Isusova smrt na križu

„A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.« A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.«

A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.

I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!«

Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma – te su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale mu – i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem. (Mk 15, 33-41)“

Isusova smrt na križu

> Mk 15,33: A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji - sve do ure devete.

Odjednom nastaje tama. Oni su vidjeli mučenje Krista, oni su ga izrugali i razapeli, a on je šutio. Sada prirodne sile progovaraju, one koje su mu se za života pokoravale još jednom pokazuju njegovu moć. „Tama je nastupila u podne, u trenutku kada je sunce najjače, najsnažnije, što je pokazatelj izuzetnosti i neuobičajenog podrijetla tame.“ „O šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete“ – vrijeme koje iznose evanđelisti precizno je i pokazuju se veoma važnim. Za vrijeme tame vladala je tišina, tri sata tišine. „Tama ne pogađa samo mjesto Isusova razapinjanja nego pogađa cijelu zemlju (po svoj zemlji).“ I to na tri sata tako da je „teško odrediti precizno podrijetlo ove tame.“ No koje je značenje tame? „Tama je u Starom zavjetu, posebno kod proroka, znak Božje srdžbe i najava Božjeg djelovanja.“ Tama je po mnogim proročkim tekstovima znak bitnog događaja, posljednjeg suda i dana Gospodnjega. Tri sata tame za vrijeme Isusovog umiranja Božji je odgovor na izrugivanje raspetoga Krista. „Bog će izreći presudu o tome tko je imao pravo: Isus ili njegovi protivnici.“

> Mk 15,34: O devetoj uri povika Isus snažnim glasom: »Eloi, Eloi lama sabahtani?«To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?«

Nakon tri sata tame Isus progovara. Smrtnim hropcem snažno izgovara riječi 22. Psalma: »Eloi, Eloi, lama sabahtani?«, što znači »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Isus se ubraja među mnoštvo onih koji vape “glasni vapaj često je jedino, posljednje sredstvo slabih da skrenu pozornost na svoju situaciju i da na taj način zatraže pomoć.“ Zahvaljujući prijevodu s aramejskog na grčki jezik ovaj ulomak postaje jasan i grčkom čitatelju, tj. gotovo čitavom tadašnjem poznatom svijetu. Time je naglašena važnost Kristova vapaja.

Sadržaj vapaja pokazuje da postoji tijesna povezanost onoga koji vapaj upućuje i onoga kome je vapaj upućen. No ipak se Isus osjeća napuštenim. 

Promašili bi bit ukoliko bi ovaj Kristov vapaj tumačili kao izraz očaja. Kristova tjeskoba isto kao i tjeskoba pisca psalma 22 kojeg Isus izgovara bila je stvarna. Nastavak 22. psalma možda daje odgovor na pitanje Kristova vapaja, a on glasi „njemu će služiti potomstvo moje. O Gospodu će se pripovijedat slijedećem koljenu, o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem: ˝Ovo učini Jahve˝.“ Psalam, prema tome, ne završava u očaju, nego govori o izbavljenju. O konačnoj pobjedi i slavi. Da li je Isus možda samo naznačio o kojem se tekstu radi, a na slušateljima ostaje da do kraja izgovore riječi 22. psalma i da ih prihvate? Te da na kraju mogu reći s psalmistom »braći svojoj naviještat ime tvoje, hvalit ću te usred zbora« (Ps 22,23).

„Isusovu povezanost s Bogom naglašava njegov ponovljeni vapaj »Bože moj, Bože moj«. Isus Boga smatra Ocem (Mk 14,36).“ No ipak je dominantan osjećaj kako su njegovi neprijatelji moćni. „Čini se da prijeteća nazočnost moćnih neprijatelja u Isusovu slučaju kao i u slučaju molitelja Ps 22 stvara osjećaj Božje udaljenosti.“ Premda Isus jest povezan s Ocem ipak u ovom trenutku „ne primjećuje (ne osjeća) Božju nazočnost u svojoj nevolji.“ On ne proživljava očaj nego osjeća odsustvo Boga. „Usprkos osjećaju Božje odsutnosti Isus umire »s Bogom« , tj. s Božjim imenom na usnama. (...) Isusov krik je i molitva koja pokazuje da krajnja napuštenost može biti prihvaćena i nadvladana snagom pouzdanja, odnosno da krajnja patnja može biti življena kao molitva.“ 

> Mk 15,35: Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.«

„Neki od nazočnih, naime, pogrešno su razumjeli Isusove aramejske riječi »Eloi, Eloi«, kao da je Isus rekao »Ilija« i zaključili su da Isus ovim vapajem zaziva proroka Iliju da ga spasi.“ Oni su zbilja mislili da Isus želi sići s križa, da u očaju zove Iliju u pomoć. Ali to je bila sasvim pogrešna predodžba. Prema židovskoj pobožnosti Ilija je „trebao ponovno doći da izbavi pravedne patnike.“

> Mk 15,36: A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.«

Jedan od nazočnih pruži Isusu spužvu natopljenu octom. Nije sigurno da li je tom čovjeku bila želja da Isusu pomogne ili da mu produži muke na križu. Židovsko izrugivanje sada je dobilo svojevrsnu potvrdu jer Isus koji nije sam mogao sići s križa sada doziva Iliju. 

> Mk 15,37: A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.

