UrbAn KaToliK
Blog za urbane, moderne katolike, koji žele živjeti svetost sada i ovdje.
srijeda, 30. prosinca 2020.
ESEJ 5. _ BOG, ZNANOST I RAZUM
subota, 19. prosinca 2020.
ESEJ 4. _ DRUŠTVENA POKRETLJIVOST U KAPITALISTIČKOM DRUŠTVU
„Stopa društvene pokretljivosti – količina kretanja iz jednog društvenog sloja u drugi znatno je viša u industrijskim nego u predindustrijskim društvima. Industrijska se društva stoga prikazuju kao „otvorena“. Status u predindustrijskim društvima je uglavnom bio pripisan, dok se u industrijskim postiže. Klasno podrijetlo, spol, rasa i rodbinski odnosi imaju sve manje utjecaja na status pojedinca. Talent, sposobnost, ambicija i marljivost sve više utječu na određivanje položaja osobe u klasnom sustavu.“
„Sociologe društvena pokretljivost zanima iz više razloga:
• Stopa društvene pokretljivosti može bitno utjecati na formiranje klasa.
• Proučavanjem društvene pokretljivosti stječemo uvid u životne šanse pripadnika društva.
• Važno je saznati kako ljudi reagiraju na iskustvo društvene pokretljivosti.
Sociolozi su identificirali dva glavna tipa društvene pokretljivosti:
• Unutargeneracijska pokretljivost, odnosi se na društvenu pokretljivost unutar jedne generacije. (Pr. manualni radnik postane poslovođa.)
• Međugeneracijska pokretljivost, odnosi se na društvenu pokretljivost među generacijama. (Pr. uspoređivanje statusa sinova i očeva.)“
„Prvo veliko istraživanje međugeneracijske pokretljivosti u Engleskoj i Welsu vodio je David Glass sa suradnicima 1949. Gotovo dvije trećine ljudi zateklo se u statusnoj kategoriji različitoj od očeva. Otprilike jedna trećina se popela jedna spustila. Pokretljivost je većinom malog dometa, najčešće jednu kategoriju više ili niže od očeva. Čini se da obiteljsko podrijetlo bitno utječe na životne šanse. Većina ipak ostaje na otprilike istoj razini kao očevi. (Najviše vrijedi za najviši dio ljestvice.)“
„Veliko istraživanje (Oxford Mobility Study) u Engleskoj i Welsu provela je grupa sociologa 1972. Najuočljivija razlika od one provedene 1949. jest opseg pokretljivosti velikog dometa, posebno pokretljivosti iz klase manualnih radnika. Vjerojatno je razlog tomu što se na vrhu stvorilo više prostora. Očito je da postoji nejednakost mogućnosti, ali put prema vrhu nikako nije zatvoren.“
„Samoregrutacija elite je proces kojim se članovi bogatih i moćnih skupina regrutiraju među sinovima onih koji već pripadaju tim skupinama. To je čest slučaj, o tome smo govorili i u prvom eseju o kapitalizmu pa vam preporučam da i njega pročitate ako već niste.“
„Nekoliko se razloga navodi kao objašnjenje o stopi društvene pokretljivosti u industrijskom društvu:
• Došlo je do znatnih promjena u strukturi zanimanja. Tako je u svakoj generaciji sve više poslova bijelih ovratnika, sve manje plavih. (Bijeli ovratnici obavljaju nemanualne poslove, šefovi, uredski poslovi i sl., a plavi obavljaju manualne poslove.)
• Stopa rađanja kod manualnih i nemanualnih radnika se razlikuje. Očevi radničke klase imaju više djece.
• Mnogi sociolozi tvrde kako se status po zanimanju u industrijskom društvu sve više stječe na temelju zasluga. Poslovi se dodjeljuju prema talentu i sposobnosti, a ne putem obiteljskih i prijateljskih veza.“
„Ralf Danhrendorf kaže kako u otvorenom društvu postoje znatne mogućnosti za individualni napredak. Stoga je manja potreba da se ljudi udružuju kako bi popravili svoj položaj. Tako u otvorenom društvu radnici neće toliko tražiti prava u grupi već će se nadmetati „kao pojedinci za svoje mjesto pod suncem“. Posljedica je toga da će klasna solidarnost i intenzitet specifično klasnog konflikta biti smanjeni. Pojedinac koji se kreće prema gore ima tendenciju da usvoji društvene i političke nazore klase u koju ulaze. Oni koji se kreću prema dolje (u radničku klasu) teže da budu politički konzervativniji od onih koji su rođeni u radničkoj klasi i u njoj ostaju. Oni su se držali vrijednosti srednje klase i očekivali ponovno uspostavljanje svog nekadašnjeg statusa.“
Ur. N. Dominis
LITERATURA:
Michael Haralambos i Robin Heald, Uvod u sociologiju, Globus, Zagreb, 1989.
utorak, 15. prosinca 2020.
