 |
| copyright Osservatore Romano/Romano Siciliani/KNA |
Papa
Benedikt na početku enciklike Spe salvi veli: „Otkupljenje nam je, naime, dano
u smislu da nam je dana nada, pouzdana nada, zahvaljujući kojoj se možemo lakše
nositi sa sadašnjošću: sadašnji trenutak, ma koliko težak bio, može se živjeti
i prihvatiti ako vodi ka nekom cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni i ako
je taj cilj tako velik da opravdava trud koji je uložen u prijeđeni put.“[1] Možemo se ovdje kratko
osvrnuti na vrlo korisno djelo „Zašto se niste ubili“ Viktora E. Franklea kod
nas još izdano pod imenom koje mu mnogo više odgovara Život uvijek ima smisla.
Frankel je ustanovio Logoterapiju, tj. liječenje smislom. Pa će u toj knjizi
potvrditi riječi američkog psihijatra Gerza koji je za njegovu metodu rekao: „Poruka
logoterapije glasi: bezuvjetna vjera u bezuvjetnu smislenost života.“[2] Frankl je preživio tri
godine u koncentracijskim logorima za vrijeme drugog svjetskog rata i tamo je
uvidio da su šansu da prežive imali uglavnom oni koji su bili psihički
upravljeni na budućnost, na neki cilj u budućnosti.[3] Frankl
voli citirati Nietzschea: „Onaj tko zna 'zašto' živjeti moći će podnijeti
gotovo svakojako 'kako' živjeti.“[4] Papa Benedikt će reći: „Mračna
vrata vremena i budućnosti širom su otvorena. Onaj koji ima nadu živi drukčije:
dan mu je novi život.“[5]
Možemo
se legitimno upitati u čemu se sastoji naša nada? „Prispjeti spoznanju Boga – pravoga
Boga – eto to znači primiti nadu.“[6] Ipak kršćani ne „žive samo
za budućnost: sadašnje društvo kršćani jednostavno doživljavaju kao progonstvo;
oni pripadaju novom društvu, koje se nalazi na cilju puta kojim sada zajedno
kroče i čiji se obrisi mogu već unaprijed razabrati na njihovu zemaljskom putovanju.“[7] U katakombama gdje su se
sastajali kršćani u vremenima progona Krist se najčešće prikazivao u dva lika,
u liku filozofa i pastira. Filozof je učio ljude dobrom načinu života i vodi ih
onkraj smrti. U to vrijeme bilo je mnogo filozofa šarlatana tako da je Krist
predstavljao istinskog filozofa i učitelja. Dok je slika pastira predstavljala
vedar i jednostavan život za kojim su ljudi u velikim gradovima čeznuli.[8] „Ta slika ima puno dublji
sadržaj: ˝Jahve
je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam [ ... ] Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni˝ (Ps 23, 1. 4). (...) Svijest da
postoji Onaj koji me i u smrti prati i ˝Štapom
i palicom˝
svojom daje mi utjehu, tako da ˝zla
se ne bojim˝ (usp.
Ps 23, 4) – to je bila nova ˝nada˝ koja je poput sjajne zvijezde
zablistala nad životima vjernika.“[9]
Možemo reći da se kod svetaca poput sv.
