ESEJ 5. _ BOG, ZNANOST I RAZUM

Da li je moguće povezati vjeru u Boga sa znanošću. Da li su racionalnom umu 20. st. dovoljni dokazi recimo Pet puteva sv. Tome ili Kantov „moralni dokaz“. O kojima ćemo govoriti u nekom od idućih eseja. Ako krenemo od početka gotovo su svi antički filozofi govorili o bogu, duši i drugim metafizičkim pitanjima. A od nastanka kršćanstva pa do prosvjetiteljstva pa gotovo svi filozofi su bili vjernici. I danas su mnogi znanstvenici vjernici. Pitanje je koje će postaviti znanstvenici ateisti ili agnostici: Kako je to moguće? I na to pitanje nije jednostavno odgovoriti. Na pitanje: Zašto vjeruje? Prof. Petar Tomev Mitrikeski će jednostavno odgovoriti: „Zbog ljubavi prema Gospodinu.“ I možda je upravo rješenje odvojiti ljubav i ono bitno što je svojstveno samo čovjeku od znanstvenih činjenica koje proučavaju svijet i tvar.

G. K. Chesterton će u knjizi Pravovjerje to ovako objasniti: „Čovjek može shvatiti sve uz pomoć onoga što ne razumije. Morbidni logičar nastoji sve učiniti jasnim, a uspijeva sve učiniti tajanstvenim. Mistik dopušta da jedna stvar bude tajanstvena, i time sve drugo postaje jasno.“ Postavlja se pitanje moramo li dokazati da Bog postoji kako bi On za nas uistinu postojao. Imamo stotine i tisuće dokaza od filozofskih, do objave, do čuda koja se događaju i danas, do raznih mističnih fenomena, ali da li je sve to potrebno istražiti da bi jedan racionalni um 21. stoljeća povjerovao? Sve to postoji tisućama godina pa ipak uz sve te iskustvene dokaze neki ne mogu povjerovati. Iskustvo je možda i najjači okidač za vjeru. Ali često ipak nije dovoljno. 

Sartre kao jedan od najinteligentniji i najoštroumnijih ateista kojega smo ikada u filozofiji imali će reći „mora se, birati između Boga i apsurdnosti. I tada on sam bira apsurdno, besmisleno.“ Ali ako izabereš Boga sve je posloženo, velika patnja u svijetu dobiva svoj smisao, život i smrt dobivaju višu vrijednost i čovjek dobiva cilj poradi kojeg može sve preživjeti. Ovdje je ipak potrebno prepoznati kako je puno lakše povjerovati jednostavnim ljudima nego li filozofu. Ali može li sasvim racionalan um prihvatiti činjenicu potrebe Boga za čovjekov život i potrebe Boga za opstojnost realnog svijeta. Čemu sav svijet, ako nema Boga, čemu razum i logika, čemu misliti kada ne bi bili viša bića od životinja. Zar je moguće da je smisao života što duže živjeti jer s smrću sav svijet, sve za što je živio i sav svemir nestaje za tu osobu. Kakav bi trebao biti život takve osobe, grčevita borba za zdravlje i želja da sve doživi sada i odmah jer život je kratak. Dok vjernik može živjeti puno opuštenije. No to nije dokaz vjere to je samo činjenica koju vidimo iz iskustva ljudi. Premda će sv. Anselmo Kanterberijski reći da „vjera traži razumijevanje.“ Ona prije svega traži pristajanje razuma. Najveći je korak, a možda i najteži, dopustiti da Bog možda postoji i to otvara put daljnjem traženju.

Ja bih ispred svega stavio kao mogući dokaz, ako se išta smije nazvati dokazom u ovom pitanju, ljudski razum. Zašto, među svim drugim bićima, samo čovjek ima razum? Jedan prijatelj mi je na ovo odgovorio da slučajno miš ima razum i on bi se pitao isto. Ali ipak je situacija malo kompliciranija. Ima bića na zemlji koja su imala puno više vremena da navodno evoluiraju i dobiju kao vrhunac možebitne evolucije razum. No ipak nema ni jednog drugog bića koje bi dobilo razum. Razum je Božje obilježje, shvaćanje dobra i zla također, nije li zmija rekla za plod sa onog stabla: „Onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo. (Post 3, 5)“ I jeli su i otvorile su im se oči i od tada mogu razlučivati dobro i zlo. Da li je ovo, na samom početku Biblije, dokaz da je Bog prvotni izvor razuma, a time i moralnog zakona? Odlučite sami. Kako bilo tu je izrečena jedna duboka istina, vjerovali ili ne svi smo dužni razlučivati dobro i zlo, dobro činiti, a zlo izbjegavati. Kant je to dobro prepoznao kako smo spomenuli i na početku. Za njega je moralni zakon u čovjeku izaziva strahopoštovanje. On je nešto što životinje nemaju, zašto nemaju? Tko zna. Neki će reći da im nije bilo potrebno ali zar je bilo potrebno čovjeku dok je navodno bio životinja? Dakle, bit svega, i po meni uvjerljivi dokaz, ako se (ponavljam) išta smije tako nazvati, je to što čovjek osjeća da mora činiti dobro, a čineći dobro već na neki mistični način vjeruje u Boga koji je sama dobrota. Taj dio našeg bića je nekako povezan s Bogom (makar ga i ne priznavali), a vjera (tu mislim na objavu) nam može ukazati mnogo dublje sfere naše osobnosti i odgovoriti na naša pitanja i voditi nas ka savršenijem životu i ka cilju koji daje smisao svemu što postoji.

N. Dominis

LITERATURA:

G. K. Chesterton, Pravovjerje, Sion, Zagreb

Joseph M. Bochenski, Uvod u filozofiju, Verbum, Split, 2001.

Ur. Slaven Letica, Božja znanost, Večernji list, Zagreb, 2018.

ESEJ 4. _ DRUŠTVENA POKRETLJIVOST U KAPITALISTIČKOM DRUŠTVU

„Stopa društvene pokretljivosti – količina kretanja iz jednog društvenog sloja u drugi znatno je viša u industrijskim nego u predindustrijskim društvima. Industrijska se društva stoga prikazuju kao „otvorena“. Status u predindustrijskim društvima je uglavnom bio pripisan, dok se u industrijskim postiže. Klasno podrijetlo, spol, rasa i rodbinski odnosi imaju sve manje utjecaja na status pojedinca. Talent, sposobnost, ambicija i marljivost sve više utječu na određivanje položaja osobe u klasnom sustavu.“

„Sociologe društvena pokretljivost zanima iz više razloga:

• Stopa društvene pokretljivosti može bitno utjecati na formiranje klasa.

• Proučavanjem društvene pokretljivosti stječemo uvid u životne šanse pripadnika društva.

• Važno je saznati kako ljudi reagiraju na iskustvo društvene pokretljivosti.

Sociolozi su identificirali dva glavna tipa društvene pokretljivosti:

• Unutargeneracijska pokretljivost, odnosi se na društvenu pokretljivost unutar jedne generacije. (Pr. manualni radnik postane poslovođa.)

• Međugeneracijska pokretljivost, odnosi se na društvenu pokretljivost među generacijama. (Pr. uspoređivanje statusa sinova i očeva.)“

„Prvo veliko istraživanje međugeneracijske pokretljivosti u Engleskoj i Welsu vodio je David Glass sa suradnicima 1949. Gotovo dvije trećine ljudi zateklo se u statusnoj kategoriji različitoj od očeva. Otprilike jedna trećina se popela jedna spustila. Pokretljivost je većinom malog dometa, najčešće jednu kategoriju više ili niže od očeva. Čini se da obiteljsko podrijetlo bitno utječe na životne šanse. Većina ipak ostaje na otprilike istoj razini kao očevi. (Najviše vrijedi za najviši dio ljestvice.)“

„Veliko istraživanje (Oxford Mobility Study) u Engleskoj i Welsu provela je grupa sociologa 1972. Najuočljivija razlika od one provedene 1949. jest opseg pokretljivosti velikog dometa, posebno pokretljivosti iz klase manualnih radnika. Vjerojatno je razlog tomu što se na vrhu stvorilo više prostora. Očito je da postoji nejednakost mogućnosti, ali put prema vrhu nikako nije zatvoren.“

„Samoregrutacija elite je proces kojim se članovi bogatih i moćnih skupina regrutiraju među sinovima onih koji već pripadaju tim skupinama. To je čest slučaj, o tome smo govorili i u prvom eseju o kapitalizmu pa vam preporučam da i njega pročitate ako već niste.“

„Nekoliko se razloga navodi kao objašnjenje o stopi društvene pokretljivosti u industrijskom društvu:

• Došlo je do znatnih promjena u strukturi zanimanja. Tako je u svakoj generaciji sve više poslova bijelih ovratnika, sve manje plavih. (Bijeli ovratnici obavljaju nemanualne poslove, šefovi, uredski poslovi i sl., a plavi obavljaju manualne poslove.)

• Stopa rađanja kod manualnih i nemanualnih radnika se razlikuje. Očevi radničke klase imaju više djece.

• Mnogi sociolozi tvrde kako se status po zanimanju u industrijskom društvu sve više stječe na temelju zasluga. Poslovi se dodjeljuju prema talentu i sposobnosti, a ne putem obiteljskih i prijateljskih veza.“

„Ralf Danhrendorf kaže kako u otvorenom društvu postoje znatne mogućnosti za individualni napredak. Stoga je manja potreba da se ljudi udružuju kako bi popravili svoj položaj. Tako u otvorenom društvu radnici neće toliko tražiti prava u grupi već će se nadmetati „kao pojedinci za svoje mjesto pod suncem“. Posljedica je toga da će klasna solidarnost i intenzitet specifično klasnog konflikta biti smanjeni. Pojedinac koji se kreće prema gore ima tendenciju da usvoji društvene i političke nazore klase u koju ulaze. Oni koji se kreću prema dolje (u radničku klasu) teže da budu politički konzervativniji od onih koji su rođeni u radničkoj klasi i u njoj ostaju. Oni su se držali vrijednosti srednje klase i očekivali ponovno uspostavljanje svog nekadašnjeg statusa.“

Ur. N. Dominis

LITERATURA:

Michael Haralambos i Robin Heald, Uvod u sociologiju, Globus, Zagreb, 1989.

Nagrađeni esej _ PITANJE ZDRAVLJA U KNJIZI SIRAHOVOJ

S ovim esejom sam se natjecao na nacionalnom natječaju Hrvatskog duhovnog književnog stvaralaštva "Stjepan Kranjčić" i osvojio prvo mjesto. 

Više o natječaju OVDJE.

PITANJE ZDRAVLJA U KNJIZI SIRAHOVOJ

Pitanje zdravlja zasigurno je jedno od ključnih pitanja kroz čitavu povijest čovječanstva. Mnoge knjige i rasprave su napisane i vođene o ovom pitanju sve tamo otkad imamo zapise. No među biblijskim knjigama osim Joba po ovom pitanju ističe se i knjiga Sirahova. Knjiga Sirhova nastala je u Jeruzalemu oko 180. g. pr. Kr. autor je Židov Ben Sira iz Jeruzalema. Njegov unuk je u Egiptu preveo knjigu s hebrejskog na grčki jezik i dodao kratki uvod pa je danas imamo iz tog izvora. Izvornik na hebrejskom je dugo bio izgubljen sve dok u Kairu 1896. g. nisu pronađene dvije trećine izvornika na tom jeziku. Knjiga Sirahova pripada u deuterokanonske knjige.

Knjiga je ustvari skup mudrih izreka, savjeta, hvalospjeva, molitvi i pouka. Tako da neke od njih govore i o pitanju zdravlja i bolesti. U prvom poglavlju autor govori o strahu Gospodnjem. Osim one svima poznate rečenice: „Strah Gospodnji početak je mudrosti (Sir 1, 14).“ Autor u osamnaestom retku donosi: „Strah Gospodnji vijenac je mudrosti koji cvate mirom i zdravljem (Sir 1, 18).“ Ove riječi tako potiču da budemo u miru s Gospodinom. Onaj strah da ne povrijedimo Boga koji nas toliko ljubi i koji sam nas nikada, i ničim nije, niti bi htio povrijediti dovodi do toga da živimo život u miru i zdravlju. Što samo po sebi ne znači uvijek samo fizičko zdravlje već i duhovno. 

„Nema lijeka bolesti oholnika, jer se opačina u njem ukorijenila (Sir 3, 28).“ Ovaj redak se u našem prijevodu može iščitati na dva načina. Da se uzima oholost kao bolest kojoj nema lijeka ili da za bolest koja zahvati oholnika nema lijeka jer se ne popravlja već ostaje u svojoj opačini. U drugom slučaju Bog je taj koji daje zdravlje, a čovjek svojom ohološću to odbija. Nadalje iduće mjesto gdje Ben Sira govori o zdravlju je u desetoj glavi gdje veli kako „duga bolest srdi liječnika; tko je danas kralj, sutra umire (Sir 10, 10).“ Duga bolest znači da liječnik ne nalazi lijeka pa ga zato i srdi no nama je zanimljiviji drugi dio retka gdje Ben govori kako danas možeš biti i kralj i najveći i najmoćniji čovjek svijeta ali svejedno ti je sutra umrijeti. Ako i ne sutra, već prekosutra sigurno.

Iduće mjesto gdje se spominje zdravlje u knjizi Sirahovoj je u dvadesetosmoj glavi treći redak gdje autor koristi zdravlje da naglasi kako čovjek mora živjeti kreposno. „Ako čovjek gaji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje (Sir 28, 3)?“ Jer ako mrzimo drugoga kako možemo išta tražiti od Gospodina. Čudno je to ali i istinito kako mržnjom prema drugome najviše štetimo sebi. Tako i u ovom slučaju. Kako bi mogli tražiti nešto od oca čijeg sina mrzimo. Tako je i s Bogom, ako mrzimo bilo koje od njegove djece, a svi smo njegova djeca, ne možemo tražiti od njega milosti, blagoslove i ozdravljenje. 

Sljedeće mjesto gdje autor spominje zdravlje je gotovo čitav jedan pasus. Pa ovako veli: „Bolji je siromah tijelom zdrav i čio nego bogataš bolesna tijela. Više valja zdravlje i snaga nego sve zlato svijeta i krepko tijelo više od golema posjeda. Nema blaga nad zdravljem tjelesnim niti sreće nad sretnim srcem. Bolja je smrt nego gorak život i počinak vječni nego trajna bolest (Sir 30, 14-17).“ Ovdje je izrečena ona duboka istina kako je bolje imati zdravlje nego veliko bogatstvo. Jer čemu bogatstvo potrošeno na liječnike i čemu bogatstvo u bolesničkoj postelji. Svo zlato svijeta ne vrijedi ništa ako nam je zdravlje narušeno i ako nas more brige o tome hoćemo li i koliko ćemo poživjeti. Zato nema blaga koje bi vrijedilo više od zdravlja. U zadnjem retku ovog pasusa autor će iznijeti diskutabilnu misao kako je bolja smrt od gorka života i počinak vječni od trajne bolesti. U nekim slučajevima to bi zbilja moglo stajati. Ali nakon Kristove žrtve na križu mnogi prihvaćaju bolest kao križ. Neki je čak i ljube jer ona čini da se suobličavamo Isusu raspetomu. Tada bolest postaje milost.

„Slušaj, sine moj, i ne preziri me, na kraju ćeš shvatiti moje riječi. U svim djelima svojim budi umjeren i neće te snaći nikakva bolest (Sir 31, 22).“ Ovo je jako dobar savjet i s gledišta moderne medicine. Umjerenost je u mnogome dobra za čovjeka i mnoge bi se bolesti izbjegle samom umjerenošću. „Jer prekomjerno jelo donosi bolest i proždrljivost izaziva proljev (Sir 37, 30).“ Vrlo izravno reče autor. Nadalje isti u ovom pasusu govori o onima koji se boje Gospodina. Takve On spašava i On ih brani. „On je radost srcu i svjetlost očima, on je zdravlje, život i blagoslov (Sir 34, 17).“ Ako ima nešto ljepše od ove tri riječi – zdravlje, život i blagoslov – recite mi da ih odmah potražim. Ali vjerujem da ljepše ne postoji. Imati život ispunjen zdravljem i blagoslovom najveća je milost i nema sretnijeg života od takvoga. 

„Časti liječnika čašću koja mu pripada zbog njegove službe, jer je i njega Gospod stvorio. Liječenje od Svevišnjeg dolazi, kao što se dar od kralja dobiva. Znanje uzdiže glavu liječniku i moćnici ga poštuju. Gospod od zemlje pravi lijekove i razborit ih čovjek ne odbacuje. Nije li po drvetu voda postala slatka, pokazujuć’ tako svoju moć? Ljudima je dao znanost da uzmognu slaviti snagu djela njegovih. Njima se liječi i bol ublažuje, od njih ljekarnik lijekove priprema. Tako nema kraja djelima njegovim, i po njemu se blagostanje širi svijetom. Sine moj, u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli, jer on zdravlje daje (Sir 38, 1-9).“ Vrlo pronicljiv tekst za ono vrijeme i veoma točan. Liječnik od zemlje uzima i stvara lijekove, a razborit to ne odbacuje. Nadalje, znanost nam je dao Bog, kako veli autor, da bi slavili snagu djela njegovih. Što je i dan danas ispravan stav prema znanosti. Mnogi su znanstvenici priznali kako što više otkrivaju u znanosti to se više dive Tvorcu svega. A evo i vrlo dobra savjeta, u bolesti ne biti potišten već se Bogu moliti jer on nas ozdravlja bilo tjelesno, bilo duhovno. „Ali i liječniku mjesta daj, i njega je Gospod stvorio: nek’ nije daleko od tebe, jer i on je potreban. Katkad je spas u ruci njihovoj, jer se i oni Bogu utječu da im poda milost izlječenja i lijek za spas života. Tko griješi pred Stvoriteljem svojim, nek’ padne u ruke liječničke (Sir 38, 12-15).“ Pomalo ironično završava Ben Sira. No nećemo završiti u ovom tonu već onom Kristovom misli. Koji griješe pred Stvoriteljem svojim nek se obrate pa da ih ozdravim (Usp. Iv 12, 40b).

N. Dominis

ESEJ 3. _ O TOME ŠTO NETKO JEST

 

Oduvijek je važno što netko jest, jer to nosi svugdje i time je prožeto sve što proživljava. Čak i nije najvažnije što čovjek proživi već kako on to osjeća. Netko je negdje rekao kako mi nismo ono što mi mislimo o sebi, ni ono što drugi misle o nama, već smo ono što mi mislimo da drugi misle o nama. A to je pogrešan stav. Od svih mišljenja o meni najvažnije je ono moje, a njega ja biram i nitko ne bi morao na njega utjecati. Dakle, za vedrinu i radost se jednostavno treba otvoriti, ne razmišljajući previše imamo li razloga da budemo takvi. Kao moguće razloge za veselje Schopenhauer navodi zdravlje i favorizira melankoličnost, prepoznaje je kao pozitivnu stranu karaktera. Pa će tako melankolik i vedar čovjek proživjeti manje imaginarnih nevolja od jednog plašljivca, no više stvarnih pošto je otvoreniji i manje pažljiv.

