srijeda, 14. listopada 2020.

POPULORUM PROGRESSIO _ Enciklika o razvitku naroda _ Sv. papa Pavao VI.

UVOD

Sveti papa Pavao VI. rodio se kao Giovanni Battista 26. rujna 1897. bio je drugo dijete u obitelji mjesnih plemića. Njegov otac George Montini i majka Giuditta, rođena Alghisi, imali su još dva sina Ludovica i Francisca. Giovanni je kao dječak bio sramežljiv i vrlo osjetljivog zdravlja. Njegova nesigurnost i hipersenzibilnost pratit će ga kroz cijeli život i nikada ih neće u potpunosti uspjeti sakriti pred ljudima. Ali to ga neće spriječiti da postane papa. Osnovno obrazovanje završio je u isusovačkoj školi u Bresciji. Nakon redovnog školovanja s devetnaest godina odlazi u sjemenište, a za svećenika je zaređen u Bresciji 29. svibnja 1920. Nastavlja studij teologije i prava u Rimu, na Papinskom sveučilištu Gregoriana i Papinskoj akademiji za obrazovanje diplomata (Accademia dei Nobili Ecclesiastici). Godine 1923. papa Pio XI. šalje ga u službu pri nuncijaturi u Varšavi, ali zbog zdravstvenih razloga brzo napušta tu dužnost. Nakon toga radi u Državnom tajništvu za vrijeme kardinala Gasparrija, a od 1931. predaje na Akademiji povijest diplomacije. Od 1937. postaje bliski suradnik državnog tajnika kardinala Eugenija Pacellija. Kada je kardinal Pacelli 1939. izabran za papu Pia XII., Montini nastavlja usku suradnju sa njim. Godine 1954. papa Pio XII. imenuje ga milanskim nadbiskupom, a četiri godine kasnije papa Ivan XXIII. imenuje ga i kardinalom. U listopadu 1962. s radom započinje Drugi vatikanski sabor. Iako papa Ivan XXIII. nije imao konkretan program za rad Sabora (Koncila), Papa je želio, kako je rekao, u Crkvi provesti „aggiornamento“, tj. posadašnjenje. U tu koncepcijsku zbrku red je unio kardinal Montini koji je na jedanaest stranica pisanih rukom predložio jasnu liniju, sadržajno i organizacijski, te dobio potporu većine biskupa, čime je bila osigurana budućnost Koncila.

Osam mjeseci kasnije umro je papa Ivan XXIII. Od samog početka Montini je "papabile", najizgledniji kandidat. Na konklavama je sudjelovalo 80 kardinala, što je tada predstavljalo najveći broj izbornika u povijesti Crkve. U petom krugu glasovanja 21. lipnja 1963. Giovanni Battista Montini izabran je za 262. nasljednika apostola Petra. Uzima si ime Pavao po uzoru na apostola Pavla.

Na početku svoga pontifikata papa Pavao VI. postavio je sebi četiri cilja: nastavak Koncila; razgovore o sjedinjenju s Istočnom Crkvom; otvoreniji pristup prema kršćanskim crkvama na Zapadu i otvaranje Crkve prema modernom svijetu. Tako je i bilo. Bio je prvi papa koji je putovao po svijetu. Samo pola godine nakon izbora, otputovao je u Svetu zemlju. Želio je hodočastiti na mjesta kuda je Isus hodao. Hodočastio je u Indiju i SAD. Dana 8. prosinca 1965. završio je, nakon više od tri godine Drugi vatikanski sabor. Za vjernike je najznačajnija bila izmjena obreda. Godine 1967. Papa objavljuje dvije važne enciklike: „Populorum progressio“ o kojoj ćemo mi više govoriti i „Sacerdotalis coelibatus“. U enciklici Populorum progressio Papa govori o napretku naroda. U njoj iznosi svoju viziju pravednijeg svijeta, u kojoj diže glas za Treći svijet i apelira na bogate za solidarnost. Druga enciklika govori o svećeničkom celibatu.

Posljednji puta papa Pavao VI. pojavio se u javnosti 9. svibnja 1978., na misi zadušnici za političara Alda Mora, demokršćanina, žrtve otmice Crvenih brigada (Brigate Rosse), koji mu je bio odani prijatelj još od rane mladosti. Smrt dragog prijatelja teško je pogodila Papu. Tri mjeseca kasnije 6. kolovoza 1978. papa Pavao VI. iznenada umire od posljedica srčanog udara u svom ljetnikovcu u Castel Gandolfu. U posljednjim satima svoga života citirao je svetog Pavla: „Mogu smireno otići. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao (2Tim 4, 7).“

POPULORUM PROGRESSIO


Enciklika započinje prvim podnaslovom: „Danas je socijalno pitanje svjetsko pitanje.“ Papa želi progovoriti u ime „onih koji se bore za svoje oslobođenje od jarma gladi, bijede, endemičnih bolesti i neznanja; koji traže širi udio u plodovima civilizacije, aktivnije vrednovanje svojih ljudskih osobitosti; koji odlučno kreću prema svome sve većem rastu - napredovanje i rast tih naroda predmet su žive i budne pažnje Katoličke Crkve (1).“ Papa naglašava da „je dužnost (Crkve) da se još revnije stavi u službu ljudi kako bi oni ne samo sa svih strana istražili taj preteški problem nego i uvjerili se da je u ovom odlučnom zaokretu ljudske povijesti silno potrebno zajedničko djelovanje sviju (1).“ On progovara poradi onih naroda koji su nepravedno potlačeni pa veli: „glađu mučeni narodi danas kao da zaklinju narode koji uživaju obilje. Stoga se Crkva trese zbog tih tjeskobnih vapaja i svakoga posebno zove da se najzad s ljubavlju odazove glasu braće koja zovu u pomoć (3).“ Papa je u tu svrhu osnovao Papinsku komisiju Pravda i Mir (5). 

Papa Pavao uočava veliku neravnotežu između bogatih i siromašnih zemalja. „Jedni proizvode više nego im treba za domaće potrebe, dok drugi trpe nemilu oskudicu, ili pak ne znaju hoće li ono malo što su proizveli moći izvesti u druge zemlje (8).“ Seljaci i mnogi radnici trenutno se nalaze u situaciji nezaslužene bijede (9).  Situacija je takva da „sve žešćom postaje napast da se ljudi prepuste pogibeljnoj privlačivosti raznih mesijanizama koji su prepuni obećanja, ali pružaju samo iluzije. Tko ne vidi da iz toga proizlaze opasnosti nasilnih reakcija u narodu, nemira, buna i klizanja u totalitarne ideologije? To je stvarnost problema o kojem je riječ; njegova važnost ne može nikome izmaći (11).“

Sv. Papa Pavao VI. hvali i poziva nove misionare koji su oduvijek bili u službi siromašnih naroda (12). Ali to sada nije dovoljno. Daleko od toga da bi se Crkva miješala u politiku, „ona želi da ljudima pomogne da dođu do svog punog rascvata, i u tu svrhu ona im daruje ono što posjeduje kao sebi svojstveno: globalnu viziju čovjeka i čovječanstva (13).“ 


Papa uzima kao okosnicu ideju razvoja, shvaćenog kao integralno dobro svakog čovjeka, svake skupine ljudi i cjelokupnoga čovječanstva (14). Uz pojam razvoja usko je vezan pojam opće solidarnosti. „Univerzalna solidarnost koja je činjenica, za nas je ne samo dobrobit nego i dužnost (17).“ Enciklika ističe kako se suvremeni veliki i teški problemi mogu riješiti samo na temelju opće solidarnosti. Papa se služi autoritetom Drugog vatikanskog sabora čijim riječima potvrđuje svoje razmišljanje kada veli: „Bog je zemlju i sve što ona nosi namijenio svim ljudima i svim narodima, tako da stvorena dobra moraju pritjecati podjednako svima, u duhu pravde, koja je neodvojiva od ljubavi. (Gaudium et spes, br. 69)“ Obveza solidarnosti, dakle, vrijedi za sve narode (48). Čitava enciklika je poziv na akciju i to hitnu, koja se jako dobro ocrtava u ovim riječima: „Treba se žuriti: previše ljudi pati, a udaljenost koja dijeli progres jednih i stagnaciju, ako ne čak i nazadovanje drugih, postaje sve veća (29).“ Potlačeni narodi u napasti su da posegnu za nasiljem kada vide svoju bespomoćnu situaciju koja ni nema izlaza. „Ima situacija kojih nepravda viče do neba. – veli Papa – Kada naime čitavi narodi, lišeni najnužnijega, žive u takvu stanju ovisnosti da im to onemogućuje bilo kakvu inicijativu i odgovornost kao i svaku mogućnost proširivanja kulture i udjela u društvenom i političkom životu, onda je velika napast da silom suzbiju slične nepravde nanošene ljudskom dostojanstvu (30).“ Papa iskazuje strah od revolucija koje mogu nanijeti još veću patnju (31). U tom kontekstu će sv. papa Pavao VI. reći onu glasovitu izreku koja će odjeknuti svijetom: „Razvoj je novo ime za mir (87).“ Prema njemu, razvoj treba biti integralan, zahvaćati cijeloga čovjeka, posebice na njegovoj moralnoj i vjerskoj razini.

