Što reći da već nije
rečeno?
Uistinu se podigla velika
prašina oko slučaja Čavajda. Tolika navala lijevih i desnih, a posebno svih
mogućih medija govori nam da je nešto važno u pitanju. Rekao bih da nije u
pitanju zdravlje majke, već zdravlje djeteta.
Sada više ne mogu reći da
to nije dijete što tvrde za djecu do 10. tjedna trudnoće.
Posve mi šašavo zvuče
riječi da joj je dijete reklo da čine „pravu stvar“ ili nešto tako. Svako biće
želi živjeti. Iskonski je čovjekov strah, strah od smrti. Blesavo se izvlačiti na djetetovu bolest, tisuće djece je rođeno
bolesno ili se kasnije razbole, ili bi oni koji podržavaju gospođu tako s svim onkološkim
bolesnicima? Ako dijete ima šansu da preživi, tu šansu i zaslužuje. Rodite ga
pa ga dajte na posvajanje. Bojite se osude društva?
Jasno je, reći ćemo
otvoreno: Želite se riješiti bolesnog i umirućeg djeteta i mjesto da vam društvo ulije
nadu i ukaže vam na sve predivne majke i očeve koje imaju manje ili više
bolesnu djecu, da vam pokaže primjere sličnih dijagnoza koje su pozitivno završile, većina društva vas podržava u smaknuću vašeg djeteta. Uopće nije bitno hoće li dijete preživjeti ili ne ako ga ubijete zažalit
ćete prije ili kasnije što ste ih slušali, ali odluka ostaje na vama.
Pročitao sam pismo gospođe Čavajde i u njemu nalazim mnogo ljubavi prema svim članovima svoje obitelji, a ponajviše prema sebi, dok ljubavi, one prave majčinske ljubavi prema Grgi nema. Ako postoji šansa da se dijete rodi živo, zar ne bi majci bio životni san bar tih nekoliko trenutaka, sati, dana, godina ga držati na rukama. Ako zbilja postoji šansa da se rodi živo i umre, vjerujte da ćete imati trenutke koji se ne zaboravljaju, na kraju krajeva biti ćete mirni jer ćete znati da niste vi ubili Grgu već je umro.
Zbilja je čudno da mi
imamo ovaj slučaj u jeku američke rasprave o pravu na pobačaj. Čak i tamo
postaje jasno da je čovjek čovjek ma koliki fizički bio.
by Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar