Gustavo Gutiérrez
Merino peruanski je filozof, teolog i dominikanski svećenik koji se smatra
jednim od utemeljitelja teologije oslobađanja. On je knjigom Teologija
oslobođenja utro put ovom teološkom pravcu ali daleko od toga da ju je on
izmislio. Teologija oslobođenja je nastala kao spontani teološki pravac među
svećenicima Južne Amerike. Gutiérrez će reći: „Povijesna maternica iz koje se
rodila teologija oslobođenja jest život siromašnih...“[1] U peruanskom gradu Chimbote, na
sastanku svećenika god. 1968. nekoliko dana prije početka konferencije u
Medellinu, Gustavu Gutierrezu bilo je povjereno da govori o teologiji razvitka,
o kojoj se u to vrijeme dosta raspravljalo. Prilikom izrade interventa njemu se
više biblijskim i teološkim učinilo govoriti o teologiji oslobođenja kao
teologiji spasenja u konkretnim povijesnim prilikama. Tako je prvi put izašla u
javnost ideja o teologiji oslobođenja.“[2] Na jednom drugom mjestu
Gutierrez će reći da je „teologija oslobođenja teologija naroda i više je
nusprodukt tekuće borbe siromašnih protiv ugnjetavanja, nego teologija
stručnjaka vješto pripremana u tišini knjižnica te kao takva ponuđena masama...
Dakle to je „narodna teologija”, a ne „teologija priručnika”.“[3]
Po njemu teologija
mora biti kritička misao prema sebi i vlastitim temeljima.[4] Sve se svodi na to da kritičkim
pogledom ispravljamo sebe, a onda prije svega da djelujemo kako bi svijet
postao boljim. H. Cox i Moltmann govore o „budućnosti teologije“, a to ne znači
kaskati za stvarnošću već otkrivati u sadašnjoj stvarnosti i zamahu povijesti
ono što nas goni prema budućnosti.[5] „Ta se teologija ne ograničava
na razmišljanje o svijetu nego nastoji da se u nj uključi kao trenutak procesa
koji preobražava svijet. Ona to čini otvarajući se daru kraljevstva Božjeg, a
to uključuje: prosvjedovanje protiv ponižavanja ljudi, borbu protiv zagađivanja
koje ugrožava veći dio čovječanstva, ljubav koja oslobađa, izgradnju novog,
pravednijeg i bratskijeg društva.“[6]
Promatranje „razvoja“
kao globalnog procesa uključuje i etičke vrednote i bila bi zabluda misliti da
je to samo kršćansko nadahnuće i marksizam je na istom tragu piše Gutiérrez.[7] Siromašne zemlje sve više
shvaćaju kako je razlog njihove nerazvijenosti samo nusproizvod razvoja drugih,
bogatih zemalja.[8] On rješenje vidi u dolasku
izrabljivane klase na vlast. To bi omogućilo prijelaz na drugačije društvo,
socijalističko društvo.[9] No Gutiérrez se ipak ograđuje od
onih koji oslobođenje vide samo kao ekonomsko i socijalno. Krist nas je
oslobodio, u prvom redu od grijeha, ali za što nas je oslobodio? Slobodni da
bismo ljubili.[10]
Bitno teološko
pitanje je što znači spasenje (oslobođenje) danas i obuhvaća li ili ne sve
dimenzije čovjeka i duhovno ali i materijalno? To je pitanje odnosa „vjere i
ljudskog postojanja, vjere i društvene stvarnosti, vjere i političkog
djelovanja ili ukratko kraljevstva Božjeg i izgradnje svijeta.“[11] Na ta pitanja još uvijek nije
dan jasan odgovor. Zato je to pitanje uvijek aktualno.[12] Suvremeni čovjek postaje
svjestan da je aktivni subjekt povijesti i politike, a izgradnja solidarnog
