UVOD
Papa
Lav XIII. lat. Leo PP. XIII. (Carpineto, Lacij, 2. ožujka 1810. - Rim, 20.
srpnja 1903.), rođen kao Gioacchino Vincenzo Pecci, bio je 256. nasljednik
apostola Petra, papa od 20. veljače 1878. do smrti u Rimu 1903. Rođen kao šesti
od sedmorice sinova grofa Lodovica Peccija i njegove žene Ane. Školuje se kod
isusovaca u Viterbu, zatim odlazi na višu gimnaziju Collegio Romano u Rim, a
1832. upisuje se na Sveučilište La Sapienza u Rimu. Na staru godinu 1837.
zaređen je za svećenika. Obnašao je više važnih dužnosti, a 1853. je imenovan
kardinalom. 7. veljače 1878. završio je najduži pontifikat u povijesti
Katoličke Crkve. Papa Pio IX. umro je u 86. godini života i 32. godini
pontifikata. Nakon samo tri kruga glasovanja sa 44 glasa od mogućih 61,
kardinal Gioacchino Pecci izabran je za papu 20. veljače 1878. godine. Bio je
„prvi papa bez zemaljske vlasti, nastojao je uskladiti Crkvu s modernim
vremenima, osobito brojnim enciklikama (odnos Crkve s državom, vjera i znanost,
socijalni problemi). Zabranio je svećenicima da se bave politikom, a u Italiji
i vjernicima. U enciklici Novih stvari (Rerum novarum, 1891.) izložio je
katoličko stajalište o radničkom pitanju i potaknuo razvoj katoličkoga
socijalnog nauka. Poticao je obnovu neotomizma i egzegeze. Otvorio je vatikanske
arhive povjesničarima bez obzira na konfesiju i svjetonazor.“[1] Za nas je bitna enciklika
O novim stvarima (Rerum novarum) u njoj se sažima bit katoličkog pogleda na
rad, radnike, kapital onog vremena ali svakako je aktualna i danas. On, kao što
ćemo vidjeti, odbacuje socijalizam koji je, pokazalo se, sam propao kao što je Papa Lav XIII. i predvidio ali on govori i protiv kapitalizam bez ikakvih ograničenja i zato je i danas ova enciklika vrlo aktualna. Sto trideset godina kasnije nitko se nije sjetio da primjeni smjernice ovog dokumenta.
RERUM NOVARUM
Papa
Lav XIII. započinje uvod enciklike Rerum novarum riječima: „Među narodima je
pokrenuta težnja za nečim novim, koja već odavna drži svijet u gibanju. Ta
je želja za promjenama morala naravnom dosljednošću s vremenom prijeći s političkog
područja na srodno gospodarsko područje. Doista, nečuveni napredak industrije i
znanosti, promjena odnosa između poslodavaca i radnika, bogatstvo nagomilano u
rukama nekolicine i siromaštvo velikog mnoštva, porast samosvijesti u radnika i
potrebe međusobne povezanosti, osim toga pad ćudoređa, prouzročili su provalu
sukoba. To je pitanje toliko ozbiljno da drži u neizvjesnosti duhove i njime se
bave umovi znanstvenika, stručni sastanci, narodne skupštine, odluke
zakonodavaca, vijeća vladara, tako da danas nema pitanja kojim bi se ljudi više
bavili.“[2] On jednostavno, možda čak
i pomalo prekasno, ali s kršćanskim osjećajem za pravednost pokušava izreći
pravedan odnos radnika i poslodavca, siromaha i bogataša pa će reći da „je
mučno odrediti prava i dužnosti o kojima ovisi u kakvom će odnosu biti bogataši
i radnici bez posjeda, oni koji daju kapital i oni koji daju rad. A i
pogibeljan je taj pothvat radi toga što smutljivci i lukavci znaju to
zloupotrijebiti da istinu zamrače a mase uzbune.“[3] No zato on s još više
osjećaja pokušava jasno izreći kršćanske stavove po ovom pitanju. Jednostavno
se „ljudima se najnižeg staleža mora pomoći brzo i prikladno, jer je upravo
njihov položaj, bez njihove krivnje, najvećim dijelom bijedan i nevoljan.“[4] Crkva na čelu s papom
Lavom XIII. je reagirala, morala je reagirati jer je „vrlo mali broj mogućnika
i bogataša nametnuo gotovo ropski jaram bezbrojnom mnoštvu radnika bez ikakva
posjeda.“[5]
Papa
objašnjava kako je socijalističko rješenje neprihvatljivo za radnika. Oni idu
krivim putem već i zbog samog načina djelovanja jer „socijalisti raspiruju
zavist siromašnih prema imućnima.“ A to je krivi način rješavanja ovog
problema. Na kraju i sam socijalistički ustroj je pogrešan jer oni žele da se
uzme vlasništvo zakonitim vlasnicima te da se podjeli svima što je opet
nepravedno. Pošteno plaćeni radnik u nekom sustavu koji nije socijalistički
mogao bi nešto i prištedjeti i uložiti dalje taj novac te tako poboljšati svoju
situaciju. „Kad, dakle, socijalisti žele privatnu imovinu učiniti
zajedničkom, pogoršavaju stanje svih radnika, jer im oduzimaju slobodu ulagati
plaću te ih onemogućavaju da povećaju svoje obiteljsko imanje i poboljšaju
vlastito stanje.“[6]
Privatno
vlasništvo je, veli papa, narav dala čovjeku. I „u tome se zapravo sastoji
najveća razlika između čovjeka i ostalih vrsta životinja.“[7] Čovjeku, zato što je
razuman, „treba priznati više od puke upotrebe zemaljskih dobara (...); a to
nije ništa drugo negoli pravo na privatno vlasništvo.“[8] U daljnjem tekstu papa
daje argumente zašto smatra da je privatno vlasništvo naravnog prava. Čovjek
bira stvari koje će mu koristiti ne samo sada nego i ubuduće. „Odatle slijedi
da čovjek mora imati ne samo zemaljske plodove nego i vlasništvo same zemlje,
jer vidi da od plodova zemlje sebi stječe sve ono što će mu biti potrebno u budućnosti.“[9] Vlasništvo nad zemljom je,
dakle, što je u opreci s socijalističkim pogledom, čovjekovo je naravno pravo.
„I nema razloga da se općenito pribjegava državnoj upravi, jer je čovjek
stariji od države. Zato je morao imati svoje naravno pravo da
brani svoj život i tijelo i prije negoli je postojala ikoja država.“[10] Bog je dao svijet cijelom
ljudskom rodu ali „je Bog ljudskoj vještini i uredbama naroda prepustio da
odrede privatno vlasništvo pojedinca. Uostalom, makar je zemlja i razdijeljena među
pojedince, ona ipak ne prestaje služiti općem dobru, jer nema nekoga tko se ne
bi hranio onime što polja donesu. Oni koji nemaju posjeda, nadoknađuju to radom.“[11] Nadalje onaj koji je
radio zaslužuje da dobije plod svojih ruku. Jer „zar dopušta pravednost da
netko ima i uživa ono na čemu se drugi mučio? Kao što učinci prate onaj uzrok
koji ih je proizveo, tako je pravedno da plod rada pripada onima koji su
uložili trud.“[12]
Tome
u prilog ide i prirodna želja oca obitelji da za svoju djecu priskrbi ne samo
ono što će im sada biti potrebno nego i ono „što će ih u budućem životu moći
pošteno braniti od svake nesreće. A tu dužnost može izvršiti samo tako da
plodonosno posjeduje stvari te ih i svojoj djeci ostavi kao baštinu.“[13] Država se ne bi smjela
upletati u pitanja obitelji osim „ako se obitelj možda nađe u teškoćama iz
kojih sama nikako ne može izaći, u takvim neprilikama državna vlast opravdano
posreduje, jer su pojedine obitelji dio države.“[14] No to je najviše što se
država smije upletati u život obitelji. „Kad, dakle, socijalisti dokidaju
roditeljsku vlast te mjesto nje uvode državnu, čine protiv naravne pravednosti
i kidaju sam obiteljski vez.“[15]
Socijalistički