Štoviše, Pavao VI. upozorava na potrebu novoga ekonomskog poretka. Progovara i o univerzalnoj namjeni dobara s obzirom na privatno vlasništvo (23). Papa je snažno istaknuo socijalnu uvjetovanost privatnog vlasništva i njegovu „socijalnu hipoteku“. 

U svezi s tim on izriče oštre riječi na račun liberalnog kapitalizma: „izrastao je, piše Papa, na nesreću, sistem koji je profit smatrao bitnim pokretačem ekonomskog progresa, konkurenciju vrhovnim zakonom ekonomike, privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju apsolutnim pravom bez ograničenja i odgovarajućih socijalnih obaveza. Taj neobuzdani liberalizam vodio je diktaturu koju je Pio XI. s punim pravom osudio kao uzročnika međunarodnog imperijalizma novca (26).“ „Želimo biti jasni – nastavlja Papa –: sa sadašnjom se situacijom treba hrabro suočiti, suzbijati nepravde koje ona sa sobom nosi i nadvladati ih. Razvoj traži smjele i duboko nove promjene (32).“ 

Papa objašnjava kako treba izgledati razvoj. „Reći razvoj znači, u stvari, reći nešto što jednako zahvaća u socijalni napredak kao i u ekonomski rast. Nije dovoljno povećati zajedničko bogatstvo, pa da ono bude podjednako podijeljeno, nije dovoljno unaprijediti tehniku, pa da zemlja postane humanija za život na njoj. Oni koji su na putu razvoja moraju od pogrešaka onih koji su prije iskušali taj put naučiti koje opasnosti treba izbjeći na tom području. Tehnokracija sutrašnjice može biti izvor ne manjih zala nego je to bio jučerašnji liberalizam. Ekonomija i tehnika nemaju drugog smisla nego u odnosu na čovjeka kojemu one moraju služiti. A čovjek nije uistinu čovjek osim onoliko koliko je gospodar vlastitih čina i sudac njihove vrijednosti, te u koliko sam postane subjekt svoga napretka, u skladu s prirodom koju mu je dao njegov Stvoritelj i čije mogućnosti i zahtjeve on slobodno prihvaća (34).“ Vrlo bitnu ulogu u unaprjeđenju situacije siromašnih čini i opismenjavanje (35).  „Nema sumnje da čovjek može organizirati zemlju bez Boga, ali bez Boga on, u krajnjoj liniji, ne može drugo nego da je organizira protiv čovjeka. Ekskluzivni humanizam jest nehumani humanizam. Nema, dakle, istinskog humanizma osim onog koji je otvoren prema Apsolutnome, priznavajući poziv koji ljudskom životu daje pravi smisao. Čovjek nije ni izdaleka posljednje mjerilo vrijednosti: on realizira samoga sebe jedino ukoliko sebe nadilazi, prema onoj tako točnoj Pascalovoj misli: »ČOVJEK BESKRAJNO NADILAZI ČOVJEKA« (42).“ 


Papa Pavao VI. već je u posjetu Bombayu naglasio svoje mišljenje: »Čovjek se mora susresti s čovjekom, narodi se moraju susretati kao braća i sestre, kao djeca Božja. U tom uzajamnom razumijevanju i prijateljstvu, u tom svetom zajedništvu moramo se podjednako prihvatiti posla oko izgradnje zajedničke budućnosti čovječanstva« (43). Tako on vidi razvoj ove civilizacije u razumijevanju i prijateljstvu stvarati zajedničku budućnost. Moramo svi zajedno stvarati bratstvo među narodima. Pa nastavlja: „Danas, to mora svatko znati, na čitavim su kontinentima bezbrojni ljudi i žene mučeni glađu, bezbrojna su djeca, neishranjena, dotle da mnogi od njih umiru u nejakoj dobi, da je fizički rast i umni razvitak mnogih drugih ugrožen, da su čitavi predjeli zbog toga osuđeni na najmračniju potištenost (45).“ Ne radi se samo o tome da se nahrane gladni, „radi se o tome da se izgradi svijet u kojem će svaki čovjek, bez obzira na rasu, vjeru i nacionalnost, moći živjeti punim ljudskim životom. (...) Svatko neka ispita svoju savjest, koja kao da ima neki novi glas za ovo naše doba. Je li spreman da svojim novcem podupire pothvate i misije organizirane u korist siromašnijih? Je li spreman podnijeti veće poreze, kako bi javna vlast bila u stanju da pojača svoj napor u korist razvoja? Da skuplje plati uvezene proizvode, kako bi bilo moguće da se pravednije nagradi proizvođač? Da u slučaju potrebe napusti vlastitu zemlju, ako je mlad, da bi pomogao tom rastu mladih naroda (47)?“ Potrebni su novi programi za pomoć tim zemljama Papa zagovara i novi svjetski fond. Takvo nešto je neophodno jer „svakome mora biti posve jasno da je u pitanju sam opstanak siromašnih naroda, javni mir zemalja u razvoju, svjetski mir (55).“ 

Vrlo bitna stavka u ovoj situaciji je pravičnost trgovinskih odnosa i papa čitavo poglavlje posvećuje tom pitanju. Veliki se problem stvara kada gotovi proizvodi razvijenih zemalja bolje prolaze na tržištu za razliku od sirovina koje prodaju zemlje u razvoju (57). Tako „siromašni narodi stalno ostaju siromašni, dok bogati postaju sve bogatijima (57).“ „To znači da zakon slobodne razmjene ne može više, sam za sebe, ravnati međunarodnim odnosima (58).“ To može biti pravedno kada se odnosi na jednake, „međutim, druga je stvar kad uvjeti postanu suviše nejednaki: onda cijene koje se »slobodno« formiraju na tržištu mogu dovesti do sasvim nepravednih rezultata (58).“ Pa će zaključiti: „Sloboda razmjene nije pravedna ako ne podliježe zahtjevima socijalne pravde (59).“ Trebalo bi vrijediti pravilo da ono „što vrijedi unutar jedne nacionalne ekonomike, što je dopušteno između razvijenih zemalja, vrijedi također za trgovinske odnose među bogatim i siromašnim zemljama (61).“ No ni danas tomu nije tako. Mnoge su prepreke na tom putu pa Papa spominje npr. nacionalizam i rasizam. 

„To naime i treba postići. Svjetska solidarnost, koja biva sve efikasnijom, mora omogućiti svim narodima da sami postanu graditelji svoje sudbine (65).“


Treći podnaslov ovog poglavlja Papa je naslovio: Univerzalna ljubav. Pa veli: „Svijet je bolestan. Njegovo zlo sastoji se manje u tome da ne bi bilo zaliha, da bi ih neki prigrabili, a više u pomanjkanju bratstva među ljudima i među narodima (66).“ Svaki je čovjek dužan biti solidaran, a uz to i ako je kršćanin kršćanski ljubiti braću. Potreban je dijalog među civilizacijama. Papa hvali mlade koji često daruju svoje vrijeme u službu siromašnih ali, veli, „nitko ne može ostati ravnodušan prema sudbini svoje braće koja su još uvijek u bijedi, trpe u neznanju i žrtve su neizvjesnosti. Kao i Kristovo Srce, i srce kršćanina mora suosjećati s tom bijedom: »Žao mi je naroda (Mk 8, 2)« (74).“ Potrebno je prije svega da svi molimo za ostvarenje ovih čežnji, a onda će djelovanje doći samo po sebi. 