društva dimenzija je koja uokviruje i izravno uvjetuje svu ljudsku djelatnost u
kojoj se ostvaruje čovjek pojedinac.[13] „Sve je obojeno politički.“[14] Reći će Gustavo. A to bi značilo
da u tako shvaćenu politiku ulazi sve i upravo tu se nalazi čovjek koji uzima u
vlastite ruke svoju zadaću u povijesti.“[15] On smatra da raditi za društvenu
revoluciju znači ukidati sadašnje stanje stvari i zamjenjivati ga drugim, to bi
po Gutierrezu značilo graditi pravednije društvo utemeljeno na novim
proizvodnim odnosima.[16]
Različiti dijelovi
Božjeg naroda angažiraju se u različitim oblicima. Uočava se želja raskida s
tadašnjim stanjem kroz društvenu revoluciju. Okupljaju se manjine ali aktivne
manjine.[17] Bude se pokreti apostolata
laika, a „svećenici i redovnici u sve većem omjeru žele aktivno sudjelovati u
pastoralnim odlukama Crkve. Posebice žele da Crkva odbaci svoju privrženost
nepravednom poretku i da u obnovljenoj vjernosti Gospodinu, koji je okuplja, i
Evanđelju, što ga propovijeda, svoju sudbinu veže uz sudbinu siromašnih i
porobljenih.“[18] To je mišljenje i djelovanje
izazivalo stalno trvenje s biskupima i apostolskim nuncijima. „Mnogi svećenici,
s druge strane, smatraju svojom zadaćom zauzeti jasan i angažiran stav u
politici.“[19] Neki su i povezani s
revolucionarnim grupama. Treba uzeti u obzir da su mnogi svećenici zatvarani i
proganjani, neki su i ubijeni sa strane antikomunističkih terorista.[20]
Sudjelovati u
„procesu oslobođenja znači ne prestrašiti se optužaba za „komunizam“, a na još
pozitivniji način – krenuti putem socijalizma.“[21] Jedan od najutjecajnijih
ličnosti meksičke Crkve, don Sergio Mendez Areco govori o „demokratskom
socijalizmu“. U Deklaraciji laicima Perua iz 1968. piše: „Nadamo se da će se
Crkva obratiti i onima koji su žrtve nepravednih struktura i tijelima koja ih
predstavljaju.“[22] Tj. ne obraćaju se više samo
moćnima nego pozivaju potlačene da se angažiraju. I sama „Crkva, koja je dosad
bila izravno povezana s postojećim poretkom, počinje se sada na drukčiji način
postavljati prema stanju pljačke, tlačenja i otuđenja što ga proživljava
Latinska Amerika.“[23] Crkva Latinske Amerike sve više
se nadahnjuje dubokim idealizmom, ali je ranjiva na subverzivni prodor,
spremna, poduzeti i revoluciju kako bi se okončale nepravde. Crkva u cjelini
još uvijek odražava ideologiju vladajući, veli Gutierrez i s mislima na Medellin,
nada se da se i to počelo mijenjati.[24]
Gutierrez smatra da
se Kraljevstvo Božje u Latinskoj Americi može ostvariti jedino raskidom sa
sadašnjim stanjem stvari.[25] Ali i on vidi da postoji sukob
čak i između kršćana. Između onih koji trpe i onih koji imaju koristi od
postojećeg poretka.[26] No „mnogobrojni su kršćani
izabrali put koji vodi u revoluciju. Može li Crkva pred tom polarizacijom ići
dalje a da se ne udalji od onoga što je tradicionalno njezino poslanje?“[27] Ugled Crkve je golem i ona je
često jedina koja može podići glas i prosvjedovati.[28] U Starom zavjetu „proroci
navješćuju kraljevstvo mira. No, mir pretpostavlja uspostavu pravednosti:
„Pravda će proizvesti mir, a pravo stalnu sigurnost (Iz 32, 17; usp. Ps 85)“,
obranu prava siromašnih, progon tlačitelja, život bez straha da će se svesti na
ropstvo drugima, oslobođenje potlačenih.“[29] Pa će zaključiti kako se borba
za pravedno društvo s punim pravom ucjepljuje u povijest spasenja.[30]
Drugi Vatikanski
koncil u konstituciji Gaudium et spes će reći: „Jasno je da je savršenstvo
društvenog stanja sasvim drugog reda nego stanje kraljevstva Božjeg i da se ne
mogu poistovjećivati. Usprkos tome, oblik uređenja i vladanja što ga usvoji
društvo uvelike utječe na ljudsko ponašanje i moral građana, olakšavajući ili
otežavajući njihov ulazak u kraljevstvo Božje.“[31] Medellin je jasno dao doznanja o
tadašnjem stanju stvari u Latinskoj Americi on ga kvalificira kao „stanje
grijeha“ i „odbijanje Gospodina“. (...) Radi se o grijehu kao društvenoj,
povijesnoj činjenici, kao odsutnosti bratstva, ljubavi u ljudskim odnosima, kao
raskidu prijateljstva s Bogom i s ljudima te s posljedicama koje to uključuju –
kao unutrašnjem, osobnom razdoru.“[32] Gutierrez smatra da „grijeh
iziskuje korjenito oslobođenje, ali to oslobođenje nužno uključuje političko
oslobođenje.“[33] Pa nastavlja: „Bez povijesnih
osloboditeljskih događaja nema rasta Kraljevstva...“[34]
„Biblijski je Bog
bliski Bog koji dijeli zajedništvo s čovjekom i angažira se za nj.“[35] Pa zato „prezirati bližnjega,
izrabljivati skromnog i siromašnog radnika, ne isplaćivati na vrijeme plaću,
znači uvrijediti Boga.“[36] Bog od samih početaka poziva na
ljubav „no, ta se ljubav ostvaruje samo kroz konkretne postupke (dati jesti,
dati piti itd.) u samom tkivu ljudskih odnosa.“[37] To „znači sudjelovati u borbi za
oslobođenje ljudi potlačenih od drugih ljudi.“[38] No autor stavlja naglasak i na
molitvu pa tako veli da „kršćanin angažiran u latinoameričkom revolucionarnom
procesu mora naći puteve autentične molitve, a ne molitve koja je bijeg od
stvarnosti.“[39] I nadodaje: „Življena će
svjedočenja više nego teolozi pokazati, i već pokazuju, pravac duhovnosti
oslobođenja.“[40] No u temelju tadašnjeg trenutka
Gutierrez je vidio nadu jer je „uskrsli Krist čovjekova budućnost.“[41] No nada mora jednom postati
sadašnjost. I tako dolazimo do pojma „utopije“. „Tri crte mogu obilježiti pojam
utopije (...): njegov odnos s povijesnom stvarnošću, njegovo obistinjenje u
praksi i njegova racionalna dimenzija.“[42] „Utopija je nužno optužba
postojećeg poretka.“[43] Utopijski grad Tome Mora nije
povratak u raj nego grad koji se tek treba izgraditi.[44] „Vjera i političko djelovanje
uspostavljaju korektan i plodonosan odnos jedino u nacrtu stvaranja novog
čovjeka, u utopiji. (...) Taj je nacrt temeljno tkanje borbe za bolje životne
uvjete. Političko oslobođenje javlja se kao put prema utopiji o slobodnijem,
humanijem čovjeku koji bi bio protagonist vlastite sudbine.“[45] No Gutierrez priznaje da nam
evanđelje ne pruža utopiju, to je ljudsko djelo no evanđelje ipak poznaje
ljudski nacrt i nadati se u Kristu znači vjerovati u pustolovinu povijesti.[46] Autor smatra da „temeljita
revizija onog što je Crkva bila i što jest postaje nužda.“[47] „U velikog broja kršćana vidi se
neka vrsta hlapljenja smisla Crkve. (...) Stoga je nužna njena supstancijalna
