U čemu je čovjekova sreća, filozofsko-teološki pogled.
„Imati“ ili „biti“? To je pitanje od davnina mučilo ljude. „Biti“ je već od samih početaka ljudske misli bilo u središtu, upravo to je prva filozofska tema: „Zašto nešto rađe jest, nego nije.“ Pitanje „imati“ dolazi nešto kasnije tako da u mnogim jezicima čak i ne postoji sama riječ „imati“ već se izricala posrednim oblikom „to je meni“. Razvitak riječi „imati“ povezan je s razvojem privatnog vlasništva (Erich Fromm). Izraz „biti“ može se razumjeti kao bivstvovanje i možemo ga promatrati kao izraz „bît“ koja kod složenih bića, reći će sveti Toma izražava i tvar i njenu odrednicu. Bivstvovanje je uvjet da bi uopće o tome mogli govoriti. Dok u užem smislu „bît“ ne može opstojati bez neke tvari, pitanje je čemu dati prednost, bîti ili tvari. Kada tvar postaje jedina bît, tada čovjekov život postaje sitna stvar. To je život bez viših ideala. Gubi se „herojska dimenzija spram života. Ljudi više nemaju osjećaj za višu svrhu, za ono za što vrijedi žrtvovati svoj život. U prošlom je stoljeću slično govorio Alexis de Tocqueville, govoreći o „petits et vulgaires plaisiris“ („sitnim i svagdašnjim zadovoljstvima“) kojima teže ljudi demokratskog doba. Drukčije rečeno patimo od nedostatka strasti. (Charles Taylor, Etika autentičnosti)“ To se dogodilo kada smo se usredotočili na sebe. Kada su individualizam, osobni uspjeh i bogatstvo postali viši ideal od duhovnog dobra i dobra zajednice. Za izraz „imati“ Erich Fromm će reći da je to „varljivo jednostavna riječ. Svaki čovjek nešto ima, tijelo, odjeću, stan…“ Jednostavno imati je u prirodi čovjeka, ali imati samo materijalno bogatstvo, a ne imati duha osiromašenje je čovjeka. No može se imati i istinski vrijedne stvari, mudrost, plemenitost, milosrdnost i druge odlike duha, pa se za dobrog čovjeka kaže da „ima dušu“, a to je, svi će priznati, hvale vrijedno i poželjno.
Ljudi su se nekad doživljavali dijelom jednog višeg poretka dok se danas vide više kao jedinke s izraženom željom za natjecanjem i to najčešće u zgrtanju materijalnih dobara. Natjecanje samo po sebi i nije loša stvar ako se natječete, na primjer, u dobru ili u nečem drugom plemenitom. Ali kada natjecanje za banalnim stvarima postane smisao najuzvišenije vrijednosti – života – onda moramo uvidjeti da nešto s tim općim razmišljanjem našeg društva nije u redu. Toma će reći da se novcu pokoravaju svi tjelesni ljudi, ali mudrost života ne treba tražiti od njih, već od mudraca. Sad je više pitanje tko su mudraci, kome vjerovati ali još veće je pitanje kako uopće zainteresirati modernog čovjeka, otupjelog od mnoštva, često nekorisnih, informacija koje mu se svakodnevno nameću. Kako ga oduševiti da čezne za nečim višim, kako probuditi u čovjeku onu zaspalu strast za idealima, za mudrošću, a onda i za životom koji se po tim idealima i po toj mudrosti ravna?
Mnogi očekuju da će im s bogatstvom doći i sreća, o kako se grdno varaju. Neki su svjesni toga, „no usprkos tomu – reći će Schopenhauer – ljudi se tisuću puta više trse oko stjecanja bogatstva, nego oko izobrazbe duha; dok našoj sreći mnogo više pridonosi ono što jesmo nego ono što imamo.“ Ono potrebno za život jeste neophodno, ali nije vrijedno potrošiti život na stvar daleko nižu od same vrijednosti života shvaćenog kao vremena koje posjedujemo od rođenja do smrti.
