Stefano je bio profesor filozofije na filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Morao je održati predavanje o međunarodnoj solidarnosti u kapitalističkim sistemima ali ga je strašno namučio taj rad.
– Moram govoriti o nečem pozitivnom u tako teškoj i negativnoj situaciji. – Rekao je Matku, studentu koji se brinuo o elektronici. Kada je došao trenutak izašao je za govornicu i započeo svoj govor.
– Solidarnost se danas prihvaća kao krovno ljudsko pravo. Kapitalistička demokratska društva pokušavaju izgraditi stabilnost koja može izdržati nalete snažnih vjetrova i mnoge niske udarce koje zadaje tržište ali im to ne uspijeva. Sve ide ka globalizmu i svi moraju surađivati i svi bi morali imati koristi od tog globalizma. No temeljno ljudsko pitanje je socijalna kohezija i solidarnost. Da li je moguće u društvima koja se bore samo za svoj probitak uspostaviti vrijednosti socijalne kohezije i solidarnosti u kojoj bi netko s višim prihodima, ne nužno osoba, možda pokrajina, država, unija, čitava planeta zajedno, bio spreman odreći se dijela svog kolača kako bi se onima na drugoj strani financijskog lanca pomoglo da izađu iz potpune blokade prouzročene u prvom redu nedostatkom sredstava. Tržištu i dalje preostaje biti središnja i najvažnija točka kapitalističkog društva no ta nevidljiva ruka nipošto ne smije stlačiti one koji joj nisu dorasli. Dapače, snaga tržišta bi trebala biti u tome da posljednje pomiče prema naprijed pa ako to znači i povući kočnicu prvima, ali znamo svi, tržište se tako ne ponaša i ako ga prepustimo da upravlja samo sobom, a to je jedan od temelja liberalnog kapitalizma, nikada se neće tako ni ponašati. Ono ne mari za dostojanstvo čovjeka lišena svih za život potrebnih sredstava. Ono ne mari za čovjekove potrebe...
Nastavio je svoj govor čas pohvalom, ali češće kritikom, a na kraju je završio riječima.
– Moramo biti jasni, možemo biti protiv kapitalizma, možemo ga mrziti i kritizirati, ali na kraju priče što nam preostaje, koja je alternativa, čime ga zamijeniti?
U tom je trenutku, dok su svi još pljeskali, vidio crnog, mršavog dječaka s nabreklim trbuhom kako se igra u podnožju bine. Ostao je preneražen i zbunjeno sišao iza pozornice. Kasnije je ušao u dvoranu s druge strane kako bi vidio da li je dječak još ondje. Nije ga bilo. Na domjenku su ga svi hvalili kako je uputio prave riječi. Ali on je znao, to ništa ne mijenja. Potrebno je mnogo, mnogo više da bi se nešto promijenilo. I mučio ga je onaj dječak. Kako su ljudi sve više navaljivali na njega on se osjećao sve lošije i lošije. U jednom je trenutku ponovno vidio dječaka, uistinu ga je vidio kako ulazi u prostoriju do dvorane. Brzo je krenuo za njim, otišavši od kolega koji su pričali s njim. Oni su ostali zatečeni u neugodnom čuđenju. Kada je ušao u tu prostoriju i upalio svjetlo bila je prazna. Vratio se među ljude, ali bio je posve zbunjen.
– Jako je vruće ovdje. – Uspio je izreći prije nego se srušio na pod. Probudio se u kolima hitne pomoći.
– Onesvijestili ste se. – Rekla je doktorica mjereći mu još uvijek tlak.
– Dobro sam, sad sam dobro. – Rekao je Stefano.
– Javili smo vašima, netko će doći po vas ali prije toga moramo obaviti neke pretrage. Boli li vas išta.
– Glava me boli. Jako. – Rekao je.
– U redu. Krenuti ćemo od glave. – Rekla je doktorica.
Odlučili su mu napraviti CT glave, a onda i cijelog tijela. Kada su ga izveli čekao je nekih pola sata da bi ga tada pod izlikom da je stroj nešto zakazao ponovno snimili. Onda su ga doveli do kreveta i polegli i ostavili ga da čeka. Bio je uvjeren da mu nije ništa, zato ga nije iznenadilo čudno ponašanje doktora. Petnaestak minuta kasnije mu je stigla žena. Martina, divna plavooka veterinarka.
– Što se dogodilo. – Rekla je Martina.
– Ma ništa, ne boj se, samo me malo uhvatila slabost. Proći će brzo. – Rekao je Stefano.