Autor smatra da iz unutarnje praznine proizlazi želja za društvom, razonodom, užicima i luksuzom što vodi u rasipnost i bijedu, a od toga nas ništa „ne štiti toliko sigurno kao unutrašnje bogatstvo, bogatstvo duha“ jer ono ne ostavlja prostor dosadi. To je nešto poput države, najsretnija je ona koja ne mora ništa uvoziti. Tako je, dakle, i s čovjekom, najsretniji je onaj kojemu je za razonodu izvana potrebno malo toga ili baš ništa i što čovjek više izvora užitaka pronalazi u samome sebi to će biti sretniji jer velika bi bila ludost izgubiti prema unutra da bi se dobilo prema vani. Žrtvovati mir, dokolicu i nezavisnost poradi položaja, bogatstva, titula ne bi bilo nimalo na korist čovjeku. No ipak duhovno bogatom čovjeku izvana mogu doći uzvišeni poticaji, jer – reče – on vodi maštovit, zanimljiv i značajan život tako da djela prirode, raznovrsna djela darovitih ljudi svih epoha i zemalja jesu za njega uživanje i samo ih on može sasvim shvatiti i osjetiti. Kao da su svi ti ljudi živjeli za njega i njemu se obraćali, dok ostali, kao slučajni slušatelji, napola shvaćaju, ne prepoznajući vrijednost darovitog duha. 

A o geniju veli, ukoliko je netko određen da trag svoga duha utisne cijelom ljudskom rodu pred njim stoje samo sreća ili nesreća da razvije talente i ostvari svoje djelo, ili da u tome bude spriječen u slučaju da odabere krivi put ili ga životna situacija odvede u drugom smjeru. Sve ostalo za njega je beznačajno. Kada govori o geniju, čovjeku kojem je težište u cijelosti u njemu, ukazuje kako su izuzetno rijetki ljudi te vrste, a takvi rastu u dokolici, dapače, veliki umovi svih vremena najveću prednost pridaju dokolici. Jer to je vrijeme stvaranja, pronalaženja i razvijanja talenata. Sokrat će dokolicu veličati kao najljepše od svih dobara. No nadarenost, izaziva izuzetno pojačanu osjetljivost za bol u bilo kojem obliku. Jer veli se – gdje je mnogo mudrosti tu je mnogo jada. Dok, čovjeka bez duhovnih potreba Arthur naziva filistrom, čovjekom „najozbiljnije zauzetim stvarnošću koja to nije“. Njemu je svrha namaknuti sve ono što pridonosi tjelesnom užitku, ali sve je to u obrani protiv dosade nedovoljno. U nedostatku idealiteta, a u želji da izbjegnu dosadu, oni  neprestano trče za realitetima no oni se brzo iscrpljuju pa umjesto da zabavljaju oni zamaraju i izazivaju nedaće svih vrsta, dok su idealiteti neiscrpni i sami po sebi nevini i neškodljivi. Ipak čovjek bira krivo i ono realno stavlja na prvo mjesto, pa i oni koji to svjesno racionaliziraju i shvate u čemu je bit nakon malo vremena vraćaju se starim navikama i ponovno stavljaju realitete ispred idealiteta. Možda Bog upravo zato šalje pjesnike, filozofe i teologe, sve te moderne proroke, da uvijek isponova vraćaju ljude ka istinskim vrijednostima i idejama. Stoga ne zaboravi: REALITETI SU PROLAZNI ZA IDEALE SE ŽIVI!

N. Dominis

LITERATURA: Arthur Schopenhauer, O mudrosti života, CID-NOVA, Zagreb, 2011.

ESEJ 2. _ ŠTO MAINSTREAM MEDIJE ČINI MAINSTREAM

Noam Chomsky je održao predavanje na ovu temu na Z Media Institutu u lipnju 1997. godine. Ja ću ovdje iznijeti isključivo njegove stavove, a na kraju ću dati svoj kratki zaključak. „Ako vas zanima unutarnja struktura medija. Želite saznati nešto o njihovoj ulozi u širemu društvu. U kakvome su oni odnosu s drugim sustavima moći i autoriteta? Ako imate sreće, vodeći ljudi u informacijskome sustavu drže unutarnji zapisnik koji vam govori što kane. Taj zapisnik nije nekakav dokument na papiru, nego ono što vodeći ljudi u informacijskom sustavu govore jedan drugome o tome što smjeraju. Što otkrivate? Prvo, da postoje različiti mediji koji rade različite stvari, kao što su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd., pa čak i većina novina u zemlji (velika većina njih). Oni usmjeravaju masovnu publiku. Imamo još jedan sektor medija, elitne medije (koji postoje u svakoj državi) koji određuju program rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju, djeluju zato što su elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Njihova publika su većinom povlašteni ljudi, ljudi koji su bogati ili dio onoga što se ponekad naziva političkom klasom. Oni su konstantno uključeni u politički sustav. To su najčešće menadžeri. Politički menadžeri, poslovni menadžeri (šefovi korporacija, na primjer), znanstveni menadžeri (sveučilišni profesori), ili novinari uključeni u organizaciju načina na koji ljudi razmišljaju i vide stvari.“ Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Što veliki mediji odrede kao glavne priče reflektira se na gotovo sve manje medije. „Postoji mnogo načina na koje vas igre moći mogu vratiti na pravi put ako ste slučajno odmaknuli, jer inače nećete dugo trajati. Taj okvir je prilično pouzdan i razumljivo je da je on samo odraz očitih struktura moći.“

„Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nam (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, na primjer. Neka svatko postane zaluđen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili nečim sličnim. Bilo čime, samo da nije ozbiljno. Naravno, ozbiljne stvari su za glavne dečke. "Mi" se brinemo o tome. Tko su elitni mediji, tko su oni koji određuju program rada? Većina njih je ili povezana sa, ili izravno u vlasništvu korporacija. Oni su na vrhu strukture moći privatne ekonomije, a to je jedna vrlo tiranska struktura. Korporacije su u biti tiranije, hijerarhijske, kontrolirane odozgo. Ako vam se ne sviđa što rade, izlazite. Komercijalni mediji su samo jedan dio toga sustava. Sveučilišta, na primjer, nisu nezavisne ustanove. Postoje ljudi razbacani po njima koji djeluju nezavisno, ali tako je i s medijima.“

„Ali institucija kao takva je parazit. Ovisna je o vanjskim izvorima pomoći, a ti izvori pomoći, privatno bogatstvo, na primjer, velike korporacije i vlada (koja je toliko povezana s korporacijskom moći da ih je teško razlikovati) - oni su, u biti, ono usred čega se nalaze sveučilišta. Ljudi unutar njih koji se ne prilagode strukturi, koji je ne prihvate i ne usvoje (ne možeš raditi s njom ako je ne usvojiš i ne vjeruješ joj), ljudi koji to ne čine će vjerojatno biti iskorijenjeni usput, počevši s vrtićem pa nadalje. Postoji puno vrsta sredstava filtriranja pomoću kojih se rješavaju ljudi koji predstavljaju problem i koji misle za sebe.“

„Kada kritizirate medije i kažete: "Pogledaj, ovo piše... (taj i taj), ili već netko, jako se naljute." Kažu, s pravom, "nitko meni ne govori što da pišem. Pišem što god želim. Sve ovo o pritisku i ograničenjima su gluposti jer ja nikada nisam pod nikakvim pritiskom". Što je i točno, ali radi se o tome da ti ljudi ne bi bili na tim pozicijama da već prije nisu dokazali da slijede partijsku liniju. Da radili neprikladne priče, nikada ne bi došli do položaja na kojemu sada mogu reći što god žele. Prošli su kroz sustav socijalizacije.“

„Proizvod su privilegirani ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, znate, ljudi najvišega ranga koji donose odluke u društvu. Proizvod morate prodati tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači (druge korporacije). Bili to TV ili novine, ili bilo što drugo, oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama. Što bi bila vaša hipoteza, što nagađate? Očita pretpostavka je ta da će medijski proizvod reflektirati interes prodavača i kupaca, institucija, sustava moći koji ih okružuju. Bilo bi čudo da se to ne dogodi.“

„Postoje tri struje. Prva je industrija za odnose s javnošću, znate, industrija za propagandu najvećih poslova. Pa što kažu vođe industrije za odnose s javnošću? Druga struja su ono što zovemo javni intelektualci, veliki mislioci, ljudi koji pišu opaske autora i takve stvari. Što oni kažu? Ljudi kao oni koji pišu impresivne knjige o prirodi demokracije. Treća struja je akademska, naročito onaj dio političkih znanosti koji se bavi komunikacijama i informacijama, te stvarima koje su dio političkih znanosti zadnjih sedamdeset ili osamdeset godina. Razmotrite te tri struje i vodeće osobe koje su pisale o tome. Svi oni kažu (djelomično citiram) da su masovna populacija "neobrazovani i dosadni nestručnjaci". Moramo ih držati izvan javne sredine zato što su preglupi i ako ih uključimo samo će stvarati neprilike. Njihov posao je da budu "promatrači", ne "sudionici". Svako malo im je dopušteno glasati, izabrati jednog od onih pametnih tipova. Tada se od njih očekuje da odu doma i rade nešto drugo, gledaju nogomet, na primjer. Ali "neobrazovani i dosadni nestručnjaci" moraju biti promatrači, ne sudionici.“ (Upravo ovdje možemo spomenuti sustav Nove demokracije, koji je već zaživio u nekim zajednicama, gdje bi narod na internet referendumima određivao većinu politike vladajućih, direktna demokracija uključuje sve slojeve društva u strukture odlučivanja.) „Oni vele kako ne smijemo podleći (citiram iz jednoga akademskog članka) "demokratskim dogmatizmima o ljudima kao najboljim sucima svojih interesa". Oni to nisu. Ljudi su jako loši suci svojih interesa i zato smo mi tu da radimo za njihovo dobro.“

