utorak, 21. srpnja 2020.

Pobačaj _ N. Dominis



UVOD

Pobačaj... Pitanje oko kojeg se lome koplja. Mnogi govore o ovom pitanju. Napisane su mnoge knjige, članci, vode se mnoge rasprave i političke debate ali kao da je sve to bez većeg utjecaja na ovo pitanje. Ne postoji konsenzus oko toga da li je pobačaj pravo žene ili bi trebalo štititi pravo djeteta na život. I kojem od tih prava dati prednost. Za sada vlada neodređenost koja ipak dopušta da, do donošenja nekog opće prihvaćenog rješenja, žena odlučuje o ovom pitanju. Na suprotnim polovima tih dvaju mišljenja nalaze se dvije struje „pro-choice“ (za izbor) i „pro-life“ ( za život). Svaka od njih nudi svoje odgovore i daje razloge za opravdanje svojih stavova. Ja ću u ovom radu pristupiti s kršćanskog gledišta ali ću pokušati biti što objektivniji i iznijeti gledišta racionalnog čovjeka našeg doba.

POBAČAJ

Pobačaj, kojeg se još naziva abortus, dolazi od latinske riječi „aborior“ što znači umrijeti prije rođenja.[1] A definicija pobačaja bi mogla glasiti: namjerno odstranjenje ploda nakon začeća. Pobačaj je pitanje kojim bi se morale baviti mnoge znanstvene grane kao što su demografija, zdravstvena struka, ekonomska struka ali u svojoj jezgri ono je prije svega moralno pitanje. Koliko je važno ovo pitanje vidimo tek onda kad pogledamo statističke podatke. „U svijetu se godišnje izvede oko 45 milijuna abortusa, a polovica su nestručni, kriminalni. U SAD je učestalost abortusa nedopustivo visoka, 1,2 milijuna godišnje, a više od polovice otpada na adolescentice. Pedeset posto svih trudnoća je neželjeno, a od njih polovica završi namjernim pobačajem. U mladih Amerikanki 80% trudnoća je neplanirano. U Europi su pokazatelji povoljniji, učestalost pobačaja je manja.“[2] Premda se broj legalno induciranih pobačaja u Hrvatskoj od 2000. smanjio za više od pola sa 7534 2000. godine na 2558 2018. godine.[3] Unatoč tome to je preveliki broj na broj živorođene djece koji je 2018. iznosio 36 945. Unatoč statistici koja ide nabolje mi se ne možemo pomiriti s stanjem jer ako je i jedan život nepravedno oduzet previše je. Moramo svakako uzeti u obzir da, iako za sada ne postoji konsenzus, tom biću u ženinoj maternici, kojeg ću ja zvati djetetom, jednog dana možda budu priznata ljudska prava pa možda svaki abortus postane ubojstvo za koje se može dobiti, u nekim državama, čak i smrtna kazna.

Papa Ivan Pavao II. na početku svoje enciklike Evanđelje života donosi bitnu stavku koja istina stavlja emociju u prvi plan ali emocija i jeste jedan od ispravnih putova za rješavanje ovog pitanje. Jer što li na svijetu izaziva više emocija od rođenja djeteta? Pa veli: „U osvit spasenja, rođenje jednog djeteta proglašava se veselom viješću: ˝Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj Krist, Gospodin˝ (Lk 2,10-11). Rođenje Spasitelja sigurno je razotkrilo ovu ˝veliku radost˝; ali u Božiću je otkriven i puni smisao svakog ljudskog rođenja, i mesijanska se radost pojavljuje tako temeljem i ispunjenjem radosti svakog djeteta koje se rađa (usp. Iv 16,21).“[4] Dijete je blagoslov za čovječanstvo, narod, mjesnu i vjersku zajednicu, obitelj i na kraju i za same roditelje. I nikako mi nije jasno kako je moguće da ono što u jednoj osobi ili kod više njih donosi toliko radosti može kod neke druge osobe ili više njih donijeti toliku tjeskobu. Ono je i dalje dijete jednak uzrok sreće roditeljima koji su ga htjeli i onima koji ga ne žele. Samo da mu dopuste da se rodi brzo bi im to dokazao. Pobačaj je uvijek pogreška.

