Ovaj esej je nastao po iskustvima ljudi koji su živjeli u situacijama grada pod opsadom i nekih teoretičara rata te jednog sveca koji je govorio o svemu pa i o ratu. Vukovar je 1991. doživio nešto što danas 2022. proživljava Kijev. Kako shvatiti nemoć pravedna čovjeka koji želi učiniti sve da spasi svoj grad, prijatelje, svoju obitelj? A sva predviđanja idu u korist agresora koji je mnogo snažniji u vojnom smislu. Ali kako smo vidjeli i ranije, u ratovima ne pobjeđuje uvijek sila, i srce se nešto pita. Ukrajina danas ima moral pravednika isto kako je Hrvatska imala 1991. U prvom redu to se događa kada smo nepravedno napadnuti. Tada čovjek djeluje u samoobrani i to sa stavom „nisam to tražio, ali vidjet ćeš sada“. To nije osveta, to je stav čovjeka koji brani ono što mu je najsvetije.
„Rat nije ništa drugo do politika produžena drugim sredstvima.“ (Karl von Clausewitz) Da oružje je samo produžetak ljudske ruke. Pa tako svo oružje svijeta u rukama jednog sveca recimo sv. Franje Asiškoga bilo bi samo gvožđe. Svejedno su grčki filozofi tvrdili da je rat prirodno stanje duha (Platon) i prirodan način sticanja imovine (Aristotel). Ali u eri kršćanstva mir bi trebao biti prirodno stanje duha, a stjecanje imovine ratom nepravda. Još sv. Augustin je zapisao nekoliko uvjeta za pravedan rat, a njegove ideje kao i sv. Tome Akvinskog kasnije donosi Stipe Buzar u tekstu Teorija pravednoga rata sv. Tome Akvinskoga objavljene u časopisu Obnovljeni Život:
a. O pravednome ulasku u rat (Jus ad bellum):
1. Što može poslužiti kao pravedan uzrok rata?
2. Kakve se namjere mogu smatrati ispravnima kada je riječ o ulasku u rat?
3. Koga se može smatrati kompetentnim autoritetom za proglašenje rata?
b. O pravednome vođenju rata (Jus in bello):
1. Kolika je mjera sile moralno dopustiva pri vođenju rata?
2. Koga je u ratu moralno dopustivo ubiti ili ozlijediti?
3. U kojoj su mjeri u ratu dozvoljene varke?
a) Jus ad bellum
Pravedan uzrok. Država može opravdano započeti rat ako i samo ako za to postoji pravedan uzrok. Među mogućim pravednim uzrocima često se spominju: samoobrana, obrana drugih od agresije, zaštita ljudskih prava, kažnjavanje teških prijestupa i nepravdi itd.
Ispravna namjera. Država može opravdano započeti rat ako i samo ako za to ima ispravne namjere. Prema ovome pravilu nije dovoljno da postoji pravedan uzrok, već država može započeti rat isključivo s ispravnom namjerom vezanom uz taj uzrok, a ne radi drugih, skrivenih motiva poput teritorijalne ekspanzije, krađe resursa, etničke mržnje i sl. U konačnici, jedina ispravna namjera u pravednome ratu može biti pravedan mir.
Mjerodavan autoritet i javna objava. Država može opravdano započeti rat ako i samo ako odluku o pokretanju rata donese mjerodavno i legitimno političko tijelo koje tu odluku javno objavljuje svojim građanima i neprijateljskoj državi.
Posljednje sredstvo. Država može opravdano započeti rat ako i samo ako je sve svoje vanjskopolitičke sporove pokušala riješiti svim mirnodopskim i diplomatskim metodama. Metode mogu, dakako, varirati od blagoga diplomatskog pritiska do opsežnoga sustava ekonomskih sankcija.
Razumna nada u uspjeh. Država može opravdano započeti rat ako i samo ako ima razumnu nadu da će ostvariti političke ciljeve radi kojih se rat započinje. Ako u ratu nije moguće pobijediti ili ako nije moguće ostvariti najvažnije političke ciljeve koji se njime žele postići, onda rat treba izbjeći.
Proporcionalnost. Država može opravdano započeti rat ako i samo ako su univerzalna dobra koja se ratom žele postići veća ili barem jednaka zlu koje će proizaći iz samoga sukoba. Ovaj uvjet uglavnom se odnosi na ljudske žrtve, ali se isto tako tiče ekonomskoga i kulturnoga razaranja.
b) Jus in bello
Diskriminacija. Država provodi pravedan rat ako i samo ako diskriminira između legitimnih vojnih meta i nedužnoga civilnog stanovništva. Civilni dio stanovništva neprijateljske države koji nije aktivno uključen u borbu smatra se moralno imunim od neposrednih i namjernih napada bilo koje vojske.
Proporcionalnost. Država provodi pravedan rat ako i samo ako je količina vojne sile koju koristi proporcionalna ciljevima koje želi postići. Ovim uvjetom pokušava se ograničiti uporaba sile, a posebno dobiva na važnosti i u razdoblju Hladnoga rata.
