UVOD
Sveti papa Pavao VI. rodio se kao Giovanni Battista 26. rujna 1897. bio je drugo dijete u obitelji mjesnih plemića. Njegov otac George Montini i majka Giuditta, rođena Alghisi, imali su još dva sina Ludovica i Francisca. Giovanni je kao dječak bio sramežljiv i vrlo osjetljivog zdravlja. Njegova nesigurnost i hipersenzibilnost pratit će ga kroz cijeli život i nikada ih neće u potpunosti uspjeti sakriti pred ljudima. Ali to ga neće spriječiti da postane papa. Osnovno obrazovanje završio je u isusovačkoj školi u Bresciji. Nakon redovnog školovanja s devetnaest godina odlazi u sjemenište, a za svećenika je zaređen u Bresciji 29. svibnja 1920. Nastavlja studij teologije i prava u Rimu, na Papinskom sveučilištu Gregoriana i Papinskoj akademiji za obrazovanje diplomata (Accademia dei Nobili Ecclesiastici). Godine 1923. papa Pio XI. šalje ga u službu pri nuncijaturi u Varšavi, ali zbog zdravstvenih razloga brzo napušta tu dužnost. Nakon toga radi u Državnom tajništvu za vrijeme kardinala Gasparrija, a od 1931. predaje na Akademiji povijest diplomacije. Od 1937. postaje bliski suradnik državnog tajnika kardinala Eugenija Pacellija. Kada je kardinal Pacelli 1939. izabran za papu Pia XII., Montini nastavlja usku suradnju sa njim. Godine 1954. papa Pio XII. imenuje ga milanskim nadbiskupom, a četiri godine kasnije papa Ivan XXIII. imenuje ga i kardinalom. U listopadu 1962. s radom započinje Drugi vatikanski sabor. Iako papa Ivan XXIII. nije imao konkretan program za rad Sabora (Koncila), Papa je želio, kako je rekao, u Crkvi provesti „aggiornamento“, tj. posadašnjenje. U tu koncepcijsku zbrku red je unio kardinal Montini koji je na jedanaest stranica pisanih rukom predložio jasnu liniju, sadržajno i organizacijski, te dobio potporu većine biskupa, čime je bila osigurana budućnost Koncila.
Osam mjeseci kasnije umro je papa Ivan XXIII. Od samog početka Montini je "papabile", najizgledniji kandidat. Na konklavama je sudjelovalo 80 kardinala, što je tada predstavljalo najveći broj izbornika u povijesti Crkve. U petom krugu glasovanja 21. lipnja 1963. Giovanni Battista Montini izabran je za 262. nasljednika apostola Petra. Uzima si ime Pavao po uzoru na apostola Pavla.
Na početku svoga pontifikata papa Pavao VI. postavio je sebi četiri cilja: nastavak Koncila; razgovore o sjedinjenju s Istočnom Crkvom; otvoreniji pristup prema kršćanskim crkvama na Zapadu i otvaranje Crkve prema modernom svijetu. Tako je i bilo. Bio je prvi papa koji je putovao po svijetu. Samo pola godine nakon izbora, otputovao je u Svetu zemlju. Želio je hodočastiti na mjesta kuda je Isus hodao. Hodočastio je u Indiju i SAD. Dana 8. prosinca 1965. završio je, nakon više od tri godine Drugi vatikanski sabor. Za vjernike je najznačajnija bila izmjena obreda. Godine 1967. Papa objavljuje dvije važne enciklike: „Populorum progressio“ o kojoj ćemo mi više govoriti i „Sacerdotalis coelibatus“. U enciklici Populorum progressio Papa govori o napretku naroda. U njoj iznosi svoju viziju pravednijeg svijeta, u kojoj diže glas za Treći svijet i apelira na bogate za solidarnost. Druga enciklika govori o svećeničkom celibatu.
