Oduvijek je važno što netko jest, jer to nosi svugdje i time je prožeto sve što proživljava. Čak i nije najvažnije što čovjek proživi već kako on to osjeća. Netko je negdje rekao kako mi nismo ono što mi mislimo o sebi, ni ono što drugi misle o nama, već smo ono što mi mislimo da drugi misle o nama. A to je pogrešan stav. Od svih mišljenja o meni najvažnije je ono moje, a njega ja biram i nitko ne bi morao na njega utjecati. Dakle, za vedrinu i radost se jednostavno treba otvoriti, ne razmišljajući previše imamo li razloga da budemo takvi. Kao moguće razloge za veselje Schopenhauer navodi zdravlje i favorizira melankoličnost, prepoznaje je kao pozitivnu stranu karaktera. Pa će tako melankolik i vedar čovjek proživjeti manje imaginarnih nevolja od jednog plašljivca, no više stvarnih pošto je otvoreniji i manje pažljiv.
Autor smatra da iz unutarnje praznine proizlazi želja za društvom, razonodom, užicima i luksuzom što vodi u rasipnost i bijedu, a od toga nas ništa „ne štiti toliko sigurno kao unutrašnje bogatstvo, bogatstvo duha“ jer ono ne ostavlja prostor dosadi. To je nešto poput države, najsretnija je ona koja ne mora ništa uvoziti. Tako je, dakle, i s čovjekom, najsretniji je onaj kojemu je za razonodu izvana potrebno malo toga ili baš ništa i što čovjek više izvora užitaka pronalazi u samome sebi to će biti sretniji jer velika bi bila ludost izgubiti prema unutra da bi se dobilo prema vani. Žrtvovati mir, dokolicu i nezavisnost poradi položaja, bogatstva, titula ne bi bilo nimalo na korist čovjeku. No ipak duhovno bogatom čovjeku izvana mogu doći uzvišeni poticaji, jer – reče – on vodi maštovit, zanimljiv i značajan život tako da djela prirode, raznovrsna djela darovitih ljudi svih epoha i zemalja jesu za njega uživanje i samo ih on može sasvim shvatiti i osjetiti. Kao da su svi ti ljudi živjeli za njega i njemu se obraćali, dok ostali, kao slučajni slušatelji, napola shvaćaju, ne prepoznajući vrijednost darovitog duha.
A o geniju veli, ukoliko je netko određen da trag svoga duha utisne cijelom ljudskom rodu pred njim stoje samo sreća ili nesreća da razvije talente i ostvari svoje djelo, ili da u tome bude spriječen u slučaju da odabere krivi put ili ga životna situacija odvede u drugom smjeru. Sve ostalo za njega je beznačajno. Kada govori o geniju, čovjeku kojem je težište u cijelosti u njemu, ukazuje kako su izuzetno rijetki ljudi te vrste, a takvi rastu u dokolici, dapače, veliki umovi svih vremena najveću prednost pridaju dokolici. Jer to je vrijeme stvaranja, pronalaženja i razvijanja talenata. Sokrat će dokolicu veličati kao najljepše od svih dobara. No nadarenost, izaziva izuzetno pojačanu osjetljivost za bol u bilo kojem obliku. Jer veli se – gdje je mnogo mudrosti tu je mnogo jada. Dok, čovjeka bez duhovnih potreba Arthur naziva filistrom, čovjekom „najozbiljnije zauzetim stvarnošću koja to nije“. Njemu je svrha namaknuti sve ono što pridonosi tjelesnom užitku, ali sve je to u obrani protiv dosade nedovoljno. U nedostatku idealiteta, a u želji da izbjegnu dosadu, oni neprestano trče za realitetima no oni se brzo iscrpljuju pa umjesto da zabavljaju oni zamaraju i izazivaju nedaće svih vrsta, dok su idealiteti neiscrpni i sami po sebi nevini i neškodljivi. Ipak čovjek bira krivo i ono realno stavlja na prvo mjesto, pa i oni koji to svjesno racionaliziraju i shvate u čemu je bit nakon malo vremena vraćaju se starim navikama i ponovno stavljaju realitete ispred idealiteta. Možda Bog upravo zato šalje pjesnike, filozofe i teologe, sve te moderne proroke, da uvijek isponova vraćaju ljude ka istinskim vrijednostima i idejama. Stoga ne zaboravi: REALITETI SU PROLAZNI ZA IDEALE SE ŽIVI!
N. Dominis
LITERATURA: Arthur Schopenhauer, O mudrosti života, CID-NOVA, Zagreb, 2011.
Nema komentara:
Objavi komentar