Nadalje, oni koji se trebaju brinuti za zdravlje djeteta izvrću se u njihove sudce o pitanju života i smrti. Savjest je na kušnji. Pokušavaju se uvjeriti da tek začeto dijete nije ljudsko biće ali opet u njima postoji svijest da je život nemoguć bez začeća. A ako je nemoguć bez začeća to začeću daje vrijednost jednaku bilo kojoj drugoj fazi ljudskog života. Živan Bezić će reći da „jednom začeto dijete ima neotuđivo pravo na svoj život.“[5] Ako je dijete već začeto prekasno je za ispravljanje svojih vlastitih „pogrešaka“[6] bez teške i objektivne povrede morala i djetetovih prava. To da majka traži ubojstvo vlastitog djeteta Živan Bezić će nazvati „etičkim apsurdom“[7]. Ona koja je kroz stoljeća stvarala, a i danas stvara civilizaciju. Ona bez koje nema budućnosti sada se okreće protiv vlastitog potomstva i mjesto toplog krevetića priprema mu crni grob. Ali još je veća moralna odgovornost onih koji nagovaraju majke na takav čin i koji se bore za pravo na pobačaj.

Neshvatljivo je kako jedno može nekome biti toliko dobro dok je u pogledu nekog drugoga toliko zlo. Ili ipak moraju priznati da je dijete dobro za sve ali zbog nekih svojih razloga pronalaze opravdanje za taj moralno zli čin. Tada pobačaj postaje izabrano ali ne i nužno zlo. Ali ako pobačaj u nekim slučajevima i jeste „nužno zlo“ onda bi se trebao vršiti u iznimno rijetkim situacijama, a ispravan bi stav bio da se i u tim situacijama pokuša naći dijalog s roditeljima ili majkom kako bi učinili sve da i to nedužno dijete, bilo bolesno ili plod silovanja ili incesta, ipak bude rođeno. Jer svatko ima pravo na život i nitko ne bi smio preuzeti toliki moralni rizik da usmrti ijedno nedužno ljudsko biće. No danas se s pobačajem koketira kao s nekim lakšim medicinskim zahvatom. Pa imamo žena koje su izvršile pobačaj tri, četiri, pet puta. U svijetu postoji čitava industrija koja se bavi isključivo pobačajem. I čitave kampanje se vode u reklamiranju i poticanju žena na ovaj čin. Pobačaj postaje nešto sasvim uobičajeno i moralno nepodnošljiv i zločest čin postaje sasvim banalan sve dok se (muževi i) žene koje su ga počinile jednom ne susretnu sa svojom savješću i ne shvate da je kraj njih sada trebao stajati sin ili kćerka ili više sinova i kćerki koje su oni najčešće radi svog komoditeta, ili nekih drugih nižih razloga, dali uništiti na samom početku njihova životnog puta.