Suglasnost s međunarodnim pravnim odredbama o zabrani oružja. Država provodi pravedan rat ako i samo ako poštuje međunarodne pravne odredbe o zabrani oružja te se suspregne od korištenja kemijskoga i biološkoga oružja poput ubojitih plinova korištenih u Prvome svjetskom ratu. Nuklearno oružje nije formalno zabranjeno na jednak način, ali se njegovo korištenje smatra neopravdanim s obzirom da krši navedeno načelo proporcionalnosti. Također, uporaba nuklearnoga oružja onemogućuje poštivanje načela diskriminacije.
Dobrohotno tretiranje ratnih zarobljenika. Država provodi pravedan rat ako i samo ako dobrohotno tretira neprijateljske vojnike koji se predaju i postanu ratni zarobljenici. Takvi zarobljenici više ne predstavljaju prijetnju te ih se više ne promatra kao legitimne mete. U skladu s time, ne smije ih se izlagati gladi, smrti, mučenju, silovanju, medicinskim eksperimentima i sl.
Suzdržavanje od korištenja sredstava. Država provodi pravedan rat ako i samo ako se ne služi sredstvima poput genocida, etničkoga čišćenja, masovnih silovanja, oružja čiji se učinci ne mogu kontrolirati ili predvidjeti i sl.
Suzdržavanje od odmazde. Država provodi pravedan rat ako i samo ako ne krši pravila teorije pravednoga rata zato što je to učinila neprijateljska strana. Postoji snažan konsenzus oko toga da se neprijatelja ne može natjerati na slijeđenje pravila pravednoga rata njihovim kršenjem, a sredstva poput odmazde samo služe eskalaciji nasilja i daljnjega kršenja moralnih ograničenja.
A sveti Toma Akvinski problematici pravednoga rata pristupa kroz četiri, više teološka, pitanja:
a. Može li ikoji rat biti moralno dopušten?
Može ako zadovoljava tri uvjeta: Prvo, rat mora objaviti ispravan autoritet, a u Tominu slučaju to je vladar koji je ujedno i suveren. Drugo, rat mora imati pravedan uzrok. Toma insistira na tome da ispravan autoritet nije dovoljan te da monarsi ne mogu započinjati ratove na temelju svojih hirova. Treće, rat može biti dopušten jedino ako postoji ispravna namjera u njegovu pokretanju. Dakle, prva dva uvjeta, ispravan autoritet i pravedan uzrok, nisu dovoljni. Lako je zamisliti situaciju u kojoj tiranin, koji je također suveren bez obzira na svoje negativne moralne osobine, sam stvori situaciju u kojoj može uspostaviti pravedan uzrok kako bi prikrio stvarne razloge, poput pohlepe i teritorijalnoga širenja, radi kojih želi pokrenuti rat. Iza autoriteta vladara i pravednoga uzroka mora, dakle, stajati želja i nakana »[...] ili dobro unaprijediti ili zlo izbjeći.« Na ovome mjestu Toma također citira i komentira Augustina govoreći:
U pravih [Božjih] štovatelja čak su i ratovi u znaku mira, jer se ne vode radi pohlepe i okrutnosti, već u nastojanju za mirom, da se opake zauzda, a dobre pomogne. Može se dogoditi da je zakonita vlast onoga koji započinje rat i da je razlog pravedan, pa ipak da rat postane nepravedan zbog zle nakane.
b. Smiju li se svećenici boriti u ratu?
Na crkvenim dostojanstvenicima nije da se bore tjelesnim, već duhovnim sredstvima, tj. spasonosnim opomenama, pobožnim molitvama, a kada je to nužno, i odlukama o izopćenju. Sveti Toma navodi i mjesta kada je dopušteno boriti se svećenicima, ali to ovdje nije toliko bitno.
c. Smije li se u ratu služiti varkama?
Treće Tomino pitanje odnosi se na uporabu taktičkih varkā u ratovanju. Još je Augustin tvrdio kako je potrebno čak i u ratu održati »dobru vjeru« među protivnicima te se držati dogovora i pravila ratovanja. U isto je vrijeme držao kako su taktičke varke dozvoljene. Međutim, Augustin u ovome slučaju nije iznio argument kojim bi opravdao razlikovanje prijevare i taktičke varke.22 Toma je svjestan ovoga problema kada u prvom argumentu protiv vlastitoga (i Augustinova) stajališta kaže »[…] čini se da varke, kao neka vrst prijevara, spadaju u nepravdu.« Zaključno u tom argumentu stoji da se ne valja koristiti varkama ni u pravednim ratovima.
d. Smije li se ratovati tijekom blagdana?
Na svoje posljednje pitanje o ratu Toma odgovara da se smije ratovati dok god je riječ o obrani ljudskih života. U tom slučaju, dakako, samo strana koja se brani može reći da ratuje pravedno.
