UVOD
Pobačaj...
Pitanje oko kojeg se lome koplja. Mnogi govore o ovom pitanju. Napisane su
mnoge knjige, članci, vode se mnoge rasprave i političke debate ali kao da je
sve to bez većeg utjecaja na ovo pitanje. Ne postoji konsenzus oko toga da li
je pobačaj pravo žene ili bi trebalo štititi pravo djeteta na život. I kojem od
tih prava dati prednost. Za sada vlada neodređenost koja ipak dopušta da, do
donošenja nekog opće prihvaćenog rješenja, žena odlučuje o ovom pitanju. Na
suprotnim polovima tih dvaju mišljenja nalaze se dvije struje „pro-choice“ (za
izbor) i „pro-life“ ( za život). Svaka od njih nudi svoje odgovore i daje
razloge za opravdanje svojih stavova. Ja ću u ovom radu pristupiti s kršćanskog
gledišta ali ću pokušati biti što objektivniji i iznijeti gledišta racionalnog
čovjeka našeg doba.
POBAČAJ
Pobačaj,
kojeg se još naziva abortus, dolazi od latinske riječi „aborior“ što znači
umrijeti prije rođenja.[1] A definicija pobačaja bi
mogla glasiti: namjerno odstranjenje ploda nakon začeća. Pobačaj je pitanje
kojim bi se morale baviti mnoge znanstvene grane kao što su demografija,
zdravstvena struka, ekonomska struka ali u svojoj jezgri ono je prije svega
moralno pitanje. Koliko je važno ovo pitanje vidimo tek onda kad pogledamo
statističke podatke. „U svijetu se godišnje izvede oko 45 milijuna abortusa, a
polovica su nestručni, kriminalni. U SAD je učestalost abortusa nedopustivo
visoka, 1,2 milijuna godišnje, a više od polovice otpada na adolescentice.
Pedeset posto svih trudnoća je neželjeno, a od njih polovica završi namjernim
pobačajem. U mladih Amerikanki 80% trudnoća je neplanirano. U Europi su
pokazatelji povoljniji, učestalost pobačaja je manja.“[2] Premda se broj legalno
induciranih pobačaja u Hrvatskoj od 2000. smanjio za više od pola sa 7534 2000.
godine na 2558 2018. godine.[3] Unatoč tome to je
preveliki broj na broj živorođene djece koji je 2018. iznosio 36 945. Unatoč
statistici koja ide nabolje mi se ne možemo pomiriti s stanjem jer ako je i
jedan život nepravedno oduzet previše je. Moramo svakako uzeti u obzir da, iako
za sada ne postoji konsenzus, tom biću u ženinoj maternici, kojeg ću ja zvati
djetetom, jednog dana možda budu priznata ljudska prava pa možda svaki abortus
postane ubojstvo za koje se može dobiti, u nekim državama, čak i smrtna kazna.
Papa
Ivan Pavao II. na početku svoje enciklike Evanđelje života donosi bitnu stavku
koja istina stavlja emociju u prvi plan ali emocija i jeste jedan od ispravnih
putova za rješavanje ovog pitanje. Jer što li na svijetu izaziva više emocija
od rođenja djeteta? Pa veli: „U osvit spasenja, rođenje jednog djeteta
proglašava se veselom viješću: ˝Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za
sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj Krist, Gospodin˝ (Lk
2,10-11). Rođenje Spasitelja sigurno je razotkrilo ovu ˝veliku radost˝; ali u
Božiću je otkriven i puni smisao svakog ljudskog rođenja, i mesijanska se radost
pojavljuje tako temeljem i ispunjenjem radosti svakog djeteta koje se rađa
(usp. Iv 16,21).“[4]
Dijete je blagoslov za čovječanstvo, narod, mjesnu i vjersku zajednicu, obitelj
i na kraju i za same roditelje. I nikako mi nije jasno kako je moguće da ono
što u jednoj osobi ili kod više njih donosi toliko radosti može kod neke druge
osobe ili više njih donijeti toliku tjeskobu. Ono je i dalje dijete jednak
uzrok sreće roditeljima koji su ga htjeli i onima koji ga ne žele. Samo da mu
dopuste da se rodi brzo bi im to dokazao. Pobačaj je uvijek pogreška.
