SV. DAMJAN DE VEUSTER – SVETAC LJUBAVI

Sveti Damjan je rođen kao sedmo od osmero djece od kojih se četvero odazvalo duhovnom pozivu. Rođen je kao Josip (Jozef) de Veuster, u flamanskoj obitelji 3. siječnja 1840. u Tremelu, u Belgiji. O njegovu djetinjstvu malo znamo ali jedno je sigurno bilo je prožeto toplinom i dubokom katoličkom vjerom. Neki životopisci poput Hünermanna vide te njegove dječačke dane ispunjene visokim idealima. Sanjao je postati junak poput lava Flandrijskog. Htio je mali Josip ubiti zmaja ili diva ili tako nešto, a htio je i Papa postati. Ali shvatio je brzo da junaci ne moraju biti veliki, shvatio je da veliki ljudi ne moraju uvijek biti veliki i snažni, shvatio je da majka koja se trudi dobro odgajati svoju djecu junakinja, i da je otac koji naporno radi kako bi nahranio sva gladna usta junak, i to da se junakom može postati i u pustinji, u samotnoj ćeliji. 

Josip je krenuo za jednim od svoje braće u Družbu Srca Isusova i Marijina te uzima ime Damjan. Prvo je primljen kao redovnički brat pomoćnik, a tek kasnije kao svećenički kandidat. Za misije je bio određen njegov stariji brat Pamfil ali pošto je bio spriječen bolešću umjesto njega se dobrovoljno javio Damjan koji još nije bio zaređen. Red subđakonata, đakonata i potom svećenika primio je na Honolulu-u. U to vrijeme Havaji su bili pogođeni kugom pa su odredili jedan otok na kojem će živjeti zaraženi. Bio je to otok Molokai -  otok bijede, gnjeva i smrti, otok gubavaca. U rajskom arhipelagu Havaja to je mjesto više naličilo na pakao, zvali su ga paklom Južnog mora. Bilo je to mjesto kojeg su se svi užasavali. Upravo tamo je 10. svibnja 1873. godine stigao otac Damjan. Bile su mu 33 godine i bio je jedini zdrav među 800 gubavaca, koliko se procjenjuje da ih je tada živjelo na Molokaju. Na otoku je vladala apatija, bezakonje i nemoral. Ti ljudi su bili prepušteni da umru. Bio je to zbilja pakao dok nije došao on, Flandrijski junak, o kako su zaudarale rane, kako je teško gledati raspadajuća lica i udove na kojima su ostali samo batrljci, ali tako nastaju junaci, zar ne? Organizirao je vjerski život na otoku, čak i trajno klanjanje. Sagradio im je crkvu, kuće, školu, ceste, bolnicu, sirotište. Naučio ih je obrađivati vrtove. Previjao im je čireve, sagradio rezervoar za vodu, pravio ljesove, kopao grobove, dijelio lule i jeo s njima, pružajući im medicinsku i emocionalnu podršku. 1875. ga je posjetio biskup Maigret i ostao zadivljen što je sve postigao. Glas o ocu Damjanu raširio se Amerikom i Europom.

Dok je Friedrich Nietzsche tutnjao Europom kako je „Bog mrtav“, u isto je vrijeme jedan pobožni i milosrdni svećenik s periferije uvjerio svijet kako Bog itekako živi u malenima, odbačenima, u ljudima s ruba društva. U onima koje bi Nietzsche ostavio da umru, ali ne i Damjan, sveci djeluju drugačije. Jednog jutra1885. htio je oprati noge, gospođa je jako ugrijala vodu pa mu je doviknula da pazi kako se ne bi ispekao, a on je već imao noge u kipućoj vodi i ništa nije osjećao, znao je odmah da se i sam razbolio. Najvjerojatnije preko lule koju je jedan od dječaka skrivećki pušio. Kad je dječak shvatio da je otac zaražen sav u suzama je došao priznati svoju krivnju. Vidjevši dječaka u suzama otac Damjan ga je primio na koljena i pokazao mu lulu, te šaljivđija kakav je bio, objasnio mu da ne može kuga ući kroz tako malu rupicu na luli. Ni u jednom trenutku bolesti nije se prekinuo brinuti o svojim patnicima. Sve je to otac Damjan izrekao još na početku svog apostolata: Ako mi Bog dadne i vaš ću križ nositi, biti ću gubavac među gubavcima. Otac Damjan je umro na Veliki ponedjeljak, u 8:00 sati ujutro 15. travnja 1889., u 49. godini života. A kod posljednjeg ispraćaja na križu je pisalo: Nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Sv. papa Ivan Pavao II. ga je 1995. godine u Leuvenu proglasio blaženim, a papa Benedikt XVI. 11. listopada 2009. svetim. Ostaci oca Damjana 1936. godine prevezeni su u Belgiju. 2005. godine, proglašen je za najvećeg Belgijanca svih vremena.

Pogledajte ovu sliku, dobro je pogledajte i zapamtite je..., to nije lice gubavca, to je lice ljubavi.

N. Dominis