Ovo djelo genijalnog danskog teologa, filozofa i književnika Søren Kierkegaarda (1813-1855) započinje riječima: „Bijaše jednom čovjek koji je još kao dijete čuo onu lijepu pripovijest (Post 22) kako Bog kušaše Abrahama i kako ovaj kušnju izdrža, vjeru očuva i drugi put, protivno očekivanju, dobi sina. Kad je odrastao, čitaše on cijelu pripovijest s još većim divljenjem, jer je život iz nje bio odstranio ono svojstveno pobožnoj jednostavnosti djeteta. Što je više stario, to se češće, u mislima, vraćao ovoj pripovijesti. Oduševljavao se njome sve jače i jače, a ipak mogaše je on sve manje i manje razumjeti. Na koncu zaboravi on sve osim nje; duša mu imaše samo jednu želju: vidjeti Abrahama, i samo jednu čežnju: biti svjedokom ovom događaju. Nije želio vidjeti lijepe krajolike Orijenta, ni ovozemnu dražest obećane zemlje, ni onaj bogobojažljivi par čiju je starost Bog blagoslovio, ni časnu pojavu ostarjela patrijarha, ni nestašnu mladost Božjeg dara Izaka – ne bi on imao ništa protiv ni da se sve zbivalo u neplodnoj pustinji. Želja mu je bila sudjelovati u trodnevnom putovanju dok Abraham jaše s tugom ispred sebe i Izakom pored sebe. Želio je biti nazočan u trenutku kad Abraham podigne pogled i u daljini ugleda brdo Moriju, u trenutku kad ostavi magarca i samo se s Izakom počne penjati na brdo, jer ono što je njega zanimalo ne bijaše umjetnički vez mašte, nego užas misli.“[1] Autor govori o svojoj želji da shvati snagu Abrahamove vjere u kojoj se Abraham odriče onog najvrjednijeg, svoga sina jedinca – Izaka.
Skraćeno djelo možete pročitati ili preuzeti OVDJE.
Nema komentara:
Objavi komentar