Rane su moje rane čovječanstva što bježi
od Oca. Uzeli smo svoj dio i otišli misleći oholo da nam Otac više ne treba. Ta
sad smo odrasli. Ta nije li Darwin zabio zadnji čavao?
Živimo u dobu tehnologije, interneta i
virtualne stvarnosti. Pa što će nam Otac iz davne prošlosti!?
A onda, umre nam neko blizak i mi se
zapitamo. Naiđe bolest i mi počnemo postavljati pitanja. Kako je sve ništavilo
i ispraznost. Tehnologija mi ne nudi nikakve odgovore, osim kakofonije
milijarda mišljenja.
Dublji smisao života nije mi pružila
tehnologija već samo vječnost. Jer ako bi se vječnost ugasila svijet bi ostao
mjesto smrti i užasa. Mjesto potpunog odsustva nade. Jedini izlaz bila bi smrt.
Ali Otac veli kako će u vječnosti svako
dobro biti nagrađeno, svaka nepravda ispravljena i da će sve to trajati
zauvijek.
A ja… Ja mu vjerujem.
Nema komentara:
Objavi komentar