Četvrti podnaslov ovog poglavlja je ono što smo ranije i spomenuli: Razvoj je novo ime mira. „Mir se ne svodi na to da ne bude rata, kao rezultat sve nesigurnije ravnoteže snaga. Mir se gradi iz dana u dan težeći za redom koji je Bog htio, koji podrazumijeva sve potpuniju pravdu među ljudima (76).“ Papa zaziva stvaranje jedne svjetske vlade „koja bi bila u stanju da efikasno djeluje na pravnom i političkom polju (78)?“ „Neki će ove nade smatrati utopijom (79).“ Ali ovaj svijet možda „i nesvjesno ide polako sve bliže svome Stvoritelju (79). (...) Na tom smo putu svi solidarni. Stoga smo željeli svima dozvati u pamet veličinu drame i hitnost posla koji treba izvršiti. Čas akcije je već došao: u pitanju je život tolike nedužne djece, čovjeka dostojniji položaj tolikih nesretnih obitelji, svjetski mir, budućnost civilizacije. Preostaje da svi ljudi i svi narodi preuzmu odgovornost (80).“ 

U završnom apelu Papa poziva u prvom redu katolike na djelovanje, a onda i svu drugu braću kršćane, pa konačno i sve ljude dobre volje ali napose državnike i mislioce. „Svi vi koji ste poslušali zov naroda koji pate i koji se trudite da na nj odgovorite, vi ste apostoli dobrog i istinskog razvoja koji ne znači egoističko bogatstvo stjecano radi njega samoga, nego ekonomiku u službi čovjeka, svagdanji kruh podijeljen svima, kao izvor bratstva i simbol Providnosti. Od svega srca vas blagoslivljamo i zovemo sve ljude dobre volje da vam se bratski pridruže. Jer, ako je razvoj novo ime mira, tko ne bi htio svim silama raditi zajedno s drugima na njegovu ostvarivanju? Da, sve vas pozivamo da se odazovete Našem tjeskobnom vapaju u ime Gospodinovo (86).“ 

ZAKLJUČAK

Na kraju možemo zaključiti da bi najvažniji doprinos ove veoma važne i vrlo, pa možemo reći i dirljive, enciklike Populorum progressio bio uočavanje da je progres jednih zapreka razvoja drugih, dok jedni rastu drugi nazaduju ili stoje. Drugi važan zaključak je isticanje da se veliki i ozbiljni problemi u svezi s tim mogu riješiti samo na temelju opće solidarnosti cijelog čovječanstva. Ta je solidarnost i pomoć u razvoju dužnost prvenstveno onih koji su u povoljnijem položaju (44). Obveza se, prema ovoj enciklici, javlja u trostrukom vidu:
1. pomoć slabima - obveza solidarnosti
2. pravičnost trgovinskih odnosa - obveza socijalne pravde
3. univerzalna ljubav - obveza sveopće ljubavi.



srijeda, 26. kolovoza 2020.

Na današnji dan rođena je voljena Majka siromaha

 

Majka Tereza rođena je 26. kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhio (Agnes Gondža Bojadžio) u Skopju koje je tada bilo pod vlašću Otomanskog carstva. Kada joj bilo devet godina poginuo je njezin otac Nikola, građevinski poduzetnik, i o njoj skrbi majka Drana. Protivno običajima tog vremena i pondeblja Drana je otovrila tkaonicu i trgovinu tkaninama kako bi uzdražvala obitelj. Uz Agnes imala je s Nikolom još dvoje djece (Lazar i Ageja). Od malih nogu Agnes Gonxha redovito odlazi u crkvu i pjeva u crkvenom zboru, a kada joj je bilo 12 godina poželjela je postati časnom sestrom. Jedno vrijeme školovala se i u Zagrebu. Do tog dijela njezina životopisa svi će se složiti, no tu nastaju i prvi prijepori. Dok Albanci tvrde kako je Majka Tereza Albanka dotle se s makedonske strane tvrdi kako je njezin otac bio Cincar (Vlah). Također ne postoji pouzdan podataka u kojoj je rimokatoličkoj crkvi i kada krštena.

Dalje opet slijedi dio oko kojeg se svi slažu. Kada je napunila 18 godina molila je da je prime u loretinski red. Njezina je želja uslišena i uskoro je pozvana da pristupi u sjedište reda koja je bilo u mjestu Rathfarnam (Irska) nedaleko Dublina. Skopje je napustila 28. rujna 1928. i krenula put Irske. U red je primljena 12. listopada iste godine i dobila ime Tereza, po svojoj zaštitnici, svetoj Tereziji od Liuseuxa. Nakon dva mjeseca provedenih u Irskoj priključuje se loretinskom redu u indijskoj pokrajini Bengal, točnije u njezinu najvećem gradu Calcutti. U Calcutti će 17 godina raditi u školi Svete Marije, a potom će postati ravanteljica iste. Dolaskom u Indiju stupa u novicijat u mjestu Darjeeling. Prve zavjete polaže 25. svibnja 1931., a vječne 24. svibnja 1937. i otada se naziva Majkom Terezom. Živući u Calcutti, tijekom 30-ih i 40-ih godina XX. stoljeća podučava u srednjoj školi Svete Marije.

Vozeći se 10. rujna 1946. vlakom od Calcutte do Darjeelinga osjetiti će Božji poziv da pruži pomoć siromašina. Dvije godine kasnije (1948.) napustiti će svoj red uz dopuštenje crkvenih vlasti, a uz to dopušteno joj zadržati status časne sestre. Svoj život posvećuje pomaganju siromašinima, a 7. listopada 1950. osniva i svoj red - Misionari ljubavi prema bližnjem svom. Članice ovog reda morale su se obvezati na nestupanje u brak, siromaštvo i pokornost. Iste godine, 7. listopada, red će priznati i pod svoje okrilje uzeti Rimokatolička crkva. Do kraja života Majke Tereze red će brojati preko tri tisuće sestara i djelovati će u preko sto zemalja svijeta, a oformiti će se i muški ogranak reda (1963.) - Braća misionara ljubavi. U Hrvatsku, točnije Zagreb, Misionarke ljubavi stići će 1979., a 1980. godine svoju će kuću otvoriti i u komunističkom Istočnom Berlinu. Uspjeti će utemeljiti i 15 misijskih kuća i u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Prvenstveni cilj reda je bio pomaganje bolesnicima od gube, umirućima i napuštenoj djeci. Također red će raditi na osnivanju sirotišta, ljekarni, porodilišta, škola i centara za neudane majke. Za sve što je činila uručene su joj brojne nagrade. Tako joj je u travnju 1962. vlada Indije uručila nagradu Padmashri Medal. Papa Pavao VI. 6. siječnja 1971. uručio joj je nagradu za mir Ivan XXIII. Godinu dana kasnije (1972.) u studenome indijska vlada uručuje joj nagradu Jawaharlal Nehru za međunarodno razumijevanje. Za posvećenost siromašnima 10. prosinca 1979. u Oslu primila je Nobelovu nagradu za mir. Godinu dana kasnije (25. travnja 1973.) dodijeljena joj je nagrada Templeton za širenje vjere. Skupština grada Zagreba proglasila je Majku Terezu počasnim građaninom grada Zagreba 19. srpnja 1990. Iste godine hrvatske vlasti uručile su joj hrvatsku diplomatsku putovnicu.

IZNAD VELIKIH VODA ISTOKA

Iznad velikih voda istoka svanulo je sunce,

tamo ponad Gangesa i velike rijeke Ind izdigla se žena, Kristova službenica, ponizna i sveta,

snažna a malena.

Sunce je zasjalo za siromahe ovog svijeta, tek na ramenu slabom ona ih nosi, kršćanski svijet njome se ponosi.

Majka Terezija i danas je uzor, njeno djelo i njen uzvišeni lik,

poziva da odgovorimo na bolni krik.

Odgovorimo na krik patnika i siromaha, onih koje je ona ljubila od svega više,

nek se ne čuju krici nek na zemlji bude tiše.

Nek svi počnu živjeti za druge, i nek svaki čovjek zna

da ima bližnjeg koji ga voli,

da konačno na zemlji bude manje patnje, manje boli.

N. Dominis

U listopadu 1985. održala je govor na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, a povodom četredeset godina ove međunarodne insitucije. Na Badnjak iste godine otvara prvu kuću za oboljele od AIDS-a u New Yorku i naziva je Dar ljubavi. Narednih godina, prvenstveno u Sjedinjenim Državama, otvarati će još kuća za pomoć oboljelila od ove strašne bolesti. Kada se slutila američka invazija na Irak u siječnju 1991. šalje pismo američkom predsjedniku Georgeu Bushu te iračkom predsjedniku Saddamu Husseinu u kojem, između ostalog, kaže: "Molim Vas, izaberite put mira... U kratkom roku možda će biti pobjednika i pobijeđenih u ovom ratu kojeg se svi užasavamo. Ali to nikada ne može i nikada neće opravdati patnju, bol i gubitak ljudskih života koje će uzrokovati vaše oružje." Nažalost, njezin apel za mir niti jedan od dvojice predsjednika nije poslušao. Osim ljubavi svesrdno se zalagala i za međuljudsku ljubav te je u jednoj svojoj misli upozorila na uzroke suvremenih problema: "Ljubav počinje u našim domovima; ljubav živi u domovima i zato je danas toliko patnje i nesreće u svijetu... Izgleda da su danas svi u užasnoj žurbi, nestrpljivi da postignu što veći uspjeh, razvoj, bogatsvo i tome slično, a djeci pripada toliko malo vremena njihovih roditelja. Roditelji nemaju vremena jedno za drugo i tako u obiteljima počinje narušavanje mira u svijetu."

Pred smrt zamolila je papu Ivana Pavla II. da nad njom obavi egzorcizam. Prema danom objašenjenu nije bila opsjednuta nečistim silama već su je one neprestano uzenmiravale. Preminula je 5. rujna 1997. u Caluctti u 21:30 h. Njezino je tijelo preneseno u crkvu sv. Tome pokraj samostana Loreto (prvi samostan u koji je stigla po dolasku u Indiju). Stotine tisuća ljudi različitih vjera iz Indije i svijeta došlo je posljednji puta oprostiti se od Majke Tereze. Sahrana je upriličena 13. rujna kada je njezino tijelo u procesiji nošeno ulicama Calcutte. Njezin je grob uskoro je postao mjesto hodočašća gdje se ljudi različitih vjera dolaze moliti.

