GRAĐANSKI NEPOSLUH

 

Henry David Thoreau autor eseja Građanski neposluh je rođen (1817.), umro je (1862.) od tuberkuloze, u dobi od 44 godine, a proživio je najveći dio života u Concordu, u državi Massachusetts, gdje je počela Američka revolucija protiv britanske vlasti. Bio je politički aktivan. Građanski neposluh postat će nadahnuće za nenasilne pobunjenike dvadesetoga stoljeća.

Na samom početku Thoreau govori o vladi koja ne vlada. Za njega je vlada „u najboljem slučaju tek svrsishodno sredstvo.“ Točnije „sredstvo što ga je narod odabrao da provede svoju volju.“ Vlada je postala čista tradicija što ipak ne znači da nije neophodna jer „ljudi moraju imati ovakvu ili onakvu zamršenu mašineriju i čuti njenu buku da bi zadovoljili svoju predodžbu o vlasti. Vlade pokazuju kako se uspješno može ljudima nešto nametnuti, kako to oni čak mogu nametnuti sebi samima, na vlastitu korist. Sjajno je to, moramo svi priznati.“ Vrlo pronicljivo pogađa Thoreau. Ponekad vlada ljude treba natjerati da učine nešto čak i za njihovo dobro ukoliko to odbijaju. No ipak  „vlada je, naime, sredstvo kojim bi ljudi rado uzmogli ostaviti jedan drugog na miru; a, kao što je rečeno, kad je najsvrsishodnija, podanike najvećma ostavlja na miru.“ Tako je i s trgovinom i prometom, da nisu fleksibilni „ne bi nikad mogli preskočiti prepreke što im ih zakonodavci neprestano postavljaju.“ Ovo nije želja za trenutačnim ukidanjem vlade, već da vlada od sada bude bolja. Autor daje savjet, a danas ga je lakše održati nego ikada, dakle, da „svatko obznani kakva bi vlada izazivala njegovo poštovanje, i to će biti jedan korak prema njenom zasnivanju.“

Većina ne može uvijek i u svemu odlučivati, već mora to prepustiti savjesti pojedinca. „Mora li građanin ikad makar načas, ili i u najmanjoj mjeri, ustupiti svoju savjest zakonodavcu? Zašto onda svatko ima savjest? Držim da bismo najprije trebali biti ljudi, a tek zatim podanici. Nije poželjno gajiti poštovanje spram zakona toliko kao spram pravičnosti. Jedina obveza koju imam pravo usvojiti jest ta da u svako vrijeme činim ono što smatram ispravnim.“ Zajednica nema savjest ali zajednica s savjesnim jedinkama, moramo priznati, ima savjest.

Ipak „ljudi mahom tako služe državi, ne u prvom redu kao ljudi, nego kao strojevi, svojim tijelima.“ Oni se „srozavaju na razinu drva, zemlje i kamenja; a možda će se moći izraditi i drveni ljudi koji će jednako valjano služiti svrsi. Takvi ne zaslužuju više poštovanja nego ljudi od slame ili grumen blata. (...) Pa ipak, upravo takve obično smatraju dobrim građanima.(...) Sasvim malobrojni, poput junaka, rodoljuba, mučenika, reformatora u pravom smislu riječi i ljudi, služe državi i svojom savješću pa joj se stoga nužno mahom odupiru, a ona s njima obično postupa kao s neprijateljima.“ One koji se posve daju bližnjima ne cijene toliko koliko one koji se djelomično daju.

Kako se ophoditi spram vlade, pita se autor, a ja bih dodao i spram čitave visoke politike? Pa  daje odgovor: „Ne može s njom povezati a da se ne obeščasti.“ A „koja je današnja cijena čestitog čovjeka i rodoljuba? Oni oklijevaju, žale i ponekad upućuju molbe, ali ne čine ništa ozbiljno i djelotvorno. Dobrohotni, čekat će da drugi izliječe zlo, kako oni više ne bi morali žaliti. U najboljem slučaju, kad pravda prođe pokraj njih, oni joj daju jeftin glas, slabašnu pomoć i zažele joj sretan put. Na jednog kreposnog čovjeka dolazi devetsto devedeset devet pokrovitelja kreposti.“ Svi joj povlađuju ali svi i dalje žive ne čineći ništa što bi ozbiljnije pridonijelo pravednijem društvu.

