Par riječi o vjeri i umjetnosti u današnjoj Europi.
Umjetnost je mogućnost da kažeš nešto svijetu. To može biti moćno i jako. Ali hoće li promijeniti svijet? Tu se ukazuje sva nemoć umjetnika jer je umjetnost, trenutak nadahnuća, san koji je već pregažen mašinerijom stvarnosti današnjeg svijeta u kojem je sve na pokretnoj traci. Traži se još, još, još jer se tako naviklo, jer si tako naučen.
Ali umjetnost je zaustavljeni trenutak povijesti. Čim se pojavi postaje povijest. Prošlost. Zastario. Ili ako ga mase prihvate u trenutku postane viralan, pre-konzumiran, banalan.
A vjera, gdje je većinska, kod onih koji joj ne pripadaju i koji je nikad nisu pokušali shvatiti postaje predmetom kojem se treba oduprijeti. Ne zato što ima loše namjere, dapače kršćanstvo je u svakom segmentu bezopasno i dobronamjerno, već zato što manjina osjeća tu „viralnost“ religije koja joj govori da bi se trebala uklopiti. Ali manjine se oduvijek ne žele uklapati onda će radije rušiti većinu nego li je pokušati shvatiti i dopustiti onima koji žele živjeti tako da žive. To bi bilo posve demokratski makar se radilo o većini ili manjini jer su u mnogim državama EU kršćani u zadnjih pedesetak godina postali manjina. Naravno da nije riječ o svim manjinama već o onima koji religiju vide kao prijetnju svom načinu života. Ali kršćanska religija ih ne tlači, ne podcjenjuje, ne omalovažava već stoji otvorena da svakoga primi u svoje majčinsko okrilje.
„Neka govore protiv nas, štogod hoće; ipak ćemo ih ljubiti i protiv volje njihove...“ (Sv. Augustin)
Tu je možda još na snazi „sindrom revolucije“ – sve što miriše na monopol ili totalitarno treba srušiti ma koliko to bilo dobro i pozitivno. To, u 21. stoljeću, postaje prava borba. I u većem dijelu EU ateizam nadvladava. Nema dopuštenog sredstva (a ponekad i nedopuštenog) kojim se ne bi napalo one koji u javnosti žele pokazati svoju vjeru. Takve se u isti čas stavlja u kutije i eliminira iz javnog diskursa koji pripada samo ateističko-znanstvenom krugu, i eventualno onima što će vjeru proglasiti privatnom stvari pa neće o njoj govoriti javno. Zamislite, oni su kršćani, oni mole na ulicama, oni vole Isusa i Gospu. Takav krimen teško se oprašta u ovim vremenima.
Ali bilo je teških vremena i prije. Možda i gorih i za umjetnost, a napose za religiju. No eto nas, u vremenu glatkih ekrana, u ekspanziji internetskog doba, na svim društvenim mrežama i dalje postoje uvjereni ljudi koji stvaraju umjetnost i vjeruju u dobre ideale religije.
Zato umjetnost i vjera imaju nešto zajedničko.
One, ako ih bolje upoznamo i posvetimo im vremena, oduševljavaju, nose nas kroz život, nude utjehu i balans koji je čovjeku potreban. Balans između loših i dobrih dana, balans između sreće i nesreće. Umjetnost i vjera dotiču se upravo u vječnim vrijednostima, u uzvišenim idealima lijepog. U svakom novom čovjeku su nove, jer nitko nije jednak, nitko ne gleda kroz iste oči, a da im dogme uvijek ostaju iste.
by Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar