Majka Tereza rođena je 26. kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhio (Agnes Gondža Bojadžio) u Skopju koje je tada bilo pod vlašću Otomanskog carstva. Kada joj bilo devet godina poginuo je njezin otac Nikola, građevinski poduzetnik, i o njoj skrbi majka Drana. Protivno običajima tog vremena i pondeblja Drana je otovrila tkaonicu i trgovinu tkaninama kako bi uzdražvala obitelj. Uz Agnes imala je s Nikolom još dvoje djece (Lazar i Ageja). Od malih nogu Agnes Gonxha redovito odlazi u crkvu i pjeva u crkvenom zboru, a kada joj je bilo 12 godina poželjela je postati časnom sestrom. Jedno vrijeme školovala se i u Zagrebu. Do tog dijela njezina životopisa svi će se složiti, no tu nastaju i prvi prijepori. Dok Albanci tvrde kako je Majka Tereza Albanka dotle se s makedonske strane tvrdi kako je njezin otac bio Cincar (Vlah). Također ne postoji pouzdan podataka u kojoj je rimokatoličkoj crkvi i kada krštena.
Dalje opet slijedi dio oko kojeg se svi slažu. Kada je napunila 18 godina molila je da je prime u loretinski red. Njezina je želja uslišena i uskoro je pozvana da pristupi u sjedište reda koja je bilo u mjestu Rathfarnam (Irska) nedaleko Dublina. Skopje je napustila 28. rujna 1928. i krenula put Irske. U red je primljena 12. listopada iste godine i dobila ime Tereza, po svojoj zaštitnici, svetoj Tereziji od Liuseuxa. Nakon dva mjeseca provedenih u Irskoj priključuje se loretinskom redu u indijskoj pokrajini Bengal, točnije u njezinu najvećem gradu Calcutti. U Calcutti će 17 godina raditi u školi Svete Marije, a potom će postati ravanteljica iste. Dolaskom u Indiju stupa u novicijat u mjestu Darjeeling. Prve zavjete polaže 25. svibnja 1931., a vječne 24. svibnja 1937. i otada se naziva Majkom Terezom. Živući u Calcutti, tijekom 30-ih i 40-ih godina XX. stoljeća podučava u srednjoj školi Svete Marije.
Vozeći se 10. rujna 1946. vlakom od Calcutte do Darjeelinga osjetiti će Božji poziv da pruži pomoć siromašina. Dvije godine kasnije (1948.) napustiti će svoj red uz dopuštenje crkvenih vlasti, a uz to dopušteno joj zadržati status časne sestre. Svoj život posvećuje pomaganju siromašinima, a 7. listopada 1950. osniva i svoj red - Misionari ljubavi prema bližnjem svom. Članice ovog reda morale su se obvezati na nestupanje u brak, siromaštvo i pokornost. Iste godine, 7. listopada, red će priznati i pod svoje okrilje uzeti Rimokatolička crkva. Do kraja života Majke Tereze red će brojati preko tri tisuće sestara i djelovati će u preko sto zemalja svijeta, a oformiti će se i muški ogranak reda (1963.) - Braća misionara ljubavi. U Hrvatsku, točnije Zagreb, Misionarke ljubavi stići će 1979., a 1980. godine svoju će kuću otvoriti i u komunističkom Istočnom Berlinu. Uspjeti će utemeljiti i 15 misijskih kuća i u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Prvenstveni cilj reda je bio pomaganje bolesnicima od gube, umirućima i napuštenoj djeci. Također red će raditi na osnivanju sirotišta, ljekarni, porodilišta, škola i centara za neudane majke. Za sve što je činila uručene su joj brojne nagrade. Tako joj je u travnju 1962. vlada Indije uručila nagradu Padmashri Medal. Papa Pavao VI. 6. siječnja 1971. uručio joj je nagradu za mir Ivan XXIII. Godinu dana kasnije (1972.) u studenome indijska vlada uručuje joj nagradu Jawaharlal Nehru za međunarodno razumijevanje. Za posvećenost siromašnima 10. prosinca 1979. u Oslu primila je Nobelovu nagradu za mir. Godinu dana kasnije (25. travnja 1973.) dodijeljena joj je nagrada Templeton za širenje vjere. Skupština grada Zagreba proglasila je Majku Terezu počasnim građaninom grada Zagreba 19. srpnja 1990. Iste godine hrvatske vlasti uručile su joj hrvatsku diplomatsku putovnicu.
∞
IZNAD VELIKIH VODA ISTOKA
Iznad velikih voda istoka svanulo je sunce,
tamo ponad Gangesa i velike rijeke Ind izdigla se žena, Kristova službenica, ponizna i sveta,
snažna a malena.
Sunce je zasjalo za siromahe ovog svijeta, tek na ramenu slabom ona ih nosi, kršćanski svijet njome se ponosi.
Majka Terezija i danas je uzor, njeno djelo i njen uzvišeni lik,
poziva da odgovorimo na bolni krik.
Odgovorimo na krik patnika i siromaha, onih koje je ona ljubila od svega više,
nek se ne čuju krici nek na zemlji bude tiše.
Nek svi počnu živjeti za druge, i nek svaki čovjek zna
da ima bližnjeg koji ga voli,
da konačno na zemlji bude manje patnje, manje boli.
N. Dominis
∞
Pred smrt zamolila je papu Ivana Pavla II. da nad njom obavi egzorcizam. Prema danom objašenjenu nije bila opsjednuta nečistim silama već su je one neprestano uzenmiravale. Preminula je 5. rujna 1997. u Caluctti u 21:30 h. Njezino je tijelo preneseno u crkvu sv. Tome pokraj samostana Loreto (prvi samostan u koji je stigla po dolasku u Indiju). Stotine tisuća ljudi različitih vjera iz Indije i svijeta došlo je posljednji puta oprostiti se od Majke Tereze. Sahrana je upriličena 13. rujna kada je njezino tijelo u procesiji nošeno ulicama Calcutte. Njezin je grob uskoro je postao mjesto hodočašća gdje se ljudi različitih vjera dolaze moliti.
Premda je prema propisima Rimokatoličke crkve potrebno čekati barem pet godina od nečije smrti kako bi započeo postupak za proglašenjem istog svetim u slučaju Majke Tereze proces je započeo već nakon dvije godine. Među čudima potrebnim za kanonizaciju priznato je izlječenje jedne Indijke koja se molila Majci Terezi i tako se oporavila od tumora na želucu. Šest godina nakon njezine smrti (19. listopada 2003.) papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Terezu blaženom na prepunom Trgu sv. Petra u Vatikanu. Proces beatifikacije Majke Tereze najkraći je u povijest (četiri godine), a ubrzan je na inzistiranje pape Ivana Pavla II. U trenutku početka ceremonije beatifikacije u Rimu albanski i inozemni alpinisti postavili su na vrh albanske planine Korab statuu Majke Tereze. (Izvor: http://majkatereza.blogspot.com)
4. rujna 2016. papa Franjo ju je u Vatikanu proglasio svetom: učinio je to dan uoči 19. godišnjice njezine smrti, na misi kojoj je na Trgu svetog Petra u Rimu nazočilo preko sto tisuća vjernika.
Nema komentara:
Objavi komentar