Kristovo rođenje

„U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. (Lk 2, 1–7)“

„Evo, dolazi na svijet Sin, ''porod ženin'', koji će uništiti zlo grijeha u samom korijenu: ''On će satrti glavu zmiji.''“[1] On će obnoviti svijet i otvoriti čovjeku vrata raja. On za koga nije bilo mjesta u svratištu donijeti će novi pogled na Zakon i novu, sveobuhvatnu maksimu ljubavi.

No krenimo od početka. Točan datum i godina Kristova rođenja dovode se u pitanje. „Po Mt 2,1 Isus se rodio za vladanja Heroda Velikog koji nije bio Židov nego Idumejac. Na vlast su ga postavili Rimljani. Bio je veoma okrutan i ljubomoran. U strahu da ne izgubi prijestolje pogubio je gotovo svu svoju obitelj. Da se dodvori Židovima, počeo je graditi novi Hram. Vladao je od 37. pr. Kr. do 4. pr. Kr. Odatle je jasno da se Isus rodio prije 4. godine pr. Kr. Kako to “prije Krista”? To potječe od pogreške u računanju. Godine 525. skitski monah Dionizije Maleni preračunavao je prijašnje brojanje godina u sadašnje, pa je godinu Isusova rođenja pogrešno smjestio 5–7 godina prekasno. On je osim toga iz nadnevka blagdana Božića zaključio da se Isus zaista rodio 25. prosinca. Ali Rimska je Crkva taj nadnevak uzela za blagdan Isusova rođenja jer točan nadnevak toga događaja nije bio poznat, a taj je dan onamo od cara Aurelija (270-275) bio posvećen nepobjedivom bogu Suncu. Točno se vrijeme Isusovog rođenja, dakle, neda ustanoviti iz biblijskih tekstova.“[2] No već sveti Augustin u spisu Trojstvo navodi: „Predaja je da se Isus rodio 25. prosinca.“[3] A „Hipolit Rimski u svome ''Komentaru na Knjigu o Danielu,'' pisanu oko 204. godine, tvrdi sljedeće: Prvi se dolazak našega Gospodina u tijelu, kada je rođen u Betlehemu, zbio 25. prosinca, u srijedu. (…) Dok je dan rođenja Nepobjedivog Sunca ustanovio (kako rekosmo) car Aurelijan tek 274. godine.“[4] Iz čega se može iščitati da se i prije ustanovljenja rimske svečanosti, po kojoj je navodno određen datum rođenja, već u predaji držalo da je Krist rođen baš 25. prosinca. To i ne bi bilo čudno, jer ako je Djevica Marija bila najvjerojatniji izvor, bar za Evanđelja djetinjstva, mogao je, kad već nije u pismenoj, bar u usmenoj predaji ostati zapamćen točan datum Kristova rođenja.

Tko je car August? Evanđelist Luka želi smjestiti rođenje Isusovo u točno određeni povijesni kontekst i u određeno vrijeme u kojem se uistinu rođenje i dogodilo. „Na rimskom prijestolju sjedi silni car August Oktavijan. (…) August mu je časni naslov koji mu je dao senat zbog povećanja imperija. (…) Bio mu je podložan sav tadašnji kulturni svijet. Pisci i povjesničari hvale Augusta zbog razboritog upravljanja zemljom, zbog njegovih djela, a posebno zbog statističkih dokumenata.“[5] Luki je ipak, kako smo već naglasili, bilo važnije teološko značenje od onog povijesnog i geografskog. Značenje pojma popisa „svega svijeta“ za njega znači kako „Isus ulazi u povijest ne samo malog izraelskog naroda već u povijest svega čovječanstva, kojeg je središte tada bio Rim. Mesija se morao po pismu roditi u Betlehemu. (Mal 5, 2) Tako tumače i veliki svećenici i književnici. (Mt 2, 5) To iščekuje i narod. (Iv 7, 42) Jedna zapovijed cara omogućit će ostvarenje proroštva. Događaji svjetske povijesti u službi su povijesti spasenja. Bog je gospodar povijesti. U Betlehemu se rodio Jišaj, praotac Davidov (1 Sam 20, 6), tu se rodio i David. Betlehem je ''Davidov grad'' (1 Sam 20, 6) Tu se mora roditi i ''Davidov sin'', Mesija.“[6] Tako se Josip zbog popisa uputio u Betlehem, a time kako već rekosmo „i ne znajući, car pridonosi ispunjenju obećanja.“[7] Kada se Bog odlučio spustiti među ljude nije to učinio na „velika vrata.“ Dapače, „Spasitelj dolazi na svijet u velikoj skromnosti i siromaštvu. ''Sin Davidov'' ne rađa se u palači na zlatnoj postelji. Rađa se u ''raspaloj kolibi Davidovoj'' (Am 9, 11) da ''zatvori pukotine, popravi ruševna mjesta, opet je sazda kao u stara vremena'', kao mladica panja Jišajeva. (Iz 11, 1)“[8]