Nadalje,
oni koji se trebaju brinuti za zdravlje djeteta izvrću se u njihove sudce o
pitanju života i smrti. Savjest je na kušnji. Pokušavaju se uvjeriti da tek
začeto dijete nije ljudsko biće ali opet u njima postoji svijest da je život
nemoguć bez začeća. A ako je nemoguć bez začeća to začeću daje vrijednost
jednaku bilo kojoj drugoj fazi ljudskog života. Živan Bezić će reći da „jednom
začeto dijete ima neotuđivo pravo na svoj život.“[5] Ako je dijete već začeto
prekasno je za ispravljanje svojih vlastitih „pogrešaka“[6] bez teške i objektivne
povrede morala i djetetovih prava. To da majka traži ubojstvo vlastitog djeteta
Živan Bezić će nazvati „etičkim apsurdom“[7]. Ona koja je kroz stoljeća
stvarala, a i danas stvara civilizaciju. Ona bez koje nema budućnosti sada se
okreće protiv vlastitog potomstva i mjesto toplog krevetića priprema mu crni
grob. Ali još je veća moralna odgovornost onih koji nagovaraju majke na takav
čin i koji se bore za pravo na pobačaj.
Neshvatljivo
je kako jedno može nekome biti toliko dobro dok je u pogledu nekog drugoga
toliko zlo. Ili ipak moraju priznati da je dijete dobro za sve ali zbog nekih
svojih razloga pronalaze opravdanje za taj moralno zli čin. Tada pobačaj
postaje izabrano ali ne i nužno zlo. Ali ako pobačaj u nekim slučajevima i
jeste „nužno zlo“ onda bi se trebao vršiti u iznimno rijetkim situacijama, a
ispravan bi stav bio da se i u tim situacijama pokuša naći dijalog s
roditeljima ili majkom kako bi učinili sve da i to nedužno dijete, bilo bolesno
ili plod silovanja ili incesta, ipak bude rođeno. Jer svatko ima pravo na život
i nitko ne bi smio preuzeti toliki moralni rizik da usmrti ijedno nedužno ljudsko
biće. No danas se s pobačajem koketira kao s nekim lakšim medicinskim zahvatom.
Pa imamo žena koje su izvršile pobačaj tri, četiri, pet puta. U svijetu postoji
čitava industrija koja se bavi isključivo pobačajem. I čitave kampanje se vode
u reklamiranju i poticanju žena na ovaj čin. Pobačaj postaje nešto sasvim
uobičajeno i moralno nepodnošljiv i zločest čin postaje sasvim banalan sve dok
se (muževi i) žene koje su ga počinile jednom ne susretnu sa svojom savješću i
ne shvate da je kraj njih sada trebao stajati sin ili kćerka ili više sinova i
kćerki koje su oni najčešće radi svog komoditeta, ili nekih drugih nižih
razloga, dali uništiti na samom početku njihova životnog puta.