Franje Asiškoga i Majke Terezije vjera u njima postaje ono bitno i živo, kod
njih se „˝supstancija˝ stvarno potvrdila kao ono ˝bitno˝. Zahvaljujući tim
osobama nade koje su susrele Krista, rodila se nada u srcima onih koji su
ranije živjeli u tami i beznađu. (...) Za
nas koji promatramo te osobe, to njihovo djelovanje i život doista su ˝potvrda˝
da buduće stvari i Kristovo obećanje nisu samo stvarnost koju željno
iščekujemo, već prava prisutnost: on je uistinu ˝filozof˝ i ˝pastir˝ koji nam
pokazuje što je i gdje je život.“[10] Krist
se već očitovao zato za razliku od Starog zavjeta u Novom „iščekivanje Boga
dobiva novu sigurnost. To je iščekivanje onog budućeg iz perspektive sadašnjosti
koja nam je već dana.“[11]
Pa sve do Kristova drugog dolaska.[12]
Kada se u krštenju pita roditelje i kumove: ˝Što tražiš od Crkve?˝ Odgovor: ˝Vjeru.˝
˝Što ti daje vjera?˝ ˝Život vječni.˝ Papa zaključuje: „Vjera je supstancija
nade.“[13]
Pa shodno tome ni smrt ne treba oplakivati
jer ona je uzrok ljudskog spasenja.[14]
„Istina je da, ako bi se smrt uklonila ili
bi ju se manje ili više u nedogled odgađalo, da bi se tada zemlja i čovječanstvo
našli u nemogućoj situaciji i da to ne bi ni samom pojedincu donijelo nikakvo
dobro.“[15]
No to je proturječje. Ne želimo umrijeti, nadasve oni koji nas vole ne žele da
umremo, a s druge strane ne želimo predugo živjeti ta ni zemlja nije za to stvorena.
Što onda želimo? Na to će pitanje odgovoriti sv. Augustin u pismu Probi: „U
konačnici želimo samo jedno - »blaženi život«, život koji je jednostavno život,
jednostavno »sreća«.“[16]
„Naše putovanje ima samo jedan cilj sve je drugo sporedno.“[17]
Mi ustvari ni ne znamo što doista želimo ali ipak osjećamo da nas to nešto k
sebi vuče.[18] „»To« nepoznato prava je »nada« koja nas goni i ta
njezina nepoznatost je, istodobno, ono što čovjeka dovodi do očaja, ali i ujedno
ono zbog čega ili gradi ili razara istinski svijet i istinsko čovječanstvo. Riječju
»vječni život« pokušava se izraziti ta nepoznata stvarnost.“[19]
Ali što znači vječni život? „Bit će to poput uranjanja u more beskrajne
ljubavi, u kojem vrijeme — prije i poslije — više ne postoji. Možemo si tek pokušati
predočiti kako je taj trenutak život u punom smislu, uvijek novo uranjanje u
beskraj bića, u kojem smo jednostavno preplavljeni radošću.“[20]
Da li je spasenje individualan čin. Kroz
stoljeća su mnogi smatrali da jest. Tome će se usprotiviti Henri de Lubac, u uvodu
svoga glavnog djela Catholicisme. Aspects sociaux du dogme u kojem ovako
piše: „»Jesam li našao radost? Ne... Pronašao sam svoju radost. A to je nešto
sasvim drugo... Radost koju daje Isus može biti individualna. Može pripadati samo
čovjeku pojedincu, i on biva spašen. On je u miru..., sada i zauvijek, ali samo
on. Ta samoća u radosti mu ne smeta. Naprotiv: ta on je izabranik! U svojem
blaženstvu kroz bojno polje prolazi s ružom u ruci«.“[21]
Kao što smo već naglasili De Lubac se protivi takvom mišljenju i pomoću otačkih
spisa dokazuje da je spasenje nešto što se tiče čitave zajednice.[22]
Nadalje kroz srednji vijek se smatralo da oni koji odlaze u samostane žele
pobjeći od svijeta, no „Bernard iz Clairvauxa, koji je kod mnogih mladih ljudi
pobudio želju da izaberu život u samostanu njegova reformiranog reda, o tome je