No August i Isus imaju još jednu poveznicu. Na jednom starom natpisu piše o Augustu kako je dan njegova rođenja „čitavu svijetu dao drugačiji izgled: propao bi da u njemu, sada rođenome, nije zasjala zajednička sreća… Providnost, koja božanski ravna svakim životom, ovog je čovjeka ispunila takvim darovima za spasenje ljudi da ga je nama i budućim naraštajima poslala kao spasitelja… Rođendan boga bio je za svijet početak ''evanđelja'' (radosne vijesti) koja su povezana s njime. Njegovim rođenjem mora započeti novo računanje vremena. (usp. Stöger, Das Evangelium nach Lukas, str 74)“[9] I gledajući na sve to možemo primijetiti da se sve to, što je rečeno o Augustu, ostvarilo u Kristu.

„Isus nije rođen i nije se pojavio u javnosti u neodređenom vremenu kao u mitu. On pripada vremenu koje se točno može datirati i zemljopisnom prostoru koje se točno može označiti: univerzalno i konkretno međusobno se dodiruju.“[10] Isus je rođen pod ovim istim našim nebom i pod istim zvijezdama. Možda je i te noći bio puni mjesec kako će biti i noćas. Možda je svijet morao zastati i možda se zemlja morala prestati okretati. Možda se sunce trebalo ugasiti bar na trenutak zbog veličine događaja koji se odvijao u malom Davidovu gradu. No „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše. (Iv 1, 11)“ „Onaj koji je raspet izvan grada (usp. Heb 13, 12), izvan grada je došao na svijet.“[11] Došao je na svijet tako malen, poput kakva prosjačeta, u špilji pokraj Betlehema. U špilji koju su neki betlehemci koristili kao štalu za svoje blago. I riječ blago u hrvatskom jeziku u oba značenja savršeno opisuju ovaj događaj. Došao je blago – miroljubivo, tiho i ponizno. A možemo tu istu riječ koristiti i tako da je došlo na svijet blago – istinsko nebesko blago.

„Augustin je značenje jasala protumačio mišlju koja se na prvi pogled čini gotovo neprikladna, ali, pomnije ispitana, sadrži duboku istinu. Jasle su mjesto gdje životinje pronalaze svoju hranu. No sada u jaslama leži Onaj koji je sama sebe označio pravim kruhom koji silazi s neba – kao pravu hranu koja je čovjeku potrebna za njegovo ''biti'' čovjekom. To je hrana koja čovjeku daruje istinski, vječni život. Jasle tako postaju podsjetnikom Božjega stola, gdje je čovjek pozvan da primi Božji kruh.“[12] I mnogi su jeli i nasitiše se. (Usp. Mk 8, 8) Ali tada još ne spoznaše tko je te noći došao na svijet. „To rođenje sve stavlja u pokret. Nitko ne ostaje ravnodušan prema ovom rođenju. Ili ljubi ovo Dijete, ili ga mrzi i progoni. Sile tame žele da pogase ovo svjetlo koje je zasjalo. No uzalud, Bog je ušao u povijest i ostvarit će svoj naum usprkos svim ljudskim makinacijama.“[13] Trebale su proći godine i godine dok je svijet shvatio, ali bilo je neizbježno da upozna i prihvati onoga koji se te noći pojavio jer on je svjetlo koje tako snažno privlači.

