda uistinu zaplesati. (Kahlil Gibran)“

Jednu istinu zapazio je Fabrice Hadjadj o Kristu uskrslome. On nakon svega što je prošao, uskrsnuvši, ne likuje nad svojim mučiteljima, uopće ih ne spominje. Dapače ponaša se posve skromno i pred svojim prijateljima pa tako Marija Magdalena za njega misli da je vrtlar. Učenici iz Emausa da je neki čovjek iz Jeruzalema. (Usp. F. Hadjadj) Isus ne čini ništa što bi bilo po ljudsku opravdano. On ostaje onakav kakav je bio i ne uzdižući se nad svojim neprijateljima pokazuje svu dubinu božanske mudrosti. Jer onaj koji se nakon pobjede ne uzdiže nad neprijateljem dvaput ga je pobijedio. Prvi put u boju, drugi put u ljudskosti. 

Uskrslog je Krista prva vidjela Marija Magdalena, pokajnica koja je kroz svo vrijeme Kristovog naučavanja, njegove muke i razapinjanja te kako vidimo i nakon smrti bila uz njega. „Valjana je i dobronamjerna briga, posve evanđeoska je žurnost tih žena – piše nadalje sveti Ivan – koje se zatekoše ondje, a ukazuje na odvažno razmišljanje; možda su ti koraci slavniji od onih skliskih i posrćućih koje su činili apostoli. Oni su, naime, pobjegli i sakrivali se iza zakračunatih vrata, a one, odvažno se spustivši do groba, oplakivahu onoga koji bje slobodan - a gle: nađe se među mrtvima - ispunjavajući tako u plemenitoj vjeri pobožan cilj iz ljubavi prema Kristu. Nisu bile u strahu od Židova, nisu mislile na to hoće li ih netko slučajno opaziti, nisu uzimale u obzir još uvijek razmahano ludilo onih koji su još bili raspeti, nisu gledale na bezočnu spremnost onih koji su ih možda čekali u zasjedi, spremnost da učine bezumne stvari, u svojemu promišljanju nisu se brinule ni o kakvu zlu koje bi ih moglo zadesiti, nego su u suzama pristupile grobu kao žrtveniku, protuživši i naričući na mjestu na kojemu je uskrsnuo Onaj koji je prekinuo Evine jade i muke, ondje gdje je sav svijet trebao slaviti. (Sv. I. Zlatousti)“ One su hrabre svjedokinje, i ne čudi da je ona koja je u ljudskim očima bila najponiženija prva ugledala uskrslog Krista. To je djelo Pravednika, onoga koji nikada nije uspoređivao svoju ljubljenu djecu. „Ovaj mladi čovjek, koga su slijedile od Galileje, oboren je u punu letu, osuđen kao bogohulitelj, pribijen na križ između dva razbojnika, sahranjen u velikoj žurbi – onako žurno kako se blaguje pashalno janje (Izl 12, 11) – u grobnicu koja mu nije bila namjenjena, pa one sada idu otpečatiti taj grob, maknuti mrtvački pokrov i pomazati Pomazanika (to je značenje riječi "Mesija" ili "Krist"). Taj dodir s njegovim tijelom onečistio bi ih za tjedan dana. Ta bi nečistoća, međutim, bila nešto posve suprotno od bezbožnosti. One će mu dakle iskazati posljednju počast, vidjeti njegovo lice čiji obrisi nestaju, pritisnut će svojim dlanovima njegovu neosjetljivu kožu, zastati će na mjestima čavala, oćutjeti težinu njegovih nepokretnih udova, doživjeti užas tih ustiju odakle su slušale šumove rajskih bujica, a koja su sada samo nešto bezimeno, manje od rane, uskoro samo smradni otvor na lubanji. Razmišljaše o svemu tome idući prema grobu, kako će se njihova posljednja gesta svesti na ponovno umatanje dojenčeta u pelene, u letimično bačen pogled na Boga koji nije drugo doli proces truljenja, zataškan u obliku smotuljka bijela i namirisana platna… Ali ušavši u grob nisu našle ništa takvo. One su prije svih, primile nevjerojatnu vijest koja ih je oslobodila žalovanja i zadržala pomast u rukama. (F. Hadjadj)“ Onu pomast o kojoj Salamon u Pjesmi nad pjesmama reče: „Miris najboljih mirodija, ulje razlito ime je tvoje…“ (Pj 1, 2) Uistinu, uskoro, „igrat ćemo se i radovati zbog tebe, slavit ćemo ljubav tvoju više nego vino. Pravo je da te ljube.“ (Pj 1, 4) Ah, ljudi, recite joj gdje ga staviše i ona ću ga uzeti. (Usp. Iv 20, 13) Kao da još odjekuje glas Zaručnice: „Reci mi, ti koga ljubi duša moja, gdje paseš, gdje se u podne odmaraš, da ne lutam, tražeći te…“ (Pj 1, 7)