Nagrađeni esej _ PITANJE ZDRAVLJA U KNJIZI SIRAHOVOJ
Pitanje zdravlja zasigurno je jedno od ključnih pitanja kroz čitavu povijest čovječanstva. Mnoge knjige i rasprave su napisane i vođene o ovom pitanju sve tamo otkad imamo zapise. No među biblijskim knjigama osim Joba po ovom pitanju ističe se i knjiga Sirahova. Knjiga Sirhova nastala je u Jeruzalemu oko 180. g. pr. Kr. autor je Židov Ben Sira iz Jeruzalema. Njegov unuk je u Egiptu preveo knjigu s hebrejskog na grčki jezik i dodao kratki uvod pa je danas imamo iz tog izvora. Izvornik na hebrejskom je dugo bio izgubljen sve dok u Kairu 1896. g. nisu pronađene dvije trećine izvornika na tom jeziku. Knjiga Sirahova pripada u deuterokanonske knjige.
Knjiga je ustvari skup mudrih izreka, savjeta, hvalospjeva, molitvi i pouka. Tako da neke od njih govore i o pitanju zdravlja i bolesti. U prvom poglavlju autor govori o strahu Gospodnjem. Osim one svima poznate rečenice: „Strah Gospodnji početak je mudrosti (Sir 1, 14).“ Autor u osamnaestom retku donosi: „Strah Gospodnji vijenac je mudrosti koji cvate mirom i zdravljem (Sir 1, 18).“ Ove riječi tako potiču da budemo u miru s Gospodinom. Onaj strah da ne povrijedimo Boga koji nas toliko ljubi i koji sam nas nikada, i ničim nije, niti bi htio povrijediti dovodi do toga da živimo život u miru i zdravlju. Što samo po sebi ne znači uvijek samo fizičko zdravlje već i duhovno.
„Nema lijeka bolesti oholnika, jer se opačina u njem ukorijenila (Sir 3, 28).“ Ovaj redak se u našem prijevodu može iščitati na dva načina. Da se uzima oholost kao bolest kojoj nema lijeka ili da za bolest koja zahvati oholnika nema lijeka jer se ne popravlja već ostaje u svojoj opačini. U drugom slučaju Bog je taj koji daje zdravlje, a čovjek svojom ohološću to odbija. Nadalje iduće mjesto gdje Ben Sira govori o zdravlju je u desetoj glavi gdje veli kako „duga bolest srdi liječnika; tko je danas kralj, sutra umire (Sir 10, 10).“ Duga bolest znači da liječnik ne nalazi lijeka pa ga zato i srdi no nama je zanimljiviji drugi dio retka gdje Ben govori kako danas možeš biti i kralj i najveći i najmoćniji čovjek svijeta ali svejedno ti je sutra umrijeti. Ako i ne sutra, već prekosutra sigurno.
Iduće mjesto gdje se spominje zdravlje u knjizi Sirahovoj je u dvadesetosmoj glavi treći redak gdje autor koristi zdravlje da naglasi kako čovjek mora živjeti kreposno. „Ako čovjek gaji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje (Sir 28, 3)?“ Jer ako mrzimo drugoga kako možemo išta tražiti od Gospodina. Čudno je to ali i istinito kako mržnjom prema drugome najviše štetimo sebi. Tako i u ovom slučaju. Kako bi mogli tražiti nešto od oca čijeg sina mrzimo. Tako je i s Bogom, ako mrzimo bilo koje od njegove djece, a svi smo njegova djeca, ne možemo tražiti od njega milosti, blagoslove i ozdravljenje.
Sljedeće mjesto gdje autor spominje zdravlje je gotovo čitav jedan pasus. Pa ovako veli: „Bolji je siromah tijelom zdrav i čio nego bogataš bolesna tijela. Više valja zdravlje i snaga nego sve zlato svijeta i krepko tijelo više od golema posjeda. Nema blaga nad zdravljem tjelesnim niti sreće nad sretnim srcem. Bolja je smrt nego gorak život i počinak vječni nego trajna bolest (Sir 30, 14-17).“ Ovdje je izrečena ona duboka istina kako je bolje imati zdravlje nego veliko bogatstvo. Jer čemu bogatstvo potrošeno na liječnike i čemu bogatstvo u bolesničkoj postelji. Svo zlato svijeta ne vrijedi ništa ako nam je zdravlje narušeno i ako nas more brige o tome hoćemo li i koliko ćemo poživjeti. Zato nema blaga koje bi vrijedilo više od zdravlja. U zadnjem retku ovog pasusa autor će iznijeti diskutabilnu misao kako je bolja smrt od gorka života i počinak vječni od trajne bolesti. U nekim slučajevima to bi zbilja moglo stajati. Ali nakon Kristove žrtve na križu mnogi prihvaćaju bolest kao križ. Neki je čak i ljube jer ona čini da se suobličavamo Isusu raspetomu. Tada bolest postaje milost.
