Donosimo vam esej s kojim se N. Dominis natjecao na natječaju hrvatskog duhovnog stvaralaštva "Stjepan Kranjčić". Jedinom nacionalnom natječaju duhovnog stvaralaštva. Na tom natječaju ovaj je esej zauzeo drugo mjesto, prvo je mjesto osvojio esej "Beatitudo et felicitas" Ružice Martinović-Vlahović, a treće mjesto esej "Jedino Bog dostaje" autora Nevena Drozdeka. Više o dodjeli nagrada pročitajte OVDJE
Odnos sreće i siromaštva u duhovnom pogledu sv. Franje Asiškoga
Nije posve sigurno kada je nastao ovaj tekst koji sam izabrao kao polaznu točku za govor o odnosu sreće i siromaštva u duhovnom pogledu sv. Franje Asiškoga. Radi se, dakle, o djelu Savez sv. Franje s gospođom Siromaštinom, nadahnutom djelu u kojem se istinski osjeća zanos svetog Franje i ljubav prema Siromaštini kao jednom od temelja njegove religioznosti. Danas se općenito drži da je nastalo oko 1250 –1260. Nije poznat ni autor spominju se imena Antuna Padovanskog, Ivana Parentia, Ivana Parmskog, Krescencija iz Iesia, Cezarija Špajerskog. S nekom izvjesnošću može se reći kako je teško da je autor sveti Antun dok je najizglednije to Ivan Parmski. Savez sv. Franje s gospođom Siromaštinom djelo je koje u punini prikazuje romantičnost i zanesenjaštvo kojim je odisala Franjina religioznost, a koja je imala snagu doprijeti kako do racionalizma onog vremena tako i do racionalizma i relativizma našeg vremena. Jer reći će G. K. Chesterton: Nitko više nije isti nakon što se upozna sa sv. Franjom. Kada se njega upozna racionalizam i relativizam gube svoj smisao jer njegova priča čini nas tako uvjerenima u ono o čemu govori. On ne ostavlja čovjeka mirna u svom racionalizmu i relativizmu već ga oduševljava i pribija uz zid tih dvaju pravaca i tada ostaje jedino jedno rješenje, okrenuti se i pronaći novi put, put ka svijetlu i sreći – vječnoj i sadašnjoj. Sad nam ostaje pitanje mogu li zanos i romantika ući u djelo koje bi trebalo naginjati filozofiji. Da li je moguće spojiti zanos, romantiku i filozofiju u jednu smislenu priču. Pa pokušajmo.
„Kraljevstvo nebesko s pravom pripada onima koji svojevoljno ne posjeduju ništa od zemaljskih dobara zbog duhovne odluke i želje za vječnim dobrima. Tko ne mari za zemaljska dobra, i treba da živi od nebeskih dobara; neka sretnim ustima blaguje slatke mrvice što padaju sa stola (usp. Mt 15,27) svetih anđela u sadašnjem progonstvu onaj koji se odrekao sviju zemaljskih dobara i sve smatra izmetinama (usp. Fil 3,8) pa zavređuje kušati kako je sladak i dobar Gospodin (usp. Ps 34,9; 1 Pet 2,3). (SgS, 3)“ Već u proslovu možemo osjetiti onu slobodu koju donosi potpuno siromaštvo. Tko čezne za duhovnim, višim vrijednostima ne okreće pogleda na niže, prizemne i zemaljske stvari. Neka sretnim ustima blaguje mrvice, toga ne može činiti drugi doli onaj zaljubljenik, vječni zaljubljenik poput sv. Franje. Takav će naći sreću u mrvicama i u duhu. Takav može biti lišen svega i ipak biti najsretniji čovjek na svijetu. Možemo, legitimno, postaviti pitanje postoji li takav, pa i odgovoriti, a zašto ga ne bi bilo? Netko tko možda već živi među nama ili netko tko nadolazi ali uvjeren sam morati će slijediti sv. Franju, takav će moći ponijeti svijet u one sfere duboke kršćanske duhovnosti u današnje vrijeme već zaboravljene.
