„Duhovne
vrline, vedar temperament i osobnost, zdravlje, živahan i prodoran um, blagu
volju i mirnu savjest ne mogu nadoknaditi nikakav položaj ili bogatstvo.
Nadalje, čovjek pun duha zabavljat će se i u samoći dok tupavca sve zabave
svijeta neće moći sačuvati od dosade.“[1]
Možda je dosada i najveće
prokletstvo suvremenog čovjeka. Ljudi umiru od dosade. Umorni su od silnog
besmisla jer smisao traže u onome što smisao nije. Velike kuće, obilni ručkovi,
izlasci, a od svega toga ni trunke smisla. Kao da im u njihov život nikada ne
prodire radostan život. Gledaju druge i misle kako su sretni. No ne vide ih u
njihovim borbama. Malo je sretnih u modernom svijetu. To su samo oni koji su
pronašli smisao svoga postojanja u nečemu zbilja vrijednom života. Ono za što
ne bi vrijedilo umrijeti, za to ne vrijedi ni živjeti.
Većina danas boluje od teškog oblika dosade. Oni izlaze i putuju pa se nadaju naći sreću na drugim obalama, ali ona nije drugamo. Sreća je u jednostavnosti svakodnevnog života. Oni gomilaju pa misle da će jednom uživati, ali zašto čekati i u čemu uživati. Sve što kupiš brzo postaje obično i za kratko ne nalaziš više sreće u tome. Neki nalaze smisao u obitelji i to je dobar izvor ali nije vječan. Mnogi imaju predivne obitelji, a i dalje se dosađuju. Ali vječne vrijednosti traju i oslobađaju od dosade. Ako pričiniš drugome radost ili mu priskočiš u pomoć možda doživiš mnogo veći ushit nego li kad kupuješ nove hlače ili suknju. Radost života pronalaze samo oni koji su svoju radost vezali za radost drugih. Pokušaj.
Zašto su ljudi sve više podložni lažnim vrijednostima i zašto pate ako im je život nezanimljiv. Zato što su to sami izabrali. Sami biramo biti čovjek duha ili čovjek bez duha. Ja na primjer pišem i to me čini iznimno sretnim čovjekom, uz to sam i vjernik. Umjetnost nas općenito može uveseljavati i dati nam pravac ka smislenijem životu. Mnogi vjeruju i mole, pronalaze smisao u vječnoj Božanskoj vrijednosti. Bog je nevjerojatni izvor smisla. Tko istinski upozna Boga taj se više ne dosađuje u životu. Takvi obično imaju širok osmjeh na licu tako rijedak u modernom društvu.
U nedostatku idealiteta, a u želji da izbjegnu dosadu, oni neprestano trče za realitetima no oni se brzo iscrpljuju pa umjesto da zabavljaju oni zamaraju i izazivaju nedaće svih vrsta, dok su idealiteti neiscrpni i sami po sebi nevini i neškodljivi.[2]
Autor: Nikola Dominis
[1] Arthur
Schopenhauer, O mudrosti života, „CID-NOVA“, Zagreb, travanj 2011., str. 13
[2] Usp.
Isto, str. 45
Nema komentara:
Objavi komentar