Majko htio bih znati

Ti si Marijo našeg Boga rodila,
položila ga u siromašne jasle,
sigurno te boljelo srce
što poput sve druge djece,
svoj krevetić nije imao,
ma znaš, volio je on više jasle,
onako sitan i nemoćan,
ali bio je On miran i siguran,
jer Ti i Josip ste bdjeli nad Njime.

A kako si mu tiho pjevala,
kako si ga grlila,
a kad bi ga podigla na svoja koljena,
pa ga nježno zibala,
ili kad bi mu one lijepe priče pričala,
o povijesti staroj, židovskoj,
i kad bi ga na rukama nježnim držala,
i ljubila, od sreće često bi suzu pustila.

Kako li su divni ti rani dani za majke,
kako li je divno imati svoje dijete,
te malene ruke kad te zagrle,
te velike oči dok te gledaju,
nek prođe svemir, nek završi svijet,
ali majka ne vidi drugo doli dijete svoje.

Ali još bi nešto htio znati,
kako li je Majko gore među zvijezdama,
kako li te to časte serafini i kerubini,
kakvo li je Nebo kad zaori se pjesma anđela,
i vi pastiri recite mi
kakvim to glasom anđeli pjevaju,
to bi htio znati,
i htio bi znati kako li je biti blizu Bogu,
kako li je to kad gledaš Ga u lice,
kako li je kad te obasja Njegovo svijetlo?

I još bi htio znati,
dali mogu gore čuti pjev kanarinca,
ili veselih lastavica,
ko u ljetne dane u mom rodnom kraju,
ima li gore kao ovdje
lijepih livada i cvjetova,
ima li bistrih potoka i visokih slapova,
znam da sam znatiželjan ali htio bi znati,
ako uspijem k tebi doći,
a znaš da ću sve od sebe dati:
hoću li ikada vidjeti onu radost Betlehema?
Hoću li moći vidjeti malenoga Krista
i kako je to bilo u toj svetoj noći?
Znaš, to bi htio.

Znam da me čuješ Majko,
možda su ti osmjeh izmamile
moje djetinje želje,
ali svi smo djeca nekada bili,
svi smo bili radost svojih majki,
premda nisam više dijete bilo bi mi žao
da se ugase u meni te djetinje sanje,
nek ostane nešto od radosti djetinjstva,
nek ostane nešto od sjećanja na malenost,
nek ostane nešto od Božića u meni.

Kraljevstvo Božje, fra Nikola Dominis, Redak, Split, 2015.