„Prvi svjetski rat je bio doba kada je državna propaganda po prvi put bila dobro organizirana. Britanci su imali Ministarstvo Informacija. U SAD-u je postojala kopija tog ministarstva. Zvala se Odbor za javne informacije (prikladno orwellovsko ime), odnosno Creelov odbor. Osoba koja ga je vodila zvao se Creel. Stručnjaci za odnose s javnošću su postojali i ranije, ali nikada nije postojala industrija za odnose s javnošću. Postojali su ljudi koji su Rockefellerov imidž činili ljepšim, ali velika industrija za odnose s javnošću, inače američka izmišljotina, proizlazi iz Prvoga svjetskog rata. Vodeće osobe su bili članovi Creelovog odbora. Jedan od glavnih, Edward Bernays, dolazi izravno iz Creelovog odbora. Napisao je knjigu "Propaganda". Termin propaganda, slučajno, nije imao negativnih konotacija u to doba. Tijekom Drugoga svjetskog rata, termin je postao tabu jer je bio povezan s Njemačkom i svim tim lošim stvarima. Ali za vrijeme Creelovog odbora, termin propaganda je značio samo informaciju. Bernays je knjigu "Propaganda" napisao oko 1925. i u njoj je izjavio da primjenjuje lekcije iz Prvoga svjetskog rata. Sustav propagande iz Prvog svjetskog rata i taj odbor čiji je on bio član pokazuju da je moguće "ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava svoje jedinice". Ove nove metode kontroliranja, rekao je, moraju koristiti inteligentne manjine žele li da ostali ostanu na ispravnome putu. Sad to možemo jer imamo nove načine. Uzimajući u obzir lekcije i iskustva iz ratnoga doba, političke su ih stranke još jednom primijenile, osobito konzervativna stranka u Engleskoj. Njihovi rani dokumenti, nedavno objavljeni, pokazuju da su i oni cijenili postignuća britanskoga Ministarstva Informacija. Shvatili su da zemlja postaje sve više demokratska i da više ne može postojati zatvoreni klub. Zaključak je bio, kako su sami rekli, da politika mora postati političko ratovanje koje će primjenjivati mehanizme propagande koji su bili jako korisni u kontroliranju ljudskih misli tijekom Prvoga svjetskog rata.“

„To je okvir doktrine koji se slaže s institucijskom strukturom. Ta doktrina jača predviđanja o tome kako bi stvari trebale djelovati. A ta su predviđanja jako dobro potvrđena. Međutim, o tim zaključcima nije dozvoljeno pričati. Sve je to sad dio mainstream literature, ali samo za ljude iznutra. Kada idete na fakultet, ne čitate klasike o kontroliranju ljudskih umova.“

Noam Chomsky

Noam Chomsky je ovo predavanje održao u lipnju 1997. godine. Tada nije mogao znati kako će se nekoliko godina kasnije razviti društvene mreže koje daju mogućnost običnim ljudima da nešto izreknu. Ali, iskreno gledajući, društvene mreže i nisu previše utjecale na mainstream medije koji i dalje ostaju prvi izvor informacija i najveće sredstvo upravljanja društvom. Premda ljudi danas imaju, pomalo iluzorno, osjećaj da se njihov glas čuje to je ipak još uvijek ograničena moć. Neki će reći da je u Americi o kojoj Chomsky uglavnom govori drugačije nego u Hrvatskoj. Da je kod njih korporatizam istaknutiji, ali možda u manjim omjerima, ako bolje pogledamo shvatiti ćemo da je gotovo jednako i u Hrvatskoj. Gledatelji su roba koja se prodaje, a mediji su „četvrta vlast,“ reći će Claude-Jean Bertrand u Deontologiji medija, koja stoji uz bok moćnima. Ili, točnije, koju moćni koriste u svoje svrhe. Neki će reći da su u Hrvatskoj jaki javni mediji, ali i oni djeluju za neke interesne skupine i ne mogu se u potpunosti izuzeti iz ovih okvira. Slobodno novinarstvo je iluzija, a freelance novinarstva je jako malo, svi ovise o nekome, a njihovi šefovi opet ovise o nekima i tako se zatvara krug u kojem moćni dobivaju, pobunjenici gube posao, a poslušni obavljaju posao onako kako im se kaže. To je jednostavan način funkcioniranja i ne treba optuživati one novinare koji djeluju na taj način, oni jednostavno rade za svoju plaću. Treba biti svjestan te činjenice i na drugačiji način, više kritički, promatrati same medije, a posebno njihov sadržaj.

N. Dominis

LITERATURA:

Noam Chomsky, Mediji, propaganda i sistem,  https://elektronickeknjige.com/biblioteke/online/mediji-propaganda-i-sistem/?stranica=1&poredak=3 

ESEJ 1. _ KAPITALIZAM

Američki ekonomist Lester C. Thurow u knjizi "Budućnost kapitalizma" piše: "U ideologiji kapitalizma i liberalne demokracije sloboda pojedinca ima prednost pred obavezama prema zajedničkom dobru... U tom sustavu ne postoje nikakve društvene obaveze". A njegov kolega John Kenneth Galbraith domeće: "Prepuštene same sebi tržišne sile ne rade za opće dobro osim za dobro moćnih". 

Prof. dr. Nikola Grabovac će u knjizi „Pad kapitalizma i početak filantropizma“ dati pet razloga zašto kapitalizam mora otići sa svjetske pozornice: „Kapitalistički sistem mora otići sa svjetske pozornice zbog toga što svojom suštinom postojanja i općeprihvaćenom ideologijom podržava razvoj društva kroz privatno vlasništvo, slobodno djelovanje tržišta, zakone ponude i potražnje, maksimizacije profita i još više bogaćenje bogatih na teret siromašnih. Kapitalizam nema mogućnost da uspješno rješava sve veće društvene i ekonomske probleme ukupnog društva, odnosno čovječanstva na cijeloj planeti. Sve je više siromašnih, nezaposlenih i gladnih. U 2015. godini 85 najbogatijih ljudi na svijetu imaju imovinu i bogatstvo koliko i 3,5 milijardi najsiromašnijih u svijetu, a u isto vrijeme oko 1,5 milijardi ljudi je gladno.

Sistem kapitalizma je utemeljen na principima koji ne mogu rješavati opće ekonomske probleme društva, a ti limitirajući faktori su:

1. Temeljni cilj poslovanja je ostvarivanje što većeg profita, što automatski isključuje bilo kakvo ulaganje koje će imati neke druge ciljeve (zapošljavanje, razvijanje, smanjenja broja nezaposlenih, smanjenje siromaštva i sl).

2. Privatno vlasništvo koje ima osnovni cilj povećanje profita, što isključuje niz aktivnosti na pomoći u rješavanju društvenih problema. Kapitalista ulaže samo tamo gdje će on imati određenu korist kao pojedinac, a ne društvo u cjelini.

3. Nemiješanje države u regulaciju ekonomije uz maksimalno podržavanje i stimuliranje zakona ponude i potražnje onemogućava nerazvijene i siromašne države da se uključe u međunarodnu podjelu rada, a što im sprečava daljnji razvoj.

4. Zakoni tržišta uz djelovanje ponude i potražnje i uspostavljanje globalizacije sprečava razvoj siromašnih i nerazvijenih, a podržava razvoj bogatih i razvijenih.

5. Postojeći sistem vrijednosti postavljen je tako da se kapitalisti još više bogate na teret ostalih radnika. Višak vrijednosti u proizvodnji i prometu stvaraju kvalificirani i stručni zaposleni, ali po kapitalističkim principima najveći dio viška vrijednosti neosnovano uzimaju kapitalisti (vlasnici kapitala) i time se još više bogate na temelju eksploatacije ostalih zaposlenih.“

Neki će reći da je kapitalizam izvukao milijune iz gladi, što je istina. Ali mogao bi izvući sve iz gladi samo kada bi htio. Mnogi će reći da svi imaju iste šanse ali ni to nije posve točno. Mnogi se rađaju sa predispozicijama za uspjeh. Ako dijete siromaha uspije to se smatra ostvarenje američkog sna ali koliko ih nije uspjelo samo radi svojih predispozicija koje su im propisane već za rođenja jer neki su još uvijek „jednakiji od drugih“. 

Gospodine Lassalle zar narod zbilja ne zna da je nesretan, zar mu mi to moramo reći?

Moćno tržište ne poznaje milosrđe, ne ide za bratstvom i jednakošću, ne zna da li je netko gladan ili sit. S vremenom, ukoliko ne dođe do promjena ne samo siromašni već će i srednji sloj postati sve siromašniji, a bogatstvo će se zbiti u onih nekoliko posto na vrhu jer kapitalizam je takav sustav u kojem je cilj imati više, više, više, a vlasnicima korporacija to, uz moć koju novac donosi, i polazi za rukom i tako se povećava bogatstvo sve manjeg broja ljudi dok na suprotnoj strani rapidno raste broj siromašnih. Mnogi će reći da ljudi mogu živjeti od svoje plaće i to je istina ali imate milijune ljudi u zemljama trećeg svijeta koji gladuju, oni su ljudi kao i mi. S vremenom ćemo se razvijati i rasti, vele. Možda, ali ako je meni dobro zar smijem zatvarati oči pred ogromnom nepravdom koja se nanosi nad gotovo trećinom svijeta koji gladuju. Na našoj savjesti je još veći pritisak. One bogatije zemlje nose veći teret odgovornosti. Ne stojmo skrštenih ruku, netko mora govoriti. Rođen sam u ovo kasno doba zapadne civilizacije i jedno mi nije jasno, kako to da: Većina na zapadu uopće ne shvaća koliko je bolno nepravedan i nemilosrdan trenutak u kojem žive.

