srijeda, 26. kolovoza 2020.

Na današnji dan rođena je voljena Majka siromaha

 

Majka Tereza rođena je 26. kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhio (Agnes Gondža Bojadžio) u Skopju koje je tada bilo pod vlašću Otomanskog carstva. Kada joj bilo devet godina poginuo je njezin otac Nikola, građevinski poduzetnik, i o njoj skrbi majka Drana. Protivno običajima tog vremena i pondeblja Drana je otovrila tkaonicu i trgovinu tkaninama kako bi uzdražvala obitelj. Uz Agnes imala je s Nikolom još dvoje djece (Lazar i Ageja). Od malih nogu Agnes Gonxha redovito odlazi u crkvu i pjeva u crkvenom zboru, a kada joj je bilo 12 godina poželjela je postati časnom sestrom. Jedno vrijeme školovala se i u Zagrebu. Do tog dijela njezina životopisa svi će se složiti, no tu nastaju i prvi prijepori. Dok Albanci tvrde kako je Majka Tereza Albanka dotle se s makedonske strane tvrdi kako je njezin otac bio Cincar (Vlah). Također ne postoji pouzdan podataka u kojoj je rimokatoličkoj crkvi i kada krštena.

Dalje opet slijedi dio oko kojeg se svi slažu. Kada je napunila 18 godina molila je da je prime u loretinski red. Njezina je želja uslišena i uskoro je pozvana da pristupi u sjedište reda koja je bilo u mjestu Rathfarnam (Irska) nedaleko Dublina. Skopje je napustila 28. rujna 1928. i krenula put Irske. U red je primljena 12. listopada iste godine i dobila ime Tereza, po svojoj zaštitnici, svetoj Tereziji od Liuseuxa. Nakon dva mjeseca provedenih u Irskoj priključuje se loretinskom redu u indijskoj pokrajini Bengal, točnije u njezinu najvećem gradu Calcutti. U Calcutti će 17 godina raditi u školi Svete Marije, a potom će postati ravanteljica iste. Dolaskom u Indiju stupa u novicijat u mjestu Darjeeling. Prve zavjete polaže 25. svibnja 1931., a vječne 24. svibnja 1937. i otada se naziva Majkom Terezom. Živući u Calcutti, tijekom 30-ih i 40-ih godina XX. stoljeća podučava u srednjoj školi Svete Marije.

Vozeći se 10. rujna 1946. vlakom od Calcutte do Darjeelinga osjetiti će Božji poziv da pruži pomoć siromašina. Dvije godine kasnije (1948.) napustiti će svoj red uz dopuštenje crkvenih vlasti, a uz to dopušteno joj zadržati status časne sestre. Svoj život posvećuje pomaganju siromašinima, a 7. listopada 1950. osniva i svoj red - Misionari ljubavi prema bližnjem svom. Članice ovog reda morale su se obvezati na nestupanje u brak, siromaštvo i pokornost. Iste godine, 7. listopada, red će priznati i pod svoje okrilje uzeti Rimokatolička crkva. Do kraja života Majke Tereze red će brojati preko tri tisuće sestara i djelovati će u preko sto zemalja svijeta, a oformiti će se i muški ogranak reda (1963.) - Braća misionara ljubavi. U Hrvatsku, točnije Zagreb, Misionarke ljubavi stići će 1979., a 1980. godine svoju će kuću otvoriti i u komunističkom Istočnom Berlinu. Uspjeti će utemeljiti i 15 misijskih kuća i u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Prvenstveni cilj reda je bio pomaganje bolesnicima od gube, umirućima i napuštenoj djeci. Također red će raditi na osnivanju sirotišta, ljekarni, porodilišta, škola i centara za neudane majke. Za sve što je činila uručene su joj brojne nagrade. Tako joj je u travnju 1962. vlada Indije uručila nagradu Padmashri Medal. Papa Pavao VI. 6. siječnja 1971. uručio joj je nagradu za mir Ivan XXIII. Godinu dana kasnije (1972.) u studenome indijska vlada uručuje joj nagradu Jawaharlal Nehru za međunarodno razumijevanje. Za posvećenost siromašnima 10. prosinca 1979. u Oslu primila je Nobelovu nagradu za mir. Godinu dana kasnije (25. travnja 1973.) dodijeljena joj je nagrada Templeton za širenje vjere. Skupština grada Zagreba proglasila je Majku Terezu počasnim građaninom grada Zagreba 19. srpnja 1990. Iste godine hrvatske vlasti uručile su joj hrvatsku diplomatsku putovnicu.

IZNAD VELIKIH VODA ISTOKA

Iznad velikih voda istoka svanulo je sunce,

tamo ponad Gangesa i velike rijeke Ind izdigla se žena, Kristova službenica, ponizna i sveta,

snažna a malena.

Sunce je zasjalo za siromahe ovog svijeta, tek na ramenu slabom ona ih nosi, kršćanski svijet njome se ponosi.

Majka Terezija i danas je uzor, njeno djelo i njen uzvišeni lik,

poziva da odgovorimo na bolni krik.

Odgovorimo na krik patnika i siromaha, onih koje je ona ljubila od svega više,

nek se ne čuju krici nek na zemlji bude tiše.

Nek svi počnu živjeti za druge, i nek svaki čovjek zna

da ima bližnjeg koji ga voli,

da konačno na zemlji bude manje patnje, manje boli.

N. Dominis

U listopadu 1985. održala je govor na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, a povodom četredeset godina ove međunarodne insitucije. Na Badnjak iste godine otvara prvu kuću za oboljele od AIDS-a u New Yorku i naziva je Dar ljubavi. Narednih godina, prvenstveno u Sjedinjenim Državama, otvarati će još kuća za pomoć oboljelila od ove strašne bolesti. Kada se slutila američka invazija na Irak u siječnju 1991. šalje pismo američkom predsjedniku Georgeu Bushu te iračkom predsjedniku Saddamu Husseinu u kojem, između ostalog, kaže: "Molim Vas, izaberite put mira... U kratkom roku možda će biti pobjednika i pobijeđenih u ovom ratu kojeg se svi užasavamo. Ali to nikada ne može i nikada neće opravdati patnju, bol i gubitak ljudskih života koje će uzrokovati vaše oružje." Nažalost, njezin apel za mir niti jedan od dvojice predsjednika nije poslušao. Osim ljubavi svesrdno se zalagala i za međuljudsku ljubav te je u jednoj svojoj misli upozorila na uzroke suvremenih problema: "Ljubav počinje u našim domovima; ljubav živi u domovima i zato je danas toliko patnje i nesreće u svijetu... Izgleda da su danas svi u užasnoj žurbi, nestrpljivi da postignu što veći uspjeh, razvoj, bogatsvo i tome slično, a djeci pripada toliko malo vremena njihovih roditelja. Roditelji nemaju vremena jedno za drugo i tako u obiteljima počinje narušavanje mira u svijetu."

Pred smrt zamolila je papu Ivana Pavla II. da nad njom obavi egzorcizam. Prema danom objašenjenu nije bila opsjednuta nečistim silama već su je one neprestano uzenmiravale. Preminula je 5. rujna 1997. u Caluctti u 21:30 h. Njezino je tijelo preneseno u crkvu sv. Tome pokraj samostana Loreto (prvi samostan u koji je stigla po dolasku u Indiju). Stotine tisuća ljudi različitih vjera iz Indije i svijeta došlo je posljednji puta oprostiti se od Majke Tereze. Sahrana je upriličena 13. rujna kada je njezino tijelo u procesiji nošeno ulicama Calcutte. Njezin je grob uskoro je postao mjesto hodočašća gdje se ljudi različitih vjera dolaze moliti.

Premda je prema propisima Rimokatoličke crkve potrebno čekati barem pet godina od nečije smrti kako bi započeo postupak za proglašenjem istog svetim u slučaju Majke Tereze proces je započeo već nakon dvije godine. Među čudima potrebnim za kanonizaciju priznato je izlječenje jedne Indijke koja se molila Majci Terezi i tako se oporavila od tumora na želucu. Šest godina nakon njezine smrti (19. listopada 2003.) papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Terezu blaženom na prepunom Trgu sv. Petra u Vatikanu. Proces beatifikacije Majke Tereze najkraći je u povijest (četiri godine), a ubrzan je na inzistiranje pape Ivana Pavla II. U trenutku početka ceremonije beatifikacije u Rimu albanski i inozemni alpinisti postavili su na vrh albanske planine Korab statuu Majke Tereze. (Izvor: http://majkatereza.blogspot.com)

4. rujna 2016. papa Franjo ju je u Vatikanu proglasio svetom: učinio je to dan uoči 19. godišnjice njezine smrti, na misi kojoj je na Trgu svetog Petra u Rimu nazočilo preko sto tisuća vjernika.


utorak, 25. kolovoza 2020.

Vjerujem da će doći dan..._ N. Dominis

 

Vjerujem da će skoro doći dan novog svitanja. Dan novog buđenja čovjekove svijesti. Dan kada će čovjek shvatiti da je prije svega bitno voljeti ljude. Tvoji dani možda i nisu ispunjeni ljubavlju, već ludom trkom za nevažnim stvarima poput novca, hrane i kojekakvih sitnica. Ali vjerujem da će doći dan kada će u srž čovjekovog života opet biti usađena ljubav prema čovjeku. U ozračju te i takve ljubavi rađati će se nova djeca. Novi klinci će stvarati posve drugačiju civilizaciju, civilizaciju ljubavi. Vjerujem u čudo da će jednoga dana biti zaustavljeni ratovi. Vjerujem u čudo da će jednom smrt od gladi i žeđi u našem svijetu biti okončana. Vjerujem da će doći dan kada nitko neće trpjeti zbog drugih.

Možda je uistinu u čovjeka ugrađen grijeh i zato uvijek iznova pada. Ali nije li mu dana mogućnost ljubavi, samo je potrebno da se ljubav izabere kao moto svega življenja i brzo će se čovječanstvo obnoviti u novu, drugačiju civilizaciju. Razum nam nije donio rješenje kako su vjerovali prosvjetitelji, industrijska i digitalna revolucija isto ne daju rezultate kakve smo očekivali. Premda je digitalna revolucija u nekim stvarima zbilja učinila svijet boljim mjestom ipak nije ispunila očekivanja.

Ali vjerujem, vjerujem da će doći dan kada ćemo svi shvatiti da je ljubav temelj na kojem treba graditi. Istinska ljubav koja se žrtvuje za druge. Demokracija nije dovoljna, kapitalizam nema osjećaje, o čovjeku je riječ, o čovjeku ovisi budućnost svijeta i civilizacije, možda ponajviše o malom čovjeku, ne o sustavima, politici ili tehnološkom napretku. Vjerujem da će doći trenutak kada će razvoj ubrajati i moralni razvoj, sve dok tu granu ljudskog života smatramo nevažnom nećemo ostvariti istinski napredak.


Nikola Dominis

utorak, 18. kolovoza 2020.

Dragocjeni biser

 


Živio je davno u ona slavna vremena u velikom gradu Rimu jedan trgovac, Sebastijan. Bio je on uspješan trgovac biserjem i dragim kamenjem, na taj se način jako obogatio. No i dalje je tragao za lijepim biserjem, sanjao je on kako će jednom naći biser veći od svih koje je ikad vidio, sanjao je kako će naći najvrjedniji i najljepši biser na svijetu. Putovao je on u to staro doba kad su putovi bili puni zasjeda i opasnosti sve do dalekog istoka, putovima po kojima su rijetki gazili. Putovima kuda su samo karavane mirodija, svile i raznih drugih vrijednih stvari doticale prema zapadu. Došao je on do kraja tada poznatog svijeta u potrazi za tim dragocjenim biserom. I nakon dugog puta, na povratku u Rim prođe kroz stari židovski grad Jeruzalem, tamo kod jednog trgovca dočuje da je jedan čovjek donio iz Indije takav biser da se toga na zemlji još nije vidjelo. Moram ga imati, pomisli Sebastijan. Krene i pronađe tog čovjeka, ostao je zadivljen sjajem i ljepotom tog po mnogočemu posebnog bisera. Ode rasproda sve što ima i kupi biser, konačno je u svojim rukama imao biser za kojim je cijelog života tragao. No u svoj toj svojoj sreći uputi se prema Rimu, ali u jednom selu naiđe na veliki skup ljudi, svi su se okupili okolo Učitelja. Zainteresiralo je to Sebastijana pa se približi da čuje koju to nauku propovijeda čovjek kojeg prati toliko ljudi. I začu ove riječi: 
– „Kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.“ 
Sebastijan reče u sebi: 
– „To je moj život“, – a u tom trenutku Učitelj se okrenu prema njemu i pogleda ga blagim pogledom, nekako kao da ga poznaje odavno i kao da mu želi reći: 
– „Da, to je tvoj život.“ 
Sebastijan se raspitao kod ljudi koja je to nauka o Kraljevstvu nebeskom i tko je taj čovjek, oni mu rekoše sve o Sinu Božjem, Isusu, a kad je sve dobro istražio i shvatio okrenu se i dođe pred Isusa te izvadi svoju lijepo ukrašenu kutijicu u kojoj je stajao najdragocjeniji biser na svijetu. Otvori je i stavi pred noge Isusu te reče: 
– „Evo dajem sve svoje blago samo da zadobijem Kraljevstvo nebesko.“ 
I zadobio je tu milost, ostvario se Sebastijanov san, pronašao je najdragocjeniji biser, mnogo dragocjeniji od ovog koji je sada stajao do nogu Isusovih, a Isus se u svojoj Božanskoj moći i mudrosti nasmiješi znajući da je on tek prvi od mnogih koji će pronaći dragocjeni biser Kraljevstva koji je, doista, jedino istinsko i najdragocjenije blago.

Nikola Dominis

Istaknuto

Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"

Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...