Dođu mi tako ponekad dani

Dođu mi ponekada oni dani,
kada mi nebeske zvjezdice privuku pažnju,
kada se sjetim djeda i bake, oboje već mrtvih,
i kada se upitam da li sam još uvijek ono dijete,
ono dijete što znalo je pjevati pjesme i slušati bajke,
i nikada nije pitalo koliko imaš na računu,
nego je težilo za sitnim slatkišem i malo pažnje.

Dođu mi tako ponekad dani,
kada se upitam, zar sam to još uvijek ja,
zar je taj bradati čovo isti onaj tihi i povučeni dječarac
što je znao hvatati krijesnice i žabe u susjedovom vrtu.

Zažmirim i odjednom opet sam ja…, dijete,
svijet je odjednom opet sitan, stara kuća i susjedov vrt,
te put do vrtića ili do „puta“, našeg poligona za igru
sada je moja najveća avantura,
moje srce je ponovno visoko među zvijezdama,
treperi zebnjom tisuća svemira,
moje srce opet je novo, ne na trenutak ili dva,
već moje je srce raspršeno nebo koje ostaje zauvijek.

Nikola Dominis