Sveti
papa Ivan Pavao II. iznosi, a to je i službeni stav Crkve da ljudski život
započinje začećem i da od tog trenutka više ne pripada ni ocu ni majci i neće nikad
postati ljudsko ako nije bilo već od tada.[8] Jasan je to stav i posve racionalan
za svakog tko želi čuti. Biblija ne sadrži izravni govor o pobačaju ali zato
vrlo strogo govori o ubojstvu. Tako imamo Petu Božju zapovijed koja glasi: ,,Ne
ubij!“ No premda Biblija ne govori o pobačaju stav Crkve bio je jasan od
početka kršćanstva tako možemo naći govor o pobačaju u djelu Poslanica Diognetu
(Epistole pros Diogneton) najvjerojatnije nastaloj u II. stoljeću ili prvoj
polovici III. stoljeća gdje nepoznati pisac ovako opisuje kršćane: „Žene se kao
i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece.“[9] Crkva smatra da ni jedan
razlog ne može biti opravdanje za pobačaj. No majke često nisu jedine koje
odlučuju o ovom pitanju, često u tome sudjeluju i očevi i obitelj i drugi
čimbenici u društvu. Slučaj iz 2012. godine koji se dogodio u Irskoj potaknuo
je rasprave o pobačaju. U Irskoj je tada pobačaj bio zakonom zabranjen. Dogodio
se slučaj da je trudnica bila bolesna, a liječnici su odbili intervenirati jer
bi to značilo smrt fetusa. Tek nakon što je ustanovljena smrt fetusa izvršili
su operaciju ali je bilo prekasno. Irski biskupi su u izjavi dali doznanja da
bi se ipak u prvom redu trebao zaštititi život majke čak i ako to znači smrt
fetusa. Ali to je stav i svake racionalne osobe. No stav je Crkve, a to bi
mogao biti i stav svake nepristrane osobe da ako nije ugrožen život majke (što
su rijetki slučajevi, a imamo i tako predivnih svjedočanstava majki koje su
darovale svoj život kako bi beba preživjela) ne postoji niti jedan moralno
opravdan razlog za prekid trudnoće, a čak i u tom slučaju pobačaj je i dalje
moralno zao čin.
Bog
je sve stvorio kao dobro (Usp. Post 1, 31). Tako dijete ne može biti zlo i u
tome ćemo se svi složiti. Ono može majci ili roditeljima ili obitelji i društvu
izgledati kao teret u nekom trenutku ali to je u najvećem ako ne i u svakom
slučaju pogrešna predodžba. Istina o vrijednosti ljudskog života od začeća do
prirodne smrti ostaje trajna bilo da je se priznaje ili ne priznaje. Bilo da je
Ustav ili državni zakoni priznaju ili ne priznaju. To je još jedna bitna
činjenica po pitanju pobačaja. Prepuštanje odluka državi „osobna odgovornost (se)
prenosi na civilni zakon odricanjem od vlastite moralne savjesti...“[10] Ako zakon dopušta zašto
bi itko to dovodio u pitanje i zašto bi se povlačilo pitanje morala i savjesti
tamo gdje država snosi odgovornost. Papa Ivan Pavao II. vidi zajednički korijen
svih tih tendencija u etičkom relativizam koji obilježava veći dio suvremene kulture.[11] Ali savjest nipošto ne
ovisi o javnom mijenju i državnim zakonima. Istina se u savjesti ne može
relativizirati. Savjest je sasvim osobna stvar, i premda može biti krivo
formirana, nemoguće ju je zagušiti kada jednom prepozna teški moralni prekršaj
kakav je pobačaj.
Što
se tiče drugih čimbenika u činu pobačaja kao što su doktori i medicinsko
osoblje stav Crkve je jasan. „Formalna suradnja u vršenju pobačaja teški je
grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga života kažnjava zakonskom kaznom
izopćenja. "Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u
izopćenje unaprijed izrečeno samim time što je učinio prijestup" i pod
uvjetima koje Kanonsko pravo predviđa.“[12] A mogu i sasvim mirne
duše zazvati „anathema sit“ na svakog onog tko nagovara mlade majke na pobačaj,
sve do njihova iskrenog pokajanja. Crkva zauzima sasvim realan stav s obzirom
na učinjeno zlo i bilo bi poželjno da država (demokracija) drži u svojim
okvirima iste takve standarde. Možda bi se na nerođene trebala primijeniti
slične direktive kao za manjine. Ako bi se kriminalizacijom abortusa ograničilo
pravo na pobačaj mogli bi očekivati manji broj neželjenih trudnoća, više
moralne standarde u društvu i veći natalitet. Tome se suprotstavlja stav
liberalnih krugova kako bi takva kriminalizacija bila uzrok više nestručnih
pobačaja koje bi onda dovodile do veće smrtnosti žena. Ali to nije posve
opravdano. Jer ta majka koja bi pristala na takav pobačaj činila bi ubojstvo
protivno zakonu. A svako kriminalno djelo se čini na vlastitu odgovornost i s
prihvaćanjem mogućih posljedica. Jednako tako država je dužna zaustaviti
ubojstvo svake odrasle osobe, a ako bi djetetu u majčinoj utrobi bilo zajamčena
sva ljudska prava, koja su mu dužna biti zajamčena, onda bi majka nestručnim
pobačajem činila kazneno djelo prema djetetu dovodeći svjesno i sebe u opasnost.