„Svako je glasanje neka vrsta kocke. (...) Ubacujem svoj glas, možda, kako mislim da je ispravno; ali nije mi životno stalo do toga da pravda prevlada. Voljan sam je prepustiti većini. Ta obveza, dakle, nikad ne nadilazi onu svrsishodnosti. Čak i glasati za pravdu ne znači činiti išta za nju. Glasanjem samo mlako izražavate svoju želju da bi ona trebala prevladati.“ Prepuštajući svoje povjerenje bilo kojoj legitimno izabranoj stranci, tj. većini, ja gubim onu šansu da učinim ono što smatram pravednim. Takav je sustav, reći će mnogi. No moramo biti svjesni da je savjest velikog broja ljudi, koji ne glasaju inertno, već duboko promišljeno, jedina nada da dobijete kakvu takvu pravdu. Autor vapi: „O, da mi je čovjek koji je čovjek i, kao što veli moj susjed, u leđima ima kralježnicu kroz koju ne možete provući ruku!“

„Razumije se, nije čovjekova dužnost da se posveti iskorjenjivanju nikakvog pa ni najgolemijeg zla; on se svejednako može dolično baviti drugim stvarima, no dužnost mu je barem oprati od njega ruke i, ako o njemu više ne razmišlja, ne pružati mu praktičnu potporu.“ Ali u jednom trenutku „smo svi, u ime poretka i građanske vlasti, naposljetku primorani odati počast vlastitoj niskosti i poduprijeti je.“ Autor se nadalje pita zašto oni koji se protive takvom stavu ne raskinu „uniju između sebe i države — i odbiju uplaćivati svoj doprinos u njenu blagajnu?“ Nešto ih ipak sprječava. Strah od kazne.

„Nepravedni zakoni postoje: hoćemo li se zadovoljiti time da im se pokoravamo ili ćemo ih nastojati popraviti, a pokoravati im se dok u tome ne uspijemo, ili ćemo ih smjesta prekršiti? Ljudi općenito, pod vlašću kao što je ova, misle da trebaju čekati dok ne uvjere većinu da je promijeni. Misle da bi, ako se odupru, lijek bio gori od zla. No mana je same vlade u tome što lijek jest gori od zla. Ona ga čini gorim. Zašto nije sklonija predvidjeti i omogućiti reformu? Zašto ne njeguje svoju mudru manjinu? Zašto jauče i odupire se prije no što je povrijeđena? Zašto ne ohrabruje svoje građane da budno vrebaju na njene greške i čine bolje no što bi ona htjela od njih?“ Velika su pitanja za sve vlade svijeta ovdje izrečena. Ako je zakon nepravedan što činiti? I drugo zašto, što je veliko i bitno, ne ohrabruje svoje građane da budno vrebaju na njene greške? „Ali tko propuste svoje da zapazi? (Ps 19, 13)“

„Čovjek bi pomislio da je promišljeno i praktično nijekanje njenog autoriteta“ jedan od neriješenih načina kako doskočiti nepravdi. No i za to će se već predvidjeti kazna. No ako će vlada uvući vas u nepravdu i učiniti vas dionicima, onda, savjetuje Thoreau prekršite zakon. „Neka vaš život bude protutrenje koje će zaustaviti stroj. (...) Čovjek ne mora učiniti sve, nego nešto; a budući da ne može učiniti sve, nepotrebno je da nešto učini pogrešno.“ Nadalje, „tako je sa svim promjenama nabolje, poput rođenja i smrti, koje izazivaju grčeve u tijelu.“ U državi koja vrši nepravdu jedino časno mjesto za časna čovjeka jest zatvor. I svatko tko misli da je time zakinut „ne zna koliko je istina jača od zablude niti koliko se rječitije i djelotvornije protiv nepravde može boriti onaj tko je ponešto iskusio na vlastitoj koži.“ Autor nadalje savjetuje: „Morate uzeti neko mjesto u najam ili se naseliti na zemlji bez vlasnika, uzgojiti sitan urod i ubrzo ga pojesti. Morate živjeti u sebi i ovisiti o samom sebi, vazda ututkani i spremni za pokret, bez mnogo obveza. Čovjek se može obogatiti i u Turskoj bude li u svakom pogledu dobar podanik turske vlade. Konfucije je kazao: “Ako se državom upravlja prema načelima razuma, siromaštvo i bijeda predmet su sramote; ako se državom ne upravlja prema načelima razuma, predmet sramote su bogatstva i časti.”“ Ali ne, „dokle god sam isključivo nakan miroljubivo podizati vlastito imanje kod kuće, mogu sebi priuštiti da Massachusettsu (svojoj državi) uskratim odanost i pravo na moju svojinu i život. U svakom me smislu manje stoji izvrgnuti se kazni zbog neposluha državi nego joj se pokoriti. U takvom bih se slučaju osjećao manje vrijednim.“

