Aktualno stoljeće formiralo je sebi odgovarajuće kršćanstvo koje uz privjeske finoće života u drugi plan stavlja potrebu žrtve poradi izgradnje čovjekove osobnosti. Žrtva je shvaćena kao prijetnja floskuli konformizma naprednog suvremenog doba uz neizbježno duhovno nazadovanje. Samim time, kršćanstvo se redovito stavlja u okvire priče za koju nema mjesta izvan sakralnih objekata.
Isus Krist shvaćen je na proročko razini davnih stoljeća prve Crkve, a Isusov pristup suvremenom čovjeku na bajkovitoj razini. Utjeha za one koji nisu dovoljno hrabri trčati u svakodnevnicu moderne tehnologije. Poštovani čitatelju, previše smo stvarnost Isusove osobe ostavili za nedjelju. Previše kampiramo u bespućima moderne svakodnevnice koja nas melje svojim ispraznim zahtjevima. Nismo još uvijek shvatili da Isus Krist ima rješenje za osobitost života na koje je pozvao kršćane. On nas ne bi pozivao na nešto što je za nas štetno, ali problem nastaje što se Isusovo poimanje štete za naš život uvelike razlikuje od štete koje mi ljudi poimamo kao štetu. Čovjeku 21. st. velika je šteta ako nije dostigao stvari koje stoljeće nameće kao prijeko potrebne, poželjne, izuzetno dobre. Čovjek se na taj način osjeća uključen u tijek suvremenih zbivanja te se tako oko njega stvara mreža lažne sigurnosti materijalne dobiti koju čovjek ne koristi da služi i pomaže u vremenu u kojem se nalazi te tako širi kršćanstvo nego upravo suprotno - kao propagiranje svojeg uzvišenog ega kojem rijetko tko može i treba konkurirati. Nažalost, iz svega navedenog vidljivo je kako je ovakav čovjek stopljen sa suvremenim zahtjevima davno izgubio posjedovanje sebe iliti vlastite osobe. No, najveći problem nakon svega navedenog sastoji se u činjenici kako čovjek sve gore navedeno ne gleda s pravilne perspektive odnosno za njega nije šteta što se udaljio od živog kršćanstva već bi za njega veća šteta bila da ne slijedi aktualne suvremene krugove, a kršćanstvo je tu sporedna stvarnost koju se povremeno sjeti aktualizirati nedjeljom ili na dane posvećene nekom svecu koji je imenom vezan za manifestaciju umjetno kulturnog programa nekog mjesta ili grada.
Nasuprot tome, Isus pak kao štetu gleda ako čovjek izgubi sebe u prethodno navedenim stvarima. Ovdje se pojam stvari odnosi na veći kontekst od samog posjedovanja materijalnih stvari, iako prvo ne isključuje drugo. Isus je upozorio, a na nama je da mu napokon povjerujemo i svoje pouzdanje stavimo u njegovo znanje i moć. Nažalost, čini se da mi sve svoje pouzdanje stavljamo u modernost vremena u kojem se nalazimo, ljude, situacije, prilike, uspjehe, karijeru, a Isus upravo daje naglasak da je čovjek u velikoj opasnosti ako stekne sav svijet, a izgubi svoju dušu – ako izgubi sebe. Čini se upravo kako se mi svakodnevno gubimo u kolotečini vremena u kojem se nalazimo i kao da želimo Isusu reći kako nam on nema više što reći i ponuditi. Poštovani čitatelju, to niije kršćanstvo, to je tvrditi Isusu da ga ne trebamo i u skladu s time tako se i ponašamo. Mi zapravoIsusu ne vjerujemo da ima rješenje za izgubljenost naših osoba, a nažalost često puta ne želimo ni priznati da nam je Isusova logika razmišljanja potrebna kada jer se previše baziramo i pouzdajemo u aktualne situacije u životu za koje zaboravljamo da su test naše čovječnosti, a samim time i kršćanstva. Isus od nas nikad ne bi tražio nešto ne možemo ispuniti, zapamtite to, ali sve dok snagu tražimo u nama samima, u našem sebičnom egu, a ne u Isusu koji daje izvanrednu snagu da aktualiziramo kršćanstvo u ovom stoljeću nećemo se maknuti dalje od pustog zadovoljavanja propisa koje crkva ne daje kako bi nam napakostila nego kako bi nas usmjerila na izgradnju života na koji nas poziva njezin osnivatelj, Isus Krist.
Nema komentara:
Objavi komentar