mislio sasvim drukčije. Po njegovu mišljenju, redovnicima je povjereno poslanje
za čitavu Crkvu pa samim tim i za cijeli svijet. On mnogim slikama ilustrira tu
odgovornost redovnika za cijelo tijelo Crkve, štoviše, za čitavo čovječanstvo;
na njih on primjenjuje Pseudo-Rufinovu riječ: »Ljudski rod živi zahvaljujući malobrojnima;
da njih nije, svijet bi umro...«“[23]
Izgubljeni raj ne traži se više kroz vjeru
već kroz vezu znanosti i prakse. Vjera je spuštena „na razinu čisto privatnih i
onozemaljskih stvarnosti, te istodobno postaje nevažna za svijet.“[24]
Ta kriza je prije svega kriza kršćanske nade.[25]
Nada se sada zove vjera u napredak. (Bacon) Dvije su etape jako bitne za razvoj
kršćanske nade. To su Francuska revolucija i komunizam. Immanuel Kant je
govorio o nekakvom prijelazu s Crkvene vjere na razumsku vjeru. Pošto „je istina
o onozemnom kraljevstvu odbačena, sada je trebalo osmisliti istinu o ovozemnom
kraljevstvu.“[26] Pojavio se komunizam. „Napredak
prema boljem, prema konačno dobrom svijetu, ne dolazi više jednostavno od
znanosti, već od politike.“[27]
No tek nakon revolucije otkrivena je velika Marxova pogreška. „On je točno
opisao kako izvršiti preokret. Ali nije nam rekao kako bi stvari trebale dalje
teći. (...) To smo »posredno
razdoblje« i više no dobro upoznali i znamo do čega je dovelo: ne samo da nije
dovelo do savršenog svijeta nego je iza sebe ostavilo strašnu pustoš.“[28]
Treba se upitati što doista znači
„napredak“. „U 20. stoljeću Theodor W. Adorno na drastičan način opisao je što
je vjera u napredak: napredak, ako se pobliže promotri, predstavlja zapravo
napredak od praćke do atomske bombe.“[29]
Mnogo je šansi za napredak ka dobru ali mnogo toga može krenuti i u suprotnom
smjeru, ka zlu. Jer „ako tehnički napredak nije napredak u etičkom odgoju
čovjeka, u rastu unutarnjeg čovjeka (usp. Ef 3,16; 2 Kor 4,16), tada to nije napredak,
već je prijetnja čovjeku i svijetu.“[30]
Za potpuni napredak ka dobru je „potrebno da se razum otvori spasenjskim moćima
vjere, razlikovanju dobra i zla.“[31] „Jednostavno
rečeno: čovjek treba Boga, inače će ostati bez nade.“[32]
Božje kraljevstvo bez Boga neizbježno okončava zlim svršetkom.[33]
Rast napretka je moguć samu u materijalnom
jer rast na području etičke svijesti i moralnog odlučivanja nema takve
mogućnosti zato „što se čovjekova sloboda očituje na uvijek nov način te on
mora uvijek iznova donositi odluke.“[34]
Kada je o tome riječ svaki se čovjek i svaki naraštaj nalaze na početku.[35]
Možemo zaključiti kako „svaki naraštaj ima zadatak iznova se upustiti u
mukotrpno traženje kako uspostaviti pravi poredak; to nije nikada završen posao.“[36]
Ali isto tako svaki naraštaj treba „uspostavi uvjerljive strukture slobode i
dobra, koja će budućim naraštajima služiti kao putokaz.“[37]
Papa poentira riječima: „Čovjeka ne
otkupljuje znanost. Čovjek biva otkupljen ljubavlju. To vrijedi već na ovome
svijetu.“[38] No zemaljska ljubav je
krhka i traži se bezuvjetna ljubav. Čovjek „treba onu sigurnost da može
slobodno reći: »Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni
budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći
rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem« (Rim 8,38—39). Ako
postoji ta apsolutna ljubav sa svojom apsolutnom sigurnošću, tada - i samo tada