poredak unio bi, kao što se kasnije i pokazalo, mnogo nepravde među ljudima i
„bio bi otvoren put međusobnoj zavisti, ogovaranju i neslozi. Nestalo bi privatne
inicijative uma i marljivosti pojedinca. Tako bi nužno presušili i izvori
bogatstva. Ona zamišljena jednakost ne bi bila drugo nego opća nevolja i
bijeda. Iz svega toga slijedi da treba odbaciti socijalističko načelo o
zajedništvu dobara, jer ono škodi i onima kojima bi trebalo pomoći. Ono se
protivi naravnim pravima pojedinaca, iskrivljuje dužnost države i muti opći
mir. Ostaje, dakle, kad se traži pomoć narodu, da se kao netaknut temelj
postavi pravo na privatno vlasništvo.“[16] Gledajući iz današnje
perspektive na socijalizam koji je na umoru, i gotovo da više i ne postoji
ideja vraćanja na ono što očito nije bilo dobro zamišljeno i na kraju krajeva
je donijelo umjesto oslobađanja radničke klase samo patnju toj istoj klasi, ove
riječi pape Lava XIII. zbilja zvuče proročanski. On je još 1891. prorekao
sudbinu pada socijalizma 20. stoljeća kojem smo mi svjedočili.
Papa
veli da se ovo pitanje „ne da riješiti bez pomoći vjere i Crkve. (...) Ta važna
stvar zahtjeva i trud i nastojanje
drugih: državnih vladara, posjednika i bogataša te, konačno, i samih radnika o
kojima je riječ. No bez oklijevanja tvrdimo da će svi ljudski napori biti
uzaludni, ako se zapostavi Crkva.“[17] Papa nadalje veli kako je
nemoguće u ljudskom društvu izbjeći nejednakosti. Socijalisti idu za tim ali se
to protivi samoj naravi stvari.[18] Te razlike nastaju jer „nemaju
svi jednake umne sposobnosti ni jednake marljivosti, ni zdravlja ni snage. Iz
toga same od sebe proizlaze razlike i nejednakosti društvenih prilika.“[19] No upravo tako nastaju
razna zanimanja i svatko nalazi svoje mjesto. Težak rad također je neminovan. „Ljudsko
je, dakle, naslijeđe trpjeti i patiti i što god ljudi pokušaju i urade, neće nikakvom
silom ni vještinom sasvim iskorijeniti nevolje iz ljudskog društva.“[20] Rješenje tih nevolja
treba tražiti drugdje ne u gospodarskom sustavu.
Krivo
bi bilo vjerovati da se jedna klasa sama po sebi protivi drugoj, kao da bi
bogataši i radnici bili u stalnoj borbi. To je protiv razuma i istine. Oni su
potrebni jedni drugima.[21] „Cijeli nauk vjere koju
tumači i čuva Crkva ima dovoljno snage da izmiri bogataše i radnike. (...) Ovo
su dužnosti koje se odnose na radnika: potpuno i vjerno izvršavati ono što je s
obzirom na rad slobodno i pravedno ugovorio.“[22] Braneći svoja prava neka
ne koristi silu.[23]
„Dužnosti su bogataša i gospodara ove: ne smije s radnicima postupati kao s
robovima. Moraju u njima poštovati dostojanstvo ljudske osobe koja je oplemenjena
kršćanskim obilježjem. (...) Sramotno je nečovječno izrabljivati ljude kao
sredstvo za stjecanje dobitaka te ih jedino toliko cijeniti koliko im vrijede
sila i snaga. (...) A najveća je dužnost poslodavca da svakome dadu što je
pravo. (...) Napose neka bogataši i poslodavci znadu da ni Božja ni ljudska
prava ne dopuštaju u osobnu korist tlačiti bijednike i nevoljnike te bogatiti
se iz tuđe bijede.“[24] Ovo su najvažniji redci
ove enciklike i dan danas aktualni jer se u svijetu još uvijek, 130. godina
nakon ove enciklike ovo pitanje nije posve riješilo, možda upravo zato što se
za model nije uzela ova enciklika već se sve prepuštalo nekim drugim tržišnim i
ekonomskim modelima.
