Da li je moguće povezati vjeru u Boga sa znanošću. Da li su racionalnom umu 20. st. dovoljni dokazi recimo Pet puteva sv. Tome ili Kantov „moralni dokaz“. O kojima ćemo govoriti u nekom od idućih eseja. Ako krenemo od početka gotovo su svi antički filozofi govorili o bogu, duši i drugim metafizičkim pitanjima. A od nastanka kršćanstva pa do prosvjetiteljstva pa gotovo svi filozofi su bili vjernici. I danas su mnogi znanstvenici vjernici. Pitanje je koje će postaviti znanstvenici ateisti ili agnostici: Kako je to moguće? I na to pitanje nije jednostavno odgovoriti. Na pitanje: Zašto vjeruje? Prof. Petar Tomev Mitrikeski će jednostavno odgovoriti: „Zbog ljubavi prema Gospodinu.“ I možda je upravo rješenje odvojiti ljubav i ono bitno što je svojstveno samo čovjeku od znanstvenih činjenica koje proučavaju svijet i tvar.
G. K. Chesterton će u knjizi Pravovjerje to ovako objasniti: „Čovjek može shvatiti sve uz pomoć onoga što ne razumije. Morbidni logičar nastoji sve učiniti jasnim, a uspijeva sve učiniti tajanstvenim. Mistik dopušta da jedna stvar bude tajanstvena, i time sve drugo postaje jasno.“ Postavlja se pitanje moramo li dokazati da Bog postoji kako bi On za nas uistinu postojao. Imamo stotine i tisuće dokaza od filozofskih, do objave, do čuda koja se događaju i danas, do raznih mističnih fenomena, ali da li je sve to potrebno istražiti da bi jedan racionalni um 21. stoljeća povjerovao? Sve to postoji tisućama godina pa ipak uz sve te iskustvene dokaze neki ne mogu povjerovati. Iskustvo je možda i najjači okidač za vjeru. Ali često ipak nije dovoljno.
Sartre kao jedan od najinteligentniji i najoštroumnijih ateista kojega smo ikada u filozofiji imali će reći „mora se, birati između Boga i apsurdnosti. I tada on sam bira apsurdno, besmisleno.“ Ali ako izabereš Boga sve je posloženo, velika patnja u svijetu dobiva svoj smisao, život i smrt dobivaju višu vrijednost i čovjek dobiva cilj poradi kojeg može sve preživjeti. Ovdje je ipak potrebno prepoznati kako je puno lakše povjerovati jednostavnim ljudima nego li filozofu. Ali može li sasvim racionalan um prihvatiti činjenicu potrebe Boga za čovjekov život i potrebe Boga za opstojnost realnog svijeta. Čemu sav svijet, ako nema Boga, čemu razum i logika, čemu misliti kada ne bi bili viša bića od životinja. Zar je moguće da je smisao života što duže živjeti jer s smrću sav svijet, sve za što je živio i sav svemir nestaje za tu osobu. Kakav bi trebao biti život takve osobe, grčevita borba za zdravlje i želja da sve doživi sada i odmah jer život je kratak. Dok vjernik može živjeti puno opuštenije. No to nije dokaz vjere to je samo činjenica koju vidimo iz iskustva ljudi. Premda će sv. Anselmo Kanterberijski reći da „vjera traži razumijevanje.“ Ona prije svega traži pristajanje razuma. Najveći je korak, a možda i najteži, dopustiti da Bog možda postoji i to otvara put daljnjem traženju.
Ja bih ispred svega stavio kao mogući dokaz, ako se išta smije nazvati dokazom u ovom pitanju, ljudski razum. Zašto, među svim drugim bićima, samo čovjek ima razum? Jedan prijatelj mi je na ovo odgovorio da slučajno miš ima razum i on bi se pitao isto. Ali ipak je situacija malo kompliciranija. Ima bića na zemlji koja su imala puno više vremena da navodno evoluiraju i dobiju kao vrhunac možebitne evolucije razum. No ipak nema ni jednog drugog bića koje bi dobilo razum. Razum je Božje obilježje, shvaćanje dobra i zla također, nije li zmija rekla za plod sa onog stabla: „Onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo. (Post 3, 5)“ I jeli su i otvorile su im se oči i od tada mogu razlučivati dobro i zlo. Da li je ovo, na samom početku Biblije, dokaz da je Bog prvotni izvor razuma, a time i moralnog zakona? Odlučite sami. Kako bilo tu je izrečena jedna duboka istina, vjerovali ili ne svi smo dužni razlučivati dobro i zlo, dobro činiti, a zlo izbjegavati. Kant je to dobro prepoznao kako smo spomenuli i na početku. Za njega je moralni zakon u čovjeku izaziva strahopoštovanje. On je nešto što životinje nemaju, zašto nemaju? Tko zna. Neki će reći da im nije bilo potrebno ali zar je bilo potrebno čovjeku dok je navodno bio životinja? Dakle, bit svega, i po meni uvjerljivi dokaz, ako se (ponavljam) išta smije tako nazvati, je to što čovjek osjeća da mora činiti dobro, a čineći dobro već na neki mistični način vjeruje u Boga koji je sama dobrota. Taj dio našeg bića je nekako povezan s Bogom (makar ga i ne priznavali), a vjera (tu mislim na objavu) nam može ukazati mnogo dublje sfere naše osobnosti i odgovoriti na naša pitanja i voditi nas ka savršenijem životu i ka cilju koji daje smisao svemu što postoji.
N. Dominis
LITERATURA:
G. K. Chesterton, Pravovjerje, Sion, Zagreb
Joseph M. Bochenski, Uvod u filozofiju, Verbum, Split, 2001.
Ur. Slaven Letica, Božja znanost, Večernji list, Zagreb, 2018.
Nema komentara:
Objavi komentar