Franjo je primijetio daleko prije nastanka anti-kapitalističkog pokreta, kako su kapital i veliko vlasništvo pogubni za moral. Po njemu sreća ne dolazi od materijalnih stvari već od čista duha. Nekoliko stoljeća kasnije Schopenhauer će isto zaključiti kako se „ljudi tisuću puta više trse oko stjecanja bogatstva, nego oko izobrazbe duha; dok našoj sreći mnogo više pridonosi ono što jesmo nego ono što imamo.“ Ljudi se uvijek iznova vraćaju svojim manama i popuštaju pred sjajem bogatstva tj. kako bi rekao autor, klanjaju mu se i grabe se za izmet, dok im istinska sreća ostaje izvan dohvata. A sveti se Franjo svim žarom duha dao na potpuno suprotno junačko djelo, on ju je tražio, čeznuo za njom i „nije krzmao pred protivštinom, nije se plašio neuspjeha, nije izbjegavao napor, nije zazirao ni od kakve tjelesne nevolje samo zato da bi mu se konačno pružila mogućnost da uzmogne prispjeti do nje kojoj je Gospodin predao ključeve kraljevstva nebeskoga (usp. Mt 16,19). (SgS, 4)“ Jer je rečeno „blago siromasima u duhu, njihovo kraljevstvo nebesko (usp. Mt 5,3).“ Svijet je oduvijek volio i težio za zemaljskim, kako je valjda ono od zemlje stvoren ima neku težnju da k njoj okreće svoje biće, a ne uviđa kako ga je Bog stvorio, a ne blato samo od sebe. A sv. je „Franjo poput radoznalih istraživača počeo obilaziti ulice i trgove grada, i pomnjivo je tražio onu koju ljubi duša njegova (usp. Pj 3,2). (SgS, 5)“ Te riječi bijahu priprostim ljudima nerazumljive. Jako su mrzili Siromaštinu i od nje se uklanjali, a on ju još traži. Pa otiđe odličnicima misleći kako oni razumiju. A oni mu rekoše još grublje. „Siromaština koju tražiš neka uvijek bude tvoja, i tvojih sinova, i tvojih potomaka nakon tebe (usp. Post 13,15). Nama više odgovara to da uživamo naslade, da obilujemo bogatstvom, jer je kratka vijeka i tužan život naš i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj (usp. Mudr 2,1). (SgS, 6)“ Eto vam vaš tužan život, kako sami rekoste, Franjo želi biti sretan. I ljudi ne shvatiše kako su siromašni slobodni i laki, bez tereta i bez briga. Siromaština donosi slobodu ali oni poželješe biti robovi zemaljskih stvari. I „Bog reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' (Lk 12, 20)“
Sv. Franjo nadalje pronalazi dvojicu siromaha i ti siromasi mu ovako rekoše: „Siromaština je jedinstvena pojava. Svaki je čovjek prezire zato što se ne nalazi u zemlji onih koji žive udobno (usp. Job 28,13). Zato je skrivena njihovim očima; ona izmiče i pticama nebeskim (usp. Job 28,21). Jedino je Bogu poznat njezin put i mjesto gdje prebiva (usp. Job 28,23). (SgS, 10)“ „Ako dakle, brate, želiš doći do nje, svuci svoju svečanu odjeću (usp. Jdt 10,3) i odbaci svako breme i grijeh koji lako zavodi (usp. Heb 12,1). (SgS, 11)“ Jedino tako je moguće doći do blaženstva, odbacivši sve što nas sputava. Jedino se tako dolazi do Neba i duhovnog blaženstva, samo slobodni i neopterećeni lete tako visoko. Søren Aabye Kierkegaard će reći da je potpuno odreknuće važan korak da se dosegne istinska vjera. Odbacite sve i „kažem vam da će svako mjesto na koje stupi vaša noga biti vaše (usp. Pnz 11,24). (SgS, 13)“ Zvuči kao paradoks ali ni toga se ne treba bojati, jer što li je paradoks doli tek ljudska logika koju izigrava božanska svemoć.
„Ljudima se često predbacuje – veli opet Schopenhauer – da su im želje usmjerene prvenstveno na novac, i da ga vole iznad svega.“ No tvrdi da je prirodno, čak i neizbježno voljeti ono što svakoga časa može promijeniti za bilo koji od predmeta naših promjenjivih i raznolikih prohtjeva. Hrana je dobra za gladnoga, lijek za bolesnog ali samo novac je – tvrdi – apsolutno dobro jer rješava ne samo jednu već mnoge potrebe. No bogatstvo bi trebalo biti osiguranje, a ne sredstvo pribavljanja užitaka svijeta. Samo bogatstvo po sebi ne bi bilo zlo, ali tko ga se grčevito drži, a ono uglavnom tako djeluje na ljude, taj ne diže pogleda k Nebu u neke više predjele duhovnog života. Takav ostaje prizemljen za realne, sitne i beznačajne stvari koje donosi bogatstvo. Ovo dakle nije poziv za sve, ali oni koji odaberu put radikalne svetosti moraju izvršiti taj korak odreknuća. „U odreknuću ja se ostavljam svega, – veli nadalje Kierkegaard – ovo kretanje vršim u sebi samom, pa ako ga ne izvršim, tada je to isključivo zato što sam plašljiv, slab i bez oduševljenja… (…) Vjerom se ne odričem ničega, nego, naprotiv, ja u vjeri dobivam sve…“ Ili da rečem još radikalnije, ono čega se odreknem pretvara mi se u bogatstvo, istinsko bogatstvo.
