Papa Franjo na samom početku ovog dokumenta poziva na odvažnost i kreativnost: Pozivam sve da budu odvažni i kreativni u toj zadaći propitkivanja evangelizacijskih ciljeva, struktura, načina i metoda vlastitih zajednica (EG 33). Što želimo dobiti evangelizacijom, zašto evangelizirati, koji su ciljevi, preko kojih struktura evangelizirati, na koji način i koje su metode za evangeliziranje zajednica u kojima se nalazimo, papa će nam u nastavku dati odgovore na ova i druga pitanja. Kakva mora biti Crkva, a i mi smo njen dio, dakle, kakvi moramo biti mi? A Papa odgovara: Crkva „izlaska“ Crkva je otvorenih vrata (EG 45). Moramo biti otvoreni da u svoje zajednice i u svoje srce primimo svakog čovjeka, bez okolišanja, bez propitkivanja, bez straha. Papa nas poziva da otvorimo vrata Crkve svakome, svim slojevima društva jer misijsko je srce svjesno tih ograničenja i postaje “nejakima nejak (...) Svima bijah sve” (1 Kor 9, 22). Nikada se ne zatvara, nikada se ne povlači u vlastite sigurnosti, nikada se ne odlučuje na strogost i zauzimanje obrambenog stava. Zna da ono samo mora rasti u razumijevanju evanđelja i razlučivanju putova Duha, i čini ono dobro koje se da učiniti, čak ako se time izlaže opasnosti da cipele zaprlja blatom s ulice (EG 45). Srce svakog kršćanina moralo bi postati takvo, misijsko srce.
Papa nas podsjeća kako su danas i uvijek, ˝siromašni povlašteni primatelji evanđelja˝ i činjenica da im se ono slobodno naviješta znak je Kraljevstva koje je Isus došao uspostaviti (EG 48). Isus sam za siromašne kaže: Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! (Mt 5, 6) Iziđimo, dakle, iziđimo i pružimo svima život Isusa Krista (EG 48), njega koji je rekao „ja sam put, istina i život (Iv 14, 6)“, njega koji je spreman pomoći u svakom trenutku, njega koji je umro za svakog od tih ljudi pa bili oni ne znam kako maleni i beznačajni, baš takvi sjaje u njegovim očima on im daje neizbrisivo dostojanstvo djece Božje. Dakle, treba bez okolišanja reći da postoji neraskidiva veza između naše vjere i siromašnih (EG 48). Sveti Franjo Asiški je jedan predivan primjer koji je to najbolje prepoznao i pretočio u život. „Idi prodaj sve što imaš, daj siromasima, onda dođi i slijedi me (Lk 18, 22).“ Ali kamo da te slijedimo Gospodine? U slamove, u favele, sirotišta i barake, tamo je Gospodin, tamo među svojima, među siromasima. Nikad ih ne ostavimo same! Jer kako veli papa: Draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti (EG 49). Ponavljam: Iziđimo, dakle, iziđimo i pružimo svima život Isusa Krista (EG 49).
Da bi se podupro način života koji isključuje druge, ili da bi se održalo oduševljenje i zanos za taj egoistični ideal, razvila se globalizacija ravnodušnosti (EG 54). Ustvari najveći problem čovječanstva danas jeste ravnodušnost, a ravnodušnost nije ništa drugo doli nedostatak ljubavi. Postajemo, a da toga nismo ni svjesni, neosjetljivi na bol i vapaj siromašnih, ne plačemo više zbog boli i nevolje koja je snašla druge i čak ne osjećamo ni potrebu da im pomognemo, kao da je netko drugi pozvan da to čini jer to nešto se nas ne dotiče. Recimo ne, ekonomiji isključivanja (EG 54).
U daljnjem tekstu papa govori o evangelizaciji, koja nije odvojena od milosrđa nego baš suprotno prožimaju se, pa započinje riječima: Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije (EG 83)! Ne dopustimo da nam se ukrade nada (EG 86)! Od kršćana iz svih zajednica želim zatražiti osobito svjedočanstvo bratskog zajedništva koje postaje privlačno i sjajno. Neka se svi dive kako se brinete jedni za druge, kako se uzajamno hrabrite i jedni druge pomažete i pratite na životnom putu:”Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge. (Iv 17, 21) (EG 88) Jer tvoje srce zna da život nije isti bez njega, dakle, ono što si otkrio, ono što ti pomaže živjeti i što ti daje nadu, to je ono što trebaš prenositi drugima (EG 121). Ako te Krist dotakao nekad u životu, ako živiš samo za njega, ako ti srce zatreperi svaki put kad čuješ to sveto ime, tada se ne daj ušutkati, govori, pa bilo ti zgodno ili nezgodno, moramo govoriti oduševljeno i glasno neka nas svi čuju. Evangelizacija je uprisutnjavanje Božjeg kraljevstva u svijetu (EG 176). Samo evangelizacijom možemo stvoriti bolji i pravedniji svijet za sve ljude, svijet u kojem kraljuje pravedni i uzvišeni Kralj, svijet jednakosti, ljubavi i mira, svijet o kojem je Isus pripovijedao u govoru na Gori. Zar to nije svijet o kojem sanjamo?
