Svi imamo istu sudbinu do jedne točke. Jer čovjek je biće koje će sigurno umrijeti. „Kakav cirkus!“ Rekao bi boem Bukowski. Kakve se sve misli vrte kod ateiste na samrti. Posumnja li možda u svoje „ništa“? Zar ništavilo može biti smislen odgovor u tom trenutku. Čovjek je narastao na mnogim područjima osobito u tehnološkom smislu ali isti taj suvremeni čovjek izgubio je odgovore o smrti. Sve do kraja srednjeg vijeka smrt je značila nešto drugo nego li u ateističkom svijetu današnjice.
Ako želiš nešto u životu postići često se podsjećaj da ćeš umrijeti, i to uskoro. Jer uvijek i svakome dođe taj trenutak i tada svatko kaže: proletjelo je. Ali ako ti je to poticaj da se ne bojiš učiniti velike stvari, izabrati nesvakidašnje metode i da te to povede pa izgubiš strah od pogreške, od pada ili gubitka onda je smrt stvar koja će te jednom ubiti ali će ti unaprijediti život. Neizbježnih stvari se ne treba bojati. A i radije bih umro govoreći istinu nego živio govoreći laž. Stoga ću progovoriti o onome u što mnogi kršćani vjeruju i to im čini smrt lakšom i manje tajnovitom. Vječnost, Kršćani vjeruju da svi ljudi u jednom trenutku zatvore oči u svijetu, a otvore ih u vječnosti.
Eshatološki credo Novog zavjeta uključuje tri istine:
• Novi život u Kristu počinje već sada. „Tko vjeruje ima život vječni“ (Iv 6, 47).
• Taj se život ne prekida tjelesnom smrću: „Tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada“ (Iv 11, 26).
• Cilj je tog života preobražaj čitava čovjeka u uskrsnuću mrtvih: »...i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan« (v. Iv 6, 54; usp. Iv 5, 25. 28-29).
Neki postavljaju pitanje međurazdoblja:
Katolička teologija koja se oblikovala u srednjem vijeku, a glavni joj je predstavnik sveti Toma Akvinski, odgovara na to pitanje ovako: Čovjekova je duša besmrtna, ona je nosilac života, ona ne umire s tijelom, nije o njemu ovisna ali je prema njemu usmjerena. Iza tjelesne smrti ona čezne za ponovnim sjedinjenjem s tijelom u uskrsnuću mrtvih. (…) Protiv njega digao se najprije Luther nazivajući to otuđenjem vjere u pravcu filozofije. On tvrdi da čitav čovjek mora živjeti, ne tek duša, pa se žestoko protivio razlici između duše i tijela.
Neki novi katolički i protestantski teolozi obnavljaju Lutherov prigovor. Protive se nauku o besmrtnosti duše, a razlikovanje duše od tijela smatraju platonskim dualizmom. Prema Svetom pismu, vele oni, umire čitav čovjek. Besmrtnost duše nepoznata je Bibliji. Pridružuju im se i moderni antropolozi koji tvrde da je čovjek cjelina u kojoj nema mjesta razlici između duše i tijela. Pojam uskrsnuća za prirodne znanosti još je neprihvatljiviji nego pojam duše i tijela jer za njega nema podloge u ovozemnom iskustvu ni mogućnosti provjere eksperimentom.
Hoće li Bog o uskrsnuću mrtvih uskrisiti onoga koji je već umro ili će ni iz čega stvoriti drugoga?
Neki katolički teolozi na to pitanje odgovaraju da se uskrsnuće tijela događa u času njegove smrti, a ne tek na sudnji dan. Glavni nedostatak ovih hipoteza je što niječu tjelesnu i eklezijalnu dimenziju uskrsnuća. Sveto pismo govori izričito o tome da će uskrsnuće u posljednji dan biti zajednički događaj svih spašenih i to događaj u tijelu. To je srž novozavjetne kerigme uskrsnuća.