Da na kraju zaključimo: Kapitalizam je najbolji sustav do sada ali nipošto nije savršen i potrebno ga je i dalje izgrađivati u jedan pravedniji sustav. Rješenju ovog problema bliži su filozofi, sociolozi i teolozi nego li ekonomisti. I to zato jer izmjena načina funkcioniranja tržišta nemoguća je bez izmjene načina funkcioniranja društva. 

N. Dominis

P.S. Ako vam se sviđa tekst podjelite ga na društvenim mrežama.
 

Za sve koji bi rado krenuli ispočetka

 Ako bi mi, Bože, jednom dao da krenem iz početka. Znao bih kako živjeti. Tada ne bih morao tisuću puta pogriješiti da nešto naučim. Ne bih te u mladenačkoj dobi odbacio već bi te poput Male Terezije, koju bih sada znao, a onda nisam, baš poput nje bih od djetinjstva ljubio samo Tebe. Znao bih cijeniti svaki trenutak života, znao bih živjeti... Znao bih sve... Ah kad bih krenuo od početka sve bi bilo drugačije. 

A ja danas sve to znam i opet živim tako pogrešno, a ni ne vidim da mi Bog svakog dana isponova nudi da krenem iz početka, danas. Jednom moram krenuti živjeti ispravno, bolje danas, jer za to nema boljeg dana nego danas. Vele da su loša vremena ali neće biti boljeg vremena od ovog našeg, samo njega imaš.

Autor: Nikola Dominis

Prokletstvo dosade

„Duhovne vrline, vedar temperament i osobnost, zdravlje, živahan i prodoran um, blagu volju i mirnu savjest ne mogu nadoknaditi nikakav položaj ili bogatstvo. Nadalje, čovjek pun duha zabavljat će se i u samoći dok tupavca sve zabave svijeta neće moći sačuvati od dosade.“[1]

Možda je dosada i najveće prokletstvo suvremenog čovjeka. Ljudi umiru od dosade. Umorni su od silnog besmisla jer smisao traže u onome što smisao nije. Velike kuće, obilni ručkovi, izlasci, a od svega toga ni trunke smisla. Kao da im u njihov život nikada ne prodire radostan život. Gledaju druge i misle kako su sretni. No ne vide ih u njihovim borbama. Malo je sretnih u modernom svijetu. To su samo oni koji su pronašli smisao svoga postojanja u nečemu zbilja vrijednom života. Ono za što ne bi vrijedilo umrijeti, za to ne vrijedi ni živjeti.

Većina danas boluje od teškog oblika dosade. Oni izlaze i putuju pa se nadaju naći sreću na drugim obalama, ali ona nije drugamo. Sreća je u jednostavnosti svakodnevnog života. Oni gomilaju pa misle da će jednom uživati, ali zašto čekati i u čemu uživati. Sve što kupiš brzo postaje obično i za kratko ne nalaziš više sreće u tome. Neki nalaze smisao u obitelji i to je dobar izvor ali nije vječan. Mnogi imaju predivne obitelji, a i dalje se dosađuju. Ali vječne vrijednosti traju i oslobađaju od dosade. Ako pričiniš drugome radost ili mu priskočiš u pomoć možda doživiš mnogo veći ushit nego li kad kupuješ nove hlače ili suknju. Radost života pronalaze samo oni koji su svoju radost vezali za radost drugih. Pokušaj.

Zašto su ljudi sve više podložni lažnim vrijednostima i zašto pate ako im je život nezanimljiv. Zato što su to sami izabrali. Sami biramo biti čovjek duha ili čovjek bez duha. Ja na primjer pišem i to me čini iznimno sretnim čovjekom, uz to sam i vjernik. Umjetnost nas općenito može uveseljavati i dati nam pravac ka smislenijem životu. Mnogi vjeruju i mole, pronalaze smisao u vječnoj Božanskoj vrijednosti. Bog je nevjerojatni izvor smisla. Tko istinski upozna Boga taj se više ne dosađuje u životu. Takvi obično imaju širok osmjeh na licu tako rijedak u modernom društvu.

U nedostatku idealiteta, a u želji da izbjegnu dosadu, oni  neprestano trče za realitetima no oni se brzo iscrpljuju pa umjesto da zabavljaju oni zamaraju i izazivaju nedaće svih vrsta, dok su idealiteti neiscrpni i sami po sebi nevini i neškodljivi.^[2]

Autor: Nikola Dominis

---

[1] Arthur Schopenhauer, O mudrosti života, „CID-NOVA“, Zagreb, travanj 2011., str. 13

[2] Usp. Isto, str. 45

POPULORUM PROGRESSIO _ Enciklika o razvitku naroda _ Sv. papa Pavao VI.

 

UVOD

Sveti papa Pavao VI. rodio se kao Giovanni Battista 26. rujna 1897. bio je drugo dijete u obitelji mjesnih plemića. Njegov otac George Montini i majka Giuditta, rođena Alghisi, imali su još dva sina Ludovica i Francisca. Giovanni je kao dječak bio sramežljiv i vrlo osjetljivog zdravlja. Njegova nesigurnost i hipersenzibilnost pratit će ga kroz cijeli život i nikada ih neće u potpunosti uspjeti sakriti pred ljudima. Ali to ga neće spriječiti da postane papa. Osnovno obrazovanje završio je u isusovačkoj školi u Bresciji. Nakon redovnog školovanja s devetnaest godina odlazi u sjemenište, a za svećenika je zaređen u Bresciji 29. svibnja 1920. Nastavlja studij teologije i prava u Rimu, na Papinskom sveučilištu Gregoriana i Papinskoj akademiji za obrazovanje diplomata (Accademia dei Nobili Ecclesiastici). Godine 1923. papa Pio XI. šalje ga u službu pri nuncijaturi u Varšavi, ali zbog zdravstvenih razloga brzo napušta tu dužnost. Nakon toga radi u Državnom tajništvu za vrijeme kardinala Gasparrija, a od 1931. predaje na Akademiji povijest diplomacije. Od 1937. postaje bliski suradnik državnog tajnika kardinala Eugenija Pacellija. Kada je kardinal Pacelli 1939. izabran za papu Pia XII., Montini nastavlja usku suradnju sa njim. Godine 1954. papa Pio XII. imenuje ga milanskim nadbiskupom, a četiri godine kasnije papa Ivan XXIII. imenuje ga i kardinalom. U listopadu 1962. s radom započinje Drugi vatikanski sabor. Iako papa Ivan XXIII. nije imao konkretan program za rad Sabora (Koncila), Papa je želio, kako je rekao, u Crkvi provesti „aggiornamento“, tj. posadašnjenje. U tu koncepcijsku zbrku red je unio kardinal Montini koji je na jedanaest stranica pisanih rukom predložio jasnu liniju, sadržajno i organizacijski, te dobio potporu većine biskupa, čime je bila osigurana budućnost Koncila.

Osam mjeseci kasnije umro je papa Ivan XXIII. Od samog početka Montini je "papabile", najizgledniji kandidat. Na konklavama je sudjelovalo 80 kardinala, što je tada predstavljalo najveći broj izbornika u povijesti Crkve. U petom krugu glasovanja 21. lipnja 1963. Giovanni Battista Montini izabran je za 262. nasljednika apostola Petra. Uzima si ime Pavao po uzoru na apostola Pavla.

Na početku svoga pontifikata papa Pavao VI. postavio je sebi četiri cilja: nastavak Koncila; razgovore o sjedinjenju s Istočnom Crkvom; otvoreniji pristup prema kršćanskim crkvama na Zapadu i otvaranje Crkve prema modernom svijetu. Tako je i bilo. Bio je prvi papa koji je putovao po svijetu. Samo pola godine nakon izbora, otputovao je u Svetu zemlju. Želio je hodočastiti na mjesta kuda je Isus hodao. Hodočastio je u Indiju i SAD. Dana 8. prosinca 1965. završio je, nakon više od tri godine Drugi vatikanski sabor. Za vjernike je najznačajnija bila izmjena obreda. Godine 1967. Papa objavljuje dvije važne enciklike: „Populorum progressio“ o kojoj ćemo mi više govoriti i „Sacerdotalis coelibatus“. U enciklici Populorum progressio Papa govori o napretku naroda. U njoj iznosi svoju viziju pravednijeg svijeta, u kojoj diže glas za Treći svijet i apelira na bogate za solidarnost. Druga enciklika govori o svećeničkom celibatu.

