Prisjećanje iz povijesti Crkve.
Da li je moguća
obnova – sve upućuje da nije. Ali bilo je tako i u srednjem vijeku. No „snažno
nabujali religiozni pokret koji je potekao iz Clunyja i redovništva zahvatio je
uskoro sveukupni život kršćanskog Zapada. Nije lako shvatiti istinski kršćanski
značaj nekog vremena. Taj se značaj izražava u raznolikim oblicima pobožnosti i
ljubavi prema bližnjemu, u požrtvovanju vjernika za crkvene i dobrotvorne
ciljeve, u umjetničkom stvaranju i književnosti, u sudjelovanju u velikim
zajedničkim pothvatima. Taj se značaj ne mjeri prema vidljivim uspjesima nekog
razdoblja, već mnogo više prema stupnju unutrašnjeg žara i dubine kojima je
bilo življeno nasljedovanje Krista i prihvaćena evanđeoska poruka.“
Jedna od poznatih
uzrečica u Crkvi, rijetko spominjana jer podsjeća na protestantsku reformu: „Ecclesia
semper reformanda est.“ Još od Augustinovog vremena stoji pred nama i Crkvom kao
izazov. Crkva na Zapadu uljuljala se u svoje materijalno bogatstvo nauštrb
duhovnog. Tko na zapadu još potiče na post, crkve su prazne, sakrament
ispovjedi gotovo zaboravljen. Gdje su sveci, veliki sveci Francuske, Španjolske
ili Njemačke?
Podsjetimo se kako
je to bilo nekoliko stoljeća prije dolaska možda i najvećeg reformatora među svecima, siromaha
Franje iz Asiza.
Od 951. do 1027.
je u Italiji djelovao sv. Rajmundo „žarko religiozan duh i karizmatik starokršćanskih
razmjera. Njegov životopisac priča o njemu da bi sv. Romualdo najradije bio sav
svijet obuhvatio svojim pokorničkim duhom i obratio »u jednu jedinu naseobinu
pustinjaka«. Nakon burne mladosti ušao je 972. u samostan S. Apollinare in
Classe kod Ravenne, svog rodnog mjesta, da bi okajao tešku krvavu krivnju kojom
se njegov otac bio okaljao. Duh te kuće i benediktinska regula nisu mu
dostajali. Pošao je u tvrdu školu pustinjaka Marina u šumama kraj Venecije.
Odanle pođe u klinijevski reformni samostan Cuxá u Pirinejima; vrati se na
kraju kući, da bi pronašao svoj vlastiti ideal ugledajući se na stare
pustinjačke oce. U
kužnim močvarama kraj Ravenne i vrletima Apenina tražio je samoću za molitvu.
Kad bi se od vremena do vremena, obuzet svetom revnošću za Boga i duše, vratio
među ljude da bi propovijedao pokoru, opčaravao je svijet svojim žarkim
predanjem Bogu i ozbiljnošću svojih riječi. Privukao je i potresao i cara Otona
III, Adalberta Praškog i Bruna iz Querfurta. Mnogi su ga mladi ljudi slijedili.
Za njih je osnovao Fonte Avellana, Camaldoli i druga naselja; bile su to
posebne mješavine eremitstva i cenobitstva; samo početnici su živjeli u
zajednici po Benediktovoj reguli; napredni su se smještali oko glavnog samostana
u eremitskim naseljima. Iz njegovih samostana proizašli su kasnije najstroži
revnitelji za crkvenu reformu. Petar Damjanski (1007—1072), od 1057. kardinal i
vođa rimske reformne stranke bio je kamaldolijevac.
U južnoj Italiji U
južnoj Italiji djelovao je u to vrijeme s jednakim žarom sv. Nilo (+ 1005),
koji je osnovao bazilijanski samostan Grottaferrata kod Rima; u Toskani je sv.
Ivan Gualbertus (1073) stvorio u Vallombrosi kod Firence središte duhovne
obnove.