Sveti papa Ivan Pavao II. iznosi, a to je i službeni stav Crkve da ljudski život započinje začećem i da od tog trenutka više ne pripada ni ocu ni majci i neće nikad postati ljudsko ako nije bilo već od tada.[8] Jasan je to stav i posve racionalan za svakog tko želi čuti. Biblija ne sadrži izravni govor o pobačaju ali zato vrlo strogo govori o ubojstvu. Tako imamo Petu Božju zapovijed koja glasi: ,,Ne ubij!“ No premda Biblija ne govori o pobačaju stav Crkve bio je jasan od početka kršćanstva tako možemo naći govor o pobačaju u djelu Poslanica Diognetu (Epistole pros Diogneton) najvjerojatnije nastaloj u II. stoljeću ili prvoj polovici III. stoljeća gdje nepoznati pisac ovako opisuje kršćane: „Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece.“[9] Crkva smatra da ni jedan razlog ne može biti opravdanje za pobačaj. No majke često nisu jedine koje odlučuju o ovom pitanju, često u tome sudjeluju i očevi i obitelj i drugi čimbenici u društvu. Slučaj iz 2012. godine koji se dogodio u Irskoj potaknuo je rasprave o pobačaju. U Irskoj je tada pobačaj bio zakonom zabranjen. Dogodio se slučaj da je trudnica bila bolesna, a liječnici su odbili intervenirati jer bi to značilo smrt fetusa. Tek nakon što je ustanovljena smrt fetusa izvršili su operaciju ali je bilo prekasno. Irski biskupi su u izjavi dali doznanja da bi se ipak u prvom redu trebao zaštititi život majke čak i ako to znači smrt fetusa. Ali to je stav i svake racionalne osobe. No stav je Crkve, a to bi mogao biti i stav svake nepristrane osobe da ako nije ugrožen život majke (što su rijetki slučajevi, a imamo i tako predivnih svjedočanstava majki koje su darovale svoj život kako bi beba preživjela) ne postoji niti jedan moralno opravdan razlog za prekid trudnoće, a čak i u tom slučaju pobačaj je i dalje moralno zao čin.

Bog je sve stvorio kao dobro (Usp. Post 1, 31). Tako dijete ne može biti zlo i u tome ćemo se svi složiti. Ono može majci ili roditeljima ili obitelji i društvu izgledati kao teret u nekom trenutku ali to je u najvećem ako ne i u svakom slučaju pogrešna predodžba. Istina o vrijednosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti ostaje trajna bilo da je se priznaje ili ne priznaje. Bilo da je Ustav ili državni zakoni priznaju ili ne priznaju. To je još jedna bitna činjenica po pitanju pobačaja. Prepuštanje odluka državi „osobna odgovornost (se) prenosi na civilni zakon odricanjem od vlastite moralne savjesti...“[10] Ako zakon dopušta zašto bi itko to dovodio u pitanje i zašto bi se povlačilo pitanje morala i savjesti tamo gdje država snosi odgovornost. Papa Ivan Pavao II. vidi zajednički korijen svih tih tendencija u etičkom relativizam koji obilježava veći dio suvremene kulture.[11] Ali savjest nipošto ne ovisi o javnom mijenju i državnim zakonima. Istina se u savjesti ne može relativizirati. Savjest je sasvim osobna stvar, i premda može biti krivo formirana, nemoguće ju je zagušiti kada jednom prepozna teški moralni prekršaj kakav je pobačaj.

Što se tiče drugih čimbenika u činu pobačaja kao što su doktori i medicinsko osoblje stav Crkve je jasan. „Formalna suradnja u vršenju pobačaja teški je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja. "Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno samim time što je učinio prijestup" i pod uvjetima koje Kanonsko pravo predviđa.“[12] A mogu i sasvim mirne duše zazvati „anathema sit“ na svakog onog tko nagovara mlade majke na pobačaj, sve do njihova iskrenog pokajanja. Crkva zauzima sasvim realan stav s obzirom na učinjeno zlo i bilo bi poželjno da država (demokracija) drži u svojim okvirima iste takve standarde. Možda bi se na nerođene trebala primijeniti slične direktive kao za manjine. Ako bi se kriminalizacijom abortusa ograničilo pravo na pobačaj mogli bi očekivati manji broj neželjenih trudnoća, više moralne standarde u društvu i veći natalitet. Tome se suprotstavlja stav liberalnih krugova kako bi takva kriminalizacija bila uzrok više nestručnih pobačaja koje bi onda dovodile do veće smrtnosti žena. Ali to nije posve opravdano. Jer ta majka koja bi pristala na takav pobačaj činila bi ubojstvo protivno zakonu. A svako kriminalno djelo se čini na vlastitu odgovornost i s prihvaćanjem mogućih posljedica. Jednako tako država je dužna zaustaviti ubojstvo svake odrasle osobe, a ako bi djetetu u majčinoj utrobi bilo zajamčena sva ljudska prava, koja su mu dužna biti zajamčena, onda bi majka nestručnim pobačajem činila kazneno djelo prema djetetu dovodeći svjesno i sebe u opasnost. Dakle, „ako se javna vlast ponekad može odreći sprečavanja nečega što bi izazvalo veću štetu, kad bi bilo zabranjeno, ona ipak ne može nikad prihvatiti da ozakoni kao pravo pojedinaca - makar oni bili većinska sastavnica društva - povredu nanesenu drugim osobama nepriznavanjem jednog tako temeljnog prava kao što je pravo na život. Zakonska tolerancija pobačaja (...) ni na koji se način ne može pozivati na poštovanje savjesti drugih, baš zato što društvo ima pravo i obvezu štititi se od zloupotreba koje se mogu dogoditi u ime savjesti i pod izlikom slobode.“[13] Dakle, nije pravedno reći neka se djeca ubijaju legalno kako ih majke ne bi ubijale ilegalno dovodeći i sebe u opasnost.