Posljednji puta papa Pavao VI. pojavio se u javnosti 9. svibnja 1978., na misi zadušnici za političara Alda Mora, demokršćanina, žrtve otmice Crvenih brigada (Brigate Rosse), koji mu je bio odani prijatelj još od rane mladosti. Smrt dragog prijatelja teško je pogodila Papu. Tri mjeseca kasnije 6. kolovoza 1978. papa Pavao VI. iznenada umire od posljedica srčanog udara u svom ljetnikovcu u Castel Gandolfu. U posljednjim satima svoga života citirao je svetog Pavla: „Mogu smireno otići. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao (2Tim 4, 7).“

 

POPULORUM PROGRESSIO

Enciklika započinje prvim podnaslovom: „Danas je socijalno pitanje svjetsko pitanje.“ Papa želi progovoriti u ime „onih koji se bore za svoje oslobođenje od jarma gladi, bijede, endemičnih bolesti i neznanja; koji traže širi udio u plodovima civilizacije, aktivnije vrednovanje svojih ljudskih osobitosti; koji odlučno kreću prema svome sve većem rastu - napredovanje i rast tih naroda predmet su žive i budne pažnje Katoličke Crkve (1).“ Papa naglašava da „je dužnost (Crkve) da se još revnije stavi u službu ljudi kako bi oni ne samo sa svih strana istražili taj preteški problem nego i uvjerili se da je u ovom odlučnom zaokretu ljudske povijesti silno potrebno zajedničko djelovanje sviju (1).“ On progovara poradi onih naroda koji su nepravedno potlačeni pa veli: „glađu mučeni narodi danas kao da zaklinju narode koji uživaju obilje. Stoga se Crkva trese zbog tih tjeskobnih vapaja i svakoga posebno zove da se najzad s ljubavlju odazove glasu braće koja zovu u pomoć (3).“ Papa je u tu svrhu osnovao Papinsku komisiju Pravda i Mir (5). 

Papa Pavao uočava veliku neravnotežu između bogatih i siromašnih zemalja. „Jedni proizvode više nego im treba za domaće potrebe, dok drugi trpe nemilu oskudicu, ili pak ne znaju hoće li ono malo što su proizveli moći izvesti u druge zemlje (8).“ Seljaci i mnogi radnici trenutno se nalaze u situaciji nezaslužene bijede (9).  Situacija je takva da „sve žešćom postaje napast da se ljudi prepuste pogibeljnoj privlačivosti raznih mesijanizama koji su prepuni obećanja, ali pružaju samo iluzije. Tko ne vidi da iz toga proizlaze opasnosti nasilnih reakcija u narodu, nemira, buna i klizanja u totalitarne ideologije? To je stvarnost problema o kojem je riječ; njegova važnost ne može nikome izmaći (11).“

Sv. Papa Pavao VI. hvali i poziva nove misionare koji su oduvijek bili u službi siromašnih naroda (12). Ali to sada nije dovoljno. Daleko od toga da bi se Crkva miješala u politiku, „ona želi da ljudima pomogne da dođu do svog punog rascvata, i u tu svrhu ona im daruje ono što posjeduje kao sebi svojstveno: globalnu viziju čovjeka i čovječanstva (13).“ 

Papa uzima kao okosnicu ideju razvoja, shvaćenog kao integralno dobro svakog čovjeka, svake skupine ljudi i cjelokupnoga čovječanstva (14). Uz pojam razvoja usko je vezan pojam opće solidarnosti. „Univerzalna solidarnost koja je činjenica, za nas je ne samo dobrobit nego i dužnost (17).“ Enciklika ističe kako se suvremeni veliki i teški problemi mogu riješiti samo na temelju opće solidarnosti. Papa se služi autoritetom Drugog vatikanskog sabora čijim riječima potvrđuje svoje razmišljanje kada veli: „Bog je zemlju i sve što ona nosi namijenio svim ljudima i svim narodima, tako da stvorena dobra moraju pritjecati podjednako svima, u duhu pravde, koja je neodvojiva od ljubavi. (Gaudium et spes, br. 69)“ Obveza solidarnosti, dakle, vrijedi za sve narode (48). Čitava enciklika je poziv na akciju i to hitnu, koja se jako dobro ocrtava u ovim riječima: „Treba se žuriti: previše ljudi pati, a udaljenost koja dijeli progres jednih i stagnaciju, ako ne čak i nazadovanje drugih, postaje sve veća (29).“ Potlačeni narodi u napasti su da posegnu za nasiljem kada vide svoju bespomoćnu situaciju koja ni nema izlaza. „Ima situacija kojih nepravda viče do neba. – veli Papa – Kada naime čitavi narodi, lišeni najnužnijega, žive u takvu stanju ovisnosti da im to onemogućuje bilo kakvu inicijativu i odgovornost kao i svaku mogućnost proširivanja kulture i udjela u društvenom i političkom životu, onda je velika napast da silom suzbiju slične nepravde nanošene ljudskom dostojanstvu (30).“ Papa iskazuje strah od revolucija koje mogu nanijeti još veću patnju (31). U tom kontekstu će sv. papa Pavao VI. reći onu glasovitu izreku koja će odjeknuti svijetom: „Razvoj je novo ime za mir (87).“ Prema njemu, razvoj treba biti integralan, zahvaćati cijeloga čovjeka, posebice na njegovoj moralnoj i vjerskoj razini.

Štoviše, Pavao VI. upozorava na potrebu novoga ekonomskog poretka. Progovara i o univerzalnoj namjeni dobara s obzirom na privatno vlasništvo (23). Papa je snažno istaknuo socijalnu uvjetovanost privatnog vlasništva i njegovu „socijalnu hipoteku“. 

U svezi s tim on izriče oštre riječi na račun liberalnog kapitalizma: „izrastao je, piše Papa, na nesreću, sistem koji je profit smatrao bitnim pokretačem ekonomskog progresa, konkurenciju vrhovnim zakonom ekonomike, privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju apsolutnim pravom bez ograničenja i odgovarajućih socijalnih obaveza. Taj neobuzdani liberalizam vodio je diktaturu koju je Pio XI. s punim pravom osudio kao uzročnika međunarodnog imperijalizma novca (26).“ „Želimo biti jasni – nastavlja Papa –: sa sadašnjom se situacijom treba hrabro suočiti, suzbijati nepravde koje ona sa sobom nosi i nadvladati ih. Razvoj traži smjele i duboko nove promjene (32).“ 

Papa objašnjava kako treba izgledati razvoj. „Reći razvoj znači, u stvari, reći nešto što jednako zahvaća u socijalni napredak kao i u ekonomski rast. Nije dovoljno povećati zajedničko bogatstvo, pa da ono bude podjednako podijeljeno, nije dovoljno unaprijediti tehniku, pa da zemlja postane humanija za život na njoj. Oni koji su na putu razvoja moraju od pogrešaka onih koji su prije iskušali taj put naučiti koje opasnosti treba izbjeći na tom području. Tehnokracija sutrašnjice može biti izvor ne manjih zala nego je to bio jučerašnji liberalizam. Ekonomija i tehnika nemaju drugog smisla nego u odnosu na čovjeka kojemu one moraju služiti. A čovjek nije uistinu čovjek osim onoliko koliko je gospodar vlastitih čina i sudac njihove vrijednosti, te u koliko sam postane subjekt svoga napretka, u skladu s prirodom koju mu je dao njegov Stvoritelj i čije mogućnosti i zahtjeve on slobodno prihvaća (34).“ Vrlo bitnu ulogu u unaprjeđenju situacije siromašnih čini i opismenjavanje (35).  „Nema sumnje da čovjek može organizirati zemlju bez Boga, ali bez Boga on, u krajnjoj liniji, ne može drugo nego da je organizira protiv čovjeka. Ekskluzivni humanizam jest nehumani humanizam. Nema, dakle, istinskog humanizma osim onog koji je otvoren prema Apsolutnome, priznavajući poziv koji ljudskom životu daje pravi smisao. Čovjek nije ni izdaleka posljednje mjerilo vrijednosti: on realizira samoga sebe jedino ukoliko sebe nadilazi, prema onoj tako točnoj Pascalovoj misli: »ČOVJEK BESKRAJNO NADILAZI ČOVJEKA« (42).“ 

Papa Pavao VI. već je u posjetu Bombayu naglasio svoje mišljenje: »Čovjek se mora susresti s čovjekom, narodi se moraju susretati kao braća i sestre, kao djeca Božja. U tom uzajamnom razumijevanju i prijateljstvu, u tom svetom zajedništvu moramo se podjednako prihvatiti posla oko izgradnje zajedničke budućnosti čovječanstva« (43). Tako on vidi razvoj ove civilizacije u razumijevanju i prijateljstvu stvarati zajedničku budućnost. Moramo svi zajedno stvarati bratstvo među narodima. Pa nastavlja: „Danas, to mora svatko znati, na čitavim su kontinentima bezbrojni ljudi i žene mučeni glađu, bezbrojna su djeca, neishranjena, dotle da mnogi od njih umiru u nejakoj dobi, da je fizički rast i umni razvitak mnogih drugih ugrožen, da su čitavi predjeli zbog toga osuđeni na najmračniju potištenost (45).“ Ne radi se samo o tome da se nahrane gladni, „radi se o tome da se izgradi svijet u kojem će svaki čovjek, bez obzira na rasu, vjeru i nacionalnost, moći živjeti punim ljudskim životom. (...) Svatko neka ispita svoju savjest, koja kao da ima neki novi glas za ovo naše doba. Je li spreman da svojim novcem podupire pothvate i misije organizirane u korist siromašnijih? Je li spreman podnijeti veće poreze, kako bi javna vlast bila u stanju da pojača svoj napor u korist razvoja? Da skuplje plati uvezene proizvode, kako bi bilo moguće da se pravednije nagradi proizvođač? Da u slučaju potrebe napusti vlastitu zemlju, ako je mlad, da bi pomogao tom rastu mladih naroda (47)?“ Potrebni su novi programi za pomoć tim zemljama Papa zagovara i novi svjetski fond. Takvo nešto je neophodno jer „svakome mora biti posve jasno da je u pitanju sam opstanak siromašnih naroda, javni mir zemalja u razvoju, svjetski mir (55).“ 

Vrlo bitna stavka u ovoj situaciji je pravičnost trgovinskih odnosa i papa čitavo poglavlje posvećuje tom pitanju. Veliki se problem stvara kada gotovi proizvodi razvijenih zemalja bolje prolaze na tržištu za razliku od sirovina koje prodaju zemlje u razvoju (57). Tako „siromašni narodi stalno ostaju siromašni, dok bogati postaju sve bogatijima (57).“ „To znači da zakon slobodne razmjene ne može više, sam za sebe, ravnati međunarodnim odnosima (58).“ To može biti pravedno kada se odnosi na jednake, „međutim, druga je stvar kad uvjeti postanu suviše nejednaki: onda cijene koje se »slobodno« formiraju na tržištu mogu dovesti do sasvim nepravednih rezultata (58).“ Pa će zaključiti: „Sloboda razmjene nije pravedna ako ne podliježe zahtjevima socijalne pravde (59).“ Trebalo bi vrijediti pravilo da ono „što vrijedi unutar jedne nacionalne ekonomike, što je dopušteno između razvijenih zemalja, vrijedi također za trgovinske odnose među bogatim i siromašnim zemljama (61).“ No ni danas tomu nije tako. Mnoge su prepreke na tom putu pa Papa spominje npr. nacionalizam i rasizam. 