Dakle, „ako se javna vlast ponekad može odreći sprečavanja nečega što bi
izazvalo veću štetu, kad bi bilo zabranjeno, ona ipak ne može nikad prihvatiti
da ozakoni kao pravo pojedinaca - makar oni bili većinska sastavnica društva -
povredu nanesenu drugim osobama nepriznavanjem jednog tako temeljnog prava kao
što je pravo na život. Zakonska tolerancija pobačaja (...) ni na koji se način
ne može pozivati na poštovanje savjesti drugih, baš zato što društvo ima pravo
i obvezu štititi se od zloupotreba koje se mogu dogoditi u ime savjesti i pod
izlikom slobode.“[13] Dakle, nije pravedno reći
neka se djeca ubijaju legalno kako ih majke ne bi ubijale ilegalno dovodeći i
sebe u opasnost.
„U
kontinuitetu sa svom tradicijom Crkve jeste nauk o potrebi suglasnosti civilnog
zakona s moralnim...“[14] Moral ne smije biti
relativiziran sa strane državnog zakona. Ne može se za jedno tako važno pitanje
kao što je gubitak ljudskog života reći kako je to za jedne zlo, a za druge
nužno zlo ili, stravično je i čuti, dobro. To je moralno zlo bez obzira na različite
poglede i nužde i takvim bi ga civilni zakon trebao priznati. Ne kao nužno zlo
već kao zlo. Nužda je na primjer i čovjeku koji je siromašan ali to ne može
biti razlog da nešto ukrade. Premda bi mu siromaštvo bilo olakotna okolnost
ipak ono nije razlog da se krade. S obzirom na sve do sada rečeno shvaćamo da
je pobačaj teško pitanje koje ipak ima jasno moralno rješenje. Pobačaj je
moralno zlo. I to mora biti jasno rečeno. Pobačaj se ne smije činiti. „Ništa i
nitko ne može odobriti ubojstvo nedužnog ljudskog bića, zametka ili začetka što
god bio, dijete ili odrastao, starac, neizliječivo bolestan ili umirući. (...)
Ne postoje privilegiji niti izuzeci za nikoga.“[15] I u slučaju kada je
pobačaj jedini izbor za spašavanje majčinog života i ako zbog njega nastane i
neko dobro on i dalje ostaje, kao što smo već naglasili, moralno zao čin jer je
i dalje jedan ljudski život izgubljen.
Postoje
primjeri zemalja u kojima se pobačaj vrši samo u slučajevima kad je u pitanju
život majke ili kod silovanja i incesta, a to su npr. Švicarska i Španjolska.
Dok je u Hrvatskoj dovoljan razlog za pobačaj već taj da majka ne želi zadržati
dijete. No naglašavam da ni u Španjolskom i Švicarskom slučaju nije posve
ispravan stav jer pobačaj nije okarakteriziran kao moralno zlo već kao nužno
zlo i dalje se dovodi u pitanje vrijednost nedužnog ljudskog života.
Neki
nude kao rješenje edukaciju o kontracepciji ali to nije moralno prihvatljivo
rješenje jer potiče seksualni nemoral. Neka od prihvatljivih rješenja bila bi
financijska pomoć trudnim majkama i njihovim obiteljima, zakonom omogućiti
ženama vraćanja na isti posao nakon poroda, a iznad svega rješenje svih pitanja
morala pa tako i ovog je pridržavanje uz zdravi nauk Crkve. Odgajati mlade
kršćanskoj čednosti i ljepoti kreposnog života. Crkva ima odgovore na sva
društvena pitanja ali sekularizacija društva je pridonijela tomu da se Crkvene
moralne zasade i vrijednosti napuštaju, a upravo se osjeća da to sve više fali
modernom društvu.