Misliše njegovi mučitelji da ga se riješiše. „No s kolikim su slavljem mislili započeti, toliki su i stekli povod za trajnu žalost. Umorili su Jaganjca, ali upropastiše i okaljaše žrtvenik; ubili su baštinika, ali su razvrgli Savez; razdijeliše haljine, ali ostadoše lišeni divota; zapečatiše grob, ali izgubiše Hram. (Sv. I. Zlatousti)“ Sve se izokrenulo, trenutak uskrsnuća preokrenuo je njihov dobitak u gubitak, a učenicima baš suprotno, gubitak u dobitak. „"I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen." Oj, anđele, što je sad to? Pojavio si se kao stražar kralja koji, uskrsnuvši, uziđe u visine? Dođe li razveseliti ožalošćene ženske duše? Zar si došao donijeti radost ljudskome rodu? (Sv. I. Zlatousti)“ Veliku radost imao nam je navijestiti! Jer izlasci, najnoviji gadgeti, shoping, sve ono što danas nazivamo svijetom, sve je to loša kazališna predstava, drama s sudbonosnim završetkom. Jedna je radost čovjekova, krepostan život i vječno spasenje. Krist nam je ostavio primjer kreposti i navijestio vječno spasenje. No ljudi će postaviti pitanje, tko se ikad vratio iz mrtvih, koga ste vidjeli da nakon smrti govori ili da jede ribe i lomi kruh, pa ipak Krist to učini. Prosječnom današnjem čovjeku teško zamisliv događaj. Jednostavnom čovjeku posve shvatljiv. „Olako se optužuje srednji vijek, ali tako se tješi zbog promašaja našeg medijskog doba. Srednjovjekovni čovjek bio je puno pozitivniji nego što je to građanin multuimedija. On je gradio kuće, šivao odjeću, obrađivao zemlju, u njoj često sahranjivao i vlastitu djecu, često susretao gubave, pleso zajedno sa cijelim mjestom oko velikog ognja na Ivanje, skidao kapu pred likom Djevice, klao prase, naoružavao se kosom ili vilama da dočeka pobirača nameta. Pomalo sirovi tip za kojeg nitko nije mario. Možda je bio u zabludi kad je vjerovao da je Zemlja ploča, ali joj je bio zaista blizu, krčio ju je, prekopavao, rahlio i branio, zasijavao, a mi je vidimo kao okrugli plavi planet, kao imaginarno tijelo kakvo gleda astronaut lebdeći usred ničega, gdje žito niti niče niti zri, nego ga on uzima izravno kao ekstra-mekane kriške iz plastične ambalaže koju je ponio sa sobom. Onaj je možda bio u zabludi kada je mislio da se Sunce okreće oko te zemaljske ploče, ali mu je ono bilo živa mjera njegovih ura, duljih ljeti, kraćih zimi, a svjestan je bio i blagodati kiše dok je za nas, turiste, kiša samo ružno vrijeme, a naši sati, koji se svode na satnice, mjere se digitalnim tajmerom. Dakle, posve naravno, događaj nekog Uskrsloga teško je progutati onomu koji je naviknut na avatare, online profile, 3D objekte koji nisu rođeni, ni mrtvi, ni živi. Ali nekome tamo praktičnu i na manualni rad viklu čovi, nekom seljaku, mlinaru, štavilcu kože, nema sumnje, bilo je također nevjerojatno i teško razumjeti riječi: ˝Ako pšenično zrno, pavši u zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod˝ (Iv 12, 24), no bilo mu je to, ipak, nekako jednostavno, istinito kao proljeće, kao obnova zelenila, kao pojava zlata žitnog klasja… (F. Hadjadj)“ Upravo je proljeće najbolja personifikacija uskrsnuća. Ovo stablo u našem vrtu nakon zimskog mrtvila u proljeće ustaje na život, životni se ciklus obnavlja i ono ponovno živi. Također i san i buđenje mogu biti dobar prikaz jer „san i buđenje svega što diše događa se svakoga dana i mi u snu vidimo sliku smrti, a u buđenju sliku uskrsnuća. Od onoga što se  događa svakoga dana vjerujte u ono što će se dogoditi jedanput. Kako lišće na drveću opada i drveće opet prolista? Kamo odlazi kad opadne; odakle dolazi kad opet prolista?  Da li se  to dogodilo sada prvi put? Ne, dogodilo se to i prošle godine. Godina, dakle, odlazi i vraća se, a ljudi, stvoreni po obličju Božjem – kad otiđu, zar se neće nikad vratiti...?“ – Upitao se sveti Augustin. – I Krist je tri dana bio u smrtnoj tišini, možda su se još samo učenici nadali da će se održati nešto od onog što je naučavao. Ali trećeg dana se dogodio događaj koji je sve izmijenio, on je opet jedan od nas, živ i s željom da u svojoj ljubavi obuhvati sav svijet. „"Od straha pred anđelom zadrhtaše stražari i obamriješe." Pred slugom kao obamrli, a pred Tvorcem drski. Što se dalje dogodilo? , "A anđeo progovori ženama: 'Vi se ne bojte!'" (Mt 28, 5a), čudesnih li stvari! O, neviđena li događaja! Nakon što su stražari zamrli od straha, ženama je rekao: "Vi se ne bojte!" Trebalo je, naime, da stražari koji su nevjernici obamru kao oduzeti od straha, a vjernim je ženama valjalo navijestiti pregolemu radost spasenja. "Vi se ne bojte!" Lončar naše naravi oblikovao je, naime, Adama kao na lončarskom kotaču križa. "Vi se ne bojte!" Osuda krivice vaše majke Eve raskinuta je! "Vi se ne bojte!" Prije negoli sam otkotrljao kamen, onaj koga tražite s vlašću i u sili uskrsnu od mrtvih! Njemu slava zajedno s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova. Amen. (Sv. I. Zlatousti)“