I na sjevernoj
strani Alpa susrećemo se sada s ozbiljnim reformatorima. Kao putujući propovjednici
putovali su Robert iz Abrissela (+ 1117) i Vitalis iz Tiercevillea (+ 1122)
kroz Njemačku i Francusku, živjeli su »vita apostolica« i propovijedali pokoru
i religioznu obnovu.“
Sv. Bruno Kölnski
(1030/35—1101) osnivač je kartuzijanskog reda (1084). Poslije sjajne karijere u
reimskoj biskupiji (Reims), gdje je njegov učenik bio kasniji papa Urban II
(1088— 1099), povukao se sasvim iz javnog života i osnovao na Velikoj Kartuziji
(Grande Chartreuse), vrletnoj gori kraj Grenoblea, s još šestoricom drugova
prvu »kartuziju«. Kasnije je podigao u južnoj Italiji, kamo je morao pratiti
papu Urbana II, još nekoliko samostana: La Torre u Kalabriji i S. Stefano in
Bosco, gdje je 1101. i umro. Šutljivi kartuzijanci, koji su uvijek ostali
malobrojni, sačuvali su u sebi molitvom i skrušenjem duh prave religioznosti i
unutrašnje snage. I kasni srednji vijek i reformaciju preživjeli su
kartuzijanci ne otpadajući od Crkve: »Cartusia numquam reformata, quia numquam
deformata« — kaže se za njih.“
„Međutim, nije li
uvijek nova težnja za reformom nešto što spada na bit Crkve putnice i na njezino
uređenje?
To su već
naslutili klinijevci. Još istog tog stoljeća, u kojem je prodorni duh reforme obnovio
Zapadnu Crkvu, osjetio se u njihovim vlastitim redovima poticaj na obnovu benediktinskog
redovništva. Cisterciti su reformirana grana benediktinskog reda.
Opat Robert iz
Molesmea (+ 1111), pod kojim je i Bruno Kölnski započeo, osnovao je 1098. s
dvadesetoricom drugova u Citeauxu, na osami, strog benediktinski reformirani
samostan. Njegovi nsljednici opati Alberik (1099—1109) i Stjepan Harding
(1109—1133) sastaviše pravila (Charta caritatis). U njima je napose istaknuto
apostolsko siromaštvo, samotna molitva i stalan, naporan ručni rad. Zabacili su
tradicionalni feudalni poredak na samostanskom području osjećajući da on dovodi
u opasnost od bogatstva koje je s time obično povezano. Čovjek koji je pomogao
da se taj novi ideal ostvari bio je mladi burgundski plemić Bernhard iz
Clairvauxa (1090/91 — 1153).
Bernhard je jedna
od onih snažnih ličnosti kojoj ljudi nisu mogli odoljeti. Kada je u travnju 1112.
pokucao na vrata Citeauxa, doveo je odmah trideset drugova sa sobom. Dao je
samostanu snažan poticaj, a novom idealu neslućenu snagu širenja. Već 1115.
krene s još 12 redovnika u Clairvaux da bi osnovao novi samostan. Do svršetka
svog života podigao je još 68 samostana. U godini njegove smrti, 1153, red je
već porastao na 350 samostana; oko godine 1200. brojio ih je 530, a oko 1500.
godine čak 700 muških i 900 ženskih samostana. Red je prihvatio ženske zajednice
u svoj savez istom pri kraju 12. stoljeća, iako su u to vrijeme pojedini ženski
samostani već odavna živjeli po njegovoj reguli (Tart 1132). Naglašavanje
ručnog rada i bavljenje poljodjelstvom dali su redu veliko značenje za
civilizaciju, u prvom redu za otvaranje i misioniranje Istoka.
I svjetovni je
kler bio zahvaćen reformom. Tek su najnovija istraživanja pokazala jasno kako
je kanonički reformni pokret 11/12. stoljeća bio snažan i koliko je težio za
ostvarenjem istinske kršćanske obnove svećeničkog duha kod svih svjetovnih
svećenika.
Reforma je
najprije zahvatila članove stolnih i zbornih kaptola. U vrijeme kad je bilo
samo malo župa izvan biskupskih sijela, te je većina klera bila okupljena u
biskupskoj crkvi ili oko središnjih crkava prvobitnih župa, da bi ondje vršila
korsku službu, bilo je pogotovo važno da se za kanonički zbor dobro uredi
život. Već je sveti Augustin kao biskup u Hiponu dao klericima koji su s njim
zajedno živjeli čvrsto pravilo (kanon = pravilo). Kasnije su taj način života
prozvali »ordo canonicus« (kanonički stalež), kao što se »redovnički stalež«
zvao »ordo monasticus«. Pri tom je pred očima lebdio kršćanski ideal »vitae
communis« po uzoru na apostole. Kanonicima nije bilo zabranjeno da imaju
privatni posjed, a redovnicima je bilo zabranjeno. Kanonici uoće nisu polagali redovničke
zavjete. No zajednički je život tražio ozbiljno održavanje reda i poslušnost
prema vodstvu. Samo tako mogao se ostvariti zadatak: naročito svečano
obavljanje službe Božje u stolnoj ili zbornoj crkvi.
Kako su se
slobodnije kleričke zajednice lako osipale, to se neprestano javljala potreba reformi.
Oko reforma nastojali su i Bonifacije i Karlo Veliki. Godine 768. napisao je
biskup u Metzu Hrodegang novu kanoničku regulu. Kapitular iz godine 805. tražio
je da sav kler franačkog carstva živi bilo »monastice«, u redovništvu, bilo
»canonice«, tj. u kaptolskoj zajednici. Ljudevit Pobožni izdao je godine 816. u
Aachenu vlastitu regulu (institutio canonica). Reforma, na žalost, nije dugo
trajala: slomila se u vrtlogu rasapa karolinškog carstva. U 9. i 10. stoljeću
zajednički posjed stolnih i zbornih crkava razdijeljen je u pojedinačne
nadarbine, a vita communis je napuštena.
Grgurovska reforma
ponovno je postavila stare zahtjeve. Rimska sinoda održana 1059. pod predsjedavanjem
Hildebranda, kasnijeg pape Grgura VII, traži od svih stolnih i zbornih klerika
da se odreknu privatnog posjeda i da žive po ustaljenoj reguli. Kanonici koji
su se tome pokorili, zvali su se »regularni kanonici« ili »regularna korska
gospoda« (Chorherren). Ostale su zvali »svjetovni kanonici«. Reformatori su
nastojali da svi članovi zbornih kaptola prihvate Augustinovu regulu. Tek smo u
posljednje vrijeme doznali koliko je taj pokret imao uspjeha. Postoje dokazi da
je u srednjem vijeku postojalo oko 4500 takvih zbornih kaptola s regularnim
kanonicima. Središta bijahu: lateanska korska gospoda, augustinovski kanonici
Velikog svetog Bernharda, kongregacija Svetog Viktora u Parizu, korska gospoda
Svetog groba u Jeruzalemu, korska gospoda Svetog križa, itd. Svi su oni težili
za tim da kler privedu apostolskim idealima onog vremena. Grgurovska reforma ispisala
je na svojim zastavama lozinku: posvećenje svjetovnog klera. Njezino ponovno
isticanje sakramentalnog svećeništva i njegova položaja u Crkvi pretpostavljalo
je unutrašnju obnovu svjetovnih svećenika. Trebalo je da novi dušobrižnici budu
urešeni apostolskim siromaštvom i celibatom, poslušnošću prema duhovnim
poglavarima, hijerarhijskom crkvenom sviješću, teološkim obrazovanjem i
besprijekornim osobnim životom.