Jednom su ga zatvorili jer nije plaćao glavarinu. Gledajući zidove debele čitav metar i rešetke „nisam mogao a da me ne osupne glupavost te ustanove koja je sa mnom postupala kao da sam zgoljno meso, krv i kosti koje se može staviti pod ključ. Iščuđavao sam se nad time kako je naposljetku zaključila da je to najbolji način na koji me može upotrijebiti te nikad nije pomislila da se nekako okoristi mojim uslugama. (...) Nisam se ni na trenutak osjetio zatočenim, a zidovi su me se doimali kao silno traćenje kamena i žbuke.“ Sve njihove uvrede prihvaćao sam s smiješkom. „Budući da nisu mogli dohvatiti mene, odlučili su kazniti moje tijelo; baš kao što dječaci, ako ne mogu navaliti na onog na koga su srditi, zlostavljaju njegova psa. Uvidio sam da je država slaboumna, da je bojažljiva poput usidjelice sa srebrninom i da ne razlikuje prijatelje od dušmana, pa sam izgubio sve preostalo poštovanje spram nje i sažalijevao je.“ Jedina prednost države je u njenoj fizičkoj snazi, nije oboružana ni pameću ni poštenjem. „Ja nisam rođen da budem prisiljavan. Disat ću po vlastitom nahođenju. Pa da vidimo tko je jači. Kakvu snagu ima mnoštvo? Prisiljavati me mogu samo oni koji se pokoravaju višim zakonima nego ja. Oni me prisiljavaju da postanem poput njih. Ne čujem za ljude što ih gomile sile da žive ovako ili onako. Kakav bi to život bio? Kad se namjerim na vlast koja mi kaže: “Pare ili život”, zašto bih hitao dati joj novac? Možebit je u silnom škripcu te ne zna što činiti: ja joj tu ne mogu pomoći. Mora pomoći sama sebi, činiti kao što ja činim. Ne vrijedi cmizdriti zbog toga.“

Thoreau tvrdi kako ne odbija platiti porez zbog neke specifične stavke već „naprosto želim uskratiti odanost državi, odista se povući i kloniti je se. Ne marim pratiti put svog dolara, sve kad bih i mogao, dokle god se njime ne kupi čovjek ili puška koja će ga ubiti — dolar je nedužan — ali mi je stalo do toga da pratim učinke svoje odanosti. Zapravo državi mirno objavljujem rat, na svoj način, premda ću iz nje i dalje izvlačiti svaku korist i prednost koju mogu, kao što je i uobičajeno u takvim slučajevima. (...) Gdjekad kažem samom sebi: kad milijuni ljudi, bez žara, bez zlih namjera, bez ikakva osobnog osjećaja, od tebe traže samo nekoliko šilinga, bez mogućnosti — takav im je ustroj — da povuku ili izmijene svoje trenutačno potraživanje, i bez mogućnosti s tvoje strane da se utekneš drugim milijunima, čemu se izvrgavati toj nadmoćnoj surovoj sili?“

