Filozof

Antun je do svoje osamnaeste živio sa svojom dobrom majkom na selu, negdje u splitskoj zagori.  Došao je u Split iste godine. Majka mu je umrla, a on ostao sam i bez ikakve nade u bolje sutra. Prodao je svoju kuću na selu i kupio stan u Splitu. Koji je, ispostavilo se, bio u vlasništvu brata čovjeka koji mu ga je prodao. Nedugo zatim ostao je bez stana i novca, mogao je doduše tužiti čovjeka koji je već spiskao novac, potrošiti još ono novca što mu je ostalo na parnicu i strpati čovjeka u zatvor, ali od toga nikakve koristi, mislio je. Često su ga ljudi mogli vidjeti ispred jednog izloga nadomak Peristilu. Nikada nije prosio ali često bi se ljudi znali sažaliti, sagnuti i dati mu nešto u ruku, tada bi uzeo. Jednog predivnog proljetnog jutra Antun je uživao na suncu, slobodan kao ptica. Inače se uvijek osjećao iznimno slobodnim pošto nije više imao ništa za izgubiti. Baš tog jutra u trenutku najvećeg užitka u proljetnom danu netko mu stane na sunce. Bio je to gradonačelnik, koji je obilazio grad u nekakvoj kampanji za koju Antun nije ni znao. Gradonačelnik, vidjevši ga onako siromašnog upita – „Što mogu učiniti za te?“ A Antun u svojoj prostodušnosti izrekne – „Molio bih vas samo da mi se maknete sa sunca.“ Gradonačelnik ode zadivljen mudrošću poniznog Antuna koji nije tražio ništa doli još malo uživanja u suncu. Nekoliko dana kasnije kraj Antuna naiđe fratar, odmah zarine ruku pod svoj stari habit i pruži Antunu poveću novčanicu. Nije ni on imao od svoga nego je baš išao na neki put pa zamoli gvardijana nešto više, a ovaj mu je dao široke ruke. Upita Antun fratra – „Kakav je Bog? Tko je Bog? I postoji li?“ I fratar započe o presvetom trojstvu. Tri osobe, jedna bit – veli. Pa na široko o pet puteva svetog Tome, pa o nauci i krivim stavovima. Antun ga zaustavi i reče, - „Ja mislim, ako ga ima, a vjerujem da ga ima, Bog mora da je ljubav. Bog je ljubav!“ – „Sveti Ivan“, doda fratar. – „Što sveti Ivan“ odgovori Antun. – „To je napisao sveti Ivan u Bibliji.“ reče fratar. „Nisam čitao“ doda još Antun. Doduše imao je Bibliju, bio ju je ponio sa sela ali ju je prodao za hranu, kao i sve ostalo. Antun je uglavnom bio sam i puno je razmišljao o životu i ljudima. Često ih je promatrao i pretpostavljao što misle. Znao je promišljati – „Postojim li ja koji živim bez ičega jednako kao onaj turist koji dolazi s zlatnim lančićima i u najskupljoj odjeći. Postojimo li mi na isti način.“ u jednom trenutku je došao na nevjerojatnu ideju: „Mislim dakle jesam.“ S ono još nešto novca otrčao je do antikvarijata da kupi kakvu olovku i blok kako bi  mogao zapisati svoje ideje. Trkom upadne u antikvarijat te upita olovku i blok, gospođe koje su radile u antikvarijatu znajući ga kao prosjaka upitaju – „Što se dogodilo?“ On im sav oduševljen ispriča kako je nakon dugog promišljanja došao do ideje – „Mislim dakle jesam!“ Gospođe se zainteresiraju pa odgovore – „Descartes.“ „Što De… De… taj već?“ upita začuđeno Antun. To je „Descartes, Rasprava o metodi. On je to rekao.“ „Koji De… De… već taj. Ja sam to rekao!“ Pomalo ljutito zgrabi olovku i blok i istrči na ulicu. Dok su se gospođe za pultom u čudu smijale. Istrčavši na ulicu Antun pomisli – „Čovječe, tek sada znam da ništa ne znam.“

Nikola Dominis