Tada su stigli doktori, više njih. Pozvali su Martinu na stranu i pitali je o Stefanu: Da li se boji. Kako inače reagira na stresne situacije i slično. Ona se odmah prestrašila.
– Zašto me to pitate? Zar je nešto ozbiljno?
– I više nego ozbiljno. – Rekao je doktor.
– Što mu je? – Kroz suze je upitala Martina.
– Rak pluća u zadnjem stadiju koji je metastazirao i zahvatio i mozak. – Rekao je što je mogao obzirnijim glasom doktor.
– Znači umire? – U grču je rekla Martina.
– Preostaje mu nekoliko mjeseci života, ako i toliko. – Rekao je doktor.
Martina je prišla Stefanu ali od suza nije mogla reći ni riječi, samo ga je počela ljubiti po čelu i licu i grliti ga. Stefano je shvatio.
– Dakle umirem? – Rekao je.
– Bit ćeš ti dobro, ne boj se, sve ćemo učiniti...
– Koja je bolest? – Upitao je doktore i oni su mu objasnili.
– Možemo odmah započeti s liječenjem možda možemo produžiti život. – Rekao je jedan od doktora.
– Rekli ste da je neizlječivo. Pa da svoje najdragocjenije vrijeme provedem u bolnici, nipošto. Martina, idemo kući. – Rekao je odlučno, možda čak i veselo. Uvijek se pitao kako će umrijeti, a sada je i saznao, to kao da mu je dalo neku snagu i smirenost, saznao je odgovor na svoje konačno pitanje, ali ove preostale dane neće potratiti ni minute. Prvo je otišao kući, zagrlio djecu i objasnio im da će tata uskoro morati otići na dugo, dugo vremena ali jednog dana će oni doći k njemu i tada će zauvijek biti sretni. Iste večeri je otišao kod roditelja, majka je bila neutješna, a on ju je zagrlio i tješio. Govorio joj je.
– Nemoj plakati, mi vjerujemo. – Sutradan je otišao na posao kao da se ništa nije dogodilo. Svi su saznali ali nitko se nije usudio pitati. Kasnije je s dekanom dogovorio da iskoristi sve one slobodne dane koje nikada nije koristio. Dekan ga je upitao kako je, a on se nasmijao i odgovorio.
– Bolje nego ikada. Nemojte se bojati, smrt nije ništa strano, ta to je sastavni dio života, svakog života. Ljudi nedostaju onima koji ostaju na zemlji ali oni koji umiru, ako su u životu živjeli pravedno mogu biti sretni zbog toga što ih čeka. Sa zahvaljivanjem prihvaćam svoju bolest i skoru smrt i mislim da ću više živjeti ovih zadnjih par mjeseci nego li sam sav život. Sad idem, žena me čeka. – Pružio je ruku dekanu i srdačno se osmjehnuo, okrenuo se i otišao. Dekan je znao da ga više neće vidjeti.
Kada je došao kući na svom facebook profilu je počeo pisati: „Ako društvo ide u krivo, ne idi za njim, stani na čelo i povedi ga u pravom smjeru.“ Dobio je svega nekoliko desetaka likeova. Ali je znao da je ovo početak. Osjećao je da se u njemu rađa nešto veliko. Kako? Jednostavno je znao. Napisao je esej od društvu u kapitalističkim sistemima i njegovu odnosu prema najsiromašnijima. Mnoge njegove kolege su komentirale tako da se povela nemala rasprava o eseju i tezama izrečenim u njemu. Već trećeg dana su neki manji portali prenijeli esej na svojim portalima. Stefano je pisao dalje ali nije objavljivao. Nije prošao ni tjedan dana i glavni državni mediji su počeli pisati o filozofu koji umire i piše o solidarnosti. Možda je baš morao umirati da bi ga zapazili, možda njegova smrt donese nešto novo, razlog slavlja i radosti za svijet. Objavio je drugi esej o odnosu najbogatijih i najsiromašnijih u kapitalističkim društvima. Već ovaj esej su prenijele sve novinske kuće. Polovinom drugog tjedna otkad je saznao da će umrijeti o njemu je pisao New York Times. Sve je zanimalo što ima reći umirući filozof. Odlučio je napisati esej u kojem bi ponudio neka rješenja. Započeo ga je ovim riječima: „Zar nitko u visokom političkom društvu Zapada nije spreman ustati u ime siromašnih, svih siromašnih u svijetu? Zar nitko ne osjeća potrebu da kaže istinu i prokaže duboku nepravdu koja se čini najsiromašnijima, koji ne da nemaju ništa, nego nemaju ni šanse da im se stanje ikada popravi. Ne govorim o anti-sistemskim strankama nego upravo obrnuto o strankama koje ne bi odbacivale sistem nego bi ga modificirale iznutra...“ Taj esej se preveo na gotovo sve jezike svijeta.