***
Dobro, sada znamo nešto više o teoriji rata i ratovanju. Sada ćemo se vratiti ka subjektivnim doživljajima rata. Tako su gradovi pod opsadom najiskreniji gradovi. Nema tog čovjeka koji će reći dobro jutro bez da to doista i misli. U takvim se trenutcima probudi sve ono ljudsko u čovjeku. Neki će se priključiti vojsci. Neki će pomagati liječnicima i prvoj pomoći. Neki će učiniti sve za susjede i ljude koji idu u izbjeglištvo. Ali kao nikada prije svi će učiniti sve što mogu za svoje bližnje i to potpuno iskreno, bez imalo želje za nekom naknadom. Ako vas pitaju za zdravlje oni ne pitaju o reumi ili prehladi oni pitaju za duboke rane usječene u vaše duše. Ako misle na nešto fizičko onda govore o geleru, šrapnelu, kuglici, jer oni će prekinuti grubo čak i najljepši djetinji san, kao onom šestomjesečnom djetetu u majčinom zagrljaju. Oni otimaju sve pa i trenutke u kojima bi makar u mašti bili sa svojim najdražima. (Usp. S. Glavašević)
Rat je najveća čovjekova niskost i najveća ludost koju je čovjek izmislio. Premda ga se ne može uvijek izbjeći on je uvijek gubitak za čovječanstvo. Pa čak i za one koji napadaju. Gubitak čak i za one koji pobijede u ratu. Jer mrtvi se ne broje kao pobjednici. Pa ako u svijetu ima još imalo ljubavi ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak dovoljno je i to. (S. Glavašević) I možda još jedno, naučite svoju „djecu da se smiju, da misle lijepo, da ih upozorite da njihova htijenja ne budu veća od nebeskog svoda, da njihove ruke ne prljaju ničija djetinjstva, i ničije želje, morate ih jednostavno naučiti da ljube. (...) Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi - od Boga.“ (S. Glavašević)
„Rat pravi selekciju. Dobre odvaja od zlih, jake od slabih, lijepo od ružnog, poštene od manje poštenih, sposobne od nesposobnih. I što dulje traje rat, selekcija je stroža. I naravno, žrtava je više. Potrebno je imati dobar smisao za orijentaciju da bi se čovjek u ratu snašao.
Kamo bježati, kome vjerovati, što raditi?
Kako doznati, prije svih, tko će pobijediti?
Kako biti među prvima baš kada je najpotrebnije?
Zar je ovaj grad nekome nešto skrivio? Da li je nečim tako snažno uvrijedio predsjednika Putina kada ga ovako nemilosrdno satire? Ali neka čuju: Vrijeme ratova je na izmaku. A gdje ćete se tada skrivati u svojoj sramoti? „Ovaj rat su izgubili, ako ne prije, a ono prljajući ruke i obraz nastojeći uzeti ono što nije njihovo.“ (S. Glavašević) Oteli su i dječja djetinjstva, a „djeca bez djetinjstva odmah postanu odrasli ljudi, istrošeni, umorni, postaju hodajući spomenici, žrtve čovječanstva, oni su istodobno strah i divljenje, oni u duši vječito nose suprotnosti suza i smijeha, radosti i patnje.“ (S. Glavašević)
Kada bi svi vidjeli svoju djecu među izbjeglicama „kome bi tada palo na um da ratuje, i protiv koga? Zašto svijet primjerice ne bi uzeo gumicu i sve izbrisao i u igri odredio budućnost prema drugim koordinatama, birajući svoje savjetnike među najdjetinjastiom djecom? Oni s najvećom maštom bili bi na najutjecajnijim mjestima. Svi ostali prvo bi morali ići u školu za učenje mašte...“ (S. Glavašević) Nakon ovog morat ćemo dobro razmisliti kome dati da nam vodi svijet. Morat ćemo biti mudriji no do sada. Jer Putina su birali i oni Rusi koji se sada protive ratu u Ukrajini. I vjerojatno ga samo oni sada mogu srušiti s vlasti i zaustaviti ovu ludost. Jer rat je ludost velika!
„Vidio sam rat. Vidio sam ga na zemlji i na moru. Vidio sam ranjene kako krvare. Vidio sam ljude kako iskašljavaju svoja plinom otrovana pluća. Vidio sam mrtve u blatu. Vidio sam 200 osakaćenih, iscrpljenih ljudi kako koračajući iz reda preživjelih u mnoštvu od tisuću njih koji su 48 sati ranije isto koračali naprijed. Vidio sam djecu kako gladuju. Vidio sam agoniju majki i supruga. Mrzim rat.“ Rekao je Franklin D. Roosvelt u govor u Chautauqua, u New Yorku, 14 kolovoza, 1936.
LITERATURA:
Siniša Glavašević, Priče iz Vukovara, Matica hrvatska, Zagreb, 1992.
Stipe Buzar, Teorija pravednoga rata sv. Tome Akvinskoga, Obnovljeni Život : časopis za filozofiju i religijske znanosti , Vol. 70. No. 3., 2015., https://hrcak.srce.hr/151282
Seminarski rad, Rat, http://www.maturski.org/
Nema komentara:
Objavi komentar