srijeda, 30. prosinca 2020.

ESEJ 5. _ BOG, ZNANOST I RAZUM


Da li je moguće povezati vjeru u Boga sa znanošću. Da li su racionalnom umu 20. st. dovoljni dokazi recimo Pet puteva sv. Tome ili Kantov „moralni dokaz“. O kojima ćemo govoriti u nekom od idućih eseja. Ako krenemo od početka gotovo su svi antički filozofi govorili o bogu, duši i drugim metafizičkim pitanjima. A od nastanka kršćanstva pa do prosvjetiteljstva pa gotovo svi filozofi su bili vjernici. I danas su mnogi znanstvenici vjernici. Pitanje je koje će postaviti znanstvenici ateisti ili agnostici: Kako je to moguće? I na to pitanje nije jednostavno odgovoriti. Na pitanje: Zašto vjeruje? Prof. Petar Tomev Mitrikeski će jednostavno odgovoriti: „Zbog ljubavi prema Gospodinu.“ I možda je upravo rješenje odvojiti ljubav i ono bitno što je svojstveno samo čovjeku od znanstvenih činjenica koje proučavaju svijet i tvar.

G. K. Chesterton će u knjizi Pravovjerje to ovako objasniti: „Čovjek može shvatiti sve uz pomoć onoga što ne razumije. Morbidni logičar nastoji sve učiniti jasnim, a uspijeva sve učiniti tajanstvenim. Mistik dopušta da jedna stvar bude tajanstvena, i time sve drugo postaje jasno.“ Postavlja se pitanje moramo li dokazati da Bog postoji kako bi On za nas uistinu postojao. Imamo stotine i tisuće dokaza od filozofskih, do objave, do čuda koja se događaju i danas, do raznih mističnih fenomena, ali da li je sve to potrebno istražiti da bi jedan racionalni um 21. stoljeća povjerovao? Sve to postoji tisućama godina pa ipak uz sve te iskustvene dokaze neki ne mogu povjerovati. Iskustvo je možda i najjači okidač za vjeru. Ali često ipak nije dovoljno. 

Sartre kao jedan od najinteligentniji i najoštroumnijih ateista kojega smo ikada u filozofiji imali će reći „mora se, birati između Boga i apsurdnosti. I tada on sam bira apsurdno, besmisleno.“ Ali ako izabereš Boga sve je posloženo, velika patnja u svijetu dobiva svoj smisao, život i smrt dobivaju višu vrijednost i čovjek dobiva cilj poradi kojeg može sve preživjeti. Ovdje je ipak potrebno prepoznati kako je puno lakše povjerovati jednostavnim ljudima nego li filozofu. Ali može li sasvim racionalan um prihvatiti činjenicu potrebe Boga za čovjekov život i potrebe Boga za opstojnost realnog svijeta. Čemu sav svijet, ako nema Boga, čemu razum i logika, čemu misliti kada ne bi bili viša bića od životinja. Zar je moguće da je smisao života što duže živjeti jer s smrću sav svijet, sve za što je živio i sav svemir nestaje za tu osobu. Kakav bi trebao biti život takve osobe, grčevita borba za zdravlje i želja da sve doživi sada i odmah jer život je kratak. Dok vjernik može živjeti puno opuštenije. No to nije dokaz vjere to je samo činjenica koju vidimo iz iskustva ljudi. Premda će sv. Anselmo Kanterberijski reći da „vjera traži razumijevanje.“ Ona prije svega traži pristajanje razuma. Najveći je korak, a možda i najteži, dopustiti da Bog možda postoji i to otvara put daljnjem traženju.

Ja bih ispred svega stavio kao mogući dokaz, ako se išta smije nazvati dokazom u ovom pitanju, ljudski razum. Zašto, među svim drugim bićima, samo čovjek ima razum? Jedan prijatelj mi je na ovo odgovorio da slučajno miš ima razum i on bi se pitao isto. Ali ipak je situacija malo kompliciranija. Ima bića na zemlji koja su imala puno više vremena da navodno evoluiraju i dobiju kao vrhunac možebitne evolucije razum. No ipak nema ni jednog drugog bića koje bi dobilo razum. Razum je Božje obilježje, shvaćanje dobra i zla također, nije li zmija rekla za plod sa onog stabla: „Onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo. (Post 3, 5)“ I jeli su i otvorile su im se oči i od tada mogu razlučivati dobro i zlo. Da li je ovo, na samom početku Biblije, dokaz da je Bog prvotni izvor razuma, a time i moralnog zakona? Odlučite sami. Kako bilo tu je izrečena jedna duboka istina, vjerovali ili ne svi smo dužni razlučivati dobro i zlo, dobro činiti, a zlo izbjegavati. Kant je to dobro prepoznao kako smo spomenuli i na početku. Za njega je moralni zakon u čovjeku izaziva strahopoštovanje. On je nešto što životinje nemaju, zašto nemaju? Tko zna. Neki će reći da im nije bilo potrebno ali zar je bilo potrebno čovjeku dok je navodno bio životinja? Dakle, bit svega, i po meni uvjerljivi dokaz, ako se (ponavljam) išta smije tako nazvati, je to što čovjek osjeća da mora činiti dobro, a čineći dobro već na neki mistični način vjeruje u Boga koji je sama dobrota. Taj dio našeg bića je nekako povezan s Bogom (makar ga i ne priznavali), a vjera (tu mislim na objavu) nam može ukazati mnogo dublje sfere naše osobnosti i odgovoriti na naša pitanja i voditi nas ka savršenijem životu i ka cilju koji daje smisao svemu što postoji.

