I sada mi, kao i uvijek, kroz oči prolaze dani muke Kristove. Sve započeše velikim ulaskom u Jeruzalem: Hosana Sinu Davidovu. Palme i maslinove grančice, prostrti tepisi i plaštevi da ga se ne dotiče prašina ovog svijeta. Ali nije bila problem prašina, ona se lako spere. Kliktalo bi Jeruzalemsko kamenje, Hram bi uzvikivao hvale da nisu to učinili oni koji su izabrani da budu začetak jedne nove civilizacije.
I bijaše pripravljena večera. Sam Bog iskaza se služeći braći. Ustanovi gozbu za milijarde koji će u njoj tražiti okrepu duha. Sam Bog ostade u česticama kruha i u kaležu vina. Tijelo i Krv.
No iz istih usta što ga dočekaše na ulazu u Jeruzalem, ili barem dijela njih, nekoliko dana kasnije u dvorištu Antonijeve tvrđave začuti će se stravična osuda. Još te noći, kada je pashalni mjesec bio već visoko na nebu iznad Jeruzalema, na malenom brežuljku iznad grada u tami maslinika izdao ga je čovjek. Judin poljubac slika je mnogih izdaja. Petar će pak skočiti u obranu, ali samo nekoliko sati kasnije i on neće imati hrabrosti riskirati. Jutro će svitati i prvi pijetao obznaniti zoru, a Petar će shvatiti da su se ispunile riječi „prije negoli se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti! (Mt 25, 34)”
Neki su pokušali u vodi očistiti ruke od nedužne krvi. Neki su izabrali okorjelog Barabu. Drugi su se opet u strahu skrili, ali ne svi. Teške optužbe su pale, a on je uporno šutio. Što je istina? Pa veli: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas. (Iv 18, 37)”
Sulicama, bičevima i palicama... I možda bi se čovjek upitao da sve to još 700. godina prije njegova dolaska ne predvidje prorok: „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. (Iz 53, 3-5)”
Onaj koji se rodio neprihvaćen, izvan grada, imao je da mu se podigne tron izvan grada, predivan i zastrašujuć u istom času. Te grede natopljene krvlju odišu ljubavlju, ti čavli, slatki čavli navještaju kako će sve buduće patnje u njima naći svoj smisao. To nemoćno i satrto tijelo puno je snage duha, puno spasenjske sile, ne očito i ne tako vidljivo površnom promatraču, ali tražiocima sasvim sigurno, istinito i stvarno – živo.
„Poljubit ću jutros krunu čela Tvoga
I ranu što se do Tvog srca pruža
I koljena oba,
Jer vjerujem da će od poljupca toga
Na usnama Tvojim procvjetati ruža,
Kad proslavljen ustaneš iz groba. (Rajmund Kupareo)”
By Dominis
Poezija By Dominis: Samo prašina
Nema komentara:
Objavi komentar