„Slušaj, sine moj, i ne preziri me, na kraju ćeš shvatiti moje riječi. U svim djelima svojim budi umjeren i neće te snaći nikakva bolest (Sir 31, 22).“ Ovo je jako dobar savjet i s gledišta moderne medicine. Umjerenost je u mnogome dobra za čovjeka i mnoge bi se bolesti izbjegle samom umjerenošću. „Jer prekomjerno jelo donosi bolest i proždrljivost izaziva proljev (Sir 37, 30).“ Vrlo izravno reče autor. Nadalje isti u ovom pasusu govori o onima koji se boje Gospodina. Takve On spašava i On ih brani. „On je radost srcu i svjetlost očima, on je zdravlje, život i blagoslov (Sir 34, 17).“ Ako ima nešto ljepše od ove tri riječi – zdravlje, život i blagoslov – recite mi da ih odmah potražim. Ali vjerujem da ljepše ne postoji. Imati život ispunjen zdravljem i blagoslovom najveća je milost i nema sretnijeg života od takvoga.
„Časti liječnika čašću koja mu pripada zbog njegove službe, jer je i njega Gospod stvorio. Liječenje od Svevišnjeg dolazi, kao što se dar od kralja dobiva. Znanje uzdiže glavu liječniku i moćnici ga poštuju. Gospod od zemlje pravi lijekove i razborit ih čovjek ne odbacuje. Nije li po drvetu voda postala slatka, pokazujuć’ tako svoju moć? Ljudima je dao znanost da uzmognu slaviti snagu djela njegovih. Njima se liječi i bol ublažuje, od njih ljekarnik lijekove priprema. Tako nema kraja djelima njegovim, i po njemu se blagostanje širi svijetom. Sine moj, u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli, jer on zdravlje daje (Sir 38, 1-9).“ Vrlo pronicljiv tekst za ono vrijeme i veoma točan. Liječnik od zemlje uzima i stvara lijekove, a razborit to ne odbacuje. Nadalje, znanost nam je dao Bog, kako veli autor, da bi slavili snagu djela njegovih. Što je i dan danas ispravan stav prema znanosti. Mnogi su znanstvenici priznali kako što više otkrivaju u znanosti to se više dive Tvorcu svega. A evo i vrlo dobra savjeta, u bolesti ne biti potišten već se Bogu moliti jer on nas ozdravlja bilo tjelesno, bilo duhovno. „Ali i liječniku mjesta daj, i njega je Gospod stvorio: nek’ nije daleko od tebe, jer i on je potreban. Katkad je spas u ruci njihovoj, jer se i oni Bogu utječu da im poda milost izlječenja i lijek za spas života. Tko griješi pred Stvoriteljem svojim, nek’ padne u ruke liječničke (Sir 38, 12-15).“ Pomalo ironično završava Ben Sira. No nećemo završiti u ovom tonu već onom Kristovom misli. Koji griješe pred Stvoriteljem svojim nek se obrate pa da ih ozdravim (Usp. Iv 12, 40b).
subota, 21. studenoga 2020.
ESEJ 3. _ O TOME ŠTO NETKO JEST
utorak, 17. studenoga 2020.
ESEJ 2. _ ŠTO MAINSTREAM MEDIJE ČINI MAINSTREAM
Noam Chomsky je održao predavanje na ovu temu na Z Media Institutu u lipnju 1997. godine. Ja ću ovdje iznijeti isključivo njegove stavove, a na kraju ću dati svoj kratki zaključak. „Ako vas zanima unutarnja struktura medija. Želite saznati nešto o njihovoj ulozi u širemu društvu. U kakvome su oni odnosu s drugim sustavima moći i autoriteta? Ako imate sreće, vodeći ljudi u informacijskome sustavu drže unutarnji zapisnik koji vam govori što kane. Taj zapisnik nije nekakav dokument na papiru, nego ono što vodeći ljudi u informacijskom sustavu govore jedan drugome o tome što smjeraju. Što otkrivate? Prvo, da postoje različiti mediji koji rade različite stvari, kao što su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd., pa čak i većina novina u zemlji (velika većina njih). Oni usmjeravaju masovnu publiku. Imamo još jedan sektor medija, elitne medije (koji postoje u svakoj državi) koji određuju program rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju, djeluju zato što su elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Njihova publika su većinom povlašteni ljudi, ljudi koji su bogati ili dio onoga što se ponekad naziva političkom klasom. Oni su konstantno uključeni u politički sustav. To su najčešće menadžeri. Politički menadžeri, poslovni menadžeri (šefovi korporacija, na primjer), znanstveni menadžeri (sveučilišni profesori), ili novinari uključeni u organizaciju načina na koji ljudi razmišljaju i vide stvari.“ Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Što veliki mediji odrede kao glavne priče reflektira se na gotovo sve manje medije. „Postoji mnogo načina na koje vas igre moći mogu vratiti na pravi put ako ste slučajno odmaknuli, jer inače nećete dugo trajati. Taj okvir je prilično pouzdan i razumljivo je da je on samo odraz očitih struktura moći.“
„Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nam (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, na primjer. Neka svatko postane zaluđen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili nečim sličnim. Bilo čime, samo da nije ozbiljno. Naravno, ozbiljne stvari su za glavne dečke. "Mi" se brinemo o tome. Tko su elitni mediji, tko su oni koji određuju program rada? Većina njih je ili povezana sa, ili izravno u vlasništvu korporacija. Oni su na vrhu strukture moći privatne ekonomije, a to je jedna vrlo tiranska struktura. Korporacije su u biti tiranije, hijerarhijske, kontrolirane odozgo. Ako vam se ne sviđa što rade, izlazite. Komercijalni mediji su samo jedan dio toga sustava. Sveučilišta, na primjer, nisu nezavisne ustanove. Postoje ljudi razbacani po njima koji djeluju nezavisno, ali tako je i s medijima.“
„Ali institucija kao takva je parazit. Ovisna je o vanjskim izvorima pomoći, a ti izvori pomoći, privatno bogatstvo, na primjer, velike korporacije i vlada (koja je toliko povezana s korporacijskom moći da ih je teško razlikovati) - oni su, u biti, ono usred čega se nalaze sveučilišta. Ljudi unutar njih koji se ne prilagode strukturi, koji je ne prihvate i ne usvoje (ne možeš raditi s njom ako je ne usvojiš i ne vjeruješ joj), ljudi koji to ne čine će vjerojatno biti iskorijenjeni usput, počevši s vrtićem pa nadalje. Postoji puno vrsta sredstava filtriranja pomoću kojih se rješavaju ljudi koji predstavljaju problem i koji misle za sebe.“
„Kada kritizirate medije i kažete: "Pogledaj, ovo piše... (taj i taj), ili već netko, jako se naljute." Kažu, s pravom, "nitko meni ne govori što da pišem. Pišem što god želim. Sve ovo o pritisku i ograničenjima su gluposti jer ja nikada nisam pod nikakvim pritiskom". Što je i točno, ali radi se o tome da ti ljudi ne bi bili na tim pozicijama da već prije nisu dokazali da slijede partijsku liniju. Da radili neprikladne priče, nikada ne bi došli do položaja na kojemu sada mogu reći što god žele. Prošli su kroz sustav socijalizacije.“
„Proizvod su privilegirani ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, znate, ljudi najvišega ranga koji donose odluke u društvu. Proizvod morate prodati tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači (druge korporacije). Bili to TV ili novine, ili bilo što drugo, oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama. Što bi bila vaša hipoteza, što nagađate? Očita pretpostavka je ta da će medijski proizvod reflektirati interes prodavača i kupaca, institucija, sustava moći koji ih okružuju. Bilo bi čudo da se to ne dogodi.“
„Postoje tri struje. Prva je industrija za odnose s javnošću, znate, industrija za propagandu najvećih poslova. Pa što kažu vođe industrije za odnose s javnošću? Druga struja su ono što zovemo javni intelektualci, veliki mislioci, ljudi koji pišu opaske autora i takve stvari. Što oni kažu? Ljudi kao oni koji pišu impresivne knjige o prirodi demokracije. Treća struja je akademska, naročito onaj dio političkih znanosti koji se bavi komunikacijama i informacijama, te stvarima koje su dio političkih znanosti zadnjih sedamdeset ili osamdeset godina. Razmotrite te tri struje i vodeće osobe koje su pisale o tome. Svi oni kažu (djelomično citiram) da su masovna populacija "neobrazovani i dosadni nestručnjaci". Moramo ih držati izvan javne sredine zato što su preglupi i ako ih uključimo samo će stvarati neprilike. Njihov posao je da budu "promatrači", ne "sudionici". Svako malo im je dopušteno glasati, izabrati jednog od onih pametnih tipova. Tada se od njih očekuje da odu doma i rade nešto drugo, gledaju nogomet, na primjer. Ali "neobrazovani i dosadni nestručnjaci" moraju biti promatrači, ne sudionici.“ (Upravo ovdje možemo spomenuti sustav Nove demokracije, koji je već zaživio u nekim zajednicama, gdje bi narod na internet referendumima određivao većinu politike vladajućih, direktna demokracija uključuje sve slojeve društva u strukture odlučivanja.) „Oni vele kako ne smijemo podleći (citiram iz jednoga akademskog članka) "demokratskim dogmatizmima o ljudima kao najboljim sucima svojih interesa". Oni to nisu. Ljudi su jako loši suci svojih interesa i zato smo mi tu da radimo za njihovo dobro.“
„Prvi svjetski rat je bio doba kada je državna propaganda po prvi put bila dobro organizirana. Britanci su imali Ministarstvo Informacija. U SAD-u je postojala kopija tog ministarstva. Zvala se Odbor za javne informacije (prikladno orwellovsko ime), odnosno Creelov odbor. Osoba koja ga je vodila zvao se Creel. Stručnjaci za odnose s javnošću su postojali i ranije, ali nikada nije postojala industrija za odnose s javnošću. Postojali su ljudi koji su Rockefellerov imidž činili ljepšim, ali velika industrija za odnose s javnošću, inače američka izmišljotina, proizlazi iz Prvoga svjetskog rata. Vodeće osobe su bili članovi Creelovog odbora. Jedan od glavnih, Edward Bernays, dolazi izravno iz Creelovog odbora. Napisao