Posljednji puta papa Pavao VI. pojavio se u javnosti 9. svibnja 1978., na misi zadušnici za političara Alda Mora, demokršćanina, žrtve otmice Crvenih brigada (Brigate Rosse), koji mu je bio odani prijatelj još od rane mladosti. Smrt dragog prijatelja teško je pogodila Papu. Tri mjeseca kasnije 6. kolovoza 1978. papa Pavao VI. iznenada umire od posljedica srčanog udara u svom ljetnikovcu u Castel Gandolfu. U posljednjim satima svoga života citirao je svetog Pavla: „Mogu smireno otići. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao (2Tim 4, 7).“
POPULORUM PROGRESSIO
Enciklika započinje prvim podnaslovom: „Danas je socijalno pitanje svjetsko pitanje.“ Papa želi progovoriti u ime „onih koji se bore za svoje oslobođenje od jarma gladi, bijede, endemičnih bolesti i neznanja; koji traže širi udio u plodovima civilizacije, aktivnije vrednovanje svojih ljudskih osobitosti; koji odlučno kreću prema svome sve većem rastu - napredovanje i rast tih naroda predmet su žive i budne pažnje Katoličke Crkve (1).“ Papa naglašava da „je dužnost (Crkve) da se još revnije stavi u službu ljudi kako bi oni ne samo sa svih strana istražili taj preteški problem nego i uvjerili se da je u ovom odlučnom zaokretu ljudske povijesti silno potrebno zajedničko djelovanje sviju (1).“ On progovara poradi onih naroda koji su nepravedno potlačeni pa veli: „glađu mučeni narodi danas kao da zaklinju narode koji uživaju obilje. Stoga se Crkva trese zbog tih tjeskobnih vapaja i svakoga posebno zove da se najzad s ljubavlju odazove glasu braće koja zovu u pomoć (3).“ Papa je u tu svrhu osnovao Papinsku komisiju Pravda i Mir (5).
Papa Pavao uočava veliku neravnotežu između bogatih i siromašnih zemalja. „Jedni proizvode više nego im treba za domaće potrebe, dok drugi trpe nemilu oskudicu, ili pak ne znaju hoće li ono malo što su proizveli moći izvesti u druge zemlje (8).“ Seljaci i mnogi radnici trenutno se nalaze u situaciji nezaslužene bijede (9). Situacija je takva da „sve žešćom postaje napast da se ljudi prepuste pogibeljnoj privlačivosti raznih mesijanizama koji su prepuni obećanja, ali pružaju samo iluzije. Tko ne vidi da iz toga proizlaze opasnosti nasilnih reakcija u narodu, nemira, buna i klizanja u totalitarne ideologije? To je stvarnost problema o kojem je riječ; njegova važnost ne može nikome izmaći (11).“
Sv. Papa Pavao VI. hvali i poziva nove misionare koji su oduvijek bili u službi siromašnih naroda (12). Ali to sada nije dovoljno. Daleko od toga da bi se Crkva miješala u politiku, „ona želi da ljudima pomogne da dođu do svog punog rascvata, i u tu svrhu ona im daruje ono što posjeduje kao sebi svojstveno: globalnu viziju čovjeka i čovječanstva (13).“
Papa uzima kao okosnicu ideju razvoja, shvaćenog kao integralno dobro svakog čovjeka, svake skupine ljudi i cjelokupnoga čovječanstva (14). Uz pojam razvoja usko je vezan pojam opće solidarnosti. „Univerzalna solidarnost koja je činjenica, za nas je ne samo dobrobit nego i dužnost (17).“ Enciklika ističe kako se suvremeni veliki i teški problemi mogu riješiti samo na temelju opće solidarnosti. Papa se služi autoritetom Drugog vatikanskog sabora čijim riječima potvrđuje svoje razmišljanje kada veli: „Bog je zemlju i sve što ona nosi namijenio svim ljudima i svim narodima, tako da stvorena dobra moraju pritjecati podjednako svima, u duhu pravde, koja je neodvojiva od ljubavi. (Gaudium et spes, br. 69)“ Obveza solidarnosti, dakle, vrijedi za sve narode (48). Čitava enciklika je poziv na akciju i to hitnu, koja se jako dobro ocrtava u ovim riječima: „Treba se žuriti: previše ljudi pati, a udaljenost koja dijeli progres jednih i stagnaciju, ako ne čak i nazadovanje drugih, postaje sve veća (29).“ Potlačeni narodi u napasti su da posegnu za nasiljem kada vide svoju bespomoćnu situaciju koja ni nema izlaza. „Ima situacija kojih nepravda viče do neba. – veli Papa – Kada naime čitavi narodi, lišeni najnužnijega, žive u takvu stanju ovisnosti da im to onemogućuje bilo kakvu inicijativu i odgovornost kao i svaku mogućnost proširivanja kulture i udjela u društvenom i političkom životu, onda je velika napast da silom suzbiju slične nepravde nanošene ljudskom dostojanstvu (30).“ Papa iskazuje strah od revolucija koje mogu nanijeti još veću patnju (31). U tom kontekstu će sv. papa Pavao VI. reći onu glasovitu izreku koja će odjeknuti svijetom: „Razvoj je novo ime za mir (87).“ Prema njemu, razvoj treba biti integralan, zahvaćati cijeloga čovjeka, posebice na njegovoj moralnoj i vjerskoj razini.
Štoviše, Pavao VI. upozorava na potrebu novoga ekonomskog poretka. Progovara i o univerzalnoj namjeni dobara s obzirom na privatno vlasništvo (23). Papa je snažno istaknuo socijalnu uvjetovanost privatnog vlasništva i njegovu „socijalnu hipoteku“.
U svezi s tim on izriče oštre riječi na račun liberalnog kapitalizma: „izrastao je, piše Papa, na nesreću, sistem koji je profit smatrao bitnim pokretačem ekonomskog progresa, konkurenciju vrhovnim zakonom ekonomike, privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju apsolutnim pravom bez ograničenja i odgovarajućih socijalnih obaveza. Taj neobuzdani liberalizam vodio je diktaturu koju je Pio XI. s punim pravom osudio kao uzročnika međunarodnog imperijalizma novca (26).“ „Želimo biti jasni – nastavlja Papa –: sa sadašnjom se situacijom treba hrabro suočiti, suzbijati nepravde koje ona sa sobom nosi i nadvladati ih. Razvoj traži smjele i duboko nove promjene (32).“
Papa objašnjava kako treba izgledati razvoj. „Reći razvoj znači, u stvari, reći nešto što jednako zahvaća u socijalni napredak kao i u ekonomski rast. Nije dovoljno povećati zajedničko bogatstvo, pa da ono bude podjednako podijeljeno, nije dovoljno unaprijediti tehniku, pa da zemlja postane humanija za život na njoj. Oni koji su na putu razvoja moraju od pogrešaka onih koji su prije iskušali taj put naučiti koje opasnosti treba izbjeći na tom području. Tehnokracija sutrašnjice može biti izvor ne manjih zala nego je to bio jučerašnji liberalizam. Ekonomija i tehnika nemaju drugog smisla nego u odnosu na čovjeka kojemu one moraju služiti. A čovjek nije uistinu čovjek osim onoliko koliko je gospodar vlastitih čina i sudac njihove vrijednosti, te u koliko sam postane subjekt svoga napretka, u skladu s prirodom koju mu je dao njegov Stvoritelj i čije mogućnosti i zahtjeve on slobodno prihvaća (34).“ Vrlo bitnu ulogu u unaprjeđenju situacije siromašnih čini i opismenjavanje (35). „Nema sumnje da čovjek može organizirati zemlju bez Boga, ali bez Boga on, u krajnjoj liniji, ne može drugo nego da je organizira protiv čovjeka. Ekskluzivni humanizam jest nehumani humanizam. Nema, dakle, istinskog humanizma osim onog koji je otvoren prema Apsolutnome, priznavajući poziv koji ljudskom životu daje pravi smisao. Čovjek nije ni izdaleka posljednje mjerilo vrijednosti: on realizira samoga sebe jedino ukoliko sebe nadilazi, prema onoj tako točnoj Pascalovoj misli: »ČOVJEK BESKRAJNO NADILAZI ČOVJEKA« (42).“
Papa Pavao VI. već je u posjetu Bombayu naglasio svoje mišljenje: »Čovjek se mora susresti s čovjekom, narodi se moraju susretati kao braća i sestre, kao djeca Božja. U tom uzajamnom razumijevanju i prijateljstvu, u tom svetom zajedništvu moramo se podjednako prihvatiti posla oko izgradnje zajedničke budućnosti čovječanstva« (43). Tako on vidi razvoj ove civilizacije u razumijevanju i prijateljstvu stvarati zajedničku budućnost. Moramo svi zajedno stvarati bratstvo među narodima. Pa nastavlja: „Danas, to mora svatko znati, na čitavim su kontinentima bezbrojni ljudi i žene mučeni glađu, bezbrojna su djeca, neishranjena, dotle da mnogi od njih umiru u nejakoj dobi, da je fizički rast i umni razvitak mnogih drugih ugrožen, da su čitavi predjeli zbog toga osuđeni na najmračniju potištenost (45).“ Ne radi se samo o tome da se nahrane gladni, „radi se o tome da se izgradi svijet u kojem će svaki čovjek, bez obzira na rasu, vjeru i nacionalnost, moći živjeti punim ljudskim životom. (...) Svatko neka ispita svoju savjest, koja kao da ima neki novi glas za ovo naše doba. Je li spreman da svojim novcem podupire pothvate i misije organizirane u korist siromašnijih? Je li spreman podnijeti veće poreze, kako bi javna vlast bila u stanju da pojača svoj napor u korist razvoja? Da skuplje plati uvezene proizvode, kako bi bilo moguće da se pravednije nagradi proizvođač? Da u slučaju potrebe napusti vlastitu zemlju, ako je mlad, da bi pomogao tom rastu mladih naroda (47)?“ Potrebni su novi programi za pomoć tim zemljama Papa zagovara i novi svjetski fond. Takvo nešto je neophodno jer „svakome mora biti posve jasno da je u pitanju sam opstanak siromašnih naroda, javni mir zemalja u razvoju, svjetski mir (55).“
Vrlo bitna stavka u ovoj situaciji je pravičnost trgovinskih odnosa i papa čitavo poglavlje posvećuje tom pitanju. Veliki se problem stvara kada gotovi proizvodi razvijenih zemalja bolje prolaze na tržištu za razliku od sirovina koje prodaju zemlje u razvoju (57). Tako „siromašni narodi stalno ostaju siromašni, dok bogati postaju sve bogatijima (57).“ „To znači da zakon slobodne razmjene ne može više, sam za sebe, ravnati međunarodnim odnosima (58).“ To može biti pravedno kada se odnosi na jednake, „međutim, druga je stvar kad uvjeti postanu suviše nejednaki: onda cijene koje se »slobodno« formiraju na tržištu mogu dovesti do sasvim nepravednih rezultata (58).“ Pa će zaključiti: „Sloboda razmjene nije pravedna ako ne podliježe zahtjevima socijalne pravde (59).“ Trebalo bi vrijediti pravilo da ono „što vrijedi unutar jedne nacionalne ekonomike, što je dopušteno između razvijenih zemalja, vrijedi također za trgovinske odnose među bogatim i siromašnim zemljama (61).“ No ni danas tomu nije tako. Mnoge su prepreke na tom putu pa Papa spominje npr. nacionalizam i rasizam.
„To naime i treba postići. Svjetska solidarnost, koja biva sve efikasnijom, mora omogućiti svim narodima da sami postanu graditelji svoje sudbine (65).“
Treći podnaslov ovog poglavlja Papa je naslovio: Univerzalna ljubav. Pa veli: „Svijet je bolestan. Njegovo zlo sastoji se manje u tome da ne bi bilo zaliha, da bi ih neki prigrabili, a više u pomanjkanju bratstva među ljudima i među narodima (66).“ Svaki je čovjek dužan biti solidaran, a uz to i ako je kršćanin kršćanski ljubiti braću. Potreban je dijalog među civilizacijama. Papa hvali mlade koji često daruju svoje vrijeme u službu siromašnih ali, veli, „nitko ne može ostati ravnodušan prema sudbini svoje braće koja su još uvijek u bijedi, trpe u neznanju i žrtve su neizvjesnosti. Kao i Kristovo Srce, i srce kršćanina mora suosjećati s tom bijedom: »Žao mi je naroda (Mk 8, 2)« (74).“ Potrebno je prije svega da svi molimo za ostvarenje ovih čežnji, a onda će djelovanje doći samo po sebi.
Četvrti podnaslov ovog poglavlja je ono što smo ranije i spomenuli: Razvoj je novo ime mira. „Mir se ne svodi na to da ne bude rata, kao rezultat sve nesigurnije ravnoteže snaga. Mir se gradi iz dana u dan težeći za redom koji je Bog htio, koji podrazumijeva sve potpuniju pravdu među ljudima (76).“ Papa zaziva stvaranje jedne svjetske vlade „koja bi bila u stanju da efikasno djeluje na pravnom i političkom polju (78)?“ „Neki će ove nade smatrati utopijom (79).“ Ali ovaj svijet možda „i nesvjesno ide polako sve bliže svome Stvoritelju (79). (...) Na tom smo putu svi solidarni. Stoga smo željeli svima dozvati u pamet veličinu drame i hitnost posla koji treba izvršiti. Čas akcije je već došao: u pitanju je život tolike nedužne djece, čovjeka dostojniji položaj tolikih nesretnih obitelji, svjetski mir, budućnost civilizacije. Preostaje da svi ljudi i svi narodi preuzmu odgovornost (80).“
U završnom apelu Papa poziva u prvom redu katolike na djelovanje, a onda i svu drugu braću kršćane, pa konačno i sve ljude dobre volje ali napose državnike i mislioce. „Svi vi koji ste poslušali zov naroda koji pate i koji se trudite da na nj odgovorite, vi ste apostoli dobrog i istinskog razvoja koji ne znači egoističko bogatstvo stjecano radi njega samoga, nego ekonomiku u službi čovjeka, svagdanji kruh podijeljen svima, kao izvor bratstva i simbol Providnosti. Od svega srca vas blagoslivljamo i zovemo sve ljude dobre volje da vam se bratski pridruže. Jer, ako je razvoj novo ime mira, tko ne bi htio svim silama raditi zajedno s drugima na njegovu ostvarivanju? Da, sve vas pozivamo da se odazovete Našem tjeskobnom vapaju u ime Gospodinovo (86).“
ZAKLJUČAK
Na kraju možemo zaključiti da bi najvažniji doprinos ove veoma važne i vrlo, pa možemo reći i dirljive, enciklike Populorum progressio bio uočavanje da je progres jednih zapreka razvoja drugih, dok jedni rastu drugi nazaduju ili stoje. Drugi važan zaključak je isticanje da se veliki i ozbiljni problemi u svezi s tim mogu riješiti samo na temelju opće solidarnosti cijelog čovječanstva. Ta je solidarnost i pomoć u razvoju dužnost prvenstveno onih koji su u povoljnijem položaju (44). Obveza se, prema ovoj enciklici, javlja u trostrukom vidu:
1. pomoć slabima - obveza solidarnosti
2. pravičnost trgovinskih odnosa - obveza socijalne pravde
3. univerzalna ljubav - obveza sveopće ljubavi.