„To naime i treba postići. Svjetska solidarnost, koja biva sve efikasnijom, mora omogućiti svim narodima da sami postanu graditelji svoje sudbine (65).“

Treći podnaslov ovog poglavlja Papa je naslovio: Univerzalna ljubav. Pa veli: „Svijet je bolestan. Njegovo zlo sastoji se manje u tome da ne bi bilo zaliha, da bi ih neki prigrabili, a više u pomanjkanju bratstva među ljudima i među narodima (66).“ Svaki je čovjek dužan biti solidaran, a uz to i ako je kršćanin kršćanski ljubiti braću. Potreban je dijalog među civilizacijama. Papa hvali mlade koji često daruju svoje vrijeme u službu siromašnih ali, veli, „nitko ne može ostati ravnodušan prema sudbini svoje braće koja su još uvijek u bijedi, trpe u neznanju i žrtve su neizvjesnosti. Kao i Kristovo Srce, i srce kršćanina mora suosjećati s tom bijedom: »Žao mi je naroda (Mk 8, 2)« (74).“ Potrebno je prije svega da svi molimo za ostvarenje ovih čežnji, a onda će djelovanje doći samo po sebi. 

Četvrti podnaslov ovog poglavlja je ono što smo ranije i spomenuli: Razvoj je novo ime mira. „Mir se ne svodi na to da ne bude rata, kao rezultat sve nesigurnije ravnoteže snaga. Mir se gradi iz dana u dan težeći za redom koji je Bog htio, koji podrazumijeva sve potpuniju pravdu među ljudima (76).“ Papa zaziva stvaranje jedne svjetske vlade „koja bi bila u stanju da efikasno djeluje na pravnom i političkom polju (78)?“ „Neki će ove nade smatrati utopijom (79).“ Ali ovaj svijet možda „i nesvjesno ide polako sve bliže svome Stvoritelju (79). (...) Na tom smo putu svi solidarni. Stoga smo željeli svima dozvati u pamet veličinu drame i hitnost posla koji treba izvršiti. Čas akcije je već došao: u pitanju je život tolike nedužne djece, čovjeka dostojniji položaj tolikih nesretnih obitelji, svjetski mir, budućnost civilizacije. Preostaje da svi ljudi i svi narodi preuzmu odgovornost (80).“ 

U završnom apelu Papa poziva u prvom redu katolike na djelovanje, a onda i svu drugu braću kršćane, pa konačno i sve ljude dobre volje ali napose državnike i mislioce. „Svi vi koji ste poslušali zov naroda koji pate i koji se trudite da na nj odgovorite, vi ste apostoli dobrog i istinskog razvoja koji ne znači egoističko bogatstvo stjecano radi njega samoga, nego ekonomiku u službi čovjeka, svagdanji kruh podijeljen svima, kao izvor bratstva i simbol Providnosti. Od svega srca vas blagoslivljamo i zovemo sve ljude dobre volje da vam se bratski pridruže. Jer, ako je razvoj novo ime mira, tko ne bi htio svim silama raditi zajedno s drugima na njegovu ostvarivanju? Da, sve vas pozivamo da se odazovete Našem tjeskobnom vapaju u ime Gospodinovo (86).“ 

ZAKLJUČAK

Na kraju možemo zaključiti da bi najvažniji doprinos ove veoma važne i vrlo, pa možemo reći i dirljive, enciklike Populorum progressio bio uočavanje da je progres jednih zapreka razvoja drugih, dok jedni rastu drugi nazaduju ili stoje. Drugi važan zaključak je isticanje da se veliki i ozbiljni problemi u svezi s tim mogu riješiti samo na temelju opće solidarnosti cijelog čovječanstva. Ta je solidarnost i pomoć u razvoju dužnost prvenstveno onih koji su u povoljnijem položaju (44). Obveza se, prema ovoj enciklici, javlja u trostrukom vidu:

1. pomoć slabima - obveza solidarnosti

2. pravičnost trgovinskih odnosa - obveza socijalne pravde

3. univerzalna ljubav - obveza sveopće ljubavi.

Na današnji dan rođena je voljena Majka siromaha

 

Majka Tereza rođena je 26. kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhio (Agnes Gondža Bojadžio) u Skopju koje je tada bilo pod vlašću Otomanskog carstva. Kada joj bilo devet godina poginuo je njezin otac Nikola, građevinski poduzetnik, i o njoj skrbi majka Drana. Protivno običajima tog vremena i pondeblja Drana je otovrila tkaonicu i trgovinu tkaninama kako bi uzdražvala obitelj. Uz Agnes imala je s Nikolom još dvoje djece (Lazar i Ageja). Od malih nogu Agnes Gonxha redovito odlazi u crkvu i pjeva u crkvenom zboru, a kada joj je bilo 12 godina poželjela je postati časnom sestrom. Jedno vrijeme školovala se i u Zagrebu. Do tog dijela njezina životopisa svi će se složiti, no tu nastaju i prvi prijepori. Dok Albanci tvrde kako je Majka Tereza Albanka dotle se s makedonske strane tvrdi kako je njezin otac bio Cincar (Vlah). Također ne postoji pouzdan podataka u kojoj je rimokatoličkoj crkvi i kada krštena.

Dalje opet slijedi dio oko kojeg se svi slažu. Kada je napunila 18 godina molila je da je prime u loretinski red. Njezina je želja uslišena i uskoro je pozvana da pristupi u sjedište reda koja je bilo u mjestu Rathfarnam (Irska) nedaleko Dublina. Skopje je napustila 28. rujna 1928. i krenula put Irske. U red je primljena 12. listopada iste godine i dobila ime Tereza, po svojoj zaštitnici, svetoj Tereziji od Liuseuxa. Nakon dva mjeseca provedenih u Irskoj priključuje se loretinskom redu u indijskoj pokrajini Bengal, točnije u njezinu najvećem gradu Calcutti. U Calcutti će 17 godina raditi u školi Svete Marije, a potom će postati ravanteljica iste. Dolaskom u Indiju stupa u novicijat u mjestu Darjeeling. Prve zavjete polaže 25. svibnja 1931., a vječne 24. svibnja 1937. i otada se naziva Majkom Terezom. Živući u Calcutti, tijekom 30-ih i 40-ih godina XX. stoljeća podučava u srednjoj školi Svete Marije.

Vozeći se 10. rujna 1946. vlakom od Calcutte do Darjeelinga osjetiti će Božji poziv da pruži pomoć siromašina. Dvije godine kasnije (1948.) napustiti će svoj red uz dopuštenje crkvenih vlasti, a uz to dopušteno joj zadržati status časne sestre. Svoj život posvećuje pomaganju siromašinima, a 7. listopada 1950. osniva i svoj red - Misionari ljubavi prema bližnjem svom. Članice ovog reda morale su se obvezati na nestupanje u brak, siromaštvo i pokornost. Iste godine, 7. listopada, red će priznati i pod svoje okrilje uzeti Rimokatolička crkva. Do kraja života Majke Tereze red će brojati preko tri tisuće sestara i djelovati će u preko sto zemalja svijeta, a oformiti će se i muški ogranak reda (1963.) - Braća misionara ljubavi. U Hrvatsku, točnije Zagreb, Misionarke ljubavi stići će 1979., a 1980. godine svoju će kuću otvoriti i u komunističkom Istočnom Berlinu. Uspjeti će utemeljiti i 15 misijskih kuća i u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Prvenstveni cilj reda je bio pomaganje bolesnicima od gube, umirućima i napuštenoj djeci. Također red će raditi na osnivanju sirotišta, ljekarni, porodilišta, škola i centara za neudane majke. Za sve što je činila uručene su joj brojne nagrade. Tako joj je u travnju 1962. vlada Indije uručila nagradu Padmashri Medal. Papa Pavao VI. 6. siječnja 1971. uručio joj je nagradu za mir Ivan XXIII. Godinu dana kasnije (1972.) u studenome indijska vlada uručuje joj nagradu Jawaharlal Nehru za međunarodno razumijevanje. Za posvećenost siromašnima 10. prosinca 1979. u Oslu primila je Nobelovu nagradu za mir. Godinu dana kasnije (25. travnja 1973.) dodijeljena joj je nagrada Templeton za širenje vjere. Skupština grada Zagreba proglasila je Majku Terezu počasnim građaninom grada Zagreba 19. srpnja 1990. Iste godine hrvatske vlasti uručile su joj hrvatsku diplomatsku putovnicu.

