Kad su mi kod razmatranja moje želje zadavale pravo mučeništvo, otvorih poslanice sv. Pavla da potražim kakav odgovor. Padoše mi u oči 12. i 13. glava Prve poslanice Korinćanima... Ondje pročitah, u 12. glavi, da ne mogu svi biti apostoli, proroci, učitelji itd., da je Crkva sastavljena od različitih udova i da oko ne može u isti čas biti ruka... (usp. 1 Kor 12, 12-30) Odgovor je bio jasan, ali nije zadovoljio mojih želja, nije mi donio mira ... Kao što je Magdalena, naginjući se neprestano nad prazan grob, napokon našla što je tražila, tako sam se i ja, ponizujući se sve do dubine svoga ništavila, napokon digla tako visoko da sam mogla doseći svoj cilj... (Sv. Ivan od Križa, Pjesme) Ne gubeći srčanosti nastavih čitanje, i ova me rečenica utješi: "Brinite se za savršenije darove, a ja ću vam pokazati još izvrsniji put." (1 Kor 12, 31) I Apostol tumači kako svi najsavršeniji darovi nisu ništa bez ljubavi... i da je ljubav izvrstan put koji sigurno vodi k Bogu.
Napokon sam našla odmor. Promatrajući mistično tijelo Crkve nisam prepoznala sebe ni u jednom od udova koje opisuje sv. Pavao, ili bolje, htjela sam prepoznati sebe u svima... Ljubav mi je dala ključ moga zvanja. Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo sastavljeno od različitih udova, da joj onda ne nedostaje najpotrebniji i najplemenitiji od svih udova: shvatila sam da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve, te kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali Evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv... Shvatila sam da ljubav obuhvaća sva zvanja, da je ljubav sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta... jednom riječju, da je ona vječna!...
Tada sam u zanosu svoje mahnite radosti uzviknula: O Isuse, Ljubavi moja... napokon sam našla svoje zvanje moje zvanje je ljubav!
Nema komentara:
Objavi komentar