Iako je opće poznata stvar da većina ljudi kada dobije moć napušta prijašnje stavove (često vjerske) i u obijesti moći i bogatstva gube doticaj s realnim životom običnih ljudi. Ipak ili unatoč tim nazovi "predrsudama", vrijedi dublje sagledati političku scenu i napisati nešto o političkoj situaciji u našoj zemlji.
Ako pogledate bolje kako živi najveći dio desnih, i onih što se deklariraju kao vjernici, iole relevantnih Hrvatskih političara shvatiti ćete i bez nekog dubokog uvida da je to, čast iznimkama, površno življenje katoličke vjere. O nekim temama gdje vide da bi mogli dobiti poneki politički poen rado će se predstaviti kao katolici, pokazati se na misi, sjesti u prvi red na velike blagdane i obljetnice. Ali gdje je to katoličanstvo u svakodnevnici? Gdje je to katoličanstvo kada se govori o važnim pitanjima? U prvom redu pitanje abortusa je pitanje koje svaki iole desniji političar ne želi čuti, jer ako odgovori da je protiv abortusa navukao je na sebe bijes mnogih "slobodoumnih" Hrvata, a opet ako kažu da je za abortus pogazio je svoje kršćanstvo i izgubio drugi dio svojih birača. Zato najčešće čujete nešto kao: "ja sam protiv ali…", a nakon toga "ali" slijedi zaključak "pa vi uopće niste protiv". I kao da se čuju misli tih političara: "Molim vas iduće pitanje, molim vas iduće pitanje, molim vas..." Čak ni odgovor gospodina Miroslava Škore u emisiji NU2 nije dokraja čist odgovor samo je njegovo "ali" malo bliže onom protiv ali iskreno gledano sve ostaje isto. Isto se događa i kada su u pitanju ta "uzvišena" prava LGBT osoba, svi su negdje između i mole Boga (samo izričaj) da ih nitko za to ne pita.
No da ne bude kako tučemo samo po desnima moramo naglasiti da onaj čovjek koji se deklarira kao kršćanin ne bi trebao birati liberalne lijeve opcije. Zašto? Pa jasno je ko dan. Ako si katolik tvoji stavovi ne mogu se poklapati s stavovima lijeve opcije. Ako ti je zbilja stalo do svoje vjere onda ti je jasno da ono što liberalne opcije promoviraju nije kompatibilno s tvojom vjerom i to ne zato što bi vjera bila protiv lijevih opcija već zato što su lijeve opcije protiv vjere. Vjera, koja je osamnaest stoljeća starija od prvih naznaka lijevice, jasno je, poziva sve u svoje okrilje. Ta sam Isus veli da je došao poradi grešnika (a tu se podrazumijevaju svi ljudi time više što su veći grešnici). I svi će od Boga biti primljeni s radošću, samo čovjek bilo vjernik ili nevjernik mora pokazati poniznost, vratiti se Crkvi i početi živjeti po sakramentima. Ništa preteško naspram svega onoga što se time dobija. Bog neće osuđivati ali je postavio pravila koja se ne smiju kršiti isto kao državni zakon, ako je tako lakše shvatiti. Postoji Zakon i tko ga krši on je kriv, a ne zakon ili zakonodavac. Samo ovo je mnogo važnije od sudskih parnica i gore nema skupih odvjetnika koji će znati izvrnuti istinu, već stojimo sami i bit će nam sasvim jasno da li smo krivi. Bog neće trebati ni progovoriti. Da se vratimo temi. Takve opcije ne bi trebale biti izbor kršćanina pa ipak mnogi kršćani glasuju za ljevicu i time odbacuju svoju vjeru ili je bar ne shvaćaju ozbiljno, a ona je ozbiljna stvar.
Zaključak: Ili ćeš biti loš kršćanin ili neuspješan političar na desnoj strani političke zajednice. Zato većina desnih političara, nažalost, bira biti loš kršćanin. Jer prošlo je vrijeme i nema više popularnih demokršćana, točnije nema iskrenih kršćana među političarima. Nadalje i onaj najveći dio političara koji bi trebali biti kršćani, a nalaze se u političkom krugu zvanom "desni centar" više nisu desno jer se taj desni centar pomaknuo daleko ulijevo. A opet i ljevičari su, da se i na to osvrnemo, zaboravili svoje temelje i nemaju više doticaja sa siromašnim i potlačenim masama radnika i malih ljudi te su se potpuno okrenuli liberalnom kapitalizmu možda čak i više od desnice te tako izdali svoje prvotne ideale, a time i birače. Tako da ni ljevičari nemaju autentične ljevičare za koje bi glasovali. Svijet očito još uvijek čeka neke nove svete buntovnike, o kojima govori Pascal Bruckner (Bijeda blagostanja), koji bi stali nasuprot današnjem političkom establišmentu i lijevima i desnima i još kojekakvima u svijetu. Takav "buntovnik ujedinjuje dvije vrijednosti pozitivne slike (veli Bruckner): onu iznimnog čovjeka koji se izdiže iznad mase te čestitog čovjeka koji svoju darovitost stavlja u službu drugoga i žrtvuje se za tuđe dobro. On spaja elitizam i svetost te preobraća ustrajnost snažne osobnosti u dar cijelom čovječanstvu. Eto zašto su pravi buntovnici tako rijetki: da bi se otrpjela kleveta, osuda, prezir, zatvor, potreban je značaj koji nije dan svima. Potrebno je gotovo ludilo, gorda uvjerenost da imaš pravo nasuprot cijelome svijetu." Ima li netko takav, nek se kandidira!
I da zaključimo po posljednji put: Ne postoji savršen političar i uvijek ćemo morati birati onog koji je samo nešto bliže našim stavovima ili ćemo morati bojkotirati izbore ne pronalazeći nikoga tko bi bio vrijedan našeg glasa. Jer se postavlja pitanje ako date glas nekome tko je za abortus ili nekome tko ga ne bi zabranio (bio desni ili lijevi), da li ste sudionik u zlu, u ubojstvu nevinog djeteta, tisuća njih? A pokažite mi tko je od političara za zabranu abortusa? Našli bi još desetke sličnih, istina manje sudbonosnih, (joga i slično) pitanja koja bi nas mogla navesti da odustanemo od glasovanja jer na žalost nema političara sa svim točnim odgovorima. Hoće li se pojaviti…, ikada…, tko zna? Počnimo moliti za to... ali žarko!
Autor: Nikola Dominis
Foto: pixabay i unsplash
Nema komentara:
Objavi komentar