Pojam besmrtne duše nije, naime, sadržaj vjere, njegov filozofski i logički okvir. Treba ga stoga brižno razlikovati od same vjere u vječni život kojemu on služi Kao okvir.
Novi zavjet i pitanje međurazdoblja:
Prema Novom zavjetu, nema govora o prekidu života između smrti i uskrsnuća. Paralelni izvanbiblijski tekstovi potvrđuju to uvjerenje. Isus i apostoli kreću se u okviru židovskog teološkog shvaćanja. Novi će zavjet tom shvaćanju dati kristološku dimenziju.
Knjiga Etiopski Henoh (150 g. prije Krista) opisuje mjesto u kojem se nalaze duše pokojnika. Naziva ga šeol. Duše u njemu žive kao sjene. Mrtvi čekaju posljednji sud negdje na zapadu „u carstvu izlazećeg sunca“. Pravednici su odjeljeni od grešnika. Grešnici čekaju u mraku, pravednici u svjetlu. Posebno mjesto zauzimaju mučenici. Sakupljeni su oko izvora vode života. Stara Crkva preuzela je ove židovske predodžbe i uvrstila ih u tekst rimskog kanona.
Svježa voda, svjetlost i mir tri su uvjeta zdravog života. U tim se uvjetima prema Henohu nalaze duše pokojnih pravednika.
Isus veli: »Ja sam uskrsnuće i život« (Iv 11, 25). Svi koji s uz mene, sa mnom, u meni, oni su već uskrsnuli, oni žive Riječ „uz Isusova prsa“ bolje nego predodžba o Abrahamovu krilu tumači problem međurazdoblja. Abraham umro pa je „njegovo krilo“ samo simbol mira i skrovitosti. Isus je živ i zato žive svi koji su s njime sjedinjeni. Ovo, dakako, nije antropološki odgovor, nego svjetlo koje će Crkvi pomoći da pronađe i antropološke odgovore. Svijest o vječnom životu i o zajedništvu s Kristom toliko je jaka, da antropološko pitanje može slobodno nekoliko stoljeća čekati na rješenje. Ništa drugo nije važno dok znamo da su naši pokojni u Kristu, a to znači u životu.
Zajedništvo s Kristom nakon smrti kršćanski je opis međurazdoblja. Krist je sve ono na što su ljudska nadanja usmjerena. On je svjetlo, svježa voda, raj, mir…
Pavlova je osnovna misao, uvijek ista, a ona glasi: život s Kristom traje bez prekida. U poslanici Solunjanima on razlaže teologiju budućeg uskrsnuća, u poslanici Filipljanima misli na svoju vlastitu sudbinu. U smrtnoj je opasnosti pa se pita što će biti s njime nakon smrti. Zaključak je u oba slučaja isti: Krist je jamstvo života onima koji mu pripadaju. To je jedino što Pavla zanima pa on ne traži i ne daje antropološke informacije o načinu međurazdoblja.
Izraz „mrtvi u Kristu“ u Pavlovoj poslanici Solunjanima (4, 16) i izraz „želja mi je otići i biti s Kristom“ u poslanici Filipljanima (1, 23) kršćanska je definicija međurazdoblja. Po Pavlu granica između života i smrti je granica između „živjeti s njime“ i „biti rastavljen od njega“, od Krista.
Pavao želi samo jedno: „biti s Gospodinom“. Ipak se samo oko toga trudi da mu omili i da služi Crkvi. Spreman je ostati u tijelu jer je to za nju potrebnije. Kako vidimo, Pavao ni u svojim ranijim ni u kasnijim spisima ne traži odgovor na antropološka pitanja, nego neprestano ponavlja: Krist je život sada i u svakom budućem tada. Sve je ostalo nezanimljivo. U antropološkim pitanjima on jednostavno preuzima predodžbe koje su kod Židova bile raširene, te im daje kristološku jezgru i podlogu.
Nema komentara:
Objavi komentar