Nakon nepunih mjesec dana bio je pozvan u UN da održi govor. Bio je slab i počeo je iskašljavati krv ali je svakako htio ići. I poveli su ga. Išli su on i žena. Stigavši u New York dočekalo ga je više desetaka novinara. Sačekalo ih je i vozilo UN-a i prvo su ih odveli na razgledavanje grada.
– Moram umrijeti da bih vidio New York. – Sa smiješkom na licu reče Stefano.
– Ti se šališ, a ja bih plakala. – Reče Martina.
Nakon obilaska krenuli su ka hotelu u kojem će prespavati noć i iz kojeg će ih ujutro povesti do sjedišta gdje je u 10 sati predviđen njegov govor. Jutro je brzo svanulo. Oboje su bili pomalo nervozni ali valjda i nema veće katedre na svijetu iz koje se može govoriti tako da je valjda proporcionalno njoj i stres utoliko veći. Stigli su u sjedište oko 9 i čekali da ih pozovu. Nekoliko minuta prije deset se koordinator spustio do njih i poveo ih na binu gdje ih je predsjedavajući najavio. Stefano je izašao, pozdravio nazočne i počeo govoriti:
– Današnji demokratsko kapitalistički svijet živi životom nesvjestan koje se sve nepravde čini samim pristajanjem uz sustav koji bi laički mogli nazvati Američkim snom. Svi žele biti bogati iako pravedno gledano nikome nije potrebno više od onog koliko mu treba za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Što vrijedi jednom čovjeku posjedovati milijardu dolara. Ne može na dan pojesti tisuću puta više od onoga što jede za jedan, teško zarađeni, dolar. Čuje li itko? Stanje u svijetu traži brzo i djelotvorno rješenje inače se riskira milijune života. Milijuni djece danas nemaju jedan obrok dnevno. Nebrojene mase preživljavaju s manje od 1 dolara dnevno. I što je najtužnije sustav ne čini ništa, ama baš ništa da bi to ublažio. Tržište ne poznaje glad, osim glad za dobitkom. Tržište ne poznaje solidarnost, a upravo ona mora biti središte oko kojeg će se vrtjeti politika nekih novih generacija. Solidarnost, a ne Američki san...
U tom trenutku je opet vidio dječaka kako se igra do nogu jedne zastupnice. Zastao je i progovorio.
– Vidim dječaka koji nema budućnost. Vidim dijete koje će vjerojatno umrijeti prije desete zbog neuhranjenosti, pa zar zbilja ništa ne možemo učiniti s tim silnim tržištem da i tog dječaka ukalkulira ako ne kao dobitak, premda i to može postati, već barem kao nužan gubitak. Zar smo spremni zaboraviti na dječicu svijeta kako bi dopustili moćnima da prikupe tolike mase kapitala... – Završio je riječima.
– Zar zbilja ne možemo učiniti ništa, zar je zbilja sustav snažniji od čovjeka koji ga je za sebe stvorio?
Dugo su mu pljeskali, mnoge svjetske televizije su prenijele njegov govor koji su nazvali: „Umiruću filozof se obraća svijetu.“ Na letu za Zagreb mu je pozlilo. Hitna ih je sačekala na aerodromu i odvela ih u bolnicu. Brzo se okupila cijela obitelj. Svi su bili u suzama, samo je on imao osmjeh na licu. Negdje oko tri sata popodne, dok su još svi bili oko kreveta, je ispustio duh, dozvolio mu je da slobodno leti ka onome što je oduvijek za nj bilo sačuvano. U tom trenutku po njega je došao onaj dječačić, ali sada nije imao nabrekli stomak i bio je sasvim zdravo i veselo dijete. A promjena, da, njegova smrt je bila promjena za svijet. Stvoreno je na desetke stranaka po cijelome svijetu. Mnoge od njih su uskoro došle na vodeće pozicije i uvele nove smjernice i nova ograničenja sustavu u korist siromašnih, nastupilo je vrijeme solidarnosti, i sve to vodeći se mišlju jednog umirućeg filozofa.
Nema komentara:
Objavi komentar