„U kontinuitetu sa svom tradicijom Crkve jeste nauk o potrebi suglasnosti civilnog zakona s moralnim...“[14] Moral ne smije biti relativiziran sa strane državnog zakona. Ne može se za jedno tako važno pitanje kao što je gubitak ljudskog života reći kako je to za jedne zlo, a za druge nužno zlo ili, stravično je i čuti, dobro. To je moralno zlo bez obzira na različite poglede i nužde i takvim bi ga civilni zakon trebao priznati. Ne kao nužno zlo već kao zlo. Nužda je na primjer i čovjeku koji je siromašan ali to ne može biti razlog da nešto ukrade. Premda bi mu siromaštvo bilo olakotna okolnost ipak ono nije razlog da se krade. S obzirom na sve do sada rečeno shvaćamo da je pobačaj teško pitanje koje ipak ima jasno moralno rješenje. Pobačaj je moralno zlo. I to mora biti jasno rečeno. Pobačaj se ne smije činiti. „Ništa i nitko ne može odobriti ubojstvo nedužnog ljudskog bića, zametka ili začetka što god bio, dijete ili odrastao, starac, neizliječivo bolestan ili umirući. (...) Ne postoje privilegiji niti izuzeci za nikoga.“[15] I u slučaju kada je pobačaj jedini izbor za spašavanje majčinog života i ako zbog njega nastane i neko dobro on i dalje ostaje, kao što smo već naglasili, moralno zao čin jer je i dalje jedan ljudski život izgubljen.

Postoje primjeri zemalja u kojima se pobačaj vrši samo u slučajevima kad je u pitanju život majke ili kod silovanja i incesta, a to su npr. Švicarska i Španjolska. Dok je u Hrvatskoj dovoljan razlog za pobačaj već taj da majka ne želi zadržati dijete. No naglašavam da ni u Španjolskom i Švicarskom slučaju nije posve ispravan stav jer pobačaj nije okarakteriziran kao moralno zlo već kao nužno zlo i dalje se dovodi u pitanje vrijednost nedužnog ljudskog života.

Neki nude kao rješenje edukaciju o kontracepciji ali to nije moralno prihvatljivo rješenje jer potiče seksualni nemoral. Neka od prihvatljivih rješenja bila bi financijska pomoć trudnim majkama i njihovim obiteljima, zakonom omogućiti ženama vraćanja na isti posao nakon poroda, a iznad svega rješenje svih pitanja morala pa tako i ovog je pridržavanje uz zdravi nauk Crkve. Odgajati mlade kršćanskoj čednosti i ljepoti kreposnog života. Crkva ima odgovore na sva društvena pitanja ali sekularizacija društva je pridonijela tomu da se Crkvene moralne zasade i vrijednosti napuštaju, a upravo se osjeća da to sve više fali modernom društvu.

Na kraju, svi smo rođeni. Svi smo bili zametak i fetus, ili kako mi je draže reći, dijete u majčinoj utrobi. I kako je danas gubitak svake već rođene osobe na bilo koji način gubitak koji osjeća čitava zajednica i društvo tako je i gubitak svakog nerođenog djeteta gubitak velikog potencijala za svijet, a prije svega ono je moralno neprihvatljiv čin. Kako branim i imam pravo braniti svoj život tako mi moja savjest govori da moramo braniti svaki ljudski život čije je „ja“ jednako vrijedno kao i meni moje. A Bog poznaje svaku dušu i svaka mu je jednako vrijedna jer „kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, tkan u dubini zemlje (Ps 139,15).“


ZAKLJUČAK

Pobačaj je tema o kojoj bi se moglo govoriti godinama i tema oko koje se lome koplja jer je teško postići konsenzus oko ovog pitanja. Liberalni dio svijeta uglavnom zagovara pravo majke da odlučuje. Premda i u liberalnim krugovima postoje pojedinci koji smatraju da je dijete čovjek od začeća i da je pobačaj zlo. Tom zaključku su došli sasvim racionalnim razmišljanjem. Konzervativni krugovi osuđuju pobačaj ali oni konzervativci koji su na istaknutim pozicijama svakako pokušavaju izbjeći ovu temu jer im donosi negativan publicitet kod većine. Za sada je, nažalost, teško očekivati neko zajedničko rješenje ovog pitanja. U budućnosti kako se svijet bude razvijao možda se ponude neka nova rješenja kao što bi bilo uzimanje ploda iz majčine utrobe i razvijanje u umjetnom okolišu laboratorija. Ali ta tema otvara druga moralna i etička pitanja i zahtijevala bi jedan čitav i mnogo opširniji rad, možda i knjigu. Nadalje tko zna koja još rješenja može donijeti budućnost. Ali za sada mislim da bi bilo važno koliko je moguće ograničiti razloge za pobačaj tako da to ne bude kao bilo koja druga manja operacija. Već bi to bio korak u pravom smjeru. Jer ne možemo kao društvo 21. stoljeća dozvoliti da za pogreške roditelja, premda ponavljam kako dijete nikad nije pogreška, plaćaju njihova djeca. Etika i moral vrište, a stupanj razvoja se pokazuje u pogledu na najslabije u društvu, a najslabija manjina koja je još uvijek nepriznata jeste upravo manjina nerođenih. Kako su se manjine kroz povijest izborile za svoja prava tako se mi, a najviše oni istaknuti u društvu, moramo izboriti za prava ove manjine makar većina to ne podupire. Priznati prava te manjine bio bi pravi pokazatelj etičkog i moralnog razvoja našeg društva.


Nikola Dominis


[1] Ramon Lucas, Bioetika za svakoga, Split, Verbum, 2007., str. 133

[2] Velimir Šimunić, https://ivf.hr/wp-content/uploads/2017/08/KONTRACEPCIJA-I-NAMJERNI-POBAČAJ.pdf (13.7. 2020.)

[3] Hrvatski zavod za javno zdravstvo

[4] Sv. Papa Ivan Pavao II., Evangelium Vitae, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., br. 1

[5] Živan Bezić, Etika i život, Đakovo, 1995., str. 166

[6] Premda dijete nikada nije pogreška.

[7] Živan Bezić, Etika i život, Đakovo, 1995., str. 167

[8] Usp. Sv. Papa Ivan Pavao II., Evangelium Vitae, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., br. 60

[9] Poslanica Diognetu, (3. 6. 2011.) http://www.zupa-sveti-kriz-du.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=133:poslanica-diognetu, (14. 7. 2020.)

[10] Sv. Papa Ivan Pavao II., Evangelium Vitae, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., br. 69

[11] Usp. Isto., br. 70

[12] Hrvatska biskupska konferencija, Katekizam Katoličke Crkve, Glas Koncila, Zagreb, 1994., br. 2272

[13] Sv. Papa Ivan Pavao II., Evangelium Vitae, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., br. 71

[14] Isto., br. 72

[15] Isto., br. 57


Istaknuto

Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"

Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...