Bilo je to duboko u Rusiji, u vrijeme kada su se njemački vojnici probili do Dona. Jedne je večeri jedan od vojnika došao u malu seosku krčmu za koju se pričalo da se tamo može piti njemačko pivo. Kada je Nijemac ušao, bio je ugodno iznenađen. Stariji muškarac iza šanka ostavljao je dobar dojam.
Prostorija je bila čista i svijetla. U lijepoj je vazi stajalo umjetno uskrsno cvijeće. To je Nijemca podsjetilo na Uskrs kod kuće.
Tek što je sjeo, dovukao se gostioničar teškim koracima do njega i promrmljao gotovo ponizno: “Gospodine časniče, sjednite, molim Vas, za drugi stol tamo prijeko. Ovaj je zauzet!” Nijemac je tek tada otkrio malo raspelo na zidu krčme iznad toga stola, isto tako ukrašeno uskrsnim cvijećem.
Nakon što je promijenio stol, donio mu je starac pivo. Ispitujući je gledao tuđinca u oči, prije nego što je upitao: “Jeste li Vi kršćanin, gospodine časniče?” Nijemac se nasmiješio i rekao da je katolik. Starcu su tada nakratko zasjale oči. Sagnuo se tuđincu i šapnuo: “Onaj će stol prijeko ostati slobodan, on je za Gospodina!” Tada je kratko zastao prije nego što je nastavio: “Morate, naime, znati, gospodine časniče, Isus Krist je već jednom svratio k meni sa svojim učenicima!” Nijemac nije ništa rekao, samo je odobravajući kimnuo glavom.
Tada je starac, veoma tiho, pričao dalje: “Dogodilo se to prije deset godina. Tada su naši svećenici bili progonjeni. Bježali su od mjesta do mjesta; naposljetku ih je većina bila uhvaćena i ubijena. Našega su seoskog popa već ustrijelili. Uzalud smo tada čekali da i k nama potajno dođe neki svećenik u bijegu. Naše je selo, međutim, previše zabitno. Ali tada, jedne večeri oko Uskrsa, pokucala su kod mene na vrata trojica muškaraca i zamolili da ih pustim unutra. Dao sam im onaj stol prijeko. Tako sam ih mogao najbolje držati pod nadzorom. Ostavljali su ugodan dojam. Kada sam želio primiti njihovu narudžbu, zamolio je stariji među njima komadić pšenična kruha i nešto vina. To su tada bile veoma dragocjene stvari. Budući da sam imao povjerenje u njih, donio sam im što su željeli. Donio bih im to i da mi nije jedan od dvojice mlađih dao kovani novčić. Imali su tako dobre oči! Nakon dulje stanke nagnuo se stariji među njima nad tanjur na kome je bio pšenični kruh, uzeo ga je u ruke, prelomio i tiho podigao oči k nebu… Ja sam počeo teturati kao omamljen, jer sam ga u tom trenutku prepoznao, po lomljenju kruha. Zadrhtao sam kad se još jednom nagnuo uzevši ovaj put u ruke čašu crnog vina. Tada me odjednom obuzela misao da tu trojicu moram zaštititi. Otrčao sam do vrata i zasunuo ih. Potom sam prišao stolu za kojim su sjedili i u suzama zamolio da sudjelujem u njihovu objedu. Ostalo je još dovoljno za mene i druge stanovnike sela. I tako sam još u noći doveo ljude i objasnio im da je k nama svratio jedan progonjeni biskup – s dvojicom novozaređenih svećenika… Gospodine časniče, time završava moja priča. Bilo je to na Uskrs – prije deset godina!”
Njemački je vojnik dugo šutio prije nego što je upitao gostioničara što se zatim dogodilo s trojicom gostiju?! On je rekao, opet jednostavno i skromno: “Sljedećeg su jutra nestali, brzo i neprimjetljivo, kao svojedobno Gospodin u Emausu. Bio je to posljednji Uskrs što smo ga mi kršćani mogli svetkovati. Od tada, gospodine časniče, čekam na povratak Gospodinov. Razumijete li sada zašto moram čuvati onaj stol, držati ga slobodnim?”
Suze su se polako kotrljale preko starčevih obraza. Brisao ih je, duboko dirnut. Nijemac je kasnije priznao kako ga tajna uskrsne noći nije nikada prije toliko ganula kao tada u ruskoj seoskoj krčmi.
Iz knjige “Kazuj mi šutke o Bogu”, Adalbert Ludwig Balling
Nema komentara:
Objavi komentar