je knjigu "Propaganda". Termin propaganda, slučajno, nije imao negativnih konotacija u to doba. Tijekom Drugoga svjetskog rata, termin je postao tabu jer je bio povezan s Njemačkom i svim tim lošim stvarima. Ali za vrijeme Creelovog odbora, termin propaganda je značio samo informaciju. Bernays je knjigu "Propaganda" napisao oko 1925. i u njoj je izjavio da primjenjuje lekcije iz Prvoga svjetskog rata. Sustav propagande iz Prvog svjetskog rata i taj odbor čiji je on bio član pokazuju da je moguće "ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava svoje jedinice". Ove nove metode kontroliranja, rekao je, moraju koristiti inteligentne manjine žele li da ostali ostanu na ispravnome putu. Sad to možemo jer imamo nove načine. Uzimajući u obzir lekcije i iskustva iz ratnoga doba, političke su ih stranke još jednom primijenile, osobito konzervativna stranka u Engleskoj. Njihovi rani dokumenti, nedavno objavljeni, pokazuju da su i oni cijenili postignuća britanskoga Ministarstva Informacija. Shvatili su da zemlja postaje sve više demokratska i da više ne može postojati zatvoreni klub. Zaključak je bio, kako su sami rekli, da politika mora postati političko ratovanje koje će primjenjivati mehanizme propagande koji su bili jako korisni u kontroliranju ljudskih misli tijekom Prvoga svjetskog rata.“
„To je okvir doktrine koji se slaže s institucijskom strukturom. Ta doktrina jača predviđanja o tome kako bi stvari trebale djelovati. A ta su predviđanja jako dobro potvrđena. Međutim, o tim zaključcima nije dozvoljeno pričati. Sve je to sad dio mainstream literature, ali samo za ljude iznutra. Kada idete na fakultet, ne čitate klasike o kontroliranju ljudskih umova.“
Noam Chomsky
Noam Chomsky je ovo predavanje održao u lipnju 1997. godine. Tada nije mogao znati kako će se nekoliko godina kasnije razviti društvene mreže koje daju mogućnost običnim ljudima da nešto izreknu. Ali, iskreno gledajući, društvene mreže i nisu previše utjecale na mainstream medije koji i dalje ostaju prvi izvor informacija i najveće sredstvo upravljanja društvom. Premda ljudi danas imaju, pomalo iluzorno, osjećaj da se njihov glas čuje to je ipak još uvijek ograničena moć. Neki će reći da je u Americi o kojoj Chomsky uglavnom govori drugačije nego u Hrvatskoj. Da je kod njih korporatizam istaknutiji, ali možda u manjim omjerima, ako bolje pogledamo shvatiti ćemo da je gotovo jednako i u Hrvatskoj. Gledatelji su roba koja se prodaje, a mediji su „četvrta vlast,“ reći će Claude-Jean Bertrand u Deontologiji medija, koja stoji uz bok moćnima. Ili, točnije, koju moćni koriste u svoje svrhe. Neki će reći da su u Hrvatskoj jaki javni mediji, ali i oni djeluju za neke interesne skupine i ne mogu se u potpunosti izuzeti iz ovih okvira. Slobodno novinarstvo je iluzija, a freelance novinarstva je jako malo, svi ovise o nekome, a njihovi šefovi opet ovise o nekima i tako se zatvara krug u kojem moćni dobivaju, pobunjenici gube posao, a poslušni obavljaju posao onako kako im se kaže. To je jednostavan način funkcioniranja i ne treba optuživati one novinare koji djeluju na taj način, oni jednostavno rade za svoju plaću. Treba biti svjestan te činjenice i na drugačiji način, više kritički, promatrati same medije, a posebno njihov sadržaj.
N. Dominis
LITERATURA:
Noam Chomsky, Mediji, propaganda i sistem, https://elektronickeknjige.com/biblioteke/online/mediji-propaganda-i-sistem/?stranica=1&poredak=3
subota, 14. studenoga 2020.
ESEJ 1. _ KAPITALIZAM
P.S. Ako vam se sviđa tekst podjelite ga na društvenim mrežama.
ponedjeljak, 2. studenoga 2020.
Za sve koji bi rado krenuli ispočetka
četvrtak, 22. listopada 2020.
Prokletstvo dosade

„Duhovne
vrline, vedar temperament i osobnost, zdravlje, živahan i prodoran um, blagu
volju i mirnu savjest ne mogu nadoknaditi nikakav položaj ili bogatstvo.
Nadalje, čovjek pun duha zabavljat će se i u samoći dok tupavca sve zabave
svijeta neće moći sačuvati od dosade.“[1]

Većina danas boluje od teškog oblika dosade. Oni izlaze i putuju pa se nadaju naći sreću na drugim obalama, ali ona nije drugamo. Sreća je u jednostavnosti svakodnevnog života. Oni gomilaju pa misle da će jednom uživati, ali zašto čekati i u čemu uživati. Sve što kupiš brzo postaje obično i za kratko ne nalaziš više sreće u tome. Neki nalaze smisao u obitelji i to je dobar izvor ali nije vječan. Mnogi imaju predivne obitelji, a i dalje se dosađuju. Ali vječne vrijednosti traju i oslobađaju od dosade. Ako pričiniš drugome radost ili mu priskočiš u pomoć možda doživiš mnogo veći ushit nego li kad kupuješ nove hlače ili suknju. Radost života pronalaze samo oni koji su svoju radost vezali za radost drugih. Pokušaj.