∞

IZNAD VELIKIH VODA ISTOKA

Iznad velikih voda istoka svanulo je sunce,

tamo ponad Gangesa i velike rijeke Ind izdigla se žena, Kristova službenica, ponizna i sveta,

snažna a malena.

Sunce je zasjalo za siromahe ovog svijeta, tek na ramenu slabom ona ih nosi, kršćanski svijet njome se ponosi.

Majka Terezija i danas je uzor, njeno djelo i njen uzvišeni lik,

poziva da odgovorimo na bolni krik.

Odgovorimo na krik patnika i siromaha, onih koje je ona ljubila od svega više,

nek se ne čuju krici nek na zemlji bude tiše.

Nek svi počnu živjeti za druge, i nek svaki čovjek zna

da ima bližnjeg koji ga voli,

da konačno na zemlji bude manje patnje, manje boli.

N. Dominis

∞

U listopadu 1985. održala je govor na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, a povodom četredeset godina ove međunarodne insitucije. Na Badnjak iste godine otvara prvu kuću za oboljele od AIDS-a u New Yorku i naziva je Dar ljubavi. Narednih godina, prvenstveno u Sjedinjenim Državama, otvarati će još kuća za pomoć oboljelila od ove strašne bolesti. Kada se slutila američka invazija na Irak u siječnju 1991. šalje pismo američkom predsjedniku Georgeu Bushu te iračkom predsjedniku Saddamu Husseinu u kojem, između ostalog, kaže: "Molim Vas, izaberite put mira... U kratkom roku možda će biti pobjednika i pobijeđenih u ovom ratu kojeg se svi užasavamo. Ali to nikada ne može i nikada neće opravdati patnju, bol i gubitak ljudskih života koje će uzrokovati vaše oružje." Nažalost, njezin apel za mir niti jedan od dvojice predsjednika nije poslušao. Osim ljubavi svesrdno se zalagala i za međuljudsku ljubav te je u jednoj svojoj misli upozorila na uzroke suvremenih problema: "Ljubav počinje u našim domovima; ljubav živi u domovima i zato je danas toliko patnje i nesreće u svijetu... Izgleda da su danas svi u užasnoj žurbi, nestrpljivi da postignu što veći uspjeh, razvoj, bogatsvo i tome slično, a djeci pripada toliko malo vremena njihovih roditelja. Roditelji nemaju vremena jedno za drugo i tako u obiteljima počinje narušavanje mira u svijetu."

Pred smrt zamolila je papu Ivana Pavla II. da nad njom obavi egzorcizam. Prema danom objašenjenu nije bila opsjednuta nečistim silama već su je one neprestano uzenmiravale. Preminula je 5. rujna 1997. u Caluctti u 21:30 h. Njezino je tijelo preneseno u crkvu sv. Tome pokraj samostana Loreto (prvi samostan u koji je stigla po dolasku u Indiju). Stotine tisuća ljudi različitih vjera iz Indije i svijeta došlo je posljednji puta oprostiti se od Majke Tereze. Sahrana je upriličena 13. rujna kada je njezino tijelo u procesiji nošeno ulicama Calcutte. Njezin je grob uskoro je postao mjesto hodočašća gdje se ljudi različitih vjera dolaze moliti.

Video: Ljubav počinje danas

Premda je prema propisima Rimokatoličke crkve potrebno čekati barem pet godina od nečije smrti kako bi započeo postupak za proglašenjem istog svetim u slučaju Majke Tereze proces je započeo već nakon dvije godine. Među čudima potrebnim za kanonizaciju priznato je izlječenje jedne Indijke koja se molila Majci Terezi i tako se oporavila od tumora na želucu. Šest godina nakon njezine smrti (19. listopada 2003.) papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Terezu blaženom na prepunom Trgu sv. Petra u Vatikanu. Proces beatifikacije Majke Tereze najkraći je u povijest (četiri godine), a ubrzan je na inzistiranje pape Ivana Pavla II. U trenutku početka ceremonije beatifikacije u Rimu albanski i inozemni alpinisti postavili su na vrh albanske planine Korab statuu Majke Tereze. (Izvor: http://majkatereza.blogspot.com)

4. rujna 2016. papa Franjo ju je u Vatikanu proglasio svetom: učinio je to dan uoči 19. godišnjice njezine smrti, na misi kojoj je na Trgu svetog Petra u Rimu nazočilo preko sto tisuća vjernika.

Video: Hvalospjev ljubavi Majke Terezije

Vjerujem da će doći dan..._ N. Dominis

 

Vjerujem da će skoro doći dan novog svitanja. Dan novog buđenja čovjekove svijesti. Dan kada će čovjek shvatiti da je prije svega bitno voljeti ljude. Tvoji dani možda i nisu ispunjeni ljubavlju, već ludom trkom za nevažnim stvarima poput novca, hrane i kojekakvih sitnica. Ali vjerujem da će doći dan kada će u srž čovjekovog života opet biti usađena ljubav prema čovjeku. U ozračju te i takve ljubavi rađati će se nova djeca. Novi klinci će stvarati posve drugačiju civilizaciju, civilizaciju ljubavi. Vjerujem u čudo da će jednoga dana biti zaustavljeni ratovi. Vjerujem u čudo da će jednom smrt od gladi i žeđi u našem svijetu biti okončana. Vjerujem da će doći dan kada nitko neće trpjeti zbog drugih.

Možda je uistinu u čovjeka ugrađen grijeh i zato uvijek iznova pada. Ali nije li mu dana mogućnost ljubavi, samo je potrebno da se ljubav izabere kao moto svega življenja i brzo će se čovječanstvo obnoviti u novu, drugačiju civilizaciju. Razum nam nije donio rješenje kako su vjerovali prosvjetitelji, industrijska i digitalna revolucija isto ne daju rezultate kakve smo očekivali. Premda je digitalna revolucija u nekim stvarima zbilja učinila svijet boljim mjestom ipak nije ispunila očekivanja.

Ali vjerujem, vjerujem da će doći dan kada ćemo svi shvatiti da je ljubav temelj na kojem treba graditi. Istinska ljubav koja se žrtvuje za druge. Demokracija nije dovoljna, kapitalizam nema osjećaje, o čovjeku je riječ, o čovjeku ovisi budućnost svijeta i civilizacije, možda ponajviše o malom čovjeku, ne o sustavima, politici ili tehnološkom napretku. Vjerujem da će doći trenutak kada će razvoj ubrajati i moralni razvoj, sve dok tu granu ljudskog života smatramo nevažnom nećemo ostvariti istinski napredak.

Nikola Dominis

Dragocjeni biser

 

Živio je davno u ona slavna vremena u velikom gradu Rimu jedan trgovac, Sebastijan. Bio je on uspješan trgovac biserjem i dragim kamenjem, na taj se način jako obogatio. No i dalje je tragao za lijepim biserjem, sanjao je on kako će jednom naći biser veći od svih koje je ikad vidio, sanjao je kako će naći najvrjedniji i najljepši biser na svijetu. Putovao je on u to staro doba kad su putovi bili puni zasjeda i opasnosti sve do dalekog istoka, putovima po kojima su rijetki gazili. Putovima kuda su samo karavane mirodija, svile i raznih drugih vrijednih stvari doticale prema zapadu. Došao je on do kraja tada poznatog svijeta u potrazi za tim dragocjenim biserom. I nakon dugog puta, na povratku u Rim prođe kroz stari židovski grad Jeruzalem, tamo kod jednog trgovca dočuje da je jedan čovjek donio iz Indije takav biser da se toga na zemlji još nije vidjelo. Moram ga imati, pomisli Sebastijan. Krene i pronađe tog čovjeka, ostao je zadivljen sjajem i ljepotom tog po mnogočemu posebnog bisera. Ode rasproda sve što ima i kupi biser, konačno je u svojim rukama imao biser za kojim je cijelog života tragao. No u svoj toj svojoj sreći uputi se prema Rimu, ali u jednom selu naiđe na veliki skup ljudi, svi su se okupili okolo Učitelja. Zainteresiralo je to Sebastijana pa se približi da čuje koju to nauku propovijeda čovjek kojeg prati toliko ljudi. I začu ove riječi: 

– „Kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.“ 

Sebastijan reče u sebi: 

– „To je moj život“, – a u tom trenutku Učitelj se okrenu prema njemu i pogleda ga blagim pogledom, nekako kao da ga poznaje odavno i kao da mu želi reći: 

– „Da, to je tvoj život.“ 

Sebastijan se raspitao kod ljudi koja je to nauka o Kraljevstvu nebeskom i tko je taj čovjek, oni mu rekoše sve o Sinu Božjem, Isusu, a kad je sve dobro istražio i shvatio okrenu se i dođe pred Isusa te izvadi svoju lijepo ukrašenu kutijicu u kojoj je stajao najdragocjeniji biser na svijetu. Otvori je i stavi pred noge Isusu te reče: 

– „Evo dajem sve svoje blago samo da zadobijem Kraljevstvo nebesko.“ 

I zadobio je tu milost, ostvario se Sebastijanov san, pronašao je najdragocjeniji biser, mnogo dragocjeniji od ovog koji je sada stajao do nogu Isusovih, a Isus se u svojoj Božanskoj moći i mudrosti nasmiješi znajući da je on tek prvi od mnogih koji će pronaći dragocjeni biser Kraljevstva koji je, doista, jedino istinsko i najdragocjenije blago.

Nikola Dominis