»Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo

, ,
Fra Nikola Dominis komentar članka prof. dr. sc. mons. Charles Moreroda
 Gianni Vattimo, umirovljeni talijanski profesor sveučilišta u Torinu jedan je od najpoznatijih suvremenih filozofa post-moderne. U mladosti je bio gorljivi katolički intelektualac, no kasnije se okreće od Crkve. Razloge pronalazi u intelektualnim i moralnim pitanjima. Njegova homoseksualnost, vezana uz krive poglede na Crkveni nauk, bila je odlučujuća za to udaljavanje i odbacivanje metafizike. Prof. Gianni sam o tome progovara: „Na osobnom sam planu počeo pokušavati stvoriti sentimentalni život lišen neurotične sheme grijeha i ispovijedi. I nadalje, kako bih mogao pripadati Crkvi čije me službeno učenje smatra osobom moralno vrijednom prijezira.“[1] Što i nije posve točno, jer Crkva odvaja grijeh i čovjekov grešni čin, od samog grešnika. No očito s ugašenim kršćanskim idealom, te bez konačne odluke da raskrsti sa svakim grijehom jednom zauvijek, u tome nalazi razlog za okretanje od najradosnije vijesti ikad navještene svijetu. U daljnjem tekstu donosi još nekoliko floskula, uobičajenih za današnje liberalne kritičare Crkve po pitanju homoseksualnosti, i jedino je šteta što je to, u to vrijeme, postao njegov ključ za iščitavanje svih ostalih pitanja Crkve i, izvan crkve, svih oblika socijalnog isključivanja.

No „nekadašnji katolik ponovno je počeo vjerovati da vjeruje (prema njegovu naslovu Vjerovati da vjeruješ) iz više razloga. S jedne strane, na osobnoj vjerskoj pozadini proživio je iskustvo smrti dragih bića.[2] S druge strane, ne može ne primijetiti povratak religije u suvremeno društvo: islam na više ili manje sretan način dolazi u prvi plan svjetske pozornice, pad komunizma se djelomično pripisuje ulozi Ivana Pavla II., promišljanje određenih bioetičkih ili socijalnih pitanja vodi do potrage za religioznim izvorima…“[3] Pa u gore citiranom djelu veli ne samo da religija može biti „mogući smjerokaz u budućnost[4]“, nego i to da „danas više nema filozofski prihvatljivih razloga da budemo ateisti[5]“. Znanstveni pozitivizam više „ne drži vodu“, a vjera u potpuno prosvjetljenje razuma sada je, kako izgleda, prevladana. Mit je demitologizirao samog sebe, „priznajući kao mit čak i ideal ukidanja mita“[6].

Profesor Vattimo iznosi nekoliko teza o sekularizaciji koju smatra čak i posljedicom kršćanstva. Pa se pita nije li sekularizacija „zapravo pozitivan učinak Isusova naučavanja, a ne način da se od njega udaljimo“[7]. On smatra utjelovljenje, kenozu[8], kao temelj od kojeg dalje stvara svoju sliku o Bogu kao biću koje gubi svoju metafizičku oznaku, takav Bog ne bi više mogao biti Bog „konačne i apsolutne istine koji ne prihvaća nikakvu doktrinalnu raznolikost. Moglo bi ga se dakle, ako se želi, nazvati Bogom ’relativistom’, ’slabim’ Bogom“[9]. On iznosi da kad Crkva naviješta apsolutnog Boga i „kad naređuje u ime „bîti“ stvari i čovjeka Crkva može tražiti nametanje vlastitoga principa i onima koji nisu vjernici, što je u suprotnosti s principom laiciteta, tolerancije i same ljubavi“[10]. Samo što je ova riječ „nametanje“, iznimno važna, jer mnogi crkveni dokumenti (u daljnjem tekstu citirani) upravo govore da Crkva ne nameće, već nudi, a onda je svaki čovjek slobodan prihvatiti ili odbaciti tu Istinu. Istina je najviši doseg i iznad nje se ne može ići, i ako vjerujem da je nešto istina dužan sam je iznijeti, jer odgovoran sam, a ako je to u suprotnosti sa tuđom istinom pluralno društvo dužno mi je dopustiti da ja imam svoju istinu, a ako je ona većinska, time nije drugačija ni nasilna, jer u potpuno istu Istinu vjeruju kršćani u većinski kršćanskim zemljama i onamo gdje su manjina. Osjeća se želja da se raskine sa „tradicionalnim“ „cilj je, čini se, izbjeći ono što bi se moglo suprotstaviti ideji tolerancije, demokratske raznolikosti i nametanja nekakve moralnosti »naravi« (koja može biti najjači zakon)“[11]. On bi htio prilagoditi Crkvu svojim stavovima. Osjeća se neprijateljstvo prema Crkvi i svećenicima koje krivi da zbog njih još uvijek mnogi mrze kršćanstvo. Što je samo još jedna od floskula, jer istinski tražitelj Istine kreće uvijek od sebe. Iskreni  tražitelj Istine nikada je neće žrtvovati zbog nekog slabijeg razloga, stoga, smatram da ne postoji opravdan razlog za odbacivanje Crkve poradi bilo kojeg čovjeka.

Vattimo sebe smatra relativistom jer, veli, „da me netko sutra uvjeri da sam u krivu, bio bih spreman promijeniti mišljenje“[12]. Tvrdi da je spasenje moguće i bez poznavanja dogme o Trojstvu, što je uistinu i moguće, ali tek u slučaju nesavladivog neznanja. On sam pokušava zamijeniti „Istinu“ „interpretacijom“ i kao misao vodilju za to uzima Lutherovu ideju „slobodnog proučavanja“ Pisma, pa u tom kontekstu čak veli da „spasenje dolazi po interpretaciji“.[13] On smatra da je ključno pitanje naša osobna povijest spasenja i tvrdi da se post-moderni pluralistički svijet više ne može odrediti jednom krajnjom istinom jer bi to, kako veli, bilo u sukobu s demokratskim idealom. No „pluralnost nije krajnji cilj. Profesor iz Torina to razumije, ali jedinstvo pripisuje (privremenomu) konsenzusu, a ne istini koja bi bila temeljem toga konsenzusa.“[14] Pa tvrdi da je za konsenzus potreban dijalog, a ne apsolutna istina, opet očito ne prihvaćajući narav apsolutne istine, jer istina je iznad naših pogleda, ona je nedodirljiva i nije je postavio nitko od ljudi, ni filozofa, već je stalna i vječna, i da je čovjek nikada nije dokučio ili da mu je Bog nikada nije objavio, ona bi bila isto tamo, kroz svu povijest jednaka.

Cilj prof. Vattima je, kako zaključuje mons. Morerod, pomoću pluralizma doći do neke vrste kršćanstva. A „ako je Bog mrtav, odnosno ako je filozofija ustvrdila da ne može sa sigurnošću potvrditi krajnji temelj, ’nužnost’ filozofskoga ateizma također više ne postoji.“[15] On pronalazi mogućnost za vjerovanje, on vjeruje da vjeruje ili se bar nada da vjeruje, upravo zato što u post-modernom društvu više ne pronalazi misao ni za ni protiv, i tu, u „slaboj misli“ (pensiero debole) priznaje slabost bića i vidi mogućnost da nama neshvatljivi Bog ipak može negdje postojati. Nimalo pluralistički, Vattimo tvrdi da je „slaba misao“ jedina zamisliva kršćanska filozofija.[16] Te misleći da spolni moral, više nikog ne zanima osim svećenike i psihoanalitičare, zanemaruje slobodu koju može donijeti život ispunjenih uzvišenih ideala. „Evanđelje koje preostaje ljudsko je nadahnuće, bez zahtjeva za obraćenjem, bez udioništva u božanskome životu... to je Evanđelje spljošteno na ljudsku razinu.“[17]

A Istina…, „Istina se ne nameće drugačije nego snagom same istine.“[18] Ako postoji objektivna istina, a duboko vjerujem da postoji, onda će ona obraniti samu sebe, na nama je samo da usmjerimo čovjeka prema njoj, a ostalo je,  što je posve prihvatljivo pluralnom društvu, da svatko osobno nastavi tražiti i da je nađe. Stoga Crkva predlaže tu Radosnu vijest na slobodno prihvaćanje svakomu, s uvjerenjem da upravo istina omogućuje slobodu: „Svatko pronalazi svoje dobro pristajući, da bi ga u postupnosti ostvario, uz plan koji Bog ima za njega: doista, u tom planu nalazi svoju vlastitu istinu i, prijanjajući uz tu istinu, postaje slobodan.“[19] 

Pozdravljam svaki korak prema dobru, ali zašto pored punine kršćanstva izabrati mrvice, čemu birati „možda“ kada je Krist rekao „Ja jesam! (Iv 8, 24)“? Zašto riskirati spasenje? Velika nam je milost već iskazana, samo treba svim srcem čeznuti za Istinom, On je tamo, već  nam je krenuo u susret.

fra Nikola Dominis
Foto: www.facebook.com/AleteiaEn/




[1] Gianni Vattimo, Credere di credere (Vjerovati da vjeruješ), str. 72–73; donosi: Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 165–179
[2] Vattimo kaže da se ne boji svoje smrti, nego se boji patiti zbog smrti dragih bića, usp. Non essere
Dio, str. 13.
[4] Gianni Vattimo, Credere di credere, str. 17, donosi: Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 167
[8] Anić – Klaić – Domović, Rječnik stranih riječi, SANI-PLUS, Zagreb, 2001, str. 686. Kenoza: (grč. Kenosis) ispražnjavanje, čišćenje. U ovom slučaju se odnosi na biblijski redak: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,  nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. (Fil 2, 6-8)
[10] Gianni Vattimo, Addio alla verità, str. 64–66, donosi: Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 170
[12] Gianni Vattimo, Verità o fede debole?, str. 33, donosi: Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 172
[14] Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 175
[16] Gianni Vattimo, con Piergiorgio Paterlini, Non essere Dio, str. 182, donosi: Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 177
[17] Charles Morerod, »Religijska« postmoderna: Gianni Vattimo, Obnovljeni život, 2013, 68, 2, str. 178
[18] Drugi vatikanski koncil, Dignitatis humanae, br. 1.
[19] Benedikt XVI, enciklika Caritas in veritate (29. lipnja 2009.), br. 1.

Tags , ,

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)
Created By Themes | Distributed By Gooyaabi Template