Zašto su ljudi sve više podložni lažnim vrijednostima i zašto pate ako im je život nezanimljiv. Zato što su to sami izabrali. Sami biramo biti čovjek duha ili čovjek bez duha. Ja na primjer pišem i to me čini iznimno sretnim čovjekom, uz to sam i vjernik. Umjetnost nas općenito može uveseljavati i dati nam pravac ka smislenijem životu. Mnogi vjeruju i mole, pronalaze smisao u vječnoj Božanskoj vrijednosti. Bog je nevjerojatni izvor smisla. Tko istinski upozna Boga taj se više ne dosađuje u životu. Takvi obično imaju širok osmjeh na licu tako rijedak u modernom društvu.
U nedostatku idealiteta, a u želji da izbjegnu dosadu, oni neprestano trče za realitetima no oni se brzo iscrpljuju pa umjesto da zabavljaju oni zamaraju i izazivaju nedaće svih vrsta, dok su idealiteti neiscrpni i sami po sebi nevini i neškodljivi.[2]
[1] Arthur
Schopenhauer, O mudrosti života, „CID-NOVA“, Zagreb, travanj 2011., str. 13
[2] Usp.
Isto, str. 45
srijeda, 14. listopada 2020.
POPULORUM PROGRESSIO _ Enciklika o razvitku naroda _ Sv. papa Pavao VI.

UVOD
POPULORUM PROGRESSIO
Sv. Papa Pavao VI. hvali i poziva nove misionare koji su oduvijek bili u službi siromašnih naroda (12). Ali to sada nije dovoljno. Daleko od toga da bi se Crkva miješala u politiku, „ona želi da ljudima pomogne da dođu do svog punog rascvata, i u tu svrhu ona im daruje ono što posjeduje kao sebi svojstveno: globalnu viziju čovjeka i čovječanstva (13).“
Štoviše, Pavao VI. upozorava na potrebu novoga ekonomskog poretka. Progovara i o univerzalnoj namjeni dobara s obzirom na privatno vlasništvo (23). Papa je snažno istaknuo socijalnu uvjetovanost privatnog vlasništva i njegovu „socijalnu hipoteku“.
U svezi s tim on izriče oštre riječi na račun liberalnog kapitalizma: „izrastao je, piše Papa, na nesreću, sistem koji je profit smatrao bitnim pokretačem ekonomskog progresa, konkurenciju vrhovnim zakonom ekonomike, privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju apsolutnim pravom bez ograničenja i odgovarajućih socijalnih obaveza. Taj neobuzdani liberalizam vodio je diktaturu koju je Pio XI. s punim pravom osudio kao uzročnika međunarodnog imperijalizma novca (26).“ „Želimo biti jasni – nastavlja Papa –: sa sadašnjom se situacijom treba hrabro suočiti, suzbijati nepravde koje ona sa sobom nosi i nadvladati ih. Razvoj traži smjele i duboko nove promjene (32).“
Papa objašnjava kako treba izgledati razvoj. „Reći razvoj znači, u stvari, reći nešto što jednako zahvaća u socijalni napredak kao i u ekonomski rast. Nije dovoljno povećati zajedničko bogatstvo, pa da ono bude podjednako podijeljeno, nije dovoljno unaprijediti tehniku, pa da zemlja postane humanija za život na njoj. Oni koji su na putu razvoja moraju od pogrešaka onih koji su prije iskušali taj put naučiti koje opasnosti treba izbjeći na tom području. Tehnokracija sutrašnjice može biti izvor ne manjih zala nego je to bio jučerašnji liberalizam. Ekonomija i tehnika nemaju drugog smisla nego u odnosu na čovjeka kojemu one moraju služiti. A čovjek nije uistinu čovjek osim onoliko koliko je gospodar vlastitih čina i sudac njihove vrijednosti, te u koliko sam postane subjekt svoga napretka, u skladu s prirodom koju mu je dao njegov Stvoritelj i čije mogućnosti i zahtjeve on slobodno prihvaća (34).“ Vrlo bitnu ulogu u unaprjeđenju situacije siromašnih čini i opismenjavanje (35). „Nema sumnje da čovjek može organizirati zemlju bez Boga, ali bez Boga on, u krajnjoj liniji, ne može drugo nego da je organizira protiv čovjeka. Ekskluzivni humanizam jest nehumani humanizam. Nema, dakle, istinskog humanizma osim onog koji je otvoren prema Apsolutnome, priznavajući poziv koji ljudskom životu daje pravi smisao. Čovjek nije ni izdaleka posljednje mjerilo vrijednosti: on realizira samoga sebe jedino ukoliko sebe nadilazi, prema onoj tako točnoj Pascalovoj misli: »ČOVJEK BESKRAJNO NADILAZI ČOVJEKA« (42).“
„To naime i treba postići. Svjetska solidarnost, koja biva sve efikasnijom, mora omogućiti svim narodima da sami postanu graditelji svoje sudbine (65).“
ZAKLJUČAK
srijeda, 26. kolovoza 2020.
Na današnji dan rođena je voljena Majka siromaha
Majka Tereza rođena je 26. kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhio (Agnes Gondža Bojadžio) u Skopju koje je tada bilo pod vlašću Otomanskog carstva. Kada joj bilo devet godina poginuo je njezin otac Nikola, građevinski poduzetnik, i o njoj skrbi majka Drana. Protivno običajima tog vremena i pondeblja Drana je otovrila tkaonicu i trgovinu tkaninama kako bi uzdražvala obitelj. Uz Agnes imala je s Nikolom još dvoje djece (Lazar i Ageja). Od malih nogu Agnes Gonxha redovito odlazi u crkvu i pjeva u crkvenom zboru, a kada joj je bilo 12 godina poželjela je postati časnom sestrom. Jedno vrijeme školovala se i u Zagrebu. Do tog dijela njezina životopisa svi će se složiti, no tu nastaju i prvi prijepori. Dok Albanci tvrde kako je Majka Tereza Albanka dotle se s makedonske strane tvrdi kako je njezin otac bio Cincar (Vlah). Također ne postoji pouzdan podataka u kojoj je rimokatoličkoj crkvi i kada krštena.
Dalje opet slijedi dio oko kojeg se svi slažu. Kada je napunila 18 godina molila je da je prime u loretinski red. Njezina je želja uslišena i uskoro je pozvana da pristupi u sjedište reda koja je bilo u mjestu Rathfarnam (Irska) nedaleko Dublina. Skopje je napustila 28. rujna 1928. i krenula put Irske. U red je primljena 12. listopada iste godine i dobila ime Tereza, po svojoj zaštitnici, svetoj Tereziji od Liuseuxa. Nakon dva mjeseca provedenih u Irskoj priključuje se loretinskom redu u indijskoj pokrajini Bengal, točnije u njezinu najvećem gradu Calcutti. U Calcutti će 17 godina raditi u školi Svete Marije, a potom će postati ravanteljica iste. Dolaskom u Indiju stupa u novicijat u mjestu Darjeeling. Prve zavjete polaže 25. svibnja 1931., a vječne 24. svibnja 1937. i otada se naziva Majkom Terezom. Živući u Calcutti, tijekom 30-ih i 40-ih godina XX. stoljeća podučava u srednjoj školi Svete Marije.
Vozeći se 10. rujna 1946. vlakom od Calcutte do Darjeelinga osjetiti će Božji poziv da pruži pomoć siromašina. Dvije godine kasnije (1948.) napustiti će svoj red uz dopuštenje crkvenih vlasti, a uz to dopušteno joj zadržati status časne sestre. Svoj život posvećuje pomaganju siromašinima, a 7. listopada 1950. osniva i svoj red - Misionari ljubavi prema bližnjem svom. Članice ovog reda morale su se obvezati na nestupanje u brak, siromaštvo i pokornost. Iste godine, 7. listopada, red će priznati i pod svoje okrilje uzeti Rimokatolička crkva. Do kraja života Majke Tereze red će brojati preko tri tisuće sestara i djelovati će u preko sto zemalja svijeta, a oformiti će se i muški ogranak reda (1963.) - Braća misionara ljubavi. U Hrvatsku, točnije Zagreb, Misionarke ljubavi stići će 1979., a 1980. godine svoju će kuću otvoriti i u komunističkom Istočnom Berlinu. Uspjeti će utemeljiti i 15 misijskih kuća i u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Prvenstveni cilj reda je bio pomaganje bolesnicima od gube, umirućima i napuštenoj djeci. Također red će raditi na osnivanju sirotišta, ljekarni, porodilišta, škola i centara za neudane majke. Za sve što je činila uručene su joj brojne nagrade. Tako joj je u travnju 1962. vlada Indije uručila nagradu Padmashri Medal. Papa Pavao VI. 6. siječnja 1971. uručio joj je nagradu za mir Ivan XXIII. Godinu dana kasnije (1972.) u studenome indijska vlada uručuje joj nagradu Jawaharlal Nehru za međunarodno razumijevanje. Za posvećenost siromašnima 10. prosinca 1979. u Oslu primila je Nobelovu nagradu za mir. Godinu dana kasnije (25. travnja 1973.) dodijeljena joj je nagrada Templeton za širenje vjere. Skupština grada Zagreba proglasila je Majku Terezu počasnim građaninom grada Zagreba 19. srpnja 1990. Iste godine hrvatske vlasti uručile su joj hrvatsku diplomatsku putovnicu.
∞
IZNAD VELIKIH VODA ISTOKA
Iznad velikih voda istoka svanulo je sunce,
tamo ponad Gangesa i velike rijeke Ind izdigla se žena, Kristova službenica, ponizna i sveta,
snažna a malena.
Sunce je zasjalo za siromahe ovog svijeta, tek na ramenu slabom ona ih nosi, kršćanski svijet njome se ponosi.
Majka Terezija i danas je uzor, njeno djelo i njen uzvišeni lik,
poziva da odgovorimo na bolni krik.
Odgovorimo na krik patnika i siromaha, onih koje je ona ljubila od svega više,
nek se ne čuju krici nek na zemlji bude tiše.
Nek svi počnu živjeti za druge, i nek svaki čovjek zna
da ima bližnjeg koji ga voli,
da konačno na zemlji bude manje patnje, manje boli.
N. Dominis
∞
Pred smrt zamolila je papu Ivana Pavla II. da nad njom obavi egzorcizam. Prema danom objašenjenu nije bila opsjednuta nečistim silama već su je one neprestano uzenmiravale. Preminula je 5. rujna 1997. u Caluctti u 21:30 h. Njezino je tijelo preneseno u crkvu sv. Tome pokraj samostana Loreto (prvi samostan u koji je stigla po dolasku u Indiju). Stotine tisuća ljudi različitih vjera iz Indije i svijeta došlo je posljednji puta oprostiti se od Majke Tereze. Sahrana je upriličena 13. rujna kada je njezino tijelo u procesiji nošeno ulicama Calcutte. Njezin je grob uskoro je postao mjesto hodočašća gdje se ljudi različitih vjera dolaze moliti.
Premda je prema propisima Rimokatoličke crkve potrebno čekati barem pet godina od nečije smrti kako bi započeo postupak za proglašenjem istog svetim u slučaju Majke Tereze proces je započeo već nakon dvije godine. Među čudima potrebnim za kanonizaciju priznato je izlječenje jedne Indijke koja se molila Majci Terezi i tako se oporavila od tumora na želucu. Šest godina nakon njezine smrti (19. listopada 2003.) papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Terezu blaženom na prepunom Trgu sv. Petra u Vatikanu. Proces beatifikacije Majke Tereze najkraći je u povijest (četiri godine), a ubrzan je na inzistiranje pape Ivana Pavla II. U trenutku početka ceremonije beatifikacije u Rimu albanski i inozemni alpinisti postavili su na vrh albanske planine Korab statuu Majke Tereze. (Izvor: http://majkatereza.blogspot.com)
4. rujna 2016. papa Franjo ju je u Vatikanu proglasio svetom: učinio je to dan uoči 19. godišnjice njezine smrti, na misi kojoj je na Trgu svetog Petra u Rimu nazočilo preko sto tisuća vjernika.
utorak, 25. kolovoza 2020.
Vjerujem da će doći dan..._ N. Dominis
Vjerujem da će skoro doći dan novog svitanja. Dan novog buđenja čovjekove
svijesti. Dan kada će čovjek shvatiti da je prije svega bitno voljeti ljude.
Tvoji dani možda i nisu ispunjeni ljubavlju, već ludom trkom za nevažnim
stvarima poput novca, hrane i kojekakvih sitnica. Ali vjerujem da će doći dan
kada će u srž čovjekovog života opet biti usađena ljubav prema čovjeku. U
ozračju te i takve ljubavi rađati će se nova djeca. Novi klinci će stvarati
posve drugačiju civilizaciju, civilizaciju ljubavi. Vjerujem u čudo da će
jednoga dana biti zaustavljeni ratovi. Vjerujem u čudo da će jednom smrt od
gladi i žeđi u našem svijetu biti okončana. Vjerujem da će doći dan kada nitko
neće trpjeti zbog drugih.
Možda je uistinu u čovjeka ugrađen grijeh i zato uvijek
iznova pada. Ali nije li mu dana mogućnost ljubavi, samo je potrebno da se
ljubav izabere kao moto svega življenja i brzo će se čovječanstvo obnoviti u
novu, drugačiju civilizaciju. Razum nam nije donio rješenje kako su vjerovali
prosvjetitelji, industrijska i digitalna revolucija isto ne daju rezultate
kakve smo očekivali. Premda je digitalna revolucija u nekim stvarima zbilja
učinila svijet boljim mjestom ipak nije ispunila očekivanja.
Ali vjerujem, vjerujem da će doći dan kada ćemo svi shvatiti da je ljubav
temelj na kojem treba graditi. Istinska ljubav koja se žrtvuje za druge.
Demokracija nije dovoljna, kapitalizam nema osjećaje, o čovjeku je riječ, o
čovjeku ovisi budućnost svijeta i civilizacije, možda ponajviše o malom
čovjeku, ne o sustavima, politici ili tehnološkom napretku. Vjerujem da će doći
trenutak kada će razvoj ubrajati i moralni razvoj, sve dok tu granu ljudskog
života smatramo nevažnom nećemo ostvariti istinski napredak.
utorak, 18. kolovoza 2020.
Dragocjeni biser
Istaknuto
Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"
Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...


-
Životopis Karol Jozef Wojtyla rođen je u Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakova, 18. svibnja 1920. Bio je drugo od ...
-
U Africi u starom Numidijskom gradu Tagasti, ljeta Gospodnjeg 354.-og rodio se Augustin. Rodio se veliki sin Patricija i ...
-
Nek usklikne sad nebesko mnoštvo Anđela, nek uskliknu službenici Božji i s pobjede tolikog Kralja neka jekne trublja spasenja! ...
-
Presveto Srce Isusovo, izvore svakog dobra, ja Ti se klanjam, vjerujem u Te, ufam se u Te, ja Te ljubim i kajem se za sve svoje grijehe....
-
Franjo, sebi malen bijaše velik u očima ljudi i preuzvišenog Boga. Ovako započe život ovog bogataša među siromasima, ovog velikana male...
