Bitno teološko pitanje je što znači spasenje (oslobođenje) danas i obuhvaća li ili ne sve dimenzije čovjeka i duhovno ali i materijalno? To je pitanje odnosa „vjere i ljudskog postojanja, vjere i društvene stvarnosti, vjere i političkog djelovanja ili ukratko kraljevstva Božjeg i izgradnje svijeta.“[1] Na ta pitanja još uvijek nije dan jasan odgovor. Zato je to pitanje uvijek aktualno.[2] Suvremeni čovjek postaje svjestan da je aktivni subjekt povijesti i politike, a izgradnja solidarnog društva dimenzija je koja uokviruje i izravno uvjetuje svu ljudsku djelatnost u kojoj se ostvaruje čovjek pojedinac.[3] „Sve je obojeno politički.“[4] Reći će Gustavo. A to bi značilo da u tako shvaćenu politiku ulazi sve i upravo tu se nalazi čovjek koji uzima u vlastite ruke svoju zadaću u povijesti.“[5] On smatra da raditi za društvenu revoluciju znači ukidati sadašnje stanje stvari i zamjenjivati ga drugim, to bi po Gutierrezu značilo graditi pravednije društvo... (…)
Prvo (vidjeti): teologija se mora zauzeti
za promjenu struktura. To bi bio „novi oblik ustrojstva cijelog društva u kojem
kapital ne bi bio samo u rukama nekih nego u kojem bi svi radili, u kojem bi
svi bili dionici u sredstvima i dobitima proizvodnje i vlasti. Dakle, radi se o
oslobođenju. Drugi zahvat je hermeneutičko posredovanje (prosuđivati): Što nam
u tom smislu Riječ Božja može reći? Ono što društvena analiza naziva
strukturalnim siromaštvom, vjera naziva grijehom struktura. Treći zahvat je
praktično-pastoralno posredovanje (djelovati): Uvažiti igru društvenih snaga
(ekonomskih, političkih, ideoloških, tlačećih), zatim utvrditi koja je od snaga
sudionica specifična Crkvi. Prema Leonardu Boffu to je osloboditeljska snaga.
Ona je djelatnost svojstvena Crkvi.“[6]
François Houtart u knjizi Eksplozija Crkve
iznijeti će tezu o ulozi Crkve u svijetu. „Uloga Crkve sastojat će se u borbi
protiv svake nepravednosti u društvu, i u zalaganju razvoja čitavog
čovječanstva, a ne samo odabrane manjine. A ta se uloga ne temelji samo na
ljubavi prema bližnjemu i na milosrđu, nego na pozivu svih ljudi da se založe
za budući svijet.“[7]
Da, Crkva je pozvana da djeluje ali i svaki čovjek, bio on kršćanin laik ili
neke druge vjeroispovijesti pozvan je da se založi za bolji i pravedniji
svijet. Sama Crkva ipak nije pozvana da politički djeluje kako su to zamišljali
neki od pobornika teologije oslobođenja. Možemo zaključiti kako „nažalost
teologija oslobođenja nije uspjela jer je došlo do prevelikoga naglaska
političkoga na štetu socijalnoga i ljudskoga, revolucionarnoga na štetu
ljubavi.“[8] No „uz razumljive
nesavršenosti, ima mnogo više pozitivnosti, napose u smislu buđenja svijesti
siromašnih narodnih slojeva Latinske Amerike.“[9]
Iz današnje perspektive možemo reći kako
je teologija oslobođenja oslabila zajedno sa propašću socijalizma, barem u onom
radikalnom obliku, ali i dalje ostaje neriješeno pitanje gladnih i nepreglednih
masa siromašnih i potlačenih. „Glađu mučeni narodi danas kao da zaklinju narode
koji uživaju obilje. Stoga se Crkva trese zbog tih tjeskobnih vapaja i svakoga
posebno zove da se najzad s ljubavlju odazove glasu braće koja zovu u pomoć.“[10] To je neizbježno pitanje
za Crkvu koja se u Europi uljuljkala u bezbrižnost dok u zemljama trećeg
svijeta i dalje vapi za pomoću. Čuju se ponekad usamljeni glasovi nekih
misionara i ponekog biskupa ili sveca, čak je (kako smo vidjeli) papa Franjo
tome posvetio encikliku, ali u kakofoniji vijesti ti se glasovi brzo zaborave i
život se nastavlja kao da nitko ne umire od gladi, kao da bogati ne izrabljuju
siromašne, i kao da nema više nepravdi u svijetu, a ima ih.
„Pitanje gladi i siromaštva je – zaključit
će Tomislav Šagi - Bunić – društveno pitanje unutar jedne države, ali i međunarodno,
općečovječansko pitanje, koje mora zabrinuti sve ljude.“[11]
A papa Benedikt XVI. će u jednoj kasnijoj enciklici ovako reći: „Crkva ne može
i ne smije preuzeti na sebe političku borbu za uspostavu što pravednijeg
društva. Ne može se i ne smije staviti na mjesto države. Ali istodobno ne smije
ostati na margini u borbi za pravednost.“[12]
Budućnost će Crkve ovisiti upravo o njenoj evanđeoskoj autentičnosti. Duhovni
rast ovisi o djelima, isto tako djela su slaba ako nisu prožeta duhovnim
vrijednostima. Jedno ne može bez drugoga.
N. Dominis, ulomak iz još neobjavljene knjige:
Teologija oslobođenja – Perspektive
[1] Gustavo
Gutierrez, Teologija oslobođenja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989., str. 50
[2] Usp.
Isto, str. 51
[3] Usp.
Isto, str. 52
[4] Isto,
str 53
[5] Usp.
Isto, str. 53
[6] Josip
Grbac, Teologija oslobođenja i opredjeljenje za siromašne, u: Bogoslovska
smotra, 84, 2014., 3, str. 543
[8] Luka
Marković, Kako je izigrana teologija oslobođenja, 5. 5. 2018., https://www.glas-koncila.hr/kad-se-politika-pocne-baviti-teologijom-kako-je-izigrana-teologija-oslobodenja/
, pogledano 27. 10. 2020.
[9] Ema
Vesely, Teologija oslobođenja (postanak, razvoj, dvojbe), u: Obnovljeni život,
41, 1986., https://hrcak.srce.hr/file/82203
, str. 41
Nema komentara:
Objavi komentar