Premda je prema propisima Rimokatoličke crkve potrebno čekati barem pet godina od nečije smrti kako bi započeo postupak za proglašenjem istog svetim u slučaju Majke Tereze proces je započeo već nakon dvije godine. Među čudima potrebnim za kanonizaciju priznato je izlječenje jedne Indijke koja se molila Majci Terezi i tako se oporavila od tumora na želucu. Šest godina nakon njezine smrti (19. listopada 2003.) papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Terezu blaženom na prepunom Trgu sv. Petra u Vatikanu. Proces beatifikacije Majke Tereze najkraći je u povijest (četiri godine), a ubrzan je na inzistiranje pape Ivana Pavla II. U trenutku početka ceremonije beatifikacije u Rimu albanski i inozemni alpinisti postavili su na vrh albanske planine Korab statuu Majke Tereze. (Izvor: http://majkatereza.blogspot.com)

4. rujna 2016. papa Franjo ju je u Vatikanu proglasio svetom: učinio je to dan uoči 19. godišnjice njezine smrti, na misi kojoj je na Trgu svetog Petra u Rimu nazočilo preko sto tisuća vjernika.


utorak, 25. kolovoza 2020.

Vjerujem da će doći dan..._ N. Dominis

 

Vjerujem da će skoro doći dan novog svitanja. Dan novog buđenja čovjekove svijesti. Dan kada će čovjek shvatiti da je prije svega bitno voljeti ljude. Tvoji dani možda i nisu ispunjeni ljubavlju, već ludom trkom za nevažnim stvarima poput novca, hrane i kojekakvih sitnica. Ali vjerujem da će doći dan kada će u srž čovjekovog života opet biti usađena ljubav prema čovjeku. U ozračju te i takve ljubavi rađati će se nova djeca. Novi klinci će stvarati posve drugačiju civilizaciju, civilizaciju ljubavi. Vjerujem u čudo da će jednoga dana biti zaustavljeni ratovi. Vjerujem u čudo da će jednom smrt od gladi i žeđi u našem svijetu biti okončana. Vjerujem da će doći dan kada nitko neće trpjeti zbog drugih.

Možda je uistinu u čovjeka ugrađen grijeh i zato uvijek iznova pada. Ali nije li mu dana mogućnost ljubavi, samo je potrebno da se ljubav izabere kao moto svega življenja i brzo će se čovječanstvo obnoviti u novu, drugačiju civilizaciju. Razum nam nije donio rješenje kako su vjerovali prosvjetitelji, industrijska i digitalna revolucija isto ne daju rezultate kakve smo očekivali. Premda je digitalna revolucija u nekim stvarima zbilja učinila svijet boljim mjestom ipak nije ispunila očekivanja.

Ali vjerujem, vjerujem da će doći dan kada ćemo svi shvatiti da je ljubav temelj na kojem treba graditi. Istinska ljubav koja se žrtvuje za druge. Demokracija nije dovoljna, kapitalizam nema osjećaje, o čovjeku je riječ, o čovjeku ovisi budućnost svijeta i civilizacije, možda ponajviše o malom čovjeku, ne o sustavima, politici ili tehnološkom napretku. Vjerujem da će doći trenutak kada će razvoj ubrajati i moralni razvoj, sve dok tu granu ljudskog života smatramo nevažnom nećemo ostvariti istinski napredak.


Nikola Dominis

utorak, 18. kolovoza 2020.

Dragocjeni biser

 


Živio je davno u ona slavna vremena u velikom gradu Rimu jedan trgovac, Sebastijan. Bio je on uspješan trgovac biserjem i dragim kamenjem, na taj se način jako obogatio. No i dalje je tragao za lijepim biserjem, sanjao je on kako će jednom naći biser veći od svih koje je ikad vidio, sanjao je kako će naći najvrjedniji i najljepši biser na svijetu. Putovao je on u to staro doba kad su putovi bili puni zasjeda i opasnosti sve do dalekog istoka, putovima po kojima su rijetki gazili. Putovima kuda su samo karavane mirodija, svile i raznih drugih vrijednih stvari doticale prema zapadu. Došao je on do kraja tada poznatog svijeta u potrazi za tim dragocjenim biserom. I nakon dugog puta, na povratku u Rim prođe kroz stari židovski grad Jeruzalem, tamo kod jednog trgovca dočuje da je jedan čovjek donio iz Indije takav biser da se toga na zemlji još nije vidjelo. Moram ga imati, pomisli Sebastijan. Krene i pronađe tog čovjeka, ostao je zadivljen sjajem i ljepotom tog po mnogočemu posebnog bisera. Ode rasproda sve što ima i kupi biser, konačno je u svojim rukama imao biser za kojim je cijelog života tragao. No u svoj toj svojoj sreći uputi se prema Rimu, ali u jednom selu naiđe na veliki skup ljudi, svi su se okupili okolo Učitelja. Zainteresiralo je to Sebastijana pa se približi da čuje koju to nauku propovijeda čovjek kojeg prati toliko ljudi. I začu ove riječi: 
– „Kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.“ 
Sebastijan reče u sebi: 
– „To je moj život“, – a u tom trenutku Učitelj se okrenu prema njemu i pogleda ga blagim pogledom, nekako kao da ga poznaje odavno i kao da mu želi reći: 
– „Da, to je tvoj život.“ 
Sebastijan se raspitao kod ljudi koja je to nauka o Kraljevstvu nebeskom i tko je taj čovjek, oni mu rekoše sve o Sinu Božjem, Isusu, a kad je sve dobro istražio i shvatio okrenu se i dođe pred Isusa te izvadi svoju lijepo ukrašenu kutijicu u kojoj je stajao najdragocjeniji biser na svijetu. Otvori je i stavi pred noge Isusu te reče: 
– „Evo dajem sve svoje blago samo da zadobijem Kraljevstvo nebesko.“ 
I zadobio je tu milost, ostvario se Sebastijanov san, pronašao je najdragocjeniji biser, mnogo dragocjeniji od ovog koji je sada stajao do nogu Isusovih, a Isus se u svojoj Božanskoj moći i mudrosti nasmiješi znajući da je on tek prvi od mnogih koji će pronaći dragocjeni biser Kraljevstva koji je, doista, jedino istinsko i najdragocjenije blago.

Nikola Dominis

utorak, 21. srpnja 2020.

Pobačaj _ N. Dominis



UVOD

Pobačaj... Pitanje oko kojeg se lome koplja. Mnogi govore o ovom pitanju. Napisane su mnoge knjige, članci, vode se mnoge rasprave i političke debate ali kao da je sve to bez većeg utjecaja na ovo pitanje. Ne postoji konsenzus oko toga da li je pobačaj pravo žene ili bi trebalo štititi pravo djeteta na život. I kojem od tih prava dati prednost. Za sada vlada neodređenost koja ipak dopušta da, do donošenja nekog opće prihvaćenog rješenja, žena odlučuje o ovom pitanju. Na suprotnim polovima tih dvaju mišljenja nalaze se dvije struje „pro-choice“ (za izbor) i „pro-life“ ( za život). Svaka od njih nudi svoje odgovore i daje razloge za opravdanje svojih stavova. Ja ću u ovom radu pristupiti s kršćanskog gledišta ali ću pokušati biti što objektivniji i iznijeti gledišta racionalnog čovjeka našeg doba.

POBAČAJ

Pobačaj, kojeg se još naziva abortus, dolazi od latinske riječi „aborior“ što znači umrijeti prije rođenja.[1] A definicija pobačaja bi mogla glasiti: namjerno odstranjenje ploda nakon začeća. Pobačaj je pitanje kojim bi se morale baviti mnoge znanstvene grane kao što su demografija, zdravstvena struka, ekonomska struka ali u svojoj jezgri ono je prije svega moralno pitanje. Koliko je važno ovo pitanje vidimo tek onda kad pogledamo statističke podatke. „U svijetu se godišnje izvede oko 45 milijuna abortusa, a polovica su nestručni, kriminalni. U SAD je učestalost abortusa nedopustivo visoka, 1,2 milijuna godišnje, a više od polovice otpada na adolescentice. Pedeset posto svih trudnoća je neželjeno, a od njih polovica završi namjernim pobačajem. U mladih Amerikanki 80% trudnoća je neplanirano. U Europi su pokazatelji povoljniji, učestalost pobačaja je manja.“[2] Premda se broj legalno induciranih pobačaja u Hrvatskoj od 2000. smanjio za više od pola sa 7534 2000. godine na 2558 2018. godine.[3] Unatoč tome to je preveliki broj na broj živorođene djece koji je 2018. iznosio 36 945. Unatoč statistici koja ide nabolje mi se ne možemo pomiriti s stanjem jer ako je i jedan život nepravedno oduzet previše je. Moramo svakako uzeti u obzir da, iako za sada ne postoji konsenzus, tom biću u ženinoj maternici, kojeg ću ja zvati djetetom, jednog dana možda budu priznata ljudska prava pa možda svaki abortus postane ubojstvo za koje se može dobiti, u nekim državama, čak i smrtna kazna.

Papa Ivan Pavao II. na početku svoje enciklike Evanđelje života donosi bitnu stavku koja istina stavlja emociju u prvi plan ali emocija i jeste jedan od ispravnih putova za rješavanje ovog pitanje. Jer što li na svijetu izaziva više emocija od rođenja djeteta? Pa veli: „U osvit spasenja, rođenje jednog djeteta proglašava se veselom viješću: ˝Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj Krist, Gospodin˝ (Lk 2,10-11). Rođenje Spasitelja sigurno je razotkrilo ovu ˝veliku radost˝; ali u Božiću je otkriven i puni smisao svakog ljudskog rođenja, i mesijanska se radost pojavljuje tako temeljem i ispunjenjem radosti svakog djeteta koje se rađa (usp. Iv 16,21).“[4] Dijete je blagoslov za čovječanstvo, narod, mjesnu i vjersku zajednicu, obitelj i na kraju i za same roditelje. I nikako mi nije jasno kako je moguće da ono što u jednoj osobi ili kod više njih donosi toliko radosti može kod neke druge osobe ili više njih donijeti toliku tjeskobu. Ono je i dalje dijete jednak uzrok sreće roditeljima koji su ga htjeli i onima koji ga ne žele. Samo da mu dopuste da se rodi brzo bi im to dokazao. Pobačaj je uvijek pogreška.

Nadalje, oni koji se trebaju brinuti za zdravlje djeteta izvrću se u njihove sudce o pitanju života i smrti. Savjest je na kušnji. Pokušavaju se uvjeriti da tek začeto dijete nije ljudsko biće ali opet u njima postoji svijest da je život nemoguć bez začeća. A ako je nemoguć bez začeća to začeću daje vrijednost jednaku bilo kojoj drugoj fazi ljudskog života. Živan Bezić će reći da „jednom začeto dijete ima neotuđivo pravo na svoj život.“[5] Ako je dijete već začeto prekasno je za ispravljanje svojih vlastitih „pogrešaka“[6] bez teške i objektivne povrede morala i djetetovih prava. To da majka traži ubojstvo vlastitog djeteta Živan Bezić će nazvati „etičkim apsurdom“[7]. Ona koja je kroz stoljeća stvarala, a i danas stvara civilizaciju. Ona bez koje nema budućnosti sada se okreće protiv vlastitog potomstva i mjesto toplog krevetića priprema mu crni grob. Ali još je veća moralna odgovornost onih koji nagovaraju majke na takav čin i koji se bore za pravo na pobačaj.

Neshvatljivo je kako jedno može nekome biti toliko dobro dok je u pogledu nekog drugoga toliko zlo. Ili ipak moraju priznati da je dijete dobro za sve ali zbog nekih svojih razloga pronalaze opravdanje za taj moralno zli čin. Tada pobačaj postaje izabrano ali ne i nužno zlo. Ali ako pobačaj u nekim slučajevima i jeste „nužno zlo“ onda bi se trebao vršiti u iznimno rijetkim situacijama, a ispravan bi stav bio da se i u tim situacijama pokuša naći dijalog s roditeljima ili majkom kako bi učinili sve da i to nedužno dijete, bilo bolesno ili plod silovanja ili incesta, ipak bude rođeno. Jer svatko ima pravo na život i nitko ne bi smio preuzeti toliki moralni rizik da usmrti ijedno nedužno ljudsko biće. No danas se s pobačajem koketira kao s nekim lakšim medicinskim zahvatom. Pa imamo žena koje su izvršile pobačaj tri, četiri, pet puta. U svijetu postoji čitava industrija koja se bavi isključivo pobačajem. I čitave kampanje se vode u reklamiranju i poticanju žena na ovaj čin. Pobačaj postaje nešto sasvim uobičajeno i moralno nepodnošljiv i zločest čin postaje sasvim banalan sve dok se (muževi i) žene koje su ga počinile jednom ne susretnu sa svojom savješću i ne shvate da je kraj njih sada trebao stajati sin ili kćerka ili više sinova i kćerki koje su oni najčešće radi svog komoditeta, ili nekih drugih nižih razloga, dali uništiti na samom početku njihova životnog puta.

Sveti papa Ivan Pavao II. iznosi, a to je i službeni stav Crkve da ljudski život započinje začećem i da od tog trenutka više ne pripada ni ocu ni majci i neće nikad postati ljudsko ako nije bilo već od tada.[8] Jasan je to stav i posve racionalan za svakog tko želi čuti. Biblija ne sadrži izravni govor o pobačaju ali zato vrlo strogo govori o ubojstvu. Tako imamo Petu Božju zapovijed koja glasi: ,,Ne ubij!“ No premda Biblija ne govori o pobačaju stav Crkve bio je jasan od početka kršćanstva tako možemo naći govor o pobačaju u djelu Poslanica Diognetu (Epistole pros Diogneton) najvjerojatnije nastaloj u II. stoljeću ili prvoj polovici III. stoljeća gdje nepoznati pisac ovako opisuje kršćane: „Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece.“[9] Crkva smatra da ni jedan razlog ne može biti opravdanje za pobačaj. No majke često nisu jedine koje odlučuju o ovom pitanju, često u tome sudjeluju i očevi i obitelj i drugi čimbenici u društvu. Slučaj iz 2012. godine koji se dogodio u Irskoj potaknuo je rasprave o pobačaju. U Irskoj je tada pobačaj bio zakonom zabranjen. Dogodio se slučaj da je trudnica bila bolesna, a liječnici su odbili intervenirati jer bi to značilo smrt fetusa. Tek nakon što je ustanovljena smrt fetusa izvršili su operaciju ali je bilo prekasno. Irski biskupi su u izjavi dali doznanja da bi se ipak u prvom redu trebao zaštititi život majke čak i ako to znači smrt fetusa. Ali to je stav i svake racionalne osobe. No stav je Crkve, a to bi mogao biti i stav svake nepristrane osobe da ako nije ugrožen život majke (što su rijetki slučajevi, a imamo i tako predivnih svjedočanstava majki koje su darovale svoj život kako bi beba preživjela) ne postoji niti jedan moralno opravdan razlog za prekid trudnoće, a čak i u tom slučaju pobačaj je i dalje moralno zao čin.

Bog je sve stvorio kao dobro (Usp. Post 1, 31). Tako dijete ne može biti zlo i u tome ćemo se svi složiti. Ono može majci ili roditeljima ili obitelji i društvu izgledati kao teret u nekom trenutku ali to je u najvećem ako ne i u svakom slučaju pogrešna predodžba. Istina o vrijednosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti ostaje trajna bilo da je se priznaje ili ne priznaje. Bilo da je Ustav ili državni zakoni priznaju ili ne priznaju. To je još jedna bitna činjenica po pitanju pobačaja. Prepuštanje odluka državi „osobna odgovornost (se) prenosi na civilni zakon odricanjem od vlastite moralne savjesti...“[10] Ako zakon dopušta zašto bi itko to dovodio u pitanje i zašto bi se povlačilo pitanje morala i savjesti tamo gdje država snosi odgovornost. Papa Ivan Pavao II. vidi zajednički korijen svih tih tendencija u etičkom relativizam koji obilježava veći dio suvremene kulture.[11] Ali savjest nipošto ne ovisi o javnom mijenju i državnim zakonima. Istina se u savjesti ne može relativizirati. Savjest je sasvim osobna stvar, i premda može biti krivo formirana, nemoguće ju je zagušiti kada jednom prepozna teški moralni prekršaj kakav je pobačaj.