- čovjek je »otkupljen«, što god da ga u određenim životnim okolnostima
zadesilo.“[39] „Zato je istina da je onaj tko ne pozna Boga, pa gajio
on mnoge nade, zapravo bez nade... (...) Prava, velika čovjekova nada, koja
opstaje unatoč svim razočaranjima, može biti samo Bog...“[40]
Nada nipošto ne podrazumijeva samo naše spasenje, već smo tu kako bi živjeli za
druge. Jer „Krist je umro za sve ljude. Živjeti za njega znači dopustiti da nas
on privuče da živimo »za druge«.“[41] U
svakom slučaju „koliko god bilo nužno trajno se zalagati za bolji svijet, taj
sutrašnji bolji svijet ne može u dovoljnoj mjeri ispuniti naša nadanja.“[42]
No Bog može jer „njegovo je kraljevstvo prisutno tamo gdje ga ljudi ljube i
gdje njegova ljubav do nas dopire. Samo nam njegova ljubav omogućuje da iz dana
u dan budemo vedra duha i ustrajni, ne gubeći polet nade, u svijetu koji je, po
svojoj naravi, nesavršen.“[43]
„Prvo i osnovno mjesto učenja nade je
molitva. Kada me nitko više ne sluša, Bog me i dalje sluša. Kada više ne mogu
ni s kim govoriti, nikoga više zazvati, još uvijek mogu govoriti Bogu.“[44] „Tako
možemo govoriti Bogu, tako Bog govori nama. Na taj način u nama dolazi do
čišćenja, po kojem se otvaramo Bogu i pripravni smo služiti drugima. Tako
postajemo sposobni primiti veliku nadu i tako postajemo prenositelji te nade
drugima. Nada u kršćanskom smislu uvijek je i nada za druge. To je aktivna
nada, u kojoj se borimo da stvari ne podu k »zlom svršetku«. To je aktivna nada
upravo u smislu da svijet držimo otvorenim za Boga. Samo tako ona i dalje
ostaje doista ljudska nada.“[45]
Svaki čovjekov rad jest nada na djelu. No
takav rad može umarati ili se pretvoriti u fanatizam ako nije prosvijetljen
svjetlom neuništive nade.[46]
„Samo velika sigurnost nade da moj osobni
život i povijest u cjelini, unatoč svim promašajima, drži i čuva neuništiva snaga
ljubavi i da, zahvaljujući njoj, imaju smisao i važnost, samo jedna takva nada
može ohrabriti čovjeka da djeluje i ne posustane.“[47] I
trpljenje je dio našeg života. Svakako da treba ublažavati trpljenja i učiniti
sve da ga se ukloni iz svijeta no potpuno ga ukloniti ipak nije u našoj moći.
To može učiniti samo Bog.[48]
„Čovjek ne ozdravlja tako da se kloni i bježi od patnje, već tako da bude
sposoban prihvaćati nevolje, po njima sazrijevati i naći smisao po jedinstvu s
Kristom, koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju.“[49]
Ali
„mjera čovječnosti određuje se na
osnovi odnosa prema trpljenju i onima koji trpe. To vrijedi kako za pojedinca
tako i za društvo. Društvo koje ne uspijeva prihvatiti one koji trpe i ne
pridonosi stvaranju ozračja u kojem će njegovi članovi dijeliti tuđu bol i
duboko suosjećati s onima koji trpe, okrutno je i neljudsko društvo.“[50]
No „trpjeti s drugim, za druge; trpjeti iz ljubavi prema istini i pravednosti;
trpjeti poradi ljubavi i radi toga da postanem osoba koja stvarno ljubi - to su
temeljne sastavnice čovječnosti i njihovo zabacivanje vodi čovjekovu uništenju.
Ali opet se javlja pitanje: Jesmo li za to sposobni?“[51]
Prije nego odgovorimo na to pitanje moramo uvidjeti da je „u ljudskoj je
povijesti upravo kršćanska vjera osobito zaslužna što je u čovjeku potaknula
novu i snažnu sposobnost za te oblike trpljenja koji su presudni za njegovo očovječenje.
Kršćanska nam je vjera pokazala da istina, pravednost i ljubav nisu jednostavno
ideali, već vrlo opipljive zbilje. Pokazala nam je, naime, da je Bog - Istina i
Ljubav u osobi - htio za nas i s nama trpjeti.“[52]
„Još od najranijih vremena svijest o sudu
imala je velik utjecaj na svakodnevni život kršćana. Bio je to kriterij prema
kojemu su uređivali svoj ovozemni život, opomena njihovoj savjesti i,
istodobno, nada u Božju pravednost.“[53]
Kasnije se sve više prednost davala prijetećem i mračnom aspektu suda, a manje
slici nade.[54] Ateizam 19. i 20.
stoljeća shvaća se kao neka vrst prosvjeda protiv nepravdi u svijetu. Jer,
smatrali su, ovakav svijet ne može biti djelo dobroga Boga. Oni u ime morala
prosvjeduju protiv Boga. A ako nema Boga da uspostavi pravednost čini se da je
čovjek na to pozvan. Bio je to preuzetan pokušaj koji je doveo do najvećih
okrutnosti i zatiranja pravde.[55] „Svijet
koji mora sam stvarati neku svoju pravdu svijet je bez nade.“[56]
Uistinu „pravednost, istinska pravednost, zahtijeva svijet »u kojem ne samo da
bi sadašnje trpljenje bilo izbrisano nego bi i ono koje je nepovratno prošlo
bilo opozvano«. To bi, međutim, značilo (...) da pravednosti ne može biti bez
uskrsnuća mrtvih.“[57]
„Bog postoji – reći će papa Benedikt – i
Bog zna krojiti pravdu na način koji ne možemo shvatiti, već u vjeri možemo tek
nejasno naslutiti. Da, postoji uskrsnuće tijela. Postoji pravda. Postoji »opoziv«
prošlog trpljenja, obnova kojom se ponovno uspostavlja pravo. Zato je vjera u
posljednji sud nadasve nada...“[58]
Doista „čisto individualna potreba za naknadom onoga što nam je u ovom životu
uskraćeno, za neprolaznom ljubavlju koju iščekujemo, sigurno je važan razlog za
vjerovati da je čovjek stvoren za vječnost; ali samo s obzirom na to da nije
moguće da povijesna nepravda ima zadnju riječ, potreba za Kristovim povratkom i
novim životom djeluje potpuno uvjerljivo.“[59]
„Isus nas u svojoj prispodobi o bogatašu i
siromašnom Lazaru (usp. Lk 16,19-31) opominje stavljajući nam pred oči sliku
duše koju su bahatost i izobilje uništili i koja je sama između sebe i siromaha
stvorila nepremostivu provaliju: taj je jaz, koji se sada pretvorio u veliku i
neugasivu žeđ, nastao zbog zarobljenosti u materijalna zadovoljstva, zbog
zaborava drugoga, zbog nesposobnosti ljubljenja.“[60]
„Prisutno je mišljenje da su u tome stanju moguća
čišćenja i ozdravljenja, po kojima duša sazrijeva za zajedništvo s Bogom. Prva
je Crkva preuzela ta shvaćanja iz kojih se, u zapadnoj Crkvi, postupno razvijao
nauk o čistilištu.“[61]
Ipak, susret s Kristom odlučujući je čin suda pred njegovim pogledom sve lažno
nestaje.[62] Njegov
pogled, dodir njegova srca ozdravlja nas kroz neizrecivu bolnu preobrazbu, »kao
kroz oganj«. Ali to je blažena bol, u kojoj sveta moć njegove ljubavi kroz naše
biće prostruji poput nekog plamena te nas osposobljuje da budemo potpuno to što
jesmo i time potpuno Božji. Na taj način jasno se vidi i suodnos
između pravde i milosti: nije nevažno kako živimo, ali naša prljavština ne
ostavlja u nama neizbrisiv trag ako smo bar nastavili težiti prema Kristu,
prema istini i prema ljubavi. Najposlije, ta je prljavština već spaljena u
Kristovoj muci. U času suda doživljavamo i prihvaćamo trijumf njegove ljubavi nad
svim onim što je zlo u svijetu i u nama.“[63] „Božji je sud nada i zato
što je pravedan i zato što je milost.“[64] Još da nadodamo kako su
kršćani prihvatili od Židova molitvu za pokojne. Kako je moguće da se netko
treći upliće u spasenje drugoga. Tako jer nismo otoci, naši su životi
isprepleteni. Nitko ne živi sam. Nitko ne griješi sam. Nitko ne biva spašen
sam.[65] „Kao kršćani ne bismo se
nikada smjeli pitati samo kako se ja sam mogu spasiti. Morali bismo se isto
tako pitati: Što mogu učiniti da i drugi budu spašeni i da i drugima osvane
zvijezda nade? Tada ću učiniti najviše i za svoje osobno spasenje.“[66]
Stari
himni Djevicu nazivaju Zvijezdom mora. „Zvijezde u našem životu su osobe koje
su znale živjeti ispravno. One su svjetla nade. Sigurno je Isus Krist svjetlo,
sunce koje je granulo nad svim tminama povijesti. Ali da bismo došli do njega,
trebamo također neka nama bliža svjetla, a to su osobe koje zrače svjetlom koje
crpu iz njegova svjetla“[67] Po Marijinom „»da«,
tisućljetna je nada postala stvarnost, ušla je u ovaj svijet i u njegovu povijest.“[68] „Mač
boli probo je tvoje srce. Je li tada umrla nada? Je li tada svijet ostao
potpuno bez svjetla, a život izgubio smisao? U tom si trenutku, vjerojatno,
duboko u svom srcu ponovno začula one riječi kojima je anđeo odgovorio na tvoj
strah u trenutku navještenja: »Ne boj se, Marijo« (Lk 1,30). (...) U toj vjeri,
koja i u tami Velike subote daje sigurnost nade, koračala si ususret uskrsnom
jutru. Radost uskrsnuća dotaknula je tvoje srce i na nov te način povezala s
učenicima, predodređenima da postanu Isusova obitelj po vjeri. (...) Tako ti
ostaješ među učenicima kao njihova majka, kao Majka nade. Sveta Marijo, Majko Božja,
nauči nas vjerovati, ufati se i ljubiti s tobom. Pokaži nam put prema njegovom
kraljevstvu! Zvijezdo mora, sjaj nad nama i vodi nas na našem putu!“[69]
by Dominis
[1] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 1
[3] Usp.
Viktor E. Frankl, Zašto se niste ubili, Oko tri ujutro, Zagreb, 1979.,
str. 11
[4] Viktor
E. Frankl, Zašto se niste ubili, Oko tri ujutro, Zagreb, 1979., str. 17
[5] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 2
[6] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 3
[7] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 4
[8] Usp. Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 6
[9] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 6
[10] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 8
[11] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 9
[12] Usp. Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 9
[13] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 10
[14] Usp. Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 10
[15] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 11
[16] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 11
[17] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 11
[18] Usp.
Papa Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br.
11
[19] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 12
[20] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 12
[21] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 13
[22] Usp.
Papa Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br.
14
[23] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 15
[24] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 17
[25] Usp.
Papa Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br.
17
[26] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 20
[27] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 20
[28] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 21
[29] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 22
[30] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 22
[31] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 23
[32] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 23
[33] Usp.
Papa Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br.
23
[34] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 24
[35] Usp.
Papa Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br.
24
[36] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 25
[37] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 25
[38] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 26
[39] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 26
[40] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 27
[41] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 28
[42] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 30
[43] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 31
[44] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 32
[45] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 34
[46] Usp.
Papa Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br.
35
[47] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 35
[48] Usp.
Papa Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br.
36
[49] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 37
[50] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 38
[51] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 39
[52] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 39
[53] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 41
[54] Usp.
Papa Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br.
41
[55] Usp.
Papa Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br.
42
[56] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 42
[57] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 42
[58] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 43
[59] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 43
[60] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 44
[61] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 45
[62] Usp.
Papa Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br.
47
[63] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 47
[64] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 47
[65] Usp. Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 48
[66] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 48
[67] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 49
[68] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 50
[69] Papa
Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 50
Nema komentara:
Objavi komentar