Nikola Dominis

srijeda, 15. travnja 2020.

Uskrs u ruskoj krčmi


Bilo je to duboko u Rusiji, u vrijeme kada su se njemački vojnici probili do Dona. Jedne je večeri jedan od vojnika došao u malu seosku krčmu za koju se pričalo da se tamo može piti njemačko pivo. Kada je Nijemac ušao, bio je ugodno iznenađen. Stariji muškarac iza šanka ostavljao je dobar dojam.

Prostorija je bila čista i svijetla. U lijepoj je vazi stajalo umjetno uskrsno cvijeće. To je Nijemca podsjetilo na Uskrs kod kuće.

Tek što je sjeo, dovukao se gostioničar teškim koracima do njega i promrmljao gotovo ponizno: “Gospodine časniče, sjednite, molim Vas, za drugi stol tamo prijeko. Ovaj je zauzet!” Nijemac je tek tada otkrio malo raspelo na zidu krčme iznad toga stola, isto tako ukrašeno uskrsnim cvijećem.

Nakon što je promijenio stol, donio mu je starac pivo. Ispitujući je gledao tuđinca u oči, prije nego što je upitao: “Jeste li Vi kršćanin, gospodine časniče?” Nijemac se nasmiješio i rekao da je katolik. Starcu su tada nakratko zasjale oči. Sagnuo se tuđincu i šapnuo: “Onaj će stol prijeko ostati slobodan, on je za Gospodina!” Tada je kratko zastao prije nego što je nastavio: “Morate, naime, znati, gospodine časniče, Isus Krist je već jednom svratio k meni sa svojim učenicima!” Nijemac nije ništa rekao, samo je odobravajući kimnuo glavom.