Što se tiče drugih čimbenika u činu pobačaja kao što su doktori i medicinsko osoblje stav Crkve je jasan. „Formalna suradnja u vršenju pobačaja teški je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja. "Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno samim time što je učinio prijestup" i pod uvjetima koje Kanonsko pravo predviđa.“[12] A mogu i sasvim mirne duše zazvati „anathema sit“ na svakog onog tko nagovara mlade majke na pobačaj, sve do njihova iskrenog pokajanja. Crkva zauzima sasvim realan stav s obzirom na učinjeno zlo i bilo bi poželjno da država (demokracija) drži u svojim okvirima iste takve standarde. Možda bi se na nerođene trebala primijeniti slične direktive kao za manjine. Ako bi se kriminalizacijom abortusa ograničilo pravo na pobačaj mogli bi očekivati manji broj neželjenih trudnoća, više moralne standarde u društvu i veći natalitet. Tome se suprotstavlja stav liberalnih krugova kako bi takva kriminalizacija bila uzrok više nestručnih pobačaja koje bi onda dovodile do veće smrtnosti žena. Ali to nije posve opravdano. Jer ta majka koja bi pristala na takav pobačaj činila bi ubojstvo protivno zakonu. A svako kriminalno djelo se čini na vlastitu odgovornost i s prihvaćanjem mogućih posljedica. Jednako tako država je dužna zaustaviti ubojstvo svake odrasle osobe, a ako bi djetetu u majčinoj utrobi bilo zajamčena sva ljudska prava, koja su mu dužna biti zajamčena, onda bi majka nestručnim pobačajem činila kazneno djelo prema djetetu dovodeći svjesno i sebe u opasnost. Dakle, „ako se javna vlast ponekad može odreći sprečavanja nečega što bi izazvalo veću štetu, kad bi bilo zabranjeno, ona ipak ne može nikad prihvatiti da ozakoni kao pravo pojedinaca - makar oni bili većinska sastavnica društva - povredu nanesenu drugim osobama nepriznavanjem jednog tako temeljnog prava kao što je pravo na život. Zakonska tolerancija pobačaja (...) ni na koji se način ne može pozivati na poštovanje savjesti drugih, baš zato što društvo ima pravo i obvezu štititi se od zloupotreba koje se mogu dogoditi u ime savjesti i pod izlikom slobode.“[13] Dakle, nije pravedno reći neka se djeca ubijaju legalno kako ih majke ne bi ubijale ilegalno dovodeći i sebe u opasnost.

„U kontinuitetu sa svom tradicijom Crkve jeste nauk o potrebi suglasnosti civilnog zakona s moralnim...“[14] Moral ne smije biti relativiziran sa strane državnog zakona. Ne može se za jedno tako važno pitanje kao što je gubitak ljudskog života reći kako je to za jedne zlo, a za druge nužno zlo ili, stravično je i čuti, dobro. To je moralno zlo bez obzira na različite poglede i nužde i takvim bi ga civilni zakon trebao priznati. Ne kao nužno zlo već kao zlo. Nužda je na primjer i čovjeku koji je siromašan ali to ne može biti razlog da nešto ukrade. Premda bi mu siromaštvo bilo olakotna okolnost ipak ono nije razlog da se krade. S obzirom na sve do sada rečeno shvaćamo da je pobačaj teško pitanje koje ipak ima jasno moralno rješenje. Pobačaj je moralno zlo. I to mora biti jasno rečeno. Pobačaj se ne smije činiti. „Ništa i nitko ne može odobriti ubojstvo nedužnog ljudskog bića, zametka ili začetka što god bio, dijete ili odrastao, starac, neizliječivo bolestan ili umirući. (...) Ne postoje privilegiji niti izuzeci za nikoga.“[15] I u slučaju kada je pobačaj jedini izbor za spašavanje majčinog života i ako zbog njega nastane i neko dobro on i dalje ostaje, kao što smo već naglasili, moralno zao čin jer je i dalje jedan ljudski život izgubljen.

Postoje primjeri zemalja u kojima se pobačaj vrši samo u slučajevima kad je u pitanju život majke ili kod silovanja i incesta, a to su npr. Švicarska i Španjolska. Dok je u Hrvatskoj dovoljan razlog za pobačaj već taj da majka ne želi zadržati dijete. No naglašavam da ni u Španjolskom i Švicarskom slučaju nije posve ispravan stav jer pobačaj nije okarakteriziran kao moralno zlo već kao nužno zlo i dalje se dovodi u pitanje vrijednost nedužnog ljudskog života.

Neki nude kao rješenje edukaciju o kontracepciji ali to nije moralno prihvatljivo rješenje jer potiče seksualni nemoral. Neka od prihvatljivih rješenja bila bi financijska pomoć trudnim majkama i njihovim obiteljima, zakonom omogućiti ženama vraćanja na isti posao nakon poroda, a iznad svega rješenje svih pitanja morala pa tako i ovog je pridržavanje uz zdravi nauk Crkve. Odgajati mlade kršćanskoj čednosti i ljepoti kreposnog života. Crkva ima odgovore na sva društvena pitanja ali sekularizacija društva je pridonijela tomu da se Crkvene moralne zasade i vrijednosti napuštaju, a upravo se osjeća da to sve više fali modernom društvu.

Na kraju, svi smo rođeni. Svi smo bili zametak i fetus, ili kako mi je draže reći, dijete u majčinoj utrobi. I kako je danas gubitak svake već rođene osobe na bilo koji način gubitak koji osjeća čitava zajednica i društvo tako je i gubitak svakog nerođenog djeteta gubitak velikog potencijala za svijet, a prije svega ono je moralno neprihvatljiv čin. Kako branim i imam pravo braniti svoj život tako mi moja savjest govori da moramo braniti svaki ljudski život čije je „ja“ jednako vrijedno kao i meni moje. A Bog poznaje svaku dušu i svaka mu je jednako vrijedna jer „kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, tkan u dubini zemlje (Ps 139,15).“


ZAKLJUČAK

Pobačaj je tema o kojoj bi se moglo govoriti godinama i tema oko koje se lome koplja jer je teško postići konsenzus oko ovog pitanja. Liberalni dio svijeta uglavnom zagovara pravo majke da odlučuje. Premda i u liberalnim krugovima postoje pojedinci koji smatraju da je dijete čovjek od začeća i da je pobačaj zlo. Tom zaključku su došli sasvim racionalnim razmišljanjem. Konzervativni krugovi osuđuju pobačaj ali oni konzervativci koji su na istaknutim pozicijama svakako pokušavaju izbjeći ovu temu jer im donosi negativan publicitet kod većine. Za sada je, nažalost, teško očekivati neko zajedničko rješenje ovog pitanja. U budućnosti kako se svijet bude razvijao možda se ponude neka nova rješenja kao što bi bilo uzimanje ploda iz majčine utrobe i razvijanje u umjetnom okolišu laboratorija. Ali ta tema otvara druga moralna i etička pitanja i zahtijevala bi jedan čitav i mnogo opširniji rad, možda i knjigu. Nadalje tko zna koja još rješenja može donijeti budućnost. Ali za sada mislim da bi bilo važno koliko je moguće ograničiti razloge za pobačaj tako da to ne bude kao bilo koja druga manja operacija. Već bi to bio korak u pravom smjeru. Jer ne možemo kao društvo 21. stoljeća dozvoliti da za pogreške roditelja, premda ponavljam kako dijete nikad nije pogreška, plaćaju njihova djeca. Etika i moral vrište, a stupanj razvoja se pokazuje u pogledu na najslabije u društvu, a najslabija manjina koja je još uvijek nepriznata jeste upravo manjina nerođenih. Kako su se manjine kroz povijest izborile za svoja prava tako se mi, a najviše oni istaknuti u društvu, moramo izboriti za prava ove manjine makar većina to ne podupire. Priznati prava te manjine bio bi pravi pokazatelj etičkog i moralnog razvoja našeg društva.


Nikola Dominis


[1] Ramon Lucas, Bioetika za svakoga, Split, Verbum, 2007., str. 133

[2] Velimir Šimunić, https://ivf.hr/wp-content/uploads/2017/08/KONTRACEPCIJA-I-NAMJERNI-POBAČAJ.pdf (13.7. 2020.)

[3] Hrvatski zavod za javno zdravstvo

[4] Sv. Papa Ivan Pavao II., Evangelium Vitae, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., br. 1

[5] Živan Bezić, Etika i život, Đakovo, 1995., str. 166

[6] Premda dijete nikada nije pogreška.

[7] Živan Bezić, Etika i život, Đakovo, 1995., str. 167

[8] Usp. Sv. Papa Ivan Pavao II., Evangelium Vitae, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., br. 60

[9] Poslanica Diognetu, (3. 6. 2011.) http://www.zupa-sveti-kriz-du.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=133:poslanica-diognetu, (14. 7. 2020.)

[10] Sv. Papa Ivan Pavao II., Evangelium Vitae, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., br. 69

[11] Usp. Isto., br. 70

[12] Hrvatska biskupska konferencija, Katekizam Katoličke Crkve, Glas Koncila, Zagreb, 1994., br. 2272

[13] Sv. Papa Ivan Pavao II., Evangelium Vitae, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., br. 71

[14] Isto., br. 72

[15] Isto., br. 57


ponedjeljak, 18. svibnja 2020.

Danas je rođendan sv. pape Ivana Pavla II.


Danas bi sv. papa Ivan Pavao II. slavio stoti rođendan. Rođen je u Wadowicama, 18. svibnja 1920. umro je u Vatikanu, 2. travnja 2005., rođen kao Karol Józef Wojtyła, postao je 264. nasljednik apostola Petra, papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine.

Donosimo vam njegove najljepše citate...



nedjelja, 19. travnja 2020.