Bitno
je ipak shvatiti da „imaš li ili nemaš bogatstva i ostalih
stvari, koje se nazivaju dobrima, to na vječno blaženstvo ništa ne utječe. No
vrlo je važno, kako se njima služiš.“[25] Prema tome bogatstvo biva
smetnja vječnom spasenju jer će bogataši polagati strogi račun kako su se
koristili svojim bogatstvom.[26] Papa opominje bogataše
riječima njemu posebno dragog Tome Akvinskog iz Sume teologije gdje on kaže
kako: „Čovjek ne smije imati izvanjske stvari kao svoje vlastite, nego kao
opće, da ih uzmogne i drugima rado dijeliti u potrebi. Zato i veli apostol:
'Zapovijedi bogatima ovoga svijeta da rado dijele drugima'.“[27] „Stvar se sastoji u
ovome: Tko je Božjom dobrotom primio više dobara, bilo tjelesnih i vidljivih,
bilo duhovnih, primio ih je zato da ih upotrijebi za svoje usavršavanje i kao
sluga Božje providnosti na korist drugih.“[28]
„A
one koji nemaju bogatstva, Crkva poučava da po Božjem naumu siromaštvo nije sramota.
Ne treba se stidjeti uzdržavanja radom.“[29] Ustvari „prava vrijednost
i dostojanstvo čovjeka sastoji u ćudorednosti, tj. u kreposti,“[30] a ne u imovini. „Štoviše,
čini se da je volja Božja sklonija staležu nevoljnika. (...) Osobitom ljubavlju
ljubi najniže i one koji trpe nepravdu. Ako te istine budu poznate, lako će se
u imućnih umanjiti naduta oholost, a u nevoljnika osokoliti duh poštenja. Jedni
će biti potaknuti na susretljivost, a drugi na skromnost. Time će se ukloniti
suprotnost koja je plod oholosti te će se dosta lako postići da se oba staleža
slože i pomire.“[31]
Potrebna
su druga sredstva, duhovna, a ne politička. Potrebno je dotaknuti srca. „Samo
takva sredstva mogu doprijeti do nutrine srca i potaknuti čovjeka da se odazove
dužnosti te svlada požude, da ljubi Boga i bližnjega, i to savršenom ljubavlju,
i da srčano odstrani sve što god priječi krepostan život. (...) Život je Isusa
Krista, Boga i čovjeka, obuzeo države te ih je prožeo vjerom u njega, njegovim
zapovijedima i zakonima. Ako, dakle, ljudsko društvo treba izliječiti,
izliječit će se jedino tako da se uspostave kršćanski život i običaji.“[32] No Crkva, brinući se o dušama,
ne zanemaruje fizičke ljudske potrebe „već time što Crkva poziva ljude na
krepost i odgaja ih, čini veliko djelo.“[33] No Crkva je također
oduvijek pritjecala u pomoć siromašnima. „Zajednička je majka bogatih i
siromašnih znala posvuda u velikoj mjeri poticati na kršćansku ljubav te
osnivati redovničke zavode i mnoge druge korisne ustanove, pa ne bi bilo gotovo
nijedne vrste nevolje koja bi morala ostati bez utjehe.“[34]
No
dakako traže se rješenja i od države. „Oni koji upravljaju državom najprije
moraju općenito pomagati cjelokupnim zakonodavstvom i političkim ustanovama i
raditi da iz samog ustrojstva i državne uprave cvjeta blagostanje zajednice i
pojedinaca. To je zadaća građanske razboritosti i prava dužnost onih koji su na
vlasti. (...) Država po svojoj dužnosti mora brinuti za opće dobro. Što bude
više ta opća skrb donijela ploda, to će manje biti nužno da se za poboljšanje
radničkog položaja traže drugi putovi.“[35] Među dužnostima „vladara koji
žele dobro svome puku ističe se osobito ta da svaki stalež građana jednako
brane i strogo obdržavaju pravednost koja se zove razdiobna.“[36] Na pitanje, kako treba
vladati, papa odgovara: „Budući da vlast zapovijedanja dolazi od Boga te je
neko sudioništvo u njegovoj vrhovnoj vlasti, treba je izvršavati po primjeru božanske
vlasti koja se očinskom ljubavlju brine za stvari pojedine i za sve zajedno.“[37] U slučaju raznih
devijacija mora postojati jasan zakon da se te nepravde iscijele i da se
pogibelj odvrati. „Siromašni svijet, nemajući ništa čime bi se branio, oslanja
se najviše na zaštitu države. Za radnike se; dakle, jer se broje u siromašne,
treba država naročitom brigom brinuti.“[38]
Predug
i pretežak posao i premalena plaća često izazivaju bunt kod radnika koji se
tada za svoja prava bore štrajkovima što opet često izaziva „škodi i trgovini i
javnom blagostanju, to naime obično nije bez nasilja i nereda te često dolazi u
pogibelj i javni mir.“[39] Vlast bi donošenjem
zakona trebala spriječiti razloge koji bi do toga mogli uopće dovesti. Država
bi morala radnika štititi, a najprije duhovna dobra. „Nitko ne smije nekažnjeno
vrijeđati dostojanstvo čovjeka, jer čovjeka i sam Bog susreće s velikim
poštovanjem.“[40]
Jedno od važnih pitanja je to da bi trebalo obustaviti rad na blagdane, to je
dan kada bi čovjek trebao odmarati i posvetiti se više duhovnom životu. Treba
također „paziti da se svagdašnji rad ne produži na više sati nego što to sile dopuštaju.“[41] Ne može isti posao
obavljati muškarac i žena ili dijete. „S obzirom na djecu valja se pomno čuvati
da ne ulaze u radionicu dok dovoljno ne ojačaju tijelom, umom i duhom.“[42]
„Čovjekov
rad ima po naravi dvije značajke, tj. on je osoban, jer je radna snaga u osobi
te posve pripada onomu tko je upotrebljava i na čiju je korist dana. Zatim, rad
je nužan i to zato jer je plod rada čovjeku potreban za održavanje života, a
održavanje života je nenadomjestiva obveza što je nameće sama narav.“[43] Naravna je datost da
plaća uvijek mora biti dovoljna za hranu umjerena i poštena radnika. „Ako
radnik natjeran nuždom ili sklonut strahom od većeg zla prihvati teški uvjet
što ga, premda nerado, mora prihvatiti, a koji postavlja gospodar ili
poslodavac, onda je to nasilje koje se protivi pravednosti.“[44]
Trebalo
bi postići da što više ljudi uzmogne nešto posjedovati. „Kad se to učini, nadoći će lijepe prednosti, a kao prva je
pravednija raspodjela dobara.“[45] U svijetu su nastale
dvije klase. Jedna moćna i druga „slabo i siromašno mnoštvo, izranjeno u srcu i
uvijek spremno na pobunu. No ako se vještina naroda potakne nadom da može steći
stalan imutak, doći će pomalo do toga, da će se jedna klasa približiti drugoj
tako, da će se ukloniti razlika između prevelikog bogatstva i prevelikog
siromaštva.“[46]
Čovjek
se u svrhu ostvarivanja svojih ciljeva može i mora ujedinjavati u privatna
društva. Država „sama sebi proturječi kada građanima zabranjuje osnivati udruženja,