„Moderni potrošači mogu se poistovjetiti sa formulom: jesam = ono što imam i ono što trošim. (Erich Fromm)“ A kako bi im se mudri Sokrat nasmijao i onom simpatičnom ironijom izrekao: „Čega sve ima što mi je nepotrebno“. A jedan drugi drevni mudrac rekao bi: „Kada stvari izgledaju previše privlačne, ogoli ih, licem u lice vidi koliko su malo vrijedne, istrgni ih iz tih priča koje ti pričaju o njima… (Marko Aurelije)“ Dobra reklama ne znači da je taj predmet neophodan, no ipak, danas sve funkcionira na taj način. Zašto smo kritični prema mnogočemu, a padamo na banalne ali zamamne priče? Kao da uživamo u obmanama, nije važno što me lažu, važno je da se bar na trenutak osjetim sretnim, da doživim trenutak euforije dok kupujem najnoviji proizvod koji će mi kroz koji dan postati isto onoliko običan koliko i onaj stariji model prije njega.
Naravno, moramo zaključiti da nije stvar u tome da ne bi smjeli kupovati, već da postanemo svjesni vrijednosti samog života nad stvarima. Čovjek može živjeti bez suvišnih stvari, ali stvari gube smisao bez čovjeka. Tj. stvari će vrijediti onoliko koliku im mi važnost predamo. Objektivno gledano, sve što nije neophodno ima samo fiktivnu vrijednost, netko je odlučio da će nešto koštati toliko i toliko, vlasnik dućana ili tržište ili potražnja. Ali da za taj predmet nitko ne mari bilo bi svejedno da li je cijena deset puta viša ili manja, taj predmet objektivno ne bi vrijedio ništa. Za nekoga tko gleda na svijet duhovnim očima, neki nepotreban u tuđim očima iznimno vrijedan predmet, ne predstavlja nikakvu vrijednost. To je stara priča o zlatu, slami i magarcu, ali neka sitnica, pjev ptice u proljetno jutro, ili neko dobro učinjeno bližnjemu može proizvesti u njemu takav zanos i radost koja je spremna ostati zapamćena zauvijek, ona nije materija i stoga ne može nestati. Zapravo, „moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi. (Erich Fromm)“ To je plitak odnos prema životu prouzročen nedovoljnim promišljanjem velikog broja ljudi i potaknut manipulacijom onih koji teže izvući korist. U nedostatku dubljih promišljanja, ideja i ideala, površne ideje postaju općeprihvaćene i uz to mogu se dobro naplatiti.
Iz svega iznesenog moglo bi se zaključiti da je zlo u samom posjedovanju što nije točno, posjedovanje s ispravnim odnosom je pozitivno. Dakle, nije svo zlo u „imati“, ali jeste u „imati“ koje je samo sebi cilj. Još je veće zlo u „imati“, a ne dati. Na takav način „imati“ postaje težak teret. Cilj čovjeka po pitanju „imati“ ne bi trebao biti „imati što više“ već okrenut k zajednici on bi trebao težiti „za svakoga imati“ tj. da svi „imaju“ bar ono dostatno.
Ali u čemu je, dakle, bit čovjeka i u čemu je sreća? Ako to nije „imati“ onda je zasigurno „biti“. Mnogo je teorija o sreći i mnogo savjetnika. Ali jedno mogu reći, sreća na zemlji je u putovanju k cilju. Dakle, veli sveti Toma Akvinski, cilj mora biti stalan, a stalnost na zemlji nije moguća. Dođeš li do jednog cilja, već se rodilo stotinu drugih, ili bar jedna nova poteškoća. Zato ne postoji savršena sreća na zemlji i mora biti nešto nakon ili bolje reći iznad ovog života gdje bi stalnost sreće bila moguća. „Prema tome, konačna čovjekova sreća – reći će Toma – bit će u spoznaji Boga što je ljudska pamet ima poslije ovog života…“ To jest konačna čovjekova sreća je vječno „biti“ s Gospodinom.
