Kada Papa Franjo poziva na „drugačiju vrstu ekonomije: onu koja daje život, a ne ubija; koja uključuje, a ne isključuje; koja daje dušu, a ne ona koja je oduzima; koja se brine o okolišu, a ne uništava ga.“ On promišlja o svijetu u kojem ekonomija ne znači izvor gomilanja dobara, novaca i moći već ekonomiju koja radi na izjednačavanju ekonomskih i financijskih razlika u društvu. Postojeći sustav Pascal Bruckner će nazvati „tržišna religija“. Kako prigodno. A mi se pitamo kako postići da ta „religija“, odnosno, kapitalizam kao takav postane sustav sa srcem? Da li je to uopće moguće? „Ekonomija nas je trebala osloboditi neimaštine. Tko će nas osloboditi ekonomije?“ Upitao se isti autor. Na to pitanje daje nam odgovor G. K. Chesterton: „Nitko više nije isti nakon što se upozna sa sv. Franjom.“ Ako niste povezali, sad će te shvatiti. Imamo na desetke vrsta ekonomija i ekonomskih modela ali ovaj se model temelji na filozofiji i životu jednog zanesenjaka i sveca iz srednjeg vijeka koji je rođen u bogatoj obitelji odbacio novac i moć, a prihvatio siromaštvo. Upravo se tu krije temelj Franjine ekonomije. Jer poznata je ona biblijska: „Korijen svih zala jest srebroljublje. (1Tim 6, 10)“ Ekonomska pohlepa i potreba stalnog rasta proizvode ekonomsku i ekološku nepravdu. A sv. Franjo..., Franjo stoji upravo nasuprot toj nepravdi. On u svom zanosu ljubi svakog čovjeka i teži ka ekonomskoj i ekološkoj pravdi. Kaže sv. Bonaventura u životopisu sv. Franje kako je on, ovaj pali svijet „sveopćim pomirenjem sa svim stvorenjima na neki način vratio u stanje prvobitne nevinosti.“
„Bog je dao zemlju svemu ljudskom rodu da bi uzdržavala sve njegove članove ne isključujući nikoga niti privilegirajući nikoga. (Sv. Papa Ivan Pavao II.)“ Zato je potrebno tu prvotno zamišljenu, pravednu ekonomiju „"re-animirati", oživjeti ekonomiju! (...) Treba ispraviti modele rasta koji su nesposobni garantirati brigu za okoliš, otvorenost životu, brigu o obitelji, društvenu jednakost, dostojanstvo radnika i prava budućih generacija. Nažalost, malo je tko čuo apel da se prizna ozbiljnost problema i, još više, da se postavi novi ekonomski model, plod kulture zajedništva koja se temelji na bratstvu i jednakosti. (Papa Franjo)“ No za to postići postoji preduvjet, potrebno se odreći Američkog sna i možda dijela svog komoditeta, u tom „odreknuću ja se ostavljam svega, – veli Kierkegaard – ovo kretanje vršim u sebi samom, pa ako ga ne izvršim, tada je to isključivo zato što sam plašljiv, slab i bez oduševljenja...“ A to je ono u čemu nam sv. Franjo može pomoći. On nije bio plašljiv, nipošto, „nije krzmao pred protivštinom, nije se plašio neuspjeha, nije izbjegavao napor, nije zazirao ni od kakve tjelesne nevolje samo zato da bi mu se konačno pružila mogućnost da uzmogne prispjeti do nje... (SgS, 4)“ U njegovom slučaju „Ona“ je gospođa Siromaština, a u našem jednostavnost, skromnost, želja za ekonomskom pravednošću. Nadalje sv. Franjo je u slabom tijelu imao veoma jak duh koji nije za svega života ni za jotu popustio u svemu onome što je za svoje duhovne mladosti obećao. I na kraju tko nam može biti bolji uzor zanosa od ovog sveca. On je u zanosu opjevao sestru našu riječima: Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu, majku Zemlju koja nas uzdržava i nama upravlja i izvodi plodove razne i šareno cvijeće i travu.
„Ta sestra – reći će papa Franjo – jeca zbog zla koje joj nanosimo, zbog neodgovornog korištenja i zloporabe dobara koje je Bog stavio u nju. Odrastali smo misleći da smo njezini vlasnici i gospodari, kojima je dopušteno pljačkati je do mile volje. Nasilje koje prebiva u ljudskom srcu, ranjenom grijehom, očituje se također u znakovima bolesti koje primjećujemo u tlu, vodi, zraku i živim bićima.“ Sve to zbog rasta, ali vječni rast, u koji očito vjeruju svi nazovi „relevantni“ ekonomisti, jednostavno nije moguć, zar ne? „Takav rast temelji se na laži da postoje beskonačne-zalihe zemljinih dobara, što dovodi do toga da se planet »iscjeđuje« do kraja i preko svake mjere. Riječ je o lažnoj pretpostavci da »postoji bezgranična količina energije i izvora koji se mogu rabiti, da je njihovo obnavljanje odmah moguće i da se negativni učinci manipulacije prirodnoga poretka mogu lako upiti.« (Papa Franjo)“ Na kraju treba reći da je kapitalizam najbolji sustav do sada i da je iz siromaštva izvukao milijune ali ne sve, a mogao bi i upravo tu se nudi Franjina ekonomija. Uz nekoliko preinaka postojećeg sustava i planetarnom zauzetošću ekonomija može krenuti u pravom smjeru. Povući kočnicu i ne očekivati stalni rast nego sustav koji jamči trajno održiva, sveobuhvatna i pravedna rješenja. U ovom stadiju društvo bi se trebalo odlučiti preživjeti, a ne bogatiti se. A države i unije morale bi pristati i na manji BDP ukoliko to jamči održivost sustava.
Potrebno je napomenuti kako ovo nipošto nije borba klasa (staleža). Tu je riječ o ekonomskoj pravdi, o razvoju čovječanstva na duhovnom i ekonomskom polju. To je temelj za sve daljnje akcije jer „imaš li ili nemaš bogatstva i ostalih stvari, koje se nazivaju dobrima, to na vječno blaženstvo ništa ne utječe. No vrlo je važno, kako se njima služiš. (Papa Lav XIII.)“ A mi „postajemo, a da toga nismo ni svjesni, neosjetljivi na bol i vapaj siromašnih, ne plačemo više zbog boli i nevolje koja je snašla druge i čak ne osjećamo ni potrebu da im pomognemo, kao da je netko drugi pozvan da to čini jer to nešto se nas ne dotiče. Recimo ne, ekonomiji isključivanja. (Papa Franjo)“ Nadalje papa Franjo nudi rješenje i to tri smjera. „Smjerovi za rješenje zahtijevaju cjelovit pristup borbi protiv siromaštva, vraćanju dostojanstva isključenima i istodobno zaštiti prirode. (Papa Franjo)“
A kada će se pokrenuti Franjina ekonomija, a zašto ne danas? Sada? Jer došlo je vrijeme...
Mag. Theo. Nikola Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar