Svijet je dom napasnika koji nas želi ugrabiti od Boga i vratiti nas na put uzdizanja. Kao što je Isus bio iskušan u pustinji tako je i s nama. Kušnje su svakodnevne i bez prestanka se moramo boriti protiv njih jer pravi se duhovni život može prepoznati samo ako se suočimo sa svojim napastima. U nastavku ćemo govoriti o tri napasti kojima je zloduh iskušavao Isusa u pustinji ali i nas iskušava, to su: napast da budemo važni, napast da budemo spektakularni, napast da budemo moćni.
Prva napast da budemo važni
Pretvoriti kamen u kruh. To je napast da učinimo nešto potrebno, ali ne iz ljubavi nego da bi nas ljudi hvalili - da temelj služenja bude korist. Ali vi niste broj lajkova na facebooku, niti broj glasova koje dobivate, niti se naša vrijednost mjeri po jačini aplauza, ne, vi vrijedite jer ste djeca svjetlosti, pazite, ovo nije osuda onima koji to nisu, već poziv da svi postanu. Čovjek vrijedi jer je ljubljeno dijete Božje, jer smo njegov ljubljeni narod. Ovu napast, da budemo važni, ne odbijamo tako da činimo samo nevažne stvari, nego tako da prianjamo uz Božju riječ koja je izvor svega važnoga. Dakle, jedino važno jeste što Bog misli o nama jer jedino On u potpunosti poznaje srce svakog pojedinog čovjeka, dok su ljudi podložni krivim prosudbama.
Druga napast je slična prvoj, da budemo spektakularni
Baci se sa hrama. Tu je u pitanju pljesak i slava koju bi Isus zadobio takvim spektakularnim čudom i mi ljudi uvjereni smo da nešto vrijedimo samo ako naše djelo spektakularno, ako ga svi potvrđuju ili ako posjećuju naše mise, invente, predavanja, ovisni smo o statistikama. Kristov život u najvećem dijelu nije bio spektakularan, došao je kao sluga u Betlehemskoj štalici, ušao u Jeruzalem na magarcu, ubijen je kao kriminalac. A danas je biti osoba – postojati – i biti viđen, hvaljen, voljen i prihvaćen, za mnoge jedno te isto, i ne shvaćamo da se istinski „biti“ može samo pred Bogom, za to nam ne treba publika.
Treća napast da budemo moćni
Dat ću ti sva bogatstva. Čini nam se gotovo nemogućim da bilo što dobro može doći iz nemoći. Ali Krist je na križu pobijedio sotonu, a velikan duha, Pavao u poslanici Korinćanima kaže: Kad sam slab, onda sam jak. Uistinu, ništa nije teže nego savladati želju za moću. A autor dodaje: samo onda kada sve u našem služenju ima izvor i cilj u Bogu, možemo biti slobodni od žudnje za moću i nastaviti služiti svojoj braći, ne radi nas, nego radi njih.
Biti važan, spektakularan i moćan napasti su koje nas prate tijekom cijelog života ali kad prepoznamo te napasti kao zavodljive pokušaje i iluzije uzvisivanja svojeg lažnog ja, tada one mogu postati poziv da tražimo svoje pravo ja, koje je skriveno samo u Bogu.
Da bi se nadvladale napasti potrebna je disciplina, a disciplina kršćanskih učenika ne postiže se usvajanjem nečeg, nego prepuštanjem Duhu. Autor navodi tri vrste discipline koje su potrebne da bi se nadvladale napasti, to su: disciplina Crkve, disciplina Svetog pisma i disciplina srca, u daljnjem razmatranju razraditi ćemo te tri različite, a opet slične discipline.
Disciplina Crkve
Disciplina Crkve je disciplina po kojoj mi kao ljudi predstavljamo živoga Krista u vremenu i prostoru. To je život u kojem neprestano povezujemo Božju priču s našom vlastitom. Krist je Božje djelovanje u ljudskoj povijesti, On je tu s nama živi, pati, raduje se, djeluje u nama i preko nas, On šalje svoga Duha i na taj način povezuje jedne s drugima. U liturgiji narod Božji slavi događaj Krista. Na taj način stvaramo prostor usred ljudske povijesti kako bi događaj Krista za nas postao stvarnost. Istinska priča o nama otkriva se kroz priču o Kristu, priča o Krist nije najveća priča ikad ispričana nego jedina priča ikad ispričana. To je priča od koje sve druge priče primaju svoje značenje i važnost. Priča o Kristu čini povijest stvarnom.
Disciplina Svetog pisma
Po disciplini Svetog pisma Božja riječ može neprestano postajati tijelo u nama. Po Božjoj riječi mi se izgrađujemo u živoga Krista. Dopustimo da Riječ postane naša istinska hrana. Tako riječ silazi iz našega uma u naše srce i tamo nalazi prebivalište. Kako napredovati u ovoj disciplini, autor nam daje odgovor: meditacijom. Meditirati znači rasti u unutarnjoj spremnosti za Riječ tako da nas Riječ može voditi, otvoriti, ukloniti naše strahove i nastaniti se u nama. Prava meditacija je, prema tome, dopustiti Riječi da postane tijelo u nama.
Disciplina srca
To je disciplina osobne molitve. U kontekstu liturgijskog života Crkve, i podržana neprestanom meditacijom Božje riječi, osobna nas molitva vodi ne samo do našeg srca nego i do Božjeg srca. Kad uspijemo čuti otkucaje Božjeg srca u intimnosti svoje molitve, shvatit ćemo da Božje srce grli sve patnje svijeta, a da nas molitva uvijek vodi do Božjeg srca i srca ljudske patnje u isto vrijeme. Tako nas disciplina srca vodi na put milosrđa, to je put poniženja, uzak put koji vodi u život. Da bi sigurno stasali u ovoj disciplini autor savjetuje da se nađe iskusnog duhovnika.
Zaključak
Slušati Crkvu, Sveto pismo i naše srce suobličavati srcu Isusovu i tako otkrivati stalnu prisutnost Duha Božjega u nama i među nama mora biti naša stalna i želja i praksa.
Mi nikad nećemo biti bez borbe. No ako ustrajemo u nadi, hrabrosti i povjerenju, u svojem najskrovitijem biću u potpunosti ćemo shvatiti da ćemo putem Kristove poniznosti s njime ući u njegovu slavu.
Sastavio N. Dominis prema knjizi "O Kristovoj poniznosti", s podnaslovom - "Kršćanski put poniznosti i duhovni život" autora Henrija Nouwena
Nema komentara:
Objavi komentar