Papa Urban II
(1088—99), i sam klinijevski redovnik, smatrao je reformu klera važnijom i hitnijom
od reforme redovništva. Nadbiskup Konrad I iz Salzburga tražio je oko godine
1140. od svog cjelokupnog klera koji ne pripada ordini monastico da prihvati
regulu. I Gerhoh od Reichersberga (+ 1169), revni reformator, nastojao je da
augustinovska regula za korsku gospodu bude obvezatna za sav svjetovni kler.
Neko je vrijeme izgledalo kao da će pokret zahvatiti sav kler. Najveća i
najznamenitija od tih kanoničkih zajednica bio je red premonstrata, koji je osnovao
donjorajnski poglavar zborne crkve Norbert von Xanten (1082—1134). Kao mlad
plemić, koji je u službi kralja Henrika V imao velike izglede, odbio je 1113, kambrejsku
(Cambrai) biskupiju, koju su mu nudili. Godine 1115. odluči odjednom da sav
svoj život promijeni. Tražeći nov oblik života prošao je kroz benediktinski
reformni samostan Siegburg, a zatim je boravio kod nekog pustinjaka, koji ga je
upoznao s time koliko je reforma klera potrebna, i na kraju spozna da se sam
mora tom zadatku posvetiti. Kao putujući propovjednik pokore djelovao je
nekoliko godina po Francuskoj; spoznao je pri tom još i to da će zablude koje
se pukom šire moći samo onda suzbiti ako se s ljudima bude susretao prožet
Kristovim siromaštvom. Godine 1120. osnovao je kod Laona samostan Premontre,
koji zapravo nije imao biti redovnička, već više kanonička zajednica koja će
živjeti po reguli sv. Augustina. Kao naročite zadatke samostana smatrao je
posvećenje klera, dušobrižništvo i propovijedanje puku. Preduvjete za to trebao
je dati temeljit studij. 1156. brojio je novi red »premonstrata« već više od
100 zajednica. Norbert je osobno radio neumorno: godine 1125. postao je
magdeburški nadbiskup. Uskoro je uveo svoje kanonike u svoju nadbiskupiju, a u
isto im je vrijeme dao na Istoku područje novih zadaća. Zajedno s cistercitima,
premonstrati su kasnije vrlo mnogo pridonijeli u misioniranju i prosvjećivanju
zemalja s onu stranu Elbe.
Novi duh reforme
obuzeo je i laike u Crkvi. Golemi religiozni uspon izrazio se s jedne strane u
križarskom pokretu, a s druge strane u pokretu siromaštva.“
Reforma Crkve
uvijek je podrazumijevala neke radikalne poteze. Post, koji je danas gotovo
potpuno odbačen čak i na zapovjedane posne dane, budio je u ljudima kroz
povijest jednu žrtvu pomoću koje čovjek osjeća dublje, snažnije i moćnije svoju
vjeru. Nadalje radikalno siromaštvo će se koje stoljeće kasnije pokazati kao
moćno sredstvo u buđenju zanosa svih kršćana tog vremena. Molitva se jedina na
neki dostojan način održala do danas. Postoje molitelji i to je dobro ali će i
ona opadati u snazi ako se ne jača postom i drugim oblicima žrtve. Te ono što
je možda i najpotrebnije zaneseni ljubitelji Krista, kojima sve ostalo, i
pokore i žrtve dolaze prirodno iz ljubavi. Nije vrijeme da se sveci skrivaju
već da izađu i da pokažu Crkvu kakva uistinu mora biti.
Crkvi je danas
možda više nego ikad potrebna reforma, posebno na raskršćanenom Zapadu, ali to
nimalo ne ovisi o duhu vremena već o, kako smo već i rekli, o „stupnju
unutrašnjeg žara i dubine kojima će biti življeno nasljedovanje Krista i
prihvaćena evanđeoska poruka.“
By Dominis
Literatura: AUGUST
FRANZEN, PREGLED POVIJESTI CRKVE, KS, Zagreb, 2004.
Nema komentara:
Objavi komentar