PRVI GOVOR O USKRSNUĆU GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – Komentar propovijedi svetog Ivana Zlatoustog


Sveti Ivan Zlatousti ovu propovijed započinje riječima: „I sada mi, kao i uvijek, um nadilazi čudesnost Gospodnjega uskrsnuća; prizori otajstva, prepuni strahopoštovanja, iznova potresaju promišljanja moje duše: obeščašćivanje je urodilo slavom, trpljenje je ljudima iznjedrilo mir u punini, lišen bilo kakva trpljenja, drvo kazne oslobodilo ih je od drva ropstva, čavli su iskopali duboko ukorijenjen grijeh, vijenac od trnja sunovratio je posvemašnju sveobuhvatnu kletvu u ponore, križ dostojan prijezira izgubio je ono što ga čini sramotnim, bok  proboden kopljem postao je otajstvenim dverima ovoga svijeta, trodnevni grob pokazao se kao prebivalište života, satnik je izgovorio božansko vjerovanje (usp. Lk 23, 47), a anđeo zasijao riječi radosti u duše žena. Ne mogu prešutjeti čudesne divote Gospodnje, iako riječi nisu dovoljne kako bi se opisale zbog pojave mnoštva čudesa koje Bog učini: plešem zajedno s razbojnikom, poskakujem s Marijom, pokoravam se evanđelistu koji navijesti: "Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. (Sv. I. Zlatousti)"“ (Mt 28, 1) I nađe ga praznim. Veliko je to otajstvo i velik paradoks za ljudski um. No paradoksa se ne treba bojati, „jer paradoks je izvor strasti mislioca i mislilac bez paradoksa je kao onaj koji voli bez osjećanja, osrednja ličnost. (Platon)“ U čemu je dakle paradoks uskrsnuća? Da je najveće zlo, uništenje i ubojstvo Boga rodilo, ne osvetom, već najvećim dobrom, novim rascvatom i novim rođenjem Nepobjedivoga. O kako je lijepo zamišljati uskrslog Krista, a kako teško raspetoga. Često sam poželio, kada vidjeh kako ljudi umiru, da izađu iz te smrtne ukočenosti, da počnu veselo zviždati prije nego njihove sanduke zakuju debelim čavlima. Ali dubljim promišljanjem o smrti i smrtnosti zasigurno bi mogli doći do odgovora kako ljudi ustvari to i čine, barem oni koji su za života živjeli čineći dobro. Poput Krista oni ustaju na vječni život, na vječnu radost. Smrt više ne izgleda tako strašno. „Jer, što je to umrijeti nego stajati bespomoćno na jakom vjetru i otopiti se na suncu? I što znači prestati disati ako ne osloboditi dah iz nemirnih morskih mijena, da bi se uzdigao, te tako neopterećen mogao potražiti Boga? Samo kad se napijete iz rijeke tišine tek onda možete doista pjevati. I kad stignete do vrha planine, tek ćete se onda početi penjati. A kad zemalja zatraži udove vaše, tek ćete onda uistinu zaplesati. (Kahlil Gibran)“

Jednu istinu zapazio je Fabrice Hadjadj o Kristu uskrslome. On nakon svega što je prošao, uskrsnuvši, ne likuje nad svojim mučiteljima, uopće ih ne spominje. Dapače ponaša se posve skromno i pred svojim prijateljima pa tako Marija Magdalena za njega misli da je vrtlar. Učenici iz Emausa da je neki čovjek iz Jeruzalema. (Usp. F. Hadjadj) Isus ne čini ništa što bi bilo po ljudsku opravdano. On ostaje onakav kakav je bio i ne uzdižući se nad svojim neprijateljima pokazuje svu dubinu božanske mudrosti. Jer onaj koji se nakon pobjede ne uzdiže nad neprijateljem dvaput ga je pobijedio. Prvi put u boju, drugi put u ljudskosti. 

Uskrslog je Krista prva vidjela Marija Magdalena, pokajnica koja je kroz svo vrijeme Kristovog naučavanja, njegove muke i razapinjanja te kako vidimo i nakon smrti bila uz njega. „Valjana je i dobronamjerna briga, posve evanđeoska je žurnost tih žena – piše nadalje sveti Ivan – koje se zatekoše ondje, a ukazuje na odvažno razmišljanje; možda su ti koraci slavniji od onih skliskih i posrćućih koje su činili apostoli. Oni su, naime, pobjegli i sakrivali se iza zakračunatih vrata, a one, odvažno se spustivši do groba, oplakivahu onoga koji bje slobodan - a gle: nađe se među mrtvima - ispunjavajući tako u plemenitoj vjeri pobožan cilj iz ljubavi prema Kristu. Nisu bile u strahu od Židova, nisu mislile na to hoće li ih netko slučajno opaziti, nisu uzimale u obzir još uvijek razmahano ludilo onih koji su još bili raspeti, nisu gledale na bezočnu spremnost onih koji su ih možda čekali u zasjedi, spremnost da učine bezumne stvari, u svojemu promišljanju nisu se brinule ni o kakvu zlu koje bi ih moglo zadesiti, nego su u suzama pristupile grobu kao žrtveniku, protuživši i naričući na mjestu na kojemu je uskrsnuo Onaj koji je prekinuo Evine jade i muke, ondje gdje je sav svijet trebao slaviti. (Sv. I. Zlatousti)“ One su hrabre svjedokinje, i ne čudi da je ona koja je u ljudskim očima bila najponiženija prva ugledala uskrslog Krista. To je djelo Pravednika, onoga koji nikada nije uspoređivao svoju ljubljenu djecu. „Ovaj mladi čovjek, koga su slijedile od Galileje, oboren je u punu letu, osuđen kao bogohulitelj, pribijen na križ između dva razbojnika, sahranjen u velikoj žurbi – onako žurno kako se blaguje pashalno janje (Izl 12, 11) – u grobnicu koja mu nije bila namjenjena, pa one sada idu otpečatiti taj grob, maknuti mrtvački pokrov i pomazati Pomazanika (to je značenje riječi "Mesija" ili "Krist"). Taj dodir s njegovim tijelom onečistio bi ih za tjedan dana. Ta bi nečistoća, međutim, bila nešto posve suprotno od bezbožnosti. One će mu dakle iskazati posljednju počast, vidjeti njegovo lice čiji obrisi nestaju, pritisnut će svojim dlanovima njegovu neosjetljivu kožu, zastati će na mjestima čavala, oćutjeti težinu njegovih nepokretnih udova, doživjeti užas tih ustiju odakle su slušale šumove rajskih bujica, a koja su sada samo nešto bezimeno, manje od rane, uskoro samo smradni otvor na lubanji. Razmišljaše o svemu tome idući prema grobu, kako će se njihova posljednja gesta svesti na ponovno umatanje dojenčeta u pelene, u letimično bačen pogled na Boga koji nije drugo doli proces truljenja, zataškan u obliku smotuljka bijela i namirisana platna… Ali ušavši u grob nisu našle ništa takvo. One su prije svih, primile nevjerojatnu vijest koja ih je oslobodila žalovanja i zadržala pomast u rukama. (F. Hadjadj)“ Onu pomast o kojoj Salamon u Pjesmi nad pjesmama reče: „Miris najboljih mirodija, ulje razlito ime je tvoje…“ (Pj 1, 2) Uistinu, uskoro, „igrat ćemo se i radovati zbog tebe, slavit ćemo ljubav tvoju više nego vino. Pravo je da te ljube.“ (Pj 1, 4) Ah, ljudi, recite joj gdje ga staviše i ona ću ga uzeti. (Usp. Iv 20, 13) Kao da još odjekuje glas Zaručnice: „Reci mi, ti koga ljubi duša moja, gdje paseš, gdje se u podne odmaraš, da ne lutam, tražeći te…“ (Pj 1, 7)