„Ne želim se prepirati ni s kojim čovjekom ili narodom. Ne želim cjepidlačiti, praviti istančana razlikovanja ili se postavljati kao bolji od svojih susjeda. Prije tražim, mogao bih reći, izliku za prilagođavanje zakonima ove zemlje. Itekako sam spreman prilagoditi im se. Štoviše, imam razloga sumnjičiti sebe sama u tom pogledu; i svake godine, kad navrati poreznik, ja sam voljan preispitati postupke i položaj savezne i državne vlade, kao i duh naroda, ne bih li otkrio izliku za prilagodbu. (...) Vjerujem da će država uskoro biti kadra oduzeti mi sav posao takve vrste iz ruku, pa onda neću biti ništa bolji rodoljub od svojih zemljaka. Gledano s nižeg motrišta, Ustav je, uza sve svoje mane, vrlo dobar; zakon i sudovi zavređuju svako poštovanje.“

„Vlast me se, međutim, ne tiče osobito te ću joj posvetiti što je manje moguće misli. Nema mnogo trenutaka u kojima živim pod nekom vlašću, čak i na ovom svijetu. Ako je čovjek slobodan u mišljenju, u mašti, u uobrazilji, pa mu se ono što nije nikad zadugo ne nadaje kao da jest, nerazumni ga vladari i reformatori nikad ne mogu kobno omesti.“ Autor shvaća da većina misli drugačije od njega. „Skloni su zaboraviti da svijetom ne vladaju politika i svrsishodnost. Webster nikad ne zadire iza vlasti te stoga ne može mjerodavno o njoj govoriti. Njegove su riječi mudre onim zakonodavcima koji ne razmatraju nikakvu suštinsku reformu u postojećoj vladi, no za mislioce i one koji donose zakone za sva vremena on na taj predmet nije niti bacio pogled.“

„Ima na tisuće govornika, političara i rječitih ljudi, no još nije otvorio usta govornik koji bi bio kadar riješiti sporna pitanja današnjice. Volimo rječitost zbog nje same, a ne zbog ma kakve istine koju bi mogla iskazati ili junaštva što bi ga mogla nadahnuti.“ Naši zakonodavci „nemaju duha ili dara za razmjerno skromna pitanja oporezivanja i financija, trgovine, obrta i poljodjelstva. (...) Već tisuću osamsto godina, iako možda nemam pravo to reći, piše se Novi zavjet; no gdje li je zakonodavac koji bi imao dovoljno mudrosti i praktičnog dara da se okoristi svjetlošću što ga on baca na znanost zakonodavstva?“

„Autoritet vlade, čak i onakve kakvoj sam se voljan potčiniti — jer rado ću se pokoriti onima koji znaju i čine bolje nego ja, a u mnogome čak i onima koji niti znaju niti čine tako dobro — još je uvijek nečist: da bi bio doista pravedan, mora imati odobrenje i pristanak podanika. Na mene i moj imutak može polagati samo onoliko čistog prava koliko joj ja ustupim. Napredak od apsolutne prema ograničenoj monarhiji, od ograničene monarhije prema demokraciji, napredak je prema istinskom poštovanju spram pojedinca. Čak je i kineski filozof bio dovoljno mudar da pojedinca smatra osnovom carstva. Je li demokracija kakvu poznajemo posljednji mogući napredak u vladanju? Zar nije moguće otići korak dalje prema priznavanju i uređivanju čovjekovih prava? Uistinu slobodne i prosvijećene države neće biti dokle god država ne bude priznala pojedinca kao višu i neovisnu moć, iz koje proizlazi sva njena moć i autoritet, i dok ne bude postupala s pojedincem sukladno tome. Rado zamišljam takvu državu koja će konačno moći dopustiti sebi da bude pravedna prema svim ljudima i ophoditi se prema pojedincu s poštovanjem kao prema susjedu; koja čak ne bi smatrala da je s njenim spokojem nespojivo da nekolicina živi po strani, ne uplećući se u nju i neobuhvaćena njome, a koja bi ispunjavala sve dužnosti susjeda i bližnjeg. Država koja bi donosila takva ploda i dopuštala mu da otpadne tek što sazre utrla bi put još savršenijoj i veličajnijoj državi, koju sam također zamišljao, ali je još nigdje nisam vidio.“

 

N. Dominis

 

LITERATURA: Henry David Thoreau, Građanski neposluh, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb i DAF, Zagreb, 2011., dostupno na: http://elektronickeknjige.com/najcitaniji-naslovi/2020/eseji/gradanski-neposluh/