1. 1. Pojam evolucije
- Evolucija kao riječ u sebi nosi razna značenja. Jedna od njih kaže da je evolucija postepena preobrazba neke žive vrste u drugu sa sitnim elementarnim, teško opažljivim promjenama suprotna je postojanosti i revoluciji. Uz pojam evolucionizam vežemo filozofski nauk po kojem ništa nije vječno i nepromjenjivo nego se bića razvijaju, diferenciraju i gdje je potrebno integriraju u razvijenije sustave.
Na osnovu toga teorije evolucije i evolucionizma možemo svrstati u tri skupine:
1.) Čisto filozofski i aprioristički tip – zahvaća o primjenjuje prirodoslovne rezultate , ali svoja načela ne crpi iz pozitivnih rezultata znanosti nego ih postavlja apriroristički (lat.: od prijašnjega, otprije).
2.) Mješoviti tip - kao npr. Monizam (metafizički ili filozofski stav koji sve pojave svodi na jedan jedinstveni duhovni ili materijalni princip po kojem je svijet ono apsolutno razumljivo samo po sebi i objašnjava se samim sobom, za razliku od dualizma i pluralizma koji prihvaćaju dva ili više temeljnih principa.) koji ne kani biti filozofija nego prirodna znanost, ali u stvarnosti prelazi granice samih prirodnih znanosti.
3.) Prirodno-znanstveni tip – sadržava neke metafizičke implikacije u koliko ih same prirodne znanosti sadržavaju.
1. 2. Stalnost i promjenjivost vrste
- Prirodoslovni pojam evolucije ne govori da se živa bića razvijaju, rastu i umiru jer to nam je oduvijek pred očima, ovdje se misli na razvitak živih vrsta za koje se tvrdi da su promjenjive ili nastale iz istog korijena. Aristotel kaže da je stalnost vrste u njenoj naravi. Narav je nepromjenjiva i nastanjuje se u materiji (prirodi). Prema Aristotelu svijet je od vijeka i ne vidi mu se početak zato su i vrste stalne.
- U kršćanskom gledanju smatra se da svijet ima početak jer ga Biblija tako opisuje. Nametala se misao da sličnost koja postoji između živih bića nekako vodi njihovom zajedničkom početku. Prikupljali su se fosili koji su potvrđivali da nekih biljnih i životinjskih vrsta nije bilo i da danas nema više vrsta koje su postojale od početka. Cuvier je pokušao pomiriti paleontologiju s tekstom Biblije te mu je za to poslužio potop. Zamišlja povijest Zemlje koja je bila pogođena katastrofama, a Bog stvara nove vrste (prepravljena izdanja). Tko tvrdi da vrste još evoluiraju i nastaju mora donijeti neki model da objasni te promjene. Lamarck je zapazio da je činjenica da se organi nekog živog bića jače razvijaju upotrebom, a skloni su da zakržljaju ako nisu u upotrebi (ruke rudara i seljaka, zebre, žirafe). Lamarkcizam je danas napušten. Izgubljena svojstva se ne prenose na potomstvo (dijete super-mišićava čovjeka neće doći na svijet sa razvijenim mišićima). Današnji evolucionizam ima svoje korijenje u misli i djelu Charlesa Darwina on je nakon svojih putovanja došao do dvije spoznaje:
1.) Varijacije – potomstvo se uvijek makar malo razlikuje od roditelja.
2.) Selekcija – (prirodno odabiranje) svi oblici koji nisu dovoljno prilagođeni nekoj životnoj okolinu moraju se prilagoditi ili će izumrijeti. Tu dolazi do izražaja borba za život. Narav i forma nisu stalni, tek je selekcija ona što održava vrstu stalnom tako dugo dok je stalna sama okolina. Promjenom okoline mijenja se oblik živih bića. Definicija je vrste – populacija unutar koje se vrši izmjena gena.
1. 3. Quaestio iuris et quaestio facti (Traženje prava i činjenica)
- Pitanja evolucije možemo promatrati sa dva stajališta: modela i činjenica. Što se tiče quaestio iuris treba reći da nisu sve varijacije nasljedne samo malen broj njih je nasljedan. Ima pak i termin nasljednih varijacija za koje postoji termin mutacije mogu se i umjetno proizvesti podvrgavanjem živog bića radioaktivnom zračenju. U modelu selekcije preokreće redoslijed procesa kojim većinom postupamo u našim poslovima kao npr. Guma nije pronađena radi proizvodnje pneumatika za automobile no kad već postoji materijal omogućena je primjena u automobilsku industriju.
- Questio facti se tiče pitanja je li evolucija tekla po shemi prirodnog odabiranja i zašto su neki izgubili borbu. Često se zna misliti da je evolucija stala no ona ide , ali je čovjekov uvijek premalen da bi je primijetio. Zaključuje sa da vrste nisu mogle nastati igrom slučaja ( primjer sa kartama i nizovima). Potrebno je razlikovati a priori od a aposteriori. A priori izračunavamo iz uvida u strukturu predmeta dok aposteriori na osnovu kockanja. Evolucija kako neki tvrde teče u mikro-mutacijama jer se veliki skokovi (makromutacije) ne mogu protumačiti. U govoru evolucija nekada zna dobiti oblik demiurga. Teško je zamisliti da nastanak neke vrste nastaje skokom da jedna životinja rađa drugu vrstu.
1. 4. Shema odabiranja i pojam stvaranja
- Bogu se pojmovi koje posjedujemo o predmeti mogu pridavati samo analogno. Bog kao lončar koji mijesi glinu (svijet) – to je samo slika približavanja. Teorija selekcije ne govori o razvitku nego o promjenama vrste. Jedine poznate nasljedne promjene koje odskaču od ustaljenog oblika jesu mutacije. Nova vrsta se ne izgrađuje planski jer se mutacije javljaju slučajno. Boga se može zamisliti kao trancendentalnog selektora (lončar, glina). Božje „da“ daje im nužan odnos prema bitku , Božje „ne“ vraća ih u ništavilo. Na taj način je vidljivo kako je Božja riječ stvaralačka. U Bibliji ima mnogo primjera odabiranja kao što je Šaulovo odabiranje i napuštanje, Davidovo te „mnogo je zvanih , a malo izabranih“. Prije se mislilo da početak života i svijeta leži u nekoliko tisuća godina unatrag i da Božja prisutnost nije daleka, no otkrićem današnjih 3,5 - 4 milijarde godina izgleda da ga čini dalekim, upravo suprotno. U svakom je momentu početak, on svaki trenutak izgovara svoje „da“. Ne vidi se danas da bi čovjek mogao biti svršetak evolucije nego samo prijelazni oblik (kako tvrdi Kant). Time čovjek gubi samostojnost i pretvara se u sredstvo. U teologiji čovjek je shvaćen kao osoba jer mu Bog i sada govori svoje „da“.
Priredio N. Dominis po knjizi "Granična pitanja teologije i prirodnih znanosti" _ Vjekoslav Bajsić
Nema komentara:
Objavi komentar