Završiti ću svojevrsnom preuranjenom oporukom velikog ruskog književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja napisanoj u Jasnoj Poljani, 21. kolovoza 1908:„Mila braćo! Radi vašeg dobra učinite ovo: posumnjajte u taj vanjski život, koji vam se čini toliko važnim, u život kojim živite; shvatite da — i ne spominjući osobne obmane – slavu, bogatstvo itd. – sve te izmišljene uredbe društvenog života milijuna i milijuna ljudi, sve su to – ništavne, jadne trice u usporedbi s dušom, koju spoznajete u sebi u onom kratkom trenutku života između rođenja i smrti, i koja vam, neumorno, postavlja svoje zahtjeve. Živite samo za nju, s njome, s ljubavlju na koju vas ona poziva — i sva dobra vratit će vam se nebrojeno puta umnožena.“
Zato…, daj nam…, daj nam tako „biti“, jer sve ćemo ostalo ostaviti ovdje.
Fra Nikola Dominis
Ljudi su se nekad doživljavali dijelom jednog višeg poretka dok se danas vide više kao jedinke s izraženom željom za natjecanjem i to najčešće u zgrtanju materijalnih dobara. Natjecanje samo po sebi i nije loša stvar ako se natječete, na primjer, u dobru ili u nečem drugom plemenitom. Ali kada natjecanje za banalnim stvarima postane smisao najuzvišenije vrijednosti – života – onda moramo uvidjeti da nešto s tim općim razmišljanjem našeg društva nije u redu. Toma će reći da se novcu pokoravaju svi tjelesni ljudi, ali mudrost života ne treba tražiti od njih, već od mudraca. Sad je više pitanje tko su mudraci, kome vjerovati ali još veće je pitanje kako uopće zainteresirati modernog čovjeka, otupjelog od mnoštva, često nekorisnih, informacija koje mu se svakodnevno nameću. Kako ga oduševiti da čezne za nečim višim, kako probuditi u čovjeku onu zaspalu strast za idealima, za mudrošću, a onda i za životom koji se po tim idealima i po toj mudrosti ravna?
Mnogi očekuju da će im s bogatstvom doći i sreća, o kako se grdno varaju. Neki su svjesni toga, „no usprkos tomu – reći će Schopenhauer – ljudi se tisuću puta više trse oko stjecanja bogatstva, nego oko izobrazbe duha; dok našoj sreći mnogo više pridonosi ono što jesmo nego ono što imamo.“ Ono potrebno za život jeste neophodno, ali nije vrijedno potrošiti život na stvar daleko nižu od same vrijednosti života shvaćenog kao vremena koje posjedujemo od rođenja do smrti.
„Moderni potrošači mogu se poistovjetiti sa formulom: jesam = ono što imam i ono što trošim. (Erich Fromm)“ A kako bi im se mudri Sokrat nasmijao i onom simpatičnom ironijom izrekao: „Čega sve ima što mi je nepotrebno“. A jedan drugi drevni mudrac rekao bi: „Kada stvari izgledaju previše privlačne, ogoli ih, licem u lice vidi koliko su malo vrijedne, istrgni ih iz tih priča koje ti pričaju o njima… (Marko Aurelije)“ Dobra reklama ne znači da je taj predmet neophodan, no ipak, danas sve funkcionira na taj način. Zašto smo kritični prema mnogočemu, a padamo na banalne ali zamamne priče? Kao da uživamo u obmanama, nije važno što me lažu, važno je da se bar na trenutak osjetim sretnim, da doživim trenutak euforije dok kupujem najnoviji proizvod koji će mi kroz koji dan postati isto onoliko običan koliko i onaj stariji model prije njega.
Naravno, moramo zaključiti da nije stvar u tome da ne bi smjeli kupovati, već da postanemo svjesni vrijednosti samog života nad stvarima. Čovjek može živjeti bez suvišnih stvari, ali stvari gube smisao bez čovjeka. Tj. stvari će vrijediti onoliko koliku im mi važnost predamo. Objektivno gledano, sve što nije neophodno ima samo fiktivnu vrijednost, netko je odlučio da će nešto koštati toliko i toliko, vlasnik dućana ili tržište ili potražnja. Ali da za taj predmet nitko ne mari bilo bi svejedno da li je cijena deset puta viša ili manja, taj predmet objektivno ne bi vrijedio ništa. Za nekoga tko gleda na svijet duhovnim očima, neki nepotreban u tuđim očima iznimno vrijedan predmet, ne predstavlja nikakvu vrijednost. To je stara priča o zlatu, slami i magarcu, ali neka sitnica, pjev ptice u proljetno jutro, ili neko dobro učinjeno bližnjemu može proizvesti u njemu takav zanos i radost koja je spremna ostati zapamćena zauvijek, ona nije materija i stoga ne može nestati. Zapravo, „moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi. (Erich Fromm)“ To je plitak odnos prema životu prouzročen nedovoljnim promišljanjem velikog broja ljudi i potaknut manipulacijom onih koji teže izvući korist. U nedostatku dubljih promišljanja, ideja i ideala, površne ideje postaju općeprihvaćene i uz to mogu se dobro naplatiti.
Iz svega iznesenog moglo bi se zaključiti da je zlo u samom posjedovanju što nije točno, posjedovanje s ispravnim odnosom je pozitivno. Dakle, nije svo zlo u „imati“, ali jeste u „imati“ koje je samo sebi cilj. Još je veće zlo u „imati“, a ne dati. Na takav način „imati“ postaje težak teret. Cilj čovjeka po pitanju „imati“ ne bi trebao biti „imati što više“ već okrenut k zajednici on bi trebao težiti „za svakoga imati“ tj. da svi „imaju“ bar ono dostatno.
Ali u čemu je, dakle, bit čovjeka i u čemu je sreća? Ako to nije „imati“ onda je zasigurno „biti“. Mnogo je teorija o sreći i mnogo savjetnika. Ali jedno mogu reći, sreća na zemlji je u putovanju k cilju. Dakle, veli sveti Toma Akvinski, cilj mora biti stalan, a stalnost na zemlji nije moguća. Dođeš li do jednog cilja, već se rodilo stotinu drugih, ili bar jedna nova poteškoća. Zato ne postoji savršena sreća na zemlji i mora biti nešto nakon ili bolje reći iznad ovog života gdje bi stalnost sreće bila moguća. „Prema tome, konačna čovjekova sreća – reći će Toma – bit će u spoznaji Boga što je ljudska pamet ima poslije ovog života…“ To jest konačna čovjekova sreća je vječno „biti“ s Gospodinom.
Završiti ću svojevrsnom preuranjenom oporukom velikog ruskog književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja napisanoj u Jasnoj Poljani, 21. kolovoza 1908:„Mila braćo! Radi vašeg dobra učinite ovo: posumnjajte u taj vanjski život, koji vam se čini toliko važnim, u život kojim živite; shvatite da — i ne spominjući osobne obmane – slavu, bogatstvo itd. – sve te izmišljene uredbe društvenog života milijuna i milijuna ljudi, sve su to – ništavne, jadne trice u usporedbi s dušom, koju spoznajete u sebi u onom kratkom trenutku života između rođenja i smrti, i koja vam, neumorno, postavlja svoje zahtjeve. Živite samo za nju, s njome, s ljubavlju na koju vas ona poziva — i sva dobra vratit će vam se nebrojeno puta umnožena.“
Zato…, daj nam…, daj nam tako „biti“, jer sve ćemo ostalo ostaviti ovdje.
Fra Nikola Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar