Lijepa umjetnost

Lijepa umjetnost je nešto uzvišeno, ona uprisutnjuje neviđene stvarnosti, u njoj snovi mogu oživjeti, a život se izmijeniti. U njoj se oslikavaju duše umjetnika, pa tako su neki slikari i pisci opisali tako nevjerojatno shvatljive i zorno dočarane scene da je ljepše vidjeti ih kroz knjigu ili na platnu negoli uživo. Jedna se spisateljica čudila jednom engleskom piscu otkuda tako živi i čudesno stvarni opisi u njegovim knjigama, a onda je saznala da su on i supruga godinama živjeli u potpunom siromaštvu i da bi u hladnim zimskim noćima sjedili pred praznim kaminom i zamišljali i opisivali kako pucketa vatra u kaminu i kako se crveni soba od te iste tople vatre. 

Umjetnost..., lijepa umjetnost nevjerojatna je mogućnost za obnovu, ona budi novi svijet, ona stvara...

Evo što veliki svetac našeg vremena sv. papa Ivan Pavao II. veli umjetnicima:

* "Bog je, dakle, u život pozvao čovjeka, prenoseći mu zadaću da bude stvaratelj. U "umjetničkomu stvaranju" čovjek se očituje više nego ikad kao "Božja slika" i tu zadaću ostvaruje prije svega oblikujući predivnu "materiju" vlastite ljudskosti, a zatim i vladajući na stvarateljski način nad svemirom koji ga okružuje. Božanski Umjetnik, susretljivošću punom ljubavi, prenosi iskru svoje transcendentne mudrosti ljudskomu umjetniku, pozivajući ga da podijeli njegovu stvarateljsku moć. Očigledno je riječ o sudjelovanju koje ostavlja nedodirnutom beskonačnu udaljenost između Stvoritelja i stvorenja, kao što je to naglašavao kardinal Nikola Kuzanski: "Kreativna umjetnost, koju duša ima sreću ugostiti, ne poistovjećuje se s umjetnošću u njezinoj biti, koja je Bog, već je tek njezina komunikacija i sudjelovanje na njoj."

Zbog toga umjetnik, čim je svjestan svojega "dara", tim je snažnije potaknut da promatra sebe samoga i sve stvoreno očima koje su sposobne razmatrati i zahvaljivati, uzdižući Bogu svoj hvalospjev. Samo tako on može razumjeti do dna sebe samoga, svoj vlastiti poziv i svoje vlastito poslanje.

Društvo treba umjetnike kao što treba znanstvenike, tehničare, radnike, profesionalce, svjedoke vjere, učitelje, očeve i majke, koji jamče rast osobe i razvoj društva pomoću onoga uzvišenog oblika umjetnosti kakva je "odgojna umjetnost". U širokom kulturalnom području svakoga naroda umjetnici imaju svoje specifično mjesto. Upravo kada su poslušni svome nadahnuću u ostvarivanju uistinu vrijednih i lijepih djela, oni ne samo da obogaćuju kulturnu baštinu nacije i čitavoga čovječanstva, već vrše stručnu društvenu službu na korist općega dobra.

Da bi prenosila poruku koja joj je povjerena od Krista, Crkva treba umjetnost. Ona treba, zapravo, učiniti shvatljivim, štoviše - koliko je to moguće - očaravajućim svijet duha, nevidljivoga Boga. Treba, dakle, prenijeti u značajne izričaje ono što je u sebi neizrecivo. Umjetnost ima sposobnost koja je samo njezina, a to je da zahvati jedan ili drugi vid poruke, prevodeći ga u boje, oblike, zvukove koji pomažu intuiciji gledatelja ili slušatelja. I sve to tako da se sama poruka ne liši njezine transcendentne vrijednosti i njezina otajstvena sjaja.

Crkva treba na osobit način one koji će znati sve to ostvariti na književnomu i likovnomu planu, koristeći beskonačne mogućnosti slika i njihove simboličke vrijednosti. Sam Krist je u svojem propovijedanju uvelike koristio slike, u potpunoj dosljednosti sa svojom odlukom da on sam u Utjelovljenju postane ikonom nevidljivoga Boga.

Crkva treba jednako tako glazbenike. Koliko li je samo svetih skladba skladano tijekom stoljeća od osoba koje su bile duboko uronjene u smisao otajstva! Bezbrojni su vjernici svoju vjeru hranili melodijama koje su iznikle iz srca drugih vjernika i koje su postale dijelom liturgije ili barem veoma opravdanom pomoći u njezinu dostojanstvenomu tijeku. U pjevanju se vjera osjeća kao bujanje i obilje radosti, ljubavi, vjernoga iščekivanja spasenjskoga Božjeg zahvata.

Crkvi su potrebni arhitekti jer treba prostore za okupljanje kršćanskoga puka i za slavljenje otajstva spasenja. Nakon strašnih razaranja za vrijeme posljednjega svjetskog rata, i širenja metropola, novi naraštaj arhitekata iskušao se u tematici kršćanskoga bogoštovlja, potvrđujući sposobnost nadahnuća koje religijska tema posjeduje i u odnosu na arhitektonske kriterije našega vremena. Nerijetko su se gradile crkve koje su istodobno mjesta molitve i istinska umjetnička djela.

U Kristu je Bog pomirio sa sobom svijet. Svi su kršćani pozvani da daju to svjedočanstvo, no na vama je, muškarci i žene koji ste umjetnosti posvetili svoj život, da bogatstvom svoje genijalnosti kažete kako je u Kristu svijet otkupljen: otkupljen je čovjek, ljudsko tijelo, sve stvoreno, o kojemu je sv. Pavao napisao da "sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih" (Rim 8, 19). Sve stvoreno iščekuje objavljenje sinova Božjih, također i pomoću umjetnosti i u umjetnosti. To je vaša zadaća. U susretu s umjetničkim djelima, čovječanstvo svih vremena - također i današnje - očekuje da bude obasjano na vlastitomu putu i u vlastitomu životu."

* Ulomci iz pisma Pape Ivana Pavla II. umjetnicima.
Priredio fra. N. Dominis