transformacija.“[48]
Crkva stupa ukorak s
poviješću. „Nije posrijedi puka obnova ili prilagodba pastoralnih metoda. Radi
se o novoj crkvenoj svijesti i redefiniranju uloge Crkve u svijetu, u kojem ona
nije tek prisutna nego je dio njega u takvoj mjeri u kakvoj nije mogla do prije
nekoliko godina ni zamisliti da će biti.“[49] Svrha Crkve više nije samo
osigurati nebo. S Drugim vatikanskim koncilom Crkva postaje sakrament, vidljivi
znak spasenja za cijeli svijet. To spasenje ima svoje ispunjenje u povijesti.[50] „Poslanje Crkve ostvaruje se
ondje gdje se na nerazdvojiv način spaja slavljenje Večere Gospodnje i
stvaranje ljudskog bratstva. To znači konkretno i u aktivnom obliku biti
sakrament spasenja svijeta.“[51] Gutierrez zahtijeva od Crkve da
zauzme stav. On je vidi u riječima Ivana XXIII. kao „Crkvu sviju, a posebno
siromaha.“[52] Siromaštvo je za Bibliju
skandalozno stanje protivno volji Božjoj. A samo siromaštvo nije kob već je
drugi čovjek njegov uzrok.[53] Autor će zaključiti ovo djelo
proročanskim riječima: „Opredijeliti se za potlačenog znači opredijeliti se
protiv tlačitelja. U naše dane i na našem kontinentu, založiti se za takvo
shvaćanje „siromaha“ znači izložiti se osobnoj opasnosti, uključujući i
opasnost po život.“[54] I, uistinu, mnogi su
stradali zbog takvih stavova. Jedan od njih je, i možda najpoznatiji, sv.
nadbiskup Óscar Romero o kojemu ćemo govoriti nešto kasnije.
[1] Isto,
str. XXXVIII
[2] Ema Vesely, Teologija oslobođenja (postanak, razvoj,
dvojbe), u: Obnovljeni život, 41, 1986., https://hrcak.srce.hr/file/82203 , str. 24
[3] Gustavo Gutierrez, The power of the poor in history,
Oregon, Wipf&Stock Publishers, 2004, VI., u: Nova prisutnost 9, 2011., 1,
str. 115
[4] Gustavo
Gutierrez, Teologija oslobođenja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989., str. 17
[5] Usp. Isto,
str. 22
[6] Isto,
str. 22
[7] Usp. Isto,
str. 28
[8] Usp. Isto,
str. 30
[9] Usp. Isto,
str. 30-31
[10] Usp. Isto,
str. 44
[11] Isto,
str. 50
[12] Usp. Isto,
str. 51
[13] Usp. Isto,
str. 52
[14] Isto,
str 53
[15] Usp. Isto,
str. 53
[17] Usp. Isto,
str. 107
[18] Isto,
str. 111
[19] Isto, str.
112
[20] Usp. Isto,
str. 114
[21] Isto,
str. 124
[22] Isto,
str. 131
[23] Isto,
str. 141
[24] Usp. Isto,
str. 142-143
[25] Usp. Isto,
str. 145
[26] Usp. Isto,
str. 147
[27] Isto,
str.148
[28] Isto,
str. 149
[29] Isto,
str. 187
[30] Usp. Isto
str. 189
[31] Drugi
Vatikanski koncil, Gaudium et spes, Kršćanska sadašnjost, 1986., br. 43
[32] Usp.
Gustavo Gutierrez, Teologija oslobođenja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989.,
str. 198
[33] Isto,
str. 199
[34] Isto, str.
201
[35] Isto,
str. 205
[36] Isto,
str. 211
[37] Isto,
str. 217
[38] Isto,
str. 224
[39] Isto,
str. 228
[40] Isto,
str. 231
[41] Isto,
str. 239
[42] Isto,
str. 265
[43] Isto,
str. 266
[44] Usp. Isto,
str. 266
[45] Isto,
str. 271-272
[46] Usp. Isto,
str. 274-275
[47] Isto,
str. 276
[48] Isto,
str.277
[49] Isto,
str. 279
[50] Usp. Isto,
str. 279-287
[51] Isto,
str. 290
[52] Usp. Isto,
str. 306
[53] Usp. Isto,
str. 313
[54] Isto,
str. 325
Nema komentara:
Objavi komentar