Tada je starac, veoma tiho, pričao dalje: “Dogodilo se to prije deset godina. Tada su naši svećenici bili progonjeni. Bježali su od mjesta do mjesta; naposljetku ih je većina bila uhvaćena i ubijena. Našega su seoskog popa već ustrijelili. Uzalud smo tada čekali da i k nama potajno dođe neki svećenik u bijegu. Naše je selo, međutim, previše zabitno. Ali tada, jedne večeri oko Uskrsa, pokucala su kod mene na vrata trojica muškaraca i zamolili da ih pustim unutra. Dao sam im onaj stol prijeko. Tako sam ih mogao najbolje držati pod nadzorom. Ostavljali su ugodan dojam. Kada sam želio primiti njihovu narudžbu, zamolio je stariji među njima komadić pšenična kruha i nešto vina. To su tada bile veoma dragocjene stvari. Budući da sam imao povjerenje u njih, donio sam im što su željeli. Donio bih im to i da mi nije jedan od dvojice mlađih dao kovani novčić. Imali su tako dobre oči! Nakon dulje stanke nagnuo se stariji među njima nad tanjur na kome je bio pšenični kruh, uzeo ga je u ruke, prelomio i tiho podigao oči k nebu… Ja sam počeo teturati kao omamljen, jer sam ga u tom trenutku prepoznao, po lomljenju kruha. Zadrhtao sam kad se još jednom nagnuo uzevši ovaj put u ruke čašu crnog vina. Tada me odjednom obuzela misao da tu trojicu moram zaštititi. Otrčao sam do vrata i zasunuo ih. Potom sam prišao stolu za kojim su sjedili i u suzama zamolio da sudjelujem u njihovu objedu. Ostalo je još dovoljno za mene i druge stanovnike sela. I tako sam još u noći doveo ljude i objasnio im da je k nama svratio jedan progonjeni biskup – s dvojicom novozaređenih svećenika… Gospodine časniče, time završava moja priča. Bilo je to na Uskrs – prije deset godina!”

Njemački je vojnik dugo šutio prije nego što je upitao gostioničara što se zatim dogodilo s trojicom gostiju?! On je rekao, opet jednostavno i skromno: “Sljedećeg su jutra nestali, brzo i neprimjetljivo, kao svojedobno Gospodin u Emausu. Bio je to posljednji Uskrs što smo ga mi kršćani mogli svetkovati. Od tada, gospodine časniče, čekam na povratak Gospodinov. Razumijete li sada zašto moram čuvati onaj stol, držati ga slobodnim?”

Suze su se polako kotrljale preko starčevih obraza. Brisao ih je, duboko dirnut. Nijemac je kasnije priznao kako ga tajna uskrsne noći nije nikada prije toliko ganula kao tada u ruskoj seoskoj krčmi.

Iz knjige “Kazuj mi šutke o Bogu”, Adalbert Ludwig Balling

utorak, 7. travnja 2020.

Isusova smrt na križu


„A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.« A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.«

A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.

I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!«

Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma – te su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale mu – i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem. (Mk 15, 33-41)“

Isusova smrt na križu


> Mk 15,33: A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji - sve do ure devete.

Odjednom nastaje tama. Oni su vidjeli mučenje Krista, oni su ga izrugali i razapeli, a on je šutio. Sada prirodne sile progovaraju, one koje su mu se za života pokoravale još jednom pokazuju njegovu moć. „Tama je nastupila u podne, u trenutku kada je sunce najjače, najsnažnije, što je pokazatelj izuzetnosti i neuobičajenog podrijetla tame.“ „O šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete“ – vrijeme koje iznose evanđelisti precizno je i pokazuju se veoma važnim. Za vrijeme tame vladala je tišina, tri sata tišine. „Tama ne pogađa samo mjesto Isusova razapinjanja nego pogađa cijelu zemlju (po svoj zemlji).“ I to na tri sata tako da je „teško odrediti precizno podrijetlo ove tame.“ No koje je značenje tame? „Tama je u Starom zavjetu, posebno kod proroka, znak Božje srdžbe i najava Božjeg djelovanja.“ Tama je po mnogim proročkim tekstovima znak bitnog događaja, posljednjeg suda i dana Gospodnjega. Tri sata tame za vrijeme Isusovog umiranja Božji je odgovor na izrugivanje raspetoga Krista. „Bog će izreći presudu o tome tko je imao pravo: Isus ili njegovi protivnici.“

> Mk 15,34: O devetoj uri povika Isus snažnim glasom: »Eloi, Eloi lama sabahtani?«To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?«

Nakon tri sata tame Isus progovara. Smrtnim hropcem snažno izgovara riječi 22. Psalma: »Eloi, Eloi, lama sabahtani?«, što znači »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Isus se ubraja među mnoštvo onih koji vape “glasni vapaj često je jedino, posljednje sredstvo slabih da skrenu pozornost na svoju situaciju i da na taj način zatraže pomoć.“ Zahvaljujući prijevodu s aramejskog na grčki jezik ovaj ulomak postaje jasan i grčkom čitatelju, tj. gotovo čitavom tadašnjem poznatom svijetu. Time je naglašena važnost Kristova vapaja.

Sadržaj vapaja pokazuje da postoji tijesna povezanost onoga koji vapaj upućuje i onoga kome je vapaj upućen. No ipak se Isus osjeća napuštenim. 

Promašili bi bit ukoliko bi ovaj Kristov vapaj tumačili kao izraz očaja. Kristova tjeskoba isto kao i tjeskoba pisca psalma 22 kojeg Isus izgovara bila je stvarna. Nastavak 22. psalma možda daje odgovor na pitanje Kristova vapaja, a on glasi „njemu će služiti potomstvo moje. O Gospodu će se pripovijedat slijedećem koljenu, o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem: ˝Ovo učini Jahve˝.“ Psalam, prema tome, ne završava u očaju, nego govori o izbavljenju. O konačnoj pobjedi i slavi. Da li je Isus možda samo naznačio o kojem se tekstu radi, a na slušateljima ostaje da do kraja izgovore riječi 22. psalma i da ih prihvate? Te da na kraju mogu reći s psalmistom »braći svojoj naviještat ime tvoje, hvalit ću te usred zbora« (Ps 22,23).

„Isusovu povezanost s Bogom naglašava njegov ponovljeni vapaj »Bože moj, Bože moj«. Isus Boga smatra Ocem (Mk 14,36).“ No ipak je dominantan osjećaj kako su njegovi neprijatelji moćni. „Čini se da prijeteća nazočnost moćnih neprijatelja u Isusovu slučaju kao i u slučaju molitelja Ps 22 stvara osjećaj Božje udaljenosti.“ Premda Isus jest povezan s Ocem ipak u ovom trenutku „ne primjećuje (ne osjeća) Božju nazočnost u svojoj nevolji.“ On ne proživljava očaj nego osjeća odsustvo Boga. „Usprkos osjećaju Božje odsutnosti Isus umire »s Bogom« , tj. s Božjim imenom na usnama. (...) Isusov krik je i molitva koja pokazuje da krajnja napuštenost može biti prihvaćena i nadvladana snagom pouzdanja, odnosno da krajnja patnja može biti življena kao molitva.“ 

> Mk 15,35: Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.«

„Neki od nazočnih, naime, pogrešno su razumjeli Isusove aramejske riječi »Eloi, Eloi«, kao da je Isus rekao »Ilija« i zaključili su da Isus ovim vapajem zaziva proroka Iliju da ga spasi.“ Oni su zbilja mislili da Isus želi sići s križa, da u očaju zove Iliju u pomoć. Ali to je bila sasvim pogrešna predodžba. Prema židovskoj pobožnosti Ilija je „trebao ponovno doći da izbavi pravedne patnike.“

> Mk 15,36: A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.«

Jedan od nazočnih pruži Isusu spužvu natopljenu octom. Nije sigurno da li je tom čovjeku bila želja da Isusu pomogne ili da mu produži muke na križu. Židovsko izrugivanje sada je dobilo svojevrsnu potvrdu jer Isus koji nije sam mogao sići s križa sada doziva Iliju. 

> Mk 15,37: A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.

Isus umire uz snažan vapaj što je bilo neuobičajeno jer se na križu najčešće umiralo od iscrpljenosti, bila je to mukotrpna smrt gdje se život u čovjeku polagano gasio. „Možda se upravo zbog toga Isusov »snažni glas« usjekao u sjećanje nazočnih.“ 
Sva četiri evanđelista ne donose izričaj „umrijeti“ već se izražavaju imenicom „dah, duh, vjetar“ ili glagolom „izdahnuti“. Nakon posljednjeg izdisaja ostaje na križu samo „Isusovo mrtvo tijelo, a i to tijelo nosi obilježja Isusove osobnosti i cijelog njegova života, a posebno obilježja onoga što je Isus pretrpio u svojoj muci.“

> Mk 15,38:1 zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje.

Poslije Isusove smrti događa se da se hramska zavjesa razdire od vrha do dna (Mk 15,38) i stotnik ispovijeda da je Isus uistinu bio Sin Božji (Mk 15,39). Sada se otvaraju dvije teme koje prate Isusa još od suđenja i izrugivanja no sada one poprimaju novi oblik. To su teme Isusove vlasti nad hramom i Isusova identiteta. „U opisu Evanđelja po Marku razdiranje hramskog zastora i ispovijest stotnika dva su različita odgovora na Isusovu smrt.“ Moguće je povezati otvaranje neba na Isusovu krštenju i razdiranje hramskih zavjesa. „Razdiranjem hramskog zastora Bog potvrđuje Isusovu moć i njegov autoritet nad hramskim bogoštovljem i istodobno očituje svoju nazočnost u razapetom Isusu, kao novom mjestu susreta ljudi s Bogom.“

> Mk 15,39: A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!«

Drugi događaj nakon Isusove smrti bilo je stotnikovo priznanje »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« „To sada po prvi put izriče jedan ljudski lik, naime, da je Isus bio Sin Božji (Mk 15,39).“ To sada izgovara, ne Židov, nego poganin i na taj način ta istina kreće u sve narode. Židovi su tražili od Isusa da siđe s križa kako bi povjerovali, stotnik je povjerovao gledajući Isusa na križu. „Na temelju svog promatranja kao službenog promatrača kako se Isus držao u svim fazama događaja muke, stotnik je izrekao konačni sud o Isusovoj osobi. I to stotnikovo vrednovanje Isusove osobe u cjelini je glasilo da Isus nije prijestupnik, nego pravednik, i to pravednik u apsolutnom smislu, tj. Isus je uistinu bio Sin Božji.“ „U ulozi objektivnog promatrača stotnik je izrekao spontano svjedočanstvo pod dubokim dojmom načina kako je Isus podnosio patnju sve do smrti.“ 

Stotnik iznosi paradoksalnu no posve istinitu tvrdnju. Da je „ovaj čovjek, s kojim su ljudi tako okrutno i s prezirom postupali, a čijem je izrugivanju i razapinjanju stotnik bio službeni, autorizirani svjedok u funkciji vojnog zapovjednika, upravo taj čovjek, u svim tim okolnostima, bio je Sin Božji.“ Stotnik ne želi reći da je mrtav Isus Sin Božji nego da se Isus u događajima muke i smrti očitovao kao Sin Božji. Tako „posljednju riječ o Isusovu identitetu nema odbacivanje i izrugivanje u događajima muke, nego upravo ova ispovijest vjere u Isusa. To je najveće osobno priznanje koje je mogao izreći čovjek.“

> Mk 15,40-41: "Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma, te su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale mu - i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem."

Žene su u Markovu evanđelju opisane kao nijeme promatračice. O njima je rečeno samo ono prijašnje. „Poimence spomenute žene predstavljene su po njihovoj povezanosti s Isusom. Žene se nalaze na mjestu Isusova pogubljenja zato što su bile povezane s Isusom. (...) Ovdje se prvi put kod Marka spominje da su žene »slijedile« Isusa.“ Nazočnost i navodom da su žene bile pod križem naglašava se činjenica da tu nije bilo učenika. Iste žene (Mariju Magdalenu, Mariju Jakovljevu i Salomu) nalazimo i kod praznoga groba. One su bile nazočne od početka do samoga kraja dok su učenici u jednom trenutku odustali i pobjegli u sigurnost. One se nisu bojale Židova, ni Rimljana, nisu mislile na to hoće li ih netko vidjeti i prokazati kao Njegovu učenicu. Dok su se učenici skrivali one su se potpuno izložile ne mareći za posljedice. Tako uistinu zaslužiše da budu prve vjesnice najradosnije vijesti, da bijaše mrtav ali uskrsnu.

> Funkcija ulomka (Mk 15, 33-41)
Kroz cijelo vrijeme Isusove muke neprijatelji su bili u prvom planu, sada na samom kraju Bog dolazi u prvi plan. Nastupa tama, a pojavljuju se i likovi koji imaju pozitivno mišljenje o Isusu (žene) ili sada zauzimaju pozitivan stav (stotnik). 
Isus se izražava riječima psalma 22 i izražava napuštenost. Isus tada uz snažan glas ispušta svoj duh. On ni ne pokušava spasiti svoj život već u potpunom povjerenju Bogu njemu samom povjerava svoj život koji će tri dana kasnije iz smrti prijeći u uskrsnuće i novi život.  
Nikola Dominis

Literatura: Popović, Anto, Isusova muka i smrt prema Markovu evanđelju, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.

Istaknuto

Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"

Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...