Isus umire uz snažan vapaj što je bilo neuobičajeno jer se na križu najčešće umiralo od iscrpljenosti, bila je to mukotrpna smrt gdje se život u čovjeku polagano gasio. „Možda se upravo zbog toga Isusov »snažni glas« usjekao u sjećanje nazočnih.“ 

Sva četiri evanđelista ne donose izričaj „umrijeti“ već se izražavaju imenicom „dah, duh, vjetar“ ili glagolom „izdahnuti“. Nakon posljednjeg izdisaja ostaje na križu samo „Isusovo mrtvo tijelo, a i to tijelo nosi obilježja Isusove osobnosti i cijelog njegova života, a posebno obilježja onoga što je Isus pretrpio u svojoj muci.“

> Mk 15,38:1 zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje.

Poslije Isusove smrti događa se da se hramska zavjesa razdire od vrha do dna (Mk 15,38) i stotnik ispovijeda da je Isus uistinu bio Sin Božji (Mk 15,39). Sada se otvaraju dvije teme koje prate Isusa još od suđenja i izrugivanja no sada one poprimaju novi oblik. To su teme Isusove vlasti nad hramom i Isusova identiteta. „U opisu Evanđelja po Marku razdiranje hramskog zastora i ispovijest stotnika dva su različita odgovora na Isusovu smrt.“ Moguće je povezati otvaranje neba na Isusovu krštenju i razdiranje hramskih zavjesa. „Razdiranjem hramskog zastora Bog potvrđuje Isusovu moć i njegov autoritet nad hramskim bogoštovljem i istodobno očituje svoju nazočnost u razapetom Isusu, kao novom mjestu susreta ljudi s Bogom.“

> Mk 15,39: A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!«

Drugi događaj nakon Isusove smrti bilo je stotnikovo priznanje »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« „To sada po prvi put izriče jedan ljudski lik, naime, da je Isus bio Sin Božji (Mk 15,39).“ To sada izgovara, ne Židov, nego poganin i na taj način ta istina kreće u sve narode. Židovi su tražili od Isusa da siđe s križa kako bi povjerovali, stotnik je povjerovao gledajući Isusa na križu. „Na temelju svog promatranja kao službenog promatrača kako se Isus držao u svim fazama događaja muke, stotnik je izrekao konačni sud o Isusovoj osobi. I to stotnikovo vrednovanje Isusove osobe u cjelini je glasilo da Isus nije prijestupnik, nego pravednik, i to pravednik u apsolutnom smislu, tj. Isus je uistinu bio Sin Božji.“ „U ulozi objektivnog promatrača stotnik je izrekao spontano svjedočanstvo pod dubokim dojmom načina kako je Isus podnosio patnju sve do smrti.“ 

Stotnik iznosi paradoksalnu no posve istinitu tvrdnju. Da je „ovaj čovjek, s kojim su ljudi tako okrutno i s prezirom postupali, a čijem je izrugivanju i razapinjanju stotnik bio službeni, autorizirani svjedok u funkciji vojnog zapovjednika, upravo taj čovjek, u svim tim okolnostima, bio je Sin Božji.“ Stotnik ne želi reći da je mrtav Isus Sin Božji nego da se Isus u događajima muke i smrti očitovao kao Sin Božji. Tako „posljednju riječ o Isusovu identitetu nema odbacivanje i izrugivanje u događajima muke, nego upravo ova ispovijest vjere u Isusa. To je najveće osobno priznanje koje je mogao izreći čovjek.“

> Mk 15,40-41: "Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma, te su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale mu - i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem."

Žene su u Markovu evanđelju opisane kao nijeme promatračice. O njima je rečeno samo ono prijašnje. „Poimence spomenute žene predstavljene su po njihovoj povezanosti s Isusom. Žene se nalaze na mjestu Isusova pogubljenja zato što su bile povezane s Isusom. (...) Ovdje se prvi put kod Marka spominje da su žene »slijedile« Isusa.“ Nazočnost i navodom da su žene bile pod križem naglašava se činjenica da tu nije bilo učenika. Iste žene (Mariju Magdalenu, Mariju Jakovljevu i Salomu) nalazimo i kod praznoga groba. One su bile nazočne od početka do samoga kraja dok su učenici u jednom trenutku odustali i pobjegli u sigurnost. One se nisu bojale Židova, ni Rimljana, nisu mislile na to hoće li ih netko vidjeti i prokazati kao Njegovu učenicu. Dok su se učenici skrivali one su se potpuno izložile ne mareći za posljedice. Tako uistinu zaslužiše da budu prve vjesnice najradosnije vijesti, da bijaše mrtav ali uskrsnu.

> Funkcija ulomka (Mk 15, 33-41)

Kroz cijelo vrijeme Isusove muke neprijatelji su bili u prvom planu, sada na samom kraju Bog dolazi u prvi plan. Nastupa tama, a pojavljuju se i likovi koji imaju pozitivno mišljenje o Isusu (žene) ili sada zauzimaju pozitivan stav (stotnik). 

Isus se izražava riječima psalma 22 i izražava napuštenost. Isus tada uz snažan glas ispušta svoj duh. On ni ne pokušava spasiti svoj život već u potpunom povjerenju Bogu njemu samom povjerava svoj život koji će tri dana kasnije iz smrti prijeći u uskrsnuće i novi život.  

 

Nikola Dominis

Literatura: Popović, Anto, Isusova muka i smrt prema Markovu evanđelju, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.