budući da i ona sama i privatna udruženja proizlaze iz jednog načela, tj. da su
ljudi po svojoj naravi udruživi.“[47] Državna vlast ne bi
morala moći ukidati crkvene družbe „već snagom zdrava razuma jer su osnovana po
naravnom pravu i s poštenom nakanom.“[48] No u ono vrijeme država
je uzimala sebi za pravo da ukida takve družbe. Ipak, kršćanske su se družbe
održale i mnogi su se ujedinjavali kako bi odgovorili na potrebe svog vremena
posebno potrebe siromašnog radništva. „Kratko rečeno, može se postaviti opće i
trajno pravilo: radnička udruženja treba tako organizirati i rukovoditi da
sredstva budu što prikladnija i sposobnija za predloženu svrhu, koja se sastoji
u tome da pojedinci u udruženju mogu izvući što više dobara za tijelo, dušu i
obitelj. Očito da treba kao naročitu svrhu imati pred očima vjersko i moralno
usavršavanje i da se prema toj svrsi treba usmjeriti cjelokupno gospodarstvo.
(...) Uostalom, što radniku koristi u društvu tražiti vremenito blagostanje ako
zbog nestašice hrane stavlja u pogibelj spas svoje duše? (...) Neka se radnik potakne
da štuje Boga i da se preda pobožnosti, napose da svetkuje blagdane. Neka nauči
štovati i ljubiti Crkvu, zajedničku majku sviju, kao i podvrgavati se njezinim
zapovijedima i primati sakramente, koji su božanska sredstva da se duša očisti
od grijeha i postigne svetost.“[49]
„Iz
prošlosti opravdano predviđamo budućnost. Jedno razdoblje ustupa mjesto
drugome, no događaji su međusobno slični, jer ih ravna Božja Providnost. (...) U
prvo doba mlade Crkve ubrajalo se kršćanima u sramotu što je veći dio životario
od sabrana novca i od rada. No bez blaga i moći dotjerali su dotle da su sebi
stekli milost bogatih i zaštitu moćnih. Lijepo ih je bilo gledati srčane,
radine i miroljubive kao primjer i izgled pravednosti, a najviše ljubavi.
Pogled je na takav život i na takvu ćudorednost odstranio svaku predrasudu.
Prestala su ocrnjivanja, a laži zastarjelog praznovjerja ustupile su mjesto kršćanskoj
istini.“[50]
ZAKLJUČAK
Papa
na kraju daje sažeto rješenje radničkog pitanja. „Neka državne vlasti
upotrijebe zakone i uredbe, neka se bogataši i poslodavci sjete svojih dužnosti;
neka se radnici, o kojima je riječ, ohrabre. Budući da jedino vjera, kao što
smo na početku rekli, može sasvim odstraniti zlo, neka svi promisle da
ponajprije treba uspostaviti kršćansko ćudoređe, bez kojeg će i ona sredstva
razboritosti, koja se smatraju najprikladnijima, malo koristiti.“[51] To je dakle rješenje koje
je Papa ponudio svijetu još davne 1891., a koje ni do danas nije prihvaćeno. On
je ponudio Evanđelje ljubavi kojim bi, ako bi ga prihvatili, postali sretni i
bogataši i siromašni radnici, jer bi bogati dali više, koliko pravednost
nalaže, svojim radnicima, a radnici bi ljubili bez zavisti svoje poslodavce. Ova
je enciklika proročansko viđenje pape Lava XIII. koji je već tada predvidio
raspad socijalizma i nevolju koju će on donijeti, a kojoj smo svjedočili u 20.
st., ali jednako tako snažno se zauzeo za prava radnika koja su u mnogim
slučajevima i danas dovedena u pitanje.
„Rerum
Novarum želi pronaći treći put u sukobu rada i kapitala, a ta bi se harmonija
postigla ugovorom o pravima i dužnostima radnika i kapitalista, i ukratko bi
glasila ovako:
1) Djelatnik se obavezuje da će u potpunosti
iskreno obavljati svoje dužnosti.
2) Djelatnik se obavezuje da neće vršiti
vandalizam ili osobne napade.
3) Djelatnik se obavezuje da će se
kolektivno suzdržati od nereda i nasilja.
S druge strane poslodavac se obavezuje da
će:
1) Djelatnicima davati poštenu plaću
(naknada treba biti dovoljna za razumnu i štedljivu udobnost),
2) omogućiti slobodno vrijeme radnicima za
njihov obiteljski i vjerski život,
3) voditi računa kod podjele posla o
sposobnosti i godinama radnika,
4)
poštivati prava radnika, te da neće postupati s njima kao robovima.
U
doba kad je objavljena mnogi konzervativni katolici doživljavali su encikliku
kao nešto vrlo modernističko i protivno interesima crkve. Ona je prije svega
(prilično zakašnjelo) artikulirala poziciju Rimokatoličke crkve po pitanju
socijalne pravde, naročito u odnosu na probleme koje je stvorila industrijska
revolucija, ali je naglasila crkveno pravo na izjašnjavanje o socijalnim
pitanjima, koja su vezana uz pitanja morala. Na mnoge dijelove iz enciklike
Rerum Novarum pozivali su se i kasniji pape u svojim enciklikama, između
ostalih Pio XI. (Quadragesimo Anno 1931.), Ivan XXIII. (Mater et Magistra
1961.) i Ivan Pavao II. (Centesimus Annus 1991.).“[52]
Nikola Dominis
[1] Leon
XIII.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav
Krleža, 2020. Pristupljeno 2. 6. 2020. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36048
[2] Lav
XIII., Rerum novarum, br. 1
[3] Isto.
br. 1
[4] Isto.
br. 2
[5] Isto.
br. 2
[6] Isto.
br. 4
[7] Isto.
br. 5
[8] Isto.
br. 5
[9] Isto.
br. 6
[10] Isto.
br. 6
[11] Isto.
br. 7
[12] Isto.
br. 8
[13] Isto.
br. 10
[14] Isto.
br. 11
[15] Isto.
br. 11
[16] Isto.
br. 12
[17] Isto.
br. 13
[18] Usp. Isto.
br. 14
[19] Isto.
br. 14
[20] Isto.
br. 14
[21] Usp.
Isto. br. 15
[22] Isto.
br. 16
[23] Usp.
Isto. br. 16
[24] Isto.
br. 16-17
[25] Isto.
br. 18
[26] Usp.
Isto. br. 18
[27] Summa
Theol., II-II., q. 32, a. 6.
[28] Lav
XIII., Rerum novarum, br. 19
[29] Isto.
br. 20
[30] Isto.
br. 20
[31] Isto.
br. 20
[32] Isto.
br. 22
[33] Isto.
br. 23
[34] Isto.
br. 24
[35] Isto.
br. 26
[36] Isto.
br. 27
[37] Isto.
br. 28
[38] Isto.
br. 29
[39] Isto.
br. 31
[40] Isto.
br. 32
[41] Isto.
br. 33
[42] Isto.
br. 33
[43] Isto.
br. 34
[44] Isto.
br. 34
[45] Isto.
br. 35
[46] Isto.
br. 35
[47] Isto.
br. 38
[48] Isto.
br. 39
[49] Isto.
br. 42
[50] Isto.
br. 43
[51] Isto.
br. 45
[52] Rerum
novarum, Wikipedija, pristupljeno 2. 6. 2020.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Rerum_novarum
Nema komentara:
Objavi komentar