Misliše njegovi mučitelji da ga se riješiše. „No s kolikim su slavljem mislili započeti, toliki su i stekli povod za trajnu žalost. Umorili su Jaganjca, ali upropastiše i okaljaše žrtvenik; ubili su baštinika, ali su razvrgli Savez; razdijeliše haljine, ali ostadoše lišeni divota; zapečatiše grob, ali izgubiše Hram. (Sv. I. Zlatousti)“ Sve se izokrenulo, trenutak uskrsnuća preokrenuo je njihov dobitak u gubitak, a učenicima baš suprotno, gubitak u dobitak. „"I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen." Oj, anđele, što je sad to? Pojavio si se kao stražar kralja koji, uskrsnuvši, uziđe u visine? Dođe li razveseliti ožalošćene ženske duše? Zar si došao donijeti radost ljudskome rodu? (Sv. I. Zlatousti)“ Veliku radost imao nam je navijestiti! Jer izlasci, najnoviji gadgeti, shoping, sve ono što danas nazivamo svijetom, sve je to loša kazališna predstava, drama s sudbonosnim završetkom. Jedna je radost čovjekova, krepostan život i vječno spasenje. Krist nam je ostavio primjer kreposti i navijestio vječno spasenje. No ljudi će postaviti pitanje, tko se ikad vratio iz mrtvih, koga ste vidjeli da nakon smrti govori ili da jede ribe i lomi kruh, pa ipak Krist to učini. Prosječnom današnjem čovjeku teško zamisliv događaj. Jednostavnom čovjeku posve shvatljiv. „Olako se optužuje srednji vijek, ali tako se tješi zbog promašaja našeg medijskog doba. Srednjovjekovni čovjek bio je puno pozitivniji nego što je to građanin multuimedija. On je gradio kuće, šivao odjeću, obrađivao zemlju, u njoj često sahranjivao i vlastitu djecu, često susretao gubave, pleso zajedno sa cijelim mjestom oko velikog ognja na Ivanje, skidao kapu pred likom Djevice, klao prase, naoružavao se kosom ili vilama da dočeka pobirača nameta. Pomalo sirovi tip za kojeg nitko nije mario. Možda je bio u zabludi kad je vjerovao da je Zemlja ploča, ali joj je bio zaista blizu, krčio ju je, prekopavao, rahlio i branio, zasijavao, a mi je vidimo kao okrugli plavi planet, kao imaginarno tijelo kakvo gleda astronaut lebdeći usred ničega, gdje žito niti niče niti zri, nego ga on uzima izravno kao ekstra-mekane kriške iz plastične ambalaže koju je ponio sa sobom. Onaj je možda bio u zabludi kada je mislio da se Sunce okreće oko te zemaljske ploče, ali mu je ono bilo živa mjera njegovih ura, duljih ljeti, kraćih zimi, a svjestan je bio i blagodati kiše dok je za nas, turiste, kiša samo ružno vrijeme, a naši sati, koji se svode na satnice, mjere se digitalnim tajmerom. Dakle, posve naravno, događaj nekog Uskrsloga teško je progutati onomu koji je naviknut na avatare, online profile, 3D objekte koji nisu rođeni, ni mrtvi, ni živi. Ali nekome tamo praktičnu i na manualni rad viklu čovi, nekom seljaku, mlinaru, štavilcu kože, nema sumnje, bilo je također nevjerojatno i teško razumjeti riječi: ˝Ako pšenično zrno, pavši u zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod˝ (Iv 12, 24), no bilo mu je to, ipak, nekako jednostavno, istinito kao proljeće, kao obnova zelenila, kao pojava zlata žitnog klasja… (F. Hadjadj)“ Upravo je proljeće najbolja personifikacija uskrsnuća. Ovo stablo u našem vrtu nakon zimskog mrtvila u proljeće ustaje na život, životni se ciklus obnavlja i ono ponovno živi. Također i san i buđenje mogu biti dobar prikaz jer „san i buđenje svega što diše događa se svakoga dana i mi u snu vidimo sliku smrti, a u buđenju sliku uskrsnuća. Od onoga što se  događa svakoga dana vjerujte u ono što će se dogoditi jedanput. Kako lišće na drveću opada i drveće opet prolista? Kamo odlazi kad opadne; odakle dolazi kad opet prolista?  Da li se  to dogodilo sada prvi put? Ne, dogodilo se to i prošle godine. Godina, dakle, odlazi i vraća se, a ljudi, stvoreni po obličju Božjem – kad otiđu, zar se neće nikad vratiti...?“ – Upitao se sveti Augustin. – I Krist je tri dana bio u smrtnoj tišini, možda su se još samo učenici nadali da će se održati nešto od onog što je naučavao. Ali trećeg dana se dogodio događaj koji je sve izmijenio, on je opet jedan od nas, živ i s željom da u svojoj ljubavi obuhvati sav svijet. „"Od straha pred anđelom zadrhtaše stražari i obamriješe." Pred slugom kao obamrli, a pred Tvorcem drski. Što se dalje dogodilo? , "A anđeo progovori ženama: 'Vi se ne bojte!'" (Mt 28, 5a), čudesnih li stvari! O, neviđena li događaja! Nakon što su stražari zamrli od straha, ženama je rekao: "Vi se ne bojte!" Trebalo je, naime, da stražari koji su nevjernici obamru kao oduzeti od straha, a vjernim je ženama valjalo navijestiti pregolemu radost spasenja. "Vi se ne bojte!" Lončar naše naravi oblikovao je, naime, Adama kao na lončarskom kotaču križa. "Vi se ne bojte!" Osuda krivice vaše majke Eve raskinuta je! "Vi se ne bojte!" Prije negoli sam otkotrljao kamen, onaj koga tražite s vlašću i u sili uskrsnu od mrtvih! Njemu slava zajedno s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova. Amen. (Sv. I. Zlatousti)“

Nikola Dominis

srijeda, 15. travnja 2020.

Uskrs u ruskoj krčmi


Bilo je to duboko u Rusiji, u vrijeme kada su se njemački vojnici probili do Dona. Jedne je večeri jedan od vojnika došao u malu seosku krčmu za koju se pričalo da se tamo može piti njemačko pivo. Kada je Nijemac ušao, bio je ugodno iznenađen. Stariji muškarac iza šanka ostavljao je dobar dojam.

Prostorija je bila čista i svijetla. U lijepoj je vazi stajalo umjetno uskrsno cvijeće. To je Nijemca podsjetilo na Uskrs kod kuće.

Tek što je sjeo, dovukao se gostioničar teškim koracima do njega i promrmljao gotovo ponizno: “Gospodine časniče, sjednite, molim Vas, za drugi stol tamo prijeko. Ovaj je zauzet!” Nijemac je tek tada otkrio malo raspelo na zidu krčme iznad toga stola, isto tako ukrašeno uskrsnim cvijećem.

Nakon što je promijenio stol, donio mu je starac pivo. Ispitujući je gledao tuđinca u oči, prije nego što je upitao: “Jeste li Vi kršćanin, gospodine časniče?” Nijemac se nasmiješio i rekao da je katolik. Starcu su tada nakratko zasjale oči. Sagnuo se tuđincu i šapnuo: “Onaj će stol prijeko ostati slobodan, on je za Gospodina!” Tada je kratko zastao prije nego što je nastavio: “Morate, naime, znati, gospodine časniče, Isus Krist je već jednom svratio k meni sa svojim učenicima!” Nijemac nije ništa rekao, samo je odobravajući kimnuo glavom.

Tada je starac, veoma tiho, pričao dalje: “Dogodilo se to prije deset godina. Tada su naši svećenici bili progonjeni. Bježali su od mjesta do mjesta; naposljetku ih je većina bila uhvaćena i ubijena. Našega su seoskog popa već ustrijelili. Uzalud smo tada čekali da i k nama potajno dođe neki svećenik u bijegu. Naše je selo, međutim, previše zabitno. Ali tada, jedne večeri oko Uskrsa, pokucala su kod mene na vrata trojica muškaraca i zamolili da ih pustim unutra. Dao sam im onaj stol prijeko. Tako sam ih mogao najbolje držati pod nadzorom. Ostavljali su ugodan dojam. Kada sam želio primiti njihovu narudžbu, zamolio je stariji među njima komadić pšenična kruha i nešto vina. To su tada bile veoma dragocjene stvari. Budući da sam imao povjerenje u njih, donio sam im što su željeli. Donio bih im to i da mi nije jedan od dvojice mlađih dao kovani novčić. Imali su tako dobre oči! Nakon dulje stanke nagnuo se stariji među njima nad tanjur na kome je bio pšenični kruh, uzeo ga je u ruke, prelomio i tiho podigao oči k nebu… Ja sam počeo teturati kao omamljen, jer sam ga u tom trenutku prepoznao, po lomljenju kruha. Zadrhtao sam kad se još jednom nagnuo uzevši ovaj put u ruke čašu crnog vina. Tada me odjednom obuzela misao da tu trojicu moram zaštititi. Otrčao sam do vrata i zasunuo ih. Potom sam prišao stolu za kojim su sjedili i u suzama zamolio da sudjelujem u njihovu objedu. Ostalo je još dovoljno za mene i druge stanovnike sela. I tako sam još u noći doveo ljude i objasnio im da je k nama svratio jedan progonjeni biskup – s dvojicom novozaređenih svećenika… Gospodine časniče, time završava moja priča. Bilo je to na Uskrs – prije deset godina!”

Njemački je vojnik dugo šutio prije nego što je upitao gostioničara što se zatim dogodilo s trojicom gostiju?! On je rekao, opet jednostavno i skromno: “Sljedećeg su jutra nestali, brzo i neprimjetljivo, kao svojedobno Gospodin u Emausu. Bio je to posljednji Uskrs što smo ga mi kršćani mogli svetkovati. Od tada, gospodine časniče, čekam na povratak Gospodinov. Razumijete li sada zašto moram čuvati onaj stol, držati ga slobodnim?”

Suze su se polako kotrljale preko starčevih obraza. Brisao ih je, duboko dirnut. Nijemac je kasnije priznao kako ga tajna uskrsne noći nije nikada prije toliko ganula kao tada u ruskoj seoskoj krčmi.

Iz knjige “Kazuj mi šutke o Bogu”, Adalbert Ludwig Balling

Istaknuto

Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"

Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...