Svijet voli klicanje, a mrzi muku.
Isus je ulazeći po posljednji put u Jeruzalem imao status zvijezde. Svi su mu povlađivali. Ta vikali su: Hosana Sinu Davidovu! Rasprostirali su palmine grane po putu ispred njega i ne primijetivši da on ulazi u dane svoje muke. Prvo, ulazi na magarcu, kakav je to kralj i kakva je to zvijezda koja si ne može pribaviti konja, nekog rasnog pastuha za svečani ulazak u Jeruzalem. Ali ne, davno je Kći Jeruzalemska pozvana na klicanje jer „tvoj kralj se evo tebi vraća... jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu (Zah 9,9)“
Isus tog dana zasigurno nije likovao kako to čine zvijezde i kraljevi. On je poznavao čovjeka u srži i znao je da trenutak slave ne traje vječno. Ni puna četiri dana u njegovom slučaju. Narod je potkupljiv, mase se lako ohlade i lako podgriju. Bio je svjestan da slava donosi mržnju onih koji bi je htjeli, a ne dobivaju je dovoljno. Isus ulazi u Jeruzalem da podnese i posljednju tešku i najtežu stvar u životu. U tijelu mora trpjeti sve do smrti. Zato drevna rimska tradicija ovu nedjelju zove Nedjeljom Muke Gospodinove. Kad je to objašnjavao učenicima oni su ga odgovarali, „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi! (Mt 16,22)“ Ali Isus je znao da se neće gotovo ni jedan naći da ga brani, da se svrsta uz njega. Onaj ga je izdao, Petar ga zatajio, svi ostali osim Ivana pobjegli i skrili se negdje u svojim strahovima. Ali tko će podignuti pali svijet ako svi pobjegnemo u svoje strahove, tko bi vratio svijetu dostojanstvo da Isus nije pristao biti mučen i umrijeti za njega. Možda zbilja nismo zaslužili tolike ljubavi ali njemu nije bilo važno kakvi smo, trebalo je samo pokazati da nas do smrti ljubi. Mržnja ne može stvarati, mržnja ne može obnavljati, samo ljubav to može. I on je to znao. Ljubav će dati prvoj Crkvi polet i snagu da pronese njegovu poruku do nakraj svijeta. Ljubav će dati snagu misionarima kroz povijest da izvrše najsmjelije pothvate kako bi neznabošce upoznali s Bogom ljubavi. Ljubav će od najtežih grešnika stvoriti dobre i poštene kršćane. Jer ako netko još uvijek mrzi znači da nije upoznao ljubav. Ako je netko još uvijek ravnodušan ili je protiv Kristove poruke znači da nikada nije uspio doživjeti duboku ljubav. Ono kad plačeš iz ljubavi, ono kad sve činiš u zanosu i kada se svijet mijenja u tvojim očima, a stvarnost postaje puna svijetla.
Takva je bila Cvjetnica, dan radosti. A onda muka, koja nas otkupljuje i u sebe upija sve naše patnje. To su bili dani otrežnjenja za učenike. Da bi tek na kraju, kada su učenici i oni koji su ga voljeli izgubili svaku nadu, on ostvario najveći preokret u povijesti. Nakon tri dana tuge i izgubljenosti on oživljava. Ponovno šeće, ličeći na vrtlara, svojim vrtom u hladno, maglovito jutro. Prepoznaje ga Marija. Bilo je dovoljno izgovoriti to ime da ga prepozna. Čitav svijet je u trenutku promijenio atmosferu, sunce je izbilo ponad groba Josipa iz Arimateje ali tijela više nije bilo. Opet se vraća Cvjetnica opet se Krist slavi, ali sada istinski. Opet ga ljube i on ima najdramatičnije dokaze ljubavi, rane, duboke rane na svome tijelu. Pa čovječe pridruži se slavljenju ali ne poput Židova tadašnjeg vremena, ne poput lako manipulirajuće mase, ne poput učenika koji su se skrili, izađi na ulicu i budi odsjaj tog Boga koji voli sve ljude, koji svima hoće dobro, na kraju krajeva sam budi Ljubav. „Da, tko tako Kristu služi, mio je Bogu i cijene ga ljudi. (Rim 14,18)“
Nema komentara:
Objavi komentar