N. Dominis

LITERATURA:
G. K. Chesterton, Pravovjerje, Sion, Zagreb
Joseph M. Bochenski, Uvod u filozofiju, Verbum, Split, 2001.
Ur. Slaven Letica, Božja znanost, Večernji list, Zagreb, 2018.

subota, 19. prosinca 2020.

ESEJ 4. _ DRUŠTVENA POKRETLJIVOST U KAPITALISTIČKOM DRUŠTVU

„Stopa društvene pokretljivosti – količina kretanja iz jednog društvenog sloja u drugi znatno je viša u industrijskim nego u predindustrijskim društvima. Industrijska se društva stoga prikazuju kao „otvorena“. Status u predindustrijskim društvima je uglavnom bio pripisan, dok se u industrijskim postiže. Klasno podrijetlo, spol, rasa i rodbinski odnosi imaju sve manje utjecaja na status pojedinca. Talent, sposobnost, ambicija i marljivost sve više utječu na određivanje položaja osobe u klasnom sustavu.“

„Sociologe društvena pokretljivost zanima iz više razloga:

Stopa društvene pokretljivosti može bitno utjecati na formiranje klasa.

Proučavanjem društvene pokretljivosti stječemo uvid u životne šanse pripadnika društva.

Važno je saznati kako ljudi reagiraju na iskustvo društvene pokretljivosti.

Sociolozi su identificirali dva glavna tipa društvene pokretljivosti:

Unutargeneracijska pokretljivost, odnosi se na društvenu pokretljivost unutar jedne generacije. (Pr. manualni radnik postane poslovođa.)

Međugeneracijska pokretljivost, odnosi se na društvenu pokretljivost među generacijama. (Pr. uspoređivanje statusa sinova i očeva.)“

„Prvo veliko istraživanje međugeneracijske pokretljivosti u Engleskoj i Welsu vodio je David Glass sa suradnicima 1949. Gotovo dvije trećine ljudi zateklo se u statusnoj kategoriji različitoj od očeva. Otprilike jedna trećina se popela jedna spustila. Pokretljivost je većinom malog dometa, najčešće jednu kategoriju više ili niže od očeva. Čini se da obiteljsko podrijetlo bitno utječe na životne šanse. Većina ipak ostaje na otprilike istoj razini kao očevi. (Najviše vrijedi za najviši dio ljestvice.)“

„Veliko istraživanje (Oxford Mobility Study) u Engleskoj i Welsu provela je grupa sociologa 1972. Najuočljivija razlika od one provedene 1949. jest opseg pokretljivosti velikog dometa, posebno pokretljivosti iz klase manualnih radnika. Vjerojatno je razlog tomu što se na vrhu stvorilo više prostora. Očito je da postoji nejednakost mogućnosti, ali put prema vrhu nikako nije zatvoren.“

„Samoregrutacija elite je proces kojim se članovi bogatih i moćnih skupina regrutiraju među sinovima onih koji već pripadaju tim skupinama. To je čest slučaj, o tome smo govorili i u prvom eseju o kapitalizmu pa vam preporučam da i njega pročitate ako već niste.“

„Nekoliko se razloga navodi kao objašnjenje o stopi društvene pokretljivosti u industrijskom društvu:

Došlo je do znatnih promjena u strukturi zanimanja. Tako je u svakoj generaciji sve više poslova bijelih ovratnika, sve manje plavih. (Bijeli ovratnici obavljaju nemanualne poslove, šefovi, uredski poslovi i sl., a plavi obavljaju manualne poslove.)

Stopa rađanja kod manualnih i nemanualnih radnika se razlikuje. Očevi radničke klase imaju više djece.

Mnogi sociolozi tvrde kako se status po zanimanju u industrijskom društvu sve više stječe na temelju zasluga. Poslovi se dodjeljuju prema talentu i sposobnosti, a ne putem obiteljskih i prijateljskih veza.“

„Ralf Danhrendorf kaže kako u otvorenom društvu postoje znatne mogućnosti za individualni napredak. Stoga je manja potreba da se ljudi udružuju kako bi popravili svoj položaj. Tako u otvorenom društvu radnici neće toliko tražiti prava u grupi već će se nadmetati „kao pojedinci za svoje mjesto pod suncem“. Posljedica je toga da će klasna solidarnost i intenzitet specifično klasnog konflikta biti smanjeni. Pojedinac koji se kreće prema gore ima tendenciju da usvoji društvene i političke nazore klase u koju ulaze. Oni koji se kreću prema dolje (u radničku klasu) teže da budu politički konzervativniji od onih koji su rođeni u radničkoj klasi i u njoj ostaju. Oni su se držali vrijednosti srednje klase i očekivali ponovno uspostavljanje svog nekadašnjeg statusa.“


Ur. N. Dominis


LITERATURA:

Michael Haralambos i Robin Heald, Uvod u sociologiju, Globus, Zagreb, 1989.


utorak, 15. prosinca 2020.

Nagrađeni esej _ PITANJE ZDRAVLJA U KNJIZI SIRAHOVOJ


S ovim esejom sam se natjecao na nacionalnom natječaju Hrvatskog duhovnog književnog stvaralaštva "Stjepan Kranjčić" i osvojio prvo mjesto. 
Više o natječaju OVDJE.

PITANJE ZDRAVLJA U KNJIZI SIRAHOVOJ

Pitanje zdravlja zasigurno je jedno od ključnih pitanja kroz čitavu povijest čovječanstva. Mnoge knjige i rasprave su napisane i vođene o ovom pitanju sve tamo otkad imamo zapise. No među biblijskim knjigama osim Joba po ovom pitanju ističe se i knjiga Sirahova. Knjiga Sirhova nastala je u Jeruzalemu oko 180. g. pr. Kr. autor je Židov Ben Sira iz Jeruzalema. Njegov unuk je u Egiptu preveo knjigu s hebrejskog na grčki jezik i dodao kratki uvod pa je danas imamo iz tog izvora. Izvornik na hebrejskom je dugo bio izgubljen sve dok u Kairu 1896. g. nisu pronađene dvije trećine izvornika na tom jeziku. Knjiga Sirahova pripada u deuterokanonske knjige.

Knjiga je ustvari skup mudrih izreka, savjeta, hvalospjeva, molitvi i pouka. Tako da neke od njih govore i o pitanju zdravlja i bolesti. U prvom poglavlju autor govori o strahu Gospodnjem. Osim one svima poznate rečenice: „Strah Gospodnji početak je mudrosti (Sir 1, 14).“ Autor u osamnaestom retku donosi: „Strah Gospodnji vijenac je mudrosti koji cvate mirom i zdravljem (Sir 1, 18).“ Ove riječi tako potiču da budemo u miru s Gospodinom. Onaj strah da ne povrijedimo Boga koji nas toliko ljubi i koji sam nas nikada, i ničim nije, niti bi htio povrijediti dovodi do toga da živimo život u miru i zdravlju. Što samo po sebi ne znači uvijek samo fizičko zdravlje već i duhovno. 

„Nema lijeka bolesti oholnika, jer se opačina u njem ukorijenila (Sir 3, 28).“ Ovaj redak se u našem prijevodu može iščitati na dva načina. Da se uzima oholost kao bolest kojoj nema lijeka ili da za bolest koja zahvati oholnika nema lijeka jer se ne popravlja već ostaje u svojoj opačini. U drugom slučaju Bog je taj koji daje zdravlje, a čovjek svojom ohološću to odbija. Nadalje iduće mjesto gdje Ben Sira govori o zdravlju je u desetoj glavi gdje veli kako „duga bolest srdi liječnika; tko je danas kralj, sutra umire (Sir 10, 10).“ Duga bolest znači da liječnik ne nalazi lijeka pa ga zato i srdi no nama je zanimljiviji drugi dio retka gdje Ben govori kako danas možeš biti i kralj i najveći i najmoćniji čovjek svijeta ali svejedno ti je sutra umrijeti. Ako i ne sutra, već prekosutra sigurno.

Iduće mjesto gdje se spominje zdravlje u knjizi Sirahovoj je u dvadesetosmoj glavi treći redak gdje autor koristi zdravlje da naglasi kako čovjek mora živjeti kreposno. „Ako čovjek gaji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje (Sir 28, 3)?“ Jer ako mrzimo drugoga kako možemo išta tražiti od Gospodina. Čudno je to ali i istinito kako mržnjom prema drugome najviše štetimo sebi. Tako i u ovom slučaju. Kako bi mogli tražiti nešto od oca čijeg sina mrzimo. Tako je i s Bogom, ako mrzimo bilo koje od njegove djece, a svi smo njegova djeca, ne možemo tražiti od njega milosti, blagoslove i ozdravljenje. 

Sljedeće mjesto gdje autor spominje zdravlje je gotovo čitav jedan pasus. Pa ovako veli: „Bolji je siromah tijelom zdrav i čio nego bogataš bolesna tijela. Više valja zdravlje i snaga nego sve zlato svijeta i krepko tijelo više od golema posjeda. Nema blaga nad zdravljem tjelesnim niti sreće nad sretnim srcem. Bolja je smrt nego gorak život i počinak vječni nego trajna bolest (Sir 30, 14-17).“ Ovdje je izrečena ona duboka istina kako je bolje imati zdravlje nego veliko bogatstvo. Jer čemu bogatstvo potrošeno na liječnike i čemu bogatstvo u bolesničkoj postelji. Svo zlato svijeta ne vrijedi ništa ako nam je zdravlje narušeno i ako nas more brige o tome hoćemo li i koliko ćemo poživjeti. Zato nema blaga koje bi vrijedilo više od zdravlja. U zadnjem retku ovog pasusa autor će iznijeti diskutabilnu misao kako je bolja smrt od gorka života i počinak vječni od trajne bolesti. U nekim slučajevima to bi zbilja moglo stajati. Ali nakon Kristove žrtve na križu mnogi prihvaćaju bolest kao križ. Neki je čak i ljube jer ona čini da se suobličavamo Isusu raspetomu. Tada bolest postaje milost.

„Slušaj, sine moj, i ne preziri me, na kraju ćeš shvatiti moje riječi. U svim djelima svojim budi umjeren i neće te snaći nikakva bolest (Sir 31, 22).“ Ovo je jako dobar savjet i s gledišta moderne medicine. Umjerenost je u mnogome dobra za čovjeka i mnoge bi se bolesti izbjegle samom umjerenošću. „Jer prekomjerno jelo donosi bolest i proždrljivost izaziva proljev (Sir 37, 30).“ Vrlo izravno reče autor. Nadalje isti u ovom pasusu govori o onima koji se boje Gospodina. Takve On spašava i On ih brani. „On je radost srcu i svjetlost očima, on je zdravlje, život i blagoslov (Sir 34, 17).“ Ako ima nešto ljepše od ove tri riječi – zdravlje, život i blagoslov – recite mi da ih odmah potražim. Ali vjerujem da ljepše ne postoji. Imati život ispunjen zdravljem i blagoslovom najveća je milost i nema sretnijeg života od takvoga. 

„Časti liječnika čašću koja mu pripada zbog njegove službe, jer je i njega Gospod stvorio. Liječenje od Svevišnjeg dolazi, kao što se dar od kralja dobiva. Znanje uzdiže glavu liječniku i moćnici ga poštuju. Gospod od zemlje pravi lijekove i razborit ih čovjek ne odbacuje. Nije li po drvetu voda postala slatka, pokazujuć’ tako svoju moć? Ljudima je dao znanost da uzmognu slaviti snagu djela njegovih. Njima se liječi i bol ublažuje, od njih ljekarnik lijekove priprema. Tako nema kraja djelima njegovim, i po njemu se blagostanje širi svijetom. Sine moj, u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli, jer on zdravlje daje (Sir 38, 1-9).“ Vrlo pronicljiv tekst za ono vrijeme i veoma točan. Liječnik od zemlje uzima i stvara lijekove, a razborit to ne odbacuje. Nadalje, znanost nam je dao Bog, kako veli autor, da bi slavili snagu djela njegovih. Što je i dan danas ispravan stav prema znanosti. Mnogi su znanstvenici priznali kako što više otkrivaju u znanosti to se više dive Tvorcu svega. A evo i vrlo dobra savjeta, u bolesti ne biti potišten već se Bogu moliti jer on nas ozdravlja bilo tjelesno, bilo duhovno. „Ali i liječniku mjesta daj, i njega je Gospod stvorio: nek’ nije daleko od tebe, jer i on je potreban. Katkad je spas u ruci njihovoj, jer se i oni Bogu utječu da im poda milost izlječenja i lijek za spas života. Tko griješi pred Stvoriteljem svojim, nek’ padne u ruke liječničke (Sir 38, 12-15).“ Pomalo ironično završava Ben Sira. No nećemo završiti u ovom tonu već onom Kristovom misli. Koji griješe pred Stvoriteljem svojim nek se obrate pa da ih ozdravim (Usp. Iv 12, 40b).

N. Dominis

Istaknuto

Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"

Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...