Kad se Isus rodio
u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše
u Jeruzalemu raspitujući se: "Gdje je taj novorođeni kralj židovski?
Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti." (Mt 2,
1–2)“
„Zvijezda se
pomalja na Istoku da posrami Židove što su od pogana spoznali Kristovo rođenje.
Pogani su kao Bileamovi potomci po njegovu proroštvu znali da će se zvijezda
pojaviti. (…) Znak pak zvijezde dovodi mudrace u Judeju da svećenici, zapitani
od mudraca gdje se Krist ima roditi, budu bez isprike glede njegova dolaska.“[1] Stranci su došli da
potraže velikog Kralja, a njegovi nisu za nj imali ni malo mjesta u svratištu.
Bileam je ono trebao prokunuti Izraela. No sam se Bog pobrinuo da mjesto kletve
izreče blagoslov. „Unatoč tomu, Bileam je u biblijskoj predaji obezvrijeđen kao
zavodnik na idolopoklonstvo i pogubljen mačem (usp. Br 31, 8; Jš 13, 22) Tim
važnije ostaje obećanje spasenja koje se pripisuje njemu, nežidovu i sluzi drugih
bogova, obećanje koje je očito bilo poznato i izvan Izraela. ''Vidim ga, ali ne
sad: motrim ga, ali ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo
se diže…'' (Br 24, 17)“
Riječ mag koja se
često koristila i koristi za dotične kraljeve indoevropskog je porijekla. U
sanskritu znači: velik, moćan, sjajan, mag – svećenik. Dok u Novom zavjetu
označava one koji se bave magijom i astrologijom pa dobiva negativno značenje.[2] „Istok je za prve
kršćanske pisce Arabija (sv. Justin), Mezopotamija ili Perzija (Klement
Aleksandrijski). I domovinu maga traže ili u Arabiji, ili u Babilonu, ili u
Perziji. (…) U prilog ove tradicije ide i činjenica da su se u početku magi
prikazivali u perzijskoj nošnji. Vojnici perzijskog kralja Kosroe koji su
porušili sve kršćanske crkve i bazilike u Palestini poštedjeli su baziliku
rođenja u Betlehemu kad su vidjeli na pročelju prikazan poklon maga u njihovim
nošnjama. Matej nam ne kazuje broj maga. Na starim slikama, u katakombama,
susrećemo sad 2, sad 4, pa čak i 12. Možda radi simetrije. Dosta stara
tradicija govori o tri mudraca, vjerojatno zbog tri dara. (…) Od 6. st. dalje
ne slikaju se s perzijskim kapama, već s krunama i nazivlju se kraljevi.“[3] Mateju nisu važni detalji
već pitanje: „''Gdje je novorođeni kralj židovski?'' I poruka koju nam želi
dati: poganska filozofija i teologija dolazi da se pokloni utjelovljenoj
Istini, mudrost ljudska – vječnoj mudrosti, zemaljska vlast – kralju nad kraljevima,
narodi pogani, cijeli svijet – Gospodaru nad gospodarima.“[4]
Kad je riječ o
zvijezdi neka su astronomska istraživanja, i sami Kepler, dokazali da se radilo
o konjukciji Jupitera i Saturna u zviježđu Riba. Jedinstven slučaj u povijesti
dogodio se 7. – 6. prije Krista[5] „i ona je upućivala na
zemlju Judinu i novorođenog ''kralja židovskog.''“[6] Tako je i Friedrich
Wieseler iz Göttingena na kineskim kronološkim tablicama pronašao da se 4. g.