Neki noviji teolozi stavljaju u sumnju Betlehem kao grad Kristova rođenja i smatraju to kasnijim teološkim konstruktom, a ne povijesnom činjenicom. To brane time što su Krista od početka nazivali Nazarećaninom pa tako smatraju da je Krist rođen u Nazaretu, a ne u Betlehemu. Za njih bi Betlehem bio literarno mjesto rođenja; teološko rezoniranje, a ne i povijesna činjenica.[14] No činjenica je da postoje dva najpouzdanija izvješća, Mateja i Luke, koji su iz različitih izvora posvjedočili točno određene činjenice koje su pak teško oborive. „Ako se držimo izvora – reći će papa Benedikt XVI. – ostaje jasno da je Isus rođen u Betlehemu, a odrastao u Nazaretu.“[15] „Možemo nadodati da se u tome slažu i apokrifi koji su nastali u prvim stoljećima (Evanđelje sv. Jakova) te crkveni pisci drugog i trećeg stoljeća (sv. Justin i Origen).“[16] „U 2. st. Justin govori Trifonu (obojica iz Palestine): ''Dijete se rodilo u Betlehemu. Josip nije imao mjesta u selu pa ga zakloni u obližnjoj špilji.'' I Origen odgovara Celsu da može propitati u Betlehemu za mjesto Isusova rođenja. I vjernici i nevjernici pokazat će mu spilju u kojoj se rodio Isus.“[17]

„A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: "Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama." I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći:

"Slava na visinama Bogu,

a na zemlji mir ljudima,

miljenicima njegovim!"

Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri stanu poticati jedni druge: "Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin."“ (Lk 2, 8–15) „Pastiri su za učene rabine bili u to vrijeme prezreni stalež. Naprotiv, u povijesti spasenja pastiri su predstavnici praotaca iz slavnih dana "mladosti" Izraela. (Hoš 2, 17) ujedno su i najizrazitiji predstavnici "siromaha Jahvinih", kojima je obećano mesijansko kraljevstvo. Izrael je u svojim najljepšim danima, danima svoje mladosti, bio pastirski narod. Gospodin je pozvao od stada i Mojsija i Davida te ih učinio izbaviteljima i vođama svoga naroda.“[18] Oni nisu samo izvanjski predstavnici naroda, oni su i iznutra bliži Bogu koji je postao dijete.[19] „Oni predstavljaju Izraelove siromahe, siromahe uopće: prvu Božju ljubav.“[20] Također su u to vrijeme „pastire smatrali javnim grešnicima. Isus, dakle, dolazi kao Spasitelj grešnika. U Mišini – to je zbirka tumačenja Zakona koju su sastavili rabini i koju su farizeji stavljali uz bok Zakonu – veli se da će se dolazak Mesije navijestiti pastirima u blizini Betlehema. Možda je ova pojedinost ovamo uklopljena kao dokaz da se to ispunilo. Sama je pak zgoda opisana po shemi navještaja koju smo već upoznali u Lk 1,5-25 i Lk 1,26-38. U tom događaju na djelu je slava gospodnja (2,9), tj. sve što se od Boga na zemlji može vidjeti. Danas Bog u ovom Djetetu ispunja obećanja Starog saveza. To je Dijete u velikodušnoj vjeri nazvano: Spasitelj, Krist, Gospodin. Slična se vjeroispovijed nalazi u Petrovoj propovijedi na Pedesetnicu (Dj 2,36). Naslov "Spasitelj" ušao je relativno kasno u novozavjetnu teologiju. Taj naslov dolazi više puta u Evanđelju djetinjstva (Lk 1,47; 1,69; 2,11.30), a osim toga još samo jednom u Ivanu (4,42), dva puta u Djelima (5,31 i 31,23) i nekoliko puta u kasnijim Pavlovim poslanicama. Nasuprot tim izričajima stoji znak bespomoćnog Djeteta. Ipak to Dijete poziva na opredjeljenje: vjerovati ili ne. Ali za čas prizor se opet mijenja: anđeli Boga proglasuju slavnim jer je spasio svijet. Riječ "mir" ne znači suprotnost ratu, nego znači spasenje, potpunu sreću koju u posljednjim vremenim poklanja Bog. Mi ljudi imamo samo ići u susret toj sreći kao i pastiri. Mi je ne možemo stvoriti niti prisiliti da dođe. Možemo samo na nju odgovoriti – pohvalom i hvalbenicom.“[21] I „jaslice postaše Crkva“[22] zaključiti će Fulton J. Sheen.

Osmog dana po rođenju Isus bi, po starom židovskom običaju, obrezan. „Tako Isus formalno biva primljen u zajednicu obećanja koja potječe od Abrahama; sad on i pravno pripada izraelskome narodu.“[23] A četrdesetog dana nakon porođenja Isus je prikazan u Hramu. „Četrdesetom danu pripadaju tri događaja: Marijino "očišćenje", "otkupljenje" prvorođenoga djeteta žrtvom koju propisuje Zakon i Isusovo "prikazanje".“[24] Iza poroda muškog djeteta žena se smatra nečistom sedam dana, a zatim ostaje kod kuće još trideset i tri dana nakon toga dolazi u grad i prinosi žrtvu.[25] „Marija je prinijela žrtvu siromaha (usp. Lk 2, 24) Luka, čijim se čitavim Evanđeljem provlači teologija siromaha i siromaštva, ovdje nam još jednom posve jasno daje doznanja da se Isusova obitelj ubraja u Izraelove siromahe, da je upravo među njima moglo sazreti ispunjenje obećanja. (…) Marija ne mora biti očišćena nakon Isusova rođenja: ovo rođenje donosi očišćenje svijeta. Ali ona je podložna Zakonu i upravo tako služi ispunjenju obećanja.“[26] Drugi događaj je prikazanje Isusa u Hramu. „Prvorođenci su Božje vlasništvo.“[27] To još vuče korijene od one noći Izlaska u Egiptu kada su Egipatski prvorođenci ginuli, a Bog je čudesno spasio prvence svoga naroda i zato mu oni pripadaju.[28] To prikazanje nije bilo nužno izvršiti u Hramu no „ulaskom Isusa u Hram ispunja se "sedamdeset sedmica", da "da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost… da se pomaže Sveti nad svetima." (Dn 9, 24) Nastupa punina vremena. (Gal 4, 4) Ostvaruje se spasenje za sve narode. Ovo je najveća točka evanđelja djetinjstva, najjasnija objava tajne Isusa iz Nazareta. U prikazanju u Hramu vidi evanđelist početak dana Gospodnjeg. (Mal 2, 17 – 3, 5) U Isusu dolazi sam Jahve u svoj Hram. (Mal 3, 1) I ovu će istinu još jasnije objaviti Stari zavjet preko dva svoja proročka lika, preko dva svjedoka koji su uosobljenje proroštva SZ: preko Šimuna (uslišanje) i Ane (pomilovanje), dva svjedoka koji uosobljuju i svu čežnju starozavjetnih pravednika za mesijanskim danima, za "utjehom Izraela", "otkupljenjem Jeruzalema".“[29]

Nikola Dominis

---

[1] Sv. Ivan Pavao II., Redemptoris Mater, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., br. 11

[2] Dopisna teologija, urednik: Dr. Jerko Fućak, Institut za višu teološku kulturu pri Bogoslovnom fakultetu, Zagreb, str. 19

[3] Sv. Augustin, Trojstvo, Biblioteka "Službe Božje", Split, 2009., poglavlje 4, br. 9

[4] Usp. Don Damir Stojić, 18. 12. 2018., https://www.bitno.net/vjera/pitajte-svecenika/zasto-bozic-slavimo-bas-25-prosinca/, 23. 10. 2019.

[5] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 111

[6] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 112

[7] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 76

[8] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 112

[9] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 70

[10] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 75

[11] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 78

[12] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 80

[13] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 37

[14] Usp. Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 38

[15] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 77

[16] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 39

[17] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 113

[18] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 115

[19] Usp. Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 84

[20] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 84

[21] Dopisna teologija, urednik: Dr. Jerko Fućak, Institut za višu teološku kulturu pri Bogoslovnom fakultetu, Zagreb, str. 16-17

[22] Fulton J. Sheen, Vječni Galilejac, Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište, Zagreb, 1959., str. 16

[23] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 92

[24] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 93

[25] Usp. Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 121

[26] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 94

[27] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 121

[28] Usp. Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 121

[29] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 122