Postoji još jedno nesuglasje. Kada gledamo na ovaj svijet neduhovnim očima onda često primijetimo kako se u ovom životu događa da pravednici žive u teškoj oskudici, a nepravednici u bogatstvu i obilju. No „pravednika ne sažalijevaj zbog siromaštva u ovomu životu, – reče jednom sveti Ivan Zlatousti – nego ga smatraj blaženim zbog budućega obilja dobara.“ „Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave, jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno. (2 Kor 4,17-18)“ No „prije nego što počneš uživati u budućoj slavi, već sada ti je u baštinu pala nagrada, u obnavljajućemu trpljenju naše duše koja postaje mudrija i bogobojaznija, osnaženija strpljenjem, krjepkija i snažnija. (Sv. I. Zlatousti)“ I možemo slobodno nadodati – sretnija, jer „krepostan čovjek je sretan što živi kreposno (KKC, 1810)“, neovisno o situaciji u kojoj živi. Odakle svetom Franji zanos i tolika ljubav, pa nadalje i romantična sreća i dječačka radost, sve to imalo je jedan jedini izvor, Krist! On je bio jedini izvor iz kojeg je pio sv. Franjo i koji ga je učinio tako sretnim i radi kojeg je sa smiješkom sve odbacio, naravno, da bogatstvo stekne.
U nastavku Siromaština govori o svojoj prvoj radosti. Bijaše ona s Adamom i Evom, s prvim čovjekom u Raju. „Mislila sam da ću s njim boraviti dovijeka, jer ga je Svevišnji stvorio kao pravedna, dobra i mudra te smjestio na najubavije i najljepše mjesto. Bijah uvelike radosna, sve vrijeme sam igrala pred njim (usp. Izr 8,30), jer ne imađaše nikakva vlasništva, sav bijaše Božji. (SgS, 25)“ Nije li možda u tome sreća, biti sav Božji. No nakon njihove nesretne sudbine tražila je onoga s kim bi sklopila savez ali je Abrahamu, Izaku, Jakovu i ostalima obećano bogatstvo i zemlja u kojoj teče med i mlijeko (usp. Izl 3,17), u njima nije našla saveznika sve „dok iz krila Očeva (usp. Iv 1,18) nije na svijet došao Svevišnji koji me ponovno najmilostivije potražio. (SgS, 30)“ I „s obzirom na mene izabranicima je svojim sačinio oporuku i potvrdio je neopozivim izričajem govoreći: ’Nemojte posjedovati ni zlata ni srebra, ni novca. Nemojte nositi ni kesu, ni torbu, ni štap, ni obuću, i nemojte imati dviju haljina (usp. Mt 10,9–10; Lk 9,3). (SgS, 31) I, nadalje, mnoge slične riječi. U svemu je on ljubio siromaštvo. I nakon mnogo godina dođoše neki novi ljudi „bijahu gorljivi duhom, radosni nadom, u nevolji strpljivi (usp. Rim 12,11.12), krotka i ponizna srca (usp. Mt 11,29). Čuvali su mir duše, sklad kreposti, međusobnu slogu, povezanost srdaca, radosno jedinstvo zajedničkoga života. (SgS, 37)“ Bijahu oni, jednostavni, siromašni i sretni. Bijahu oni izazov za sve koji su došli nakon njih.
Da li je, dakle, moguće povezati sreću i siromaštvo? Vidimo u Franjinom slučaju da jest, premda moramo ovdje razlikovati izabrano siromaštvo poradi kraljevstva Božjeg i ono siromaštvo potrebnika, koji su potrebni milosrđa. „Istina je – vele braća u Legendi trojice drugova – da smo siromašni, ali siromaštvo za nas nije teret, kao za druge potrebnike, budući da smo postali siromašni našim slobodnim izborom, po milosti Božjoj, slijedeći njegov savjet (LegTd 39).“ Možda je, još da nadodamo, rođenje u Betlehemu najljepši izraz sreće siromašnih. On, kome se sva tri svijeta pokoravaju, komu se horde Anđela klanjaju „položen je – kaže evanđelist – u jasle, jer za nj nije bilo mjesta u svratištu (usp. Lk 2,7)“. A prvi posjetioci bijahu siromašni pastiri što su pasli stada na proplanku iznad grada, a i njegovi učenici, trideset godina kasnije, bijahu redom priprosti i siromašni ribari. Kakav je to Kralj koji je odbacio zlatno prestolje i nije imao gdje glavu nasloniti (Usp. Mt 8, 20)? Kakav je to Kralj koji se okružio priprostim siromasima, bolesnima i malenima, pa ipak je s takvom miroljubivom vojskom osvojio svijet? To je Isus Krist, Franjin Kralj. Kralj sretnih siromaha.
Nikola Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar