Čovjek današnjice klanja se različitim kumirima koje mu svijet nudi kao izvanredne opcije. Kršćani su tako u velikoj opasnosti da odnos s Bogom zamjene spomenutim kumirima i stave ga u drugi plan u životnoj svakodnevnici. Bog je sve suprotno od onoga što svijet nudi kao poželjno i dobro. Ono što je pred ljudima dobro, pred Bogom je često puta gadno. Duhovna opasnost zateče nas često nespremne kad pokušavamo svoju ljudsku palu narav prikazati kao isključivo ispravnu. Kao da čovjeku nije potreban Netko viši, mudriji i inteligentniji od njega samog. Netko pisan velikim slovom. Netko tko vidi puno bolje od ograničenog ljudskog gledanja. Netko tko zna puno više od ograničenog ljudskog znanja. Netko tko je za čovjeka bio spreman ući u njegovu dimenziju kako bi mu ukazao da se ne vrijedi gubiti u trendovima stoljeća u kojem ga je utjelovio, u kojem živi, u kojem se nalazi. Ne vrijedi ulagati u ništavnost svjetskih zahtjeva koji nisu za čovjeka, već protiv.
Možemo li shvatiti da nas materijalni svijet koji nas okružuje ne čini ni malo boljim osobama, ljudima? Možemo li shvatiti kako nam je Božje kraljevstvo kojeg je Isus propagirao dok je boravio na zemlji dostupno na drugačiji način koji prvenstvo ne daje posjedovanju, već davanju? Možemo li shvatiti kako nam materija korištena na ispravan kristološki način može pomoći u življenju boljeg kršćanstva? Dok trpamo osobe u različite kalupe koji smo sami stvorili u glavi ili pak po ispraznim pričama ljudi koji nisu dosegli puni potencijal svoje osobe nego se bave tuđim životnim situacijama jer im je tako lakše podnijeti vlastitu bijedu svog niskog razvoja u svakom pogledu, zaboravljamo tko jedini ima pravo brinuti za ljudske živote. Odgovor se nameće sam po sebi, jedino onaj koji je ljudski život u obliku u kojem ga poznajemo i stvorio. Zašto uopće postojimo? Zašto baš takvi kakvi smo, zašto je na zemlji toliko naizgled istih ljudi, a potpuno različitih u nutrini? Možemo li pomoću ovih pitanja doći do zaključka kako je smiješno osobni uspjeh trpati na razinu isključivo osobnog? Nismo mi previše sebični kad mislimo i tvrdimo navedeno?
Nismo li previše oholi kad mislimo da su nam sposobnosti koje imamo došle sami po sebi? Zar još nismo shvatili kako smo ovdje samo tek malo godina i da putujemo u vječnu domovinu gdje oduvijek pripadamo, ali smo u svojoj paloj ljudskoj naravi dali istočnom grijehu prednost misleći kako ćemo postati kao naš Stvoritelj? Istočni grijeh poznat kao iz priče na početku svijeta nikako se ne može povezati samo s početkom. Istočni grijeh čovjek 21.st. također provodi u djelo. Da, on je izbrisan krštenjem, ali neobičan čovjekov poriv da bude viđen u bilo kojoj zemaljskoj sferi i tako sebi pripiše zasluge nazire na osebujan način posljedice istočnog grijeha koji živi u nama. Zar još uvijek nismo došli do zaključka da je zemaljski uspjeh često puta propast u nebesko eshatološkim okvirima ukoliko ne nastojimo proslaviti Boga nego isključivo sebe?
Nema komentara:
Objavi komentar