U evanđelju je, nastavlja papa, Riječ o poruci koju često uzimamo zdravo za gotovo i ponavljamo je gotovo mehanički a da nismo nužno sigurni da ima stvarni utjecaj na naš život i na naše zajednice. Kako je samo opasno i štetno to navikavanje koje vodi do toga da gubimo zadivljenost, čar i zanos da živimo evanđelje bratstva i pravednosti (EG 179)! Ne dopustimo da postanemo imuni na poruku evanđelja, ne dopustimo da nam u svakodnevici ispari onaj evanđeoski ideal koji nas uzdiže da budemo bolji i čovječniji ljudi jer netko je negdje rekao: Dok god se tuđoj sreći raduješ, tuđu suzu osjećaš, ne boj se... čovjek si.
Papa nas poziva na hrabro svjedočenje jer tko bi se usudio zatvoriti u crkvu i ušutkati poruku svetog Franje Asiškog i blažene Terezije iz Calcutte? Oni sami to nikad ne bi prihvatili. Istinska vjera – koja nije nikad lagodna i individualistička – uvijek podrazumijeva duboku želju za promjenom svijeta, prenošenjem vrednota , da iza sebe ostavimo donekle bolji svijet nego što smo ga našli (EG 183). Curadjo bambino, „hrabro dijete“ rekao je jednom sveti Papa Ivan Pavao II. hrabro samo, ne bojmo se mijenjajmo svijet, prenositi vrednote, ostavimo donekle bolji svijet u kojem nitko neće biti isključen, nitko zaboravljen ili zapostavljen, svijet u kojem će siromasi biti posebno ljubljeni stalež, jer kako kaže Papa Franjo: Zemlja je naš zajednički dom i svi smo braća (EG 183).
Vođena evanđeljem milosrđa i ljubavi prema čovjeku. Crkva sluša vapaj za pravdom i želi na njega odgovoriti svim svojim silama (EG 188). Istina, ma koliko protivnici crkve brujali o njenom bogatstvu i kako su svećenici ovakvi ili onakvi ipak u svijetu nitko nije učinio za siromašne koliko je to crkva učinila, od Caritasa, misionara pa sve do svećenika u zadnjem selu koji otkida od svoga kako bi dao nekoj siromašnoj obitelji ili poslao u zemlje trećeg svijeta. Jer sama činjenica da su neki rođeni u kraju koji oskudijeva prirodnim bogatstvima ili koji je manje razvijen nije opravdanje da žive s manje dostojanstva (EG 190). Moramo toga biti svjesni i raditi na tome, koliko je moguće i još više, da svakom siromahu vratimo dostojanstvo života. Uistinu sablažnjava nas spoznaja da postoji dovoljno hrane za sve i da je glad posljedica loše raspodjele hrane i prihoda (EG 191). Svi moramo sudjelovati u ovome, svi moramo dijeliti svoje sa najsiromašnijima, kad mi, kršćani, budemo tako radili tada će se i ateisti i svi ostali zapitati „što nam je činiti da bi baštinili život vječni?“
Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima, ljubav prekriva mnoštvo grijeha (EG 193)! I kada dajete milostinju neka vam oko ne bude stisnuto jer milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha. (Tob 12, 9) (EG 193) Dakle budimo milosrdni, budimo milosrdni kao što je Otac naš milosrdan, jer sjetite se da: Kao što voda gasi uzbuktali oganj, tako i milosrđe čisti od grijeha. (Sir 3, 30) (EG 193) Naravno tu se ne dovodi u pitanje potreba sakramenta ispovjedi, već se naglašava važnost milosrđa. Milosrđe je kraljica među krepostima jer joj je cilj dobro drugih, izaći iz sebe i krenuti prema bratu, ne prema apstraktnom čovječanstvu, ne, nego prema malom i siromašnom čovjeku koji je stvaran i koji teško živi tu uz nas, u našoj sredini ili negdje u zemljama trećeg svijeta. Jer postoji jedan znak koji ne smije izostati: opredjeljenje za posljednje, za one koje društvo odbacuje i baca van (EG 195). Nitko se ne smije držati izuzetim od brige za siromašne i za socijalnu pravdu: “Duhovno obraćenje, snažna ljubav prema Bogu i bližnjemu, revnovanje za pravednost i mir, evanđeoski osjećaj za siromahe i siromaštvo nešto je što se traži od svih (EG 201).” I od mene i tebe se traži da učinimo koliko je do nas, najlakše je prepustiti brigu institucijama i svaliti krivnju na njih, ali i ja sam odgovoran, svi smo odgovorni, evanđelje se odnosi na sve ljude, svih generacija, svih profesija i staleža, bez iznimke.
