ŽELJA ZA SMRĆU KOD SVETACA

„Kao katolici, znamo da smrti nije nešto čega bi se trebali bojati. „Pobjeda iskapi smrt“, napisao je sv. Pavao u poslanici Korinćanima, „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja?“ (1 Kor 15, 55). Dobili smo način pripreme za smrt, a ako su naše duše pripremljene, smrt je rođenje za vječni život. (Scott Hahn)“ Scott Hahn u svojoj knjizi (Nadati se smrti: Kršćansko značenje smrti i uskrsnuće tijela) veli kako je nada najzapostavljenija krepost te se još k tome nadnaravna miješa s naravnom. Mogu i sam posvjedočiti da mi je pri pisanju diplomskog rada o trima bogoslovnim krepostima najteže bilo naći literaturu za krepost nade. Nadalje sv. Pavao veli „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“. 

A sv. Ignacije Antiohijski (Sirija (rimska provincija), oko 35. - Rim, oko 107.) ovako je govorio u poslanici Rimljanima kada je već bio u verigama i putovao za Rim gdje je morao biti bačen divljim zvjerima u jednoj od onih „zabava“ koje su se tamo često priređivale:

»Pišem svim Crkvama i poručujem svima da rado umirem za Boga ako me vi ne spriječite. Pozivam vas da mi ne iskazujete svoju naklonost u nezgodan čas. Pustite me da budem hrana zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem čisti kruh Kristov. Zazivajte Krista za mene da pomoću tih zvijeri budem žrtva Bogu. Ništa mi neće koristiti draži svijeta niti kraljevstva ovoga vijeka. Bolje mi je umrijeti da se sjedinim s Isusom Kristom nego kraljevati svom zemljom. Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hoću koji je za nas uskrsnuo. Nadolazi čas moga rođenja. Oprostite mi, braćo, ne kratite mi da zadobijem život, ne želite da ostanem u smrti. Onoga koji želi biti Božji ne predajte svijetu i ne zavodite ga zemaljštinom. Pustite me da doprem do čistog svjetla. Tek kad stignem tamo, bit ću čovjek. Priuštite mi da budem sljedbenik muke svoga Boga. Tko njega ima u sebi, neka shvati što hoću, i neka ima sućuti prema meni znajući što me muči. Knez ovoga svijeta hoće me oplijeniti i preokrenuti moje osjećaje prema Bogu. Neka mu nitko od vas koji ste tamo ne pomogne. Radije budite uz mene, to jest uz Boga. Nemojte govoriti o Isusu Kristu, a čeznuti za svijetom. Neka ne bude u vas zavisti. I ako vas ja, kad dođem k vama, budem drugačije nagovarao, ne slušajte me. Vjerujte radije onome što vam sada pišem. Živ vam pišem želeći umrijeti. Moja je požuda raspeta i u meni nema vatre koja teži za zemaljskim, nego je u meni živa voda koja u mojoj unutrašnjosti žubori i iznutra govori: ’Dođi k Ocu!’ Ne raduje me propadljiva hrana ni naslade ovoga života. Želim Božji kruh, a to je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, a za piće želim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav. Ne želim živjeti među ljudima, a to će se dogoditi ako vi to budete htjeli. Dajte, i vi tako želite da bi i vas Bog želio. To vas molim s ovih nekoliko redaka; vjerujte mi, Isus Krist će nam pokazati da govorim istinu. On je usta koja ne varaju, kojima je Otac istinito progovorio. Molite za mene da ga postignem. Ne pišem vam po tjelesnom nadahnuću, nego po Božjoj volji. Ako budem trpio, znači da mi dobro želite; ako budem oslobođen, znači da me mrzite.«

Dok su ga lavovi komadali Ignacije je na ustima izgovarao Isusovo Ime, za koje je oduvijek govorio da ga se ne može riješiti jer mu je urezano u srce. I zaista, kaže predaja, kad su mu nakon smrti znatiželjni pogani rasporili grudi, na srcu mu je zlatnim slovima bilo zapisano: “Isus Krist”.

Poznato je kako su i sv. Franjo Asiški i sv. Antun Padovanski imali veliku želju da umru za Krista. Poznat je u svoje vrijeme bio po svom kršćanskom svijetu i naš Hrvat, sv. Nikola Tavelić. Koji je izabrao smrt vjerujući da će svojom hrabrošću uvjeriti krivovjernike da postanu Kristovi sljedbenici. No postoji tisuće i tisuće mučenika željom, jedan od njih je ostao poznat, možda i zato jer je zapisala svoj život, Mala Terezija od Djeteta Isusa koja je ovako pisala:

»Ali iznad svega bih htjela, ljubljeni moj Spasitelju, da prolijevam svoju krv za tebe do posljednje kapi... Mučeništvo, to je san moje mladosti. Taj je san rastao sa mnom pod trijemovima Karmela... Ali i tu još osjećam da je moj san ludost, jer se ne bih znala ograničiti da želim samo jednu vrstu mučeništva... Da bih bila zadovoljna, trebale bi mi sve... Htjela bih poput tebe, božanski moj Zaručniče, biti bičevana i raspeta... Htjela bih umrijeti kao sveti Bartolomej... Htjela bih poput svetog Ivana biti bačena u vrelo ulje, htjela bih podnijeti sve muke koje su pretrpjeli mučenici... Htjela bih sa svetom Agnezom i sa svetom Cecilijom pružiti svoj vrat pod krvnički mač i poput Ivane Arške, moje ljubljene sestre, na zapaljenoj lomači zazivati tvoje ime, Isuse... Misleći na muke koje će podnositi kršćani u vrijeme Antikristovo, osjećam da mi srce dršće, i htjela bih da te muke budu sačuvane za mene... Isuse, Isuse! Kad bih htjela napisati sve svoje želje, morala bih posuditi tvoju knjigu života; u njoj su zapisana sva djela svih svetaca, i ja bih voljela da sam ta djela izvršila za tebe...«

Na kraju, ali ne i posljednji, jedan velikan duha koji je kako vele osvjetlao lice Europe u Drugom svjetskom ratu, franjevac, Otac Maksimiljan Kolbe. On je u koncentracijskom logoru hrabrio sve koji su ga susretali. Sve je ohrabrivao da ne prestanu vjerovati u pobjedu dobra. Znao je reći: „Mržnja nema stvaralačku snagu.“ 

„Bila je to noć strave i užasa. Svi znaju, ako se bjegunac ne nađe desetorica iz njegova bloka otići će u smrt, u bunker gladi. (...) Svakim trenom povećavala se skupina odabranih. (...) Pa ipak jednog je spasio plač i zapomaganje. Spominjao je ženu i djecu i glasno se od njih opraštao, žaleći i njihovu i svoju sudbinu. Dakako, plakao je bez nade kao i svi ostali. Po svoj prilici, bio je posljednji odabranik. Tada je u jednom redu nastalo komešanje. Straža se trgnula i uperila oružje. Jedan je zatvorenik izašao iz reda i uputio se prema komandantu. (...) To je bilo toliko neobično i nezamislivo da se straža trenutačno zbunila. Tko je? Što hoće? Kako se usudi? Vratovi se istegoše da ga svi vide. Poludio? Što se događa? (...) Stao je pred zapovjednika u stavu mirno, otkrivene glave, i izjavio da želi u bunker smrti umjesto jednog od izabranih zatvorenika. (...) Komandant je prihvatio ponudu. (Yves Ivonides)“ Možda je najsigurniji svjedok sam čovjek mjesto kojeg je Kolbe dao život. Gajowniczek veli kako se sledio, „odjednom sam postao lešina... Kasnije su mi pripovijedali drugovi da sam urlao i zazivao ženu i djecu. Tada je iz reda istupio jedan zatvorenik i zamolio komandanta da umjesto mene smije otići u bunker smrti. Prepoznao sam u njemu oca Kolbea, kad je u me upirao prstom. Komandant mu je tad postavio neka pitanja, a onda je pristao na zamjenu. (...) Kakvo je to bilo mučenje, kakva grozna smrt, pokazuje činjenica da su – po svoj prilici – pili vlastiti urin. Dokaz: posudu za nuždu nikad nije trebalo prazniti. (...) S vremenom su i molitve prestale biti glasne, jer više nisu mogli govoriti. Čulo se samo nemoćno šaputanje. Nisu se više mogli podići, svi su ležali rastegnuti ili sklupčani na podu. Jedino sam Maksimilijana vidio kako se još drži na nogama ili kleči među njima na sredini sobe. Svi su stražari znali da je tu umjesto drugoga. Poštovali su ga. Čuo sam ih gdje govore:˝Ovaj je svećenik izvanredan čovjek. Nešto slično nismo vidjeli.˝ (Yves Ivonides)“ Prošla su dva tjedna, a četiri osuđenika među kojima i otac Kolbe još su bili živi. Trebalo je ubrzati njihovu smrt. Tako je pozvan kriminalac Boch koji im je morao dati smrtonosnu injekciju. „Vidio sam – veli svjedok – kako otac Kolbe , mičući usnama u molitvi, sam pruža ruku krvniku. (...) Tako je umro svećenik, heroj logora u Oswiecimu, dragovoljna žrtva za jednu obitelj, moleći do posljednjeg trenutka. (...) Prema ustaljenom i neizbježnom postupku, njegovo je tijelo preneseno u krematorij i tamo spaljeno 15. kolovoza 1941. Na blagdan Velike Gospe, Uznesenja Marijina. (Yves Ivonides)“

Što još nadodati ovim svjedočanstvima osim uzviknuti s Pavlom: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.“

Knjige N. DOMINISA kupite OVDJE