pr. Kr. ''pojavila sjajna zvijezda i bila vidljiva dulje vremena.''[7] Poznati su egzegeti ipak mišljenja
kako je to pitanje besmisleno te da se teološko pitanje ne bi trebalo miješati
s astronomijom. Sličnog je mišljenja i sv. Ivan Zlatousti.[8]
Imalo se potražiti
novoga kralja na kraljevskom dvoru u Jeruzalemu. „I magi traže novorođenog
kralja kod onih koji posjeduju obećanja, koji posjeduju Pisma. Ovi daju
odgovor. ''Svi glavari svećenički i narodni književnici'' otkrivaju Herodu
točno mjesto rođenja Mesije: ''U Betlehemu judejskom.'' To je već prorekao
prorok Mihej. (5, 1) Iz Betlehema ''izići će vođa koji će biti pastir naroda
mog – Izraela.'' (…) Poganstvo će pomoću židovskog proroštva naći Mesiju. A
sami ga neće naći. (…) Izrael nije poslušao. Odbio je Mesiju. I Bog Abrahamov
podiže Abrahamu sinove od ''stijena'', (Mt 3, 9) od pogana koji postaju
istinski Božji narod, njegov narod – Izrael, kako to naviješta prorok Mihej.“[9]
„Uđu u kuću,
ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom i poklone mu se.“ (Mt 2, 11) Oni su
prepoznali i spoznali misterij ovog paradoksa: da maleno, siromašno dijete,
nepoznate majke iz najmanjeg gradića može postati Spasitelj svega svijeta. I
poklone mu tri dara. „Crkvena je predaja – s različitim inačicama – držala da
tri dara predstavljaju tri vida Kristova otajstva: zlato upućuje na Isusovo
kraljevanje, tamjan na Božje sinovstvo, smirna na otajstvo njegove muke.“[10] „Magi vjeruju da će ovo
dijete, rođeno u siromaštvu i bijedi, rođeno za muku i smrt, otkupiti po svojoj
muci, smrti i uskrsnuću svoj narod, mesijanski narod. I u poslušnoj vjeri ''padoše
ničice i poklone mu se.'' To nije samo izraz nekog poštovanja i počasti. Mnogi
se istinski klanjaju Djetetu kao svom Bogu. (…) Magi su započeli kršćanski kult
''u duhu i istini.'' Za njima dolazi Crkva, Božji narod. On zna tko je Krist. I
ne sablažnjava se nad Betlehemskim siromaštvom.“[11]
„Samo pastiri i
mudraci nađoše Krista; a gdje su one tisuće, koje ga ne nađoše. Svijet je u ono
doba kao i danas bio pun svjetskih mudraca, ali ni jedan od njih nije otkrio
Boga. Bilo je mnogo agnostika u Rimu, koji su govorili mladom Pilatu, da istina
ne postoji; bilo je mnogo sofista na Atenskom trgu, koji su učili, da čovjek
može biti bez bogova, bilo je uobraženih pjesnika, koji su slavili razuzdanost
u ime slobode i nepravdu u ime progresa. Ali ni jedna od tih duša nije vidjela
anđela ni svjetlost zvijezde. A zašto? Jer blago mudrosti i znanja, spasonosne
milosti i spasenja pridržano je samo za krajnosti u umnom i moralnom redu. Kad
je Bog bio Djetešce, samo su intelektualne krajnosti jednostavnog i mudrog
našle put do jaslica; kad je Bog bio čovjek, samo moralni ekstremi nađoše put
do njegovih nogu.“[12]
A mudraci, nakon što su iskazali počast novorođenom kralju otiđoše drugim putem u svoju zemlju. Pronašli su koga su tražili i tko zna koliko su se puta za života prisjetili ovih događaja. Možda ih je on učinio još poniznijima, podsjećajući ih na siromaštvo onoga koji je trebao biti veliki Kralj. Možda ih je kroz život oduševljavalo čudo paradoksa Njegove malene veličine, a tako ogromnog značaja. Možda su kasnije čuli za njega, možda su saznali sve o Njemu, o njegovu naučavanju i ono o muci i uskrsnuću. Možda ih je Njegov život doveo do spasenja, možda su njihovi životi poprimili potpuno novi smijer. Ne znamo, ali jedno je sigurno, oni su ga prepoznali, a neki ga čak i danas tisućama godina kasnije još uvijek ne prepoznaju.
Nikola Dominis
[1] Sv.
Jeronim, Tumačenje Matejeva Evanđelja, Služba Božja, Makarska, 1996., str. 100
[2] Usp. Celestin
Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str.
40-41
[3] Celestin
Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str.
41
[4] Celestin
Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str.
41-42
[5] Usp. Celestin
Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str.
43
[6] Usp. Benedikt
XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 108
[7] Benedikt
XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 113
[8] Usp. 112
[9] Celestin
Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str.
44-45
[10]
Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 122
[11] Celestin
Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str.
46
[12] Fulton J. Sheen, Vječni Galilejac, Nadbiskupsko bogoslovno
sjemenište, Zagreb, 1959., str. 15-16
[13]
Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 127-128
[14]
Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 129
[15] Usp. Celestin
Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str.
54
[16] Celestin
Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str.
56
Nema komentara:
Objavi komentar