Nejednakost je korjen svih društvenih zala (EG 202). Kako bi jedni imali mnogo neki drugi moraju gladovati i oskudjevati, ali to blago moljac rastoči i ono zarđa, bogatite se onim što je gore kaže Isus, gdje moljac ne rastače (Usp. Lk 12, 33). To moramo raditi, bogatiti se dobrim djelima, ne moraju se promijeniti samo tamo neki kapitalisti i vlasnici korporacija ili političari nego svi mi jer svaka crkvena zajednica, ako misli da može mirno gledati svoj posao i ne posvećivati kreativnu brigu i djelotvornu suradnju u pomaganju siromašnima da žive dostojanstveno i da dopre do svih, naći će se u opasnosti da se raspadne, koliko god govorila o socijalnim pitanjima ili kritizirala vladu (EG 207).
Papa uzvikuje: Želim da se čuje vapaj Boga koji pita sve nas: “Gdje ti je brat? (EG 211)” Jer kao ljudska bića nismo tek puki korisnici i uživatelji, već smo i čuvari drugih stvorenja (EG 215). Čuvari smo svih stvorenja, a na prvom mjestu mora biti naš brat čovjek, da ne bi otišli u krajnosti koje se već događaju da se radi kršenja prava npr. životinja, recimo jednog psa, digne se stotine udruga, premda moramo ljubiti i pse, a kad čovjek polumrtav leži na ulici i skapava od gladi nitko se ne oglašava, kažu on si je sam kriv. I Papa nastavlja: Mali ali snažni u Božjoj ljubavi, poput svetog Franje Asiškog, svi mi kršćani pozvani smo brinuti se i štititi krhki svijet u kojem živimo i narode koji ga nastanjuju (EG 216).
Evanđelje je kvasac koji uskvasa čitavo tijesto i grad smješten na vrhu gore čije svijetlo obasjava sve narode (EG 237). Evanđelje je ono što ovom svijetu daje da raste i razvija se, bez njega svijet propada i zapada u zlo. Evanđelje je grad na vrhu gore i to svijetlo svijetli, bez njega živjeli bi u mraku, ništa ne bi bilo isto, nada bi bila nepoznanica, ali evanđelje je tu i svijetli nam jako, jače nego ikada jer što je mračnije na zemlji to je jače to svijetlo koje osvjetljuje naše puteve. Moramo uvijek imati na umu da smo hodočasnici koji hodočaste zajedno (EG 244). Braća smo, sa svim svojim različitostima, vrlinama i manama, Bog nas je s razlogom stavio u ovaj svijet, u Crkvu, u ovu zajednicu, zbilja hodočasnici smo na ovome svijetu, čovječanstvo hodočasnika, pa hodočastimo zajedno ka uzvišenom cilju. Prava otvorenost podrazumjeva da osobe ostaju čvrsto pri svojim najdubljim uvjerenjima, s jasnim i otvorenim identitetom, ali u isti mah otvoreni “razumjeti... drugoga” i “znajući da dijalog može obogatiti svakoga (EG 251).” Ekumenizam, da. Mi smo svjesni stvarnosti i istinitosti evanđelja, ali moram razumjeti čovjeka koji je odrastao u drugim okolnostima i u drugačijoj kulturi, ni njega Bog nije odbacio pa ne smijemo ni mi, jer ponavljam Papine riječi koje sam malo prije citirao: Svi smo braća i hodočastimo zajedno, kršćanin nikada nikoga ne smije isključiti ni odbaciti.
Isus želi evangelizatore koji navještaju radosnu vijest ne samo riječima već prije svega životom preobraženim Božjom prisutnošću (EG 259). Netko je jednom rekao kako: srce koje samo nije promijenjeno neće promijeniti niti jedno drugo srce. Uistinu onaj tko živi preobraženim životom taj će sigurno s lakoćom evangelizirati, njegove riječi imati će odjeka ali djela će govoriti još više. Papa nam u daljnjem tekstu dirljivim riječima kaže: Kako bih želio naći riječi da probudim zanos za novo poglavlje evangelizacije pune žara, radosti, velikodušnosti, smjelosti, bezgranične ljubavi i privlačnosti (EG 261). Ovaj prekrasni vapaj Papa upućuje i svima, odgovorimo hrabro na taj poziv!
Teška su vremena, kažu mnogi, ali ne žele zasukati rukave i učiniti nešto, poput Sv. Franje popraviti ono što se ruši, jer i tada su bila teška vremena, ustvari malokad, možda i nikad nisu bila dobra vremena. Dakle ne govorimo da je danas teže; samo je različito (EG 263). Trebamo svakog dana moliti njegovu milost, tražiti od njega da otvori naše hladno srce i prodrma naš mlaki i površni život (EG 264). Jer nije problem u lošem ili dobrom vremenu, problem je oduvijek bio u čovjeku. Kad ja otvorim svoje srce taj mali dio mikro svijeta već će biti bolji i to će se početi širiti na druge, to je kao kvasac, malo ga je ali sve ukvasa. Kako je dobro za nas pustiti da On ponovno dotakne naš život i potakne nas da s drugima dijelimo njegov novi život! Tada se događa da “što smo vidjeli i čuli navješćujemo”. (1 Iv 1, 3) (EG 264) Dopustimo Mu da nas ponovno dotakne i širimo to što smo vidjeli i čuli svugdje okolo sebe, jer možda je naš život jedino evanđelje koje će neki ljudi čitati. Pravi misionar, koji ne prestaje nikada biti učenik, zna da Isus kroči s njim, govori s njim, diše s njim, radi s njim (EG 266). Nikad ne prestati učiti, u Božanskoj školi uvijek ima mjesta za napredak, uvijek se može učiniti više i naučiti još, zato do zadnje sekunde života moramo s Isusom koračati, s njime govoriti, disati i raditi. Isus želi da dotaknemo ljudsku bijedu, da dotaknemo ispaćeno tijelo drugih (EG 270). Poput svetog Franje, tek kad poljubimo gubavca, kad pobijedimo strah i kad iz ljubavi prema Bogu i ljudskom stvorenju učinimo taj korak i dotaknemo ljudsku bijedu, kad dotaknemo ispaćeno tijelo drugoga, tek tada možemo reći da ljubimo i da smo evangelizirani i tek tada možemo istinski evangelizirati druge.
Ja sam jedna misija na ovoj zemlji i upravo zbog toga i jesam na ovome svijetu (EG 273). Svi smo mi jedna misija koju nam je Bog predao da je izvršimo najbolje što možemo. U toj misiji mi smo misionari, a može biti misionar samo onaj koji se dobro osijeća u traženju dobra bližnjega, koji želi sreću drugih. Ta otvorenost srca izvor je radosti, jer “blaženije je davati nego primati. (Dj 20,35) (EG 272)“ Misionar pomaže svakome i na svakog pazi, ne interesira ga tko je bogat tko siromašan, tko je poznat, a tko nepoznat jer shvaća da bez obzira na njezin vanjski izgled, svaka je osoba neizmjerno sveta i zaslužuje našu ljubav i naše predanje. Zato ako uspijem pomoći samo jednoj osobi da živi bolje, već je dovoljno da opravda dar moga života (EG 274). Uskrsli i proslavljeni Krist izvor je naše nade i neće nam uskratiti svoju pomoć da ispuni poslanje koje nam on povjerava (EG 275). Dakle Krist nam neće uskratiti pomoć u tom velikom i teškom poslanju, u najtežim situacijama ćemo osjetiti njegovu pomoć, jer tamo gdje se sve čini mrtvo, sa svih se strana iznenada ponovno javljaju klice uskrsnuća. To je neodoljiva sila. Istina je kako se mnogo puta čini da Bog ne postoji: vidimo nepravde, zla, ravnodušnosti i okrutnosti koje ne jenjavaju. No isto je tako sigurno da usred tame počinje uvijek nicati nešto novo, koje prije ili poslije daje plod. Na opustošenom i naizgled beživotnom tlu ponovno se javlja život, uporno i nepobjedivo. Koliko god da se činilo kako vlada posvemašnja tama, dobro se uvijek ponovno javlja i širi se (EG 276).
Da bismo svoj misionarski žar sačuvali živim, potrebno je odlučno povjerenje u Duha Svetoga, jer On potpomaže našu nemoć (Rim 8, 26) (EG 280), pa molimo: „Dođi Duše Sveti i zapali u našim srcima oganj svoje ljubavi!“ Na taj način, kada je neki blagovjesnik čovjek molitve, njegovo srce postaje velikodušnije, oslobađa se zaokupljenosti samim sobom i želi činiti dobro i dijeliti život s drugima (EG 282). Papa na samom kraju poziva da se utječemo Djevici Mariji jer Ona je pažljiva prijateljica koja se uvijek brine da ne ponestane vina u našem životu. Njezino je srce probio mač i ona razumije sve naše boli. Kao majka sviju, ona je znak nade za narode koji trpe porođajne bolove sve dok jednom ne svane pravda (EG 286).
by Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar