Unatoč svemu moguće je reći: Život je dobar. Ma koliko to svijet pokušavao osporiti. I neka nas biju bičevi povijesti. I neka nas taru svakovrsne nevolje. Ostajem ustrajan: Život je dobar.
Moje se misli roje pod ovim nebom, uvijek dobre, ma bila kiša ili sunčano nebo sja mojom dolinom.
Moji snovi ostaju dječački ma koliko me život postario.
I nemoj nikada ostariti, to je klopka. Ma koliko godina imao bitno je da ti duh ostane poletan, mladenački, makar ga tijelo ne moglo pratiti.
Znaš..., nakon svega moraš moći reći: Život je dobar.
To je osnova ljudskog života, osnova onog „biti“.
Jer ako ti je ovaj život bio dobar zamisli samo kako će tek biti u onom životu u kojem ne opstoji ama baš nikakvo zlo. Ali ipak postoji jedan uvjet, da bi mogao reći „život je dobar“ moraš sam biti dobar i učiniti svoj i tuđe živote dobrima. Tek tada možeš očekivati kako riječi „život je dobar“ nisu čista tlapnja već riječi s pokrićem koje i vječni život, pazi, čitavu vječnost čine dobrom za nas.
Nema komentara:
Objavi komentar