Na
kraju, svi smo rođeni. Svi smo bili zametak i fetus, ili kako mi je draže reći,
dijete u majčinoj utrobi. I kako je danas gubitak svake već rođene osobe na
bilo koji način gubitak koji osjeća čitava zajednica i društvo tako je i
gubitak svakog nerođenog djeteta gubitak velikog potencijala za svijet, a prije
svega ono je moralno neprihvatljiv čin. Kako branim i imam pravo braniti svoj
život tako mi moja savjest govori da moramo braniti svaki ljudski život čije je
„ja“ jednako vrijedno kao i meni moje. A Bog poznaje svaku dušu i svaka mu je
jednako vrijedna jer „kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti,
tkan u dubini zemlje (Ps 139,15).“
ZAKLJUČAK
Pobačaj
je tema o kojoj bi se moglo govoriti godinama i tema oko koje se lome koplja
jer je teško postići konsenzus oko ovog pitanja. Liberalni dio svijeta uglavnom
zagovara pravo majke da odlučuje. Premda i u liberalnim krugovima postoje
pojedinci koji smatraju da je dijete čovjek od začeća i da je pobačaj zlo. Tom
zaključku su došli sasvim racionalnim razmišljanjem. Konzervativni krugovi
osuđuju pobačaj ali oni konzervativci koji su na istaknutim pozicijama svakako
pokušavaju izbjeći ovu temu jer im donosi negativan publicitet kod većine. Za
sada je, nažalost, teško očekivati neko zajedničko rješenje ovog pitanja. U
budućnosti kako se svijet bude razvijao možda se ponude neka nova rješenja kao
što bi bilo uzimanje ploda iz majčine utrobe i razvijanje u umjetnom okolišu
laboratorija. Ali ta tema otvara druga moralna i etička pitanja i zahtijevala
bi jedan čitav i mnogo opširniji rad, možda i knjigu. Nadalje tko zna koja još
rješenja može donijeti budućnost. Ali za sada mislim da bi bilo važno koliko je
moguće ograničiti razloge za pobačaj tako da to ne bude kao bilo koja druga
manja operacija. Već bi to bio korak u pravom smjeru. Jer ne možemo kao društvo
21. stoljeća dozvoliti da za pogreške roditelja, premda ponavljam kako dijete
nikad nije pogreška, plaćaju njihova djeca. Etika i moral vrište, a stupanj
razvoja se pokazuje u pogledu na najslabije u društvu, a najslabija manjina
koja je još uvijek nepriznata jeste upravo manjina nerođenih. Kako su se
manjine kroz povijest izborile za svoja prava tako se mi, a najviše oni
istaknuti u društvu, moramo izboriti za prava ove manjine makar većina to ne
podupire. Priznati prava te manjine bio bi pravi pokazatelj etičkog i moralnog
razvoja našeg društva.
[1] Ramon
Lucas, Bioetika za svakoga, Split, Verbum, 2007., str. 133
[2] Velimir
Šimunić, https://ivf.hr/wp-content/uploads/2017/08/KONTRACEPCIJA-I-NAMJERNI-POBAČAJ.pdf
(13.7. 2020.)
[3] Hrvatski
zavod za javno zdravstvo
[4] Sv. Papa
Ivan Pavao II., Evangelium Vitae, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., br. 1
[5] Živan
Bezić, Etika i život, Đakovo, 1995., str. 166
[6] Premda dijete
nikada nije pogreška.
[7] Živan
Bezić, Etika i život, Đakovo, 1995., str. 167
[8] Usp. Sv.
Papa Ivan Pavao II., Evangelium Vitae, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., br.
60
[9] Poslanica
Diognetu, (3. 6. 2011.)
http://www.zupa-sveti-kriz-du.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=133:poslanica-diognetu,
(14. 7. 2020.)
[10] Sv.
Papa Ivan Pavao II., Evangelium Vitae, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., br.
69
[11] Usp.
Isto., br. 70
[12] Hrvatska
biskupska konferencija, Katekizam
Katoličke Crkve, Glas Koncila, Zagreb, 1994., br. 2272
[13] Sv.
Papa Ivan Pavao II., Evangelium Vitae, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., br.
71
[14] Isto.,
br. 72